„Da vam plastično objasnim, Nataša, pošto mislim da veliki broj ljudi to ne razume” – reče „njuz direktor” televizije N1 Igor Božić novinarki svoje televizije Nataši Miljković počevši da obrazlaže zašto „javnost treba da bude spremna na potpuni mrak ako budu usvojene izmene medijskih zakona koje hoće vlast.” „To je kao kada imate neku prodavnicu i neko vam dođe i kaže: ‘Ali moraš i ovaj proizvod da staviš u prodavnicu’. I ti kažeš ‘dobro’. ‘E, ali to ćeš još i da mi platiš’. Pod takvim pritiskom, šta radi onaj ko je vlasnik prodavnice? On će da kaže ja ovaj posao više ne mogu da radim, ja ću da odem. E, isto to može da se desi ovde s operaterima, jer oni nemaju interes da rade ako ih neko ucenjuje i reketira”, glasilo je Božićevo plastično objašnjenje.
Ako ćemo već praviti ovako plastična, ali ipak neumesna objašnjenja (jer teško da se jedna prodavnica bilo čega može porediti s poslom kablovskog operatera u jednoj zemlji), ona bi morala da budu za nijansu-dve plastičnija da bi bila pitka, jer je sasvim logično da, ako jedan, bilo kakav, proizvod stavite u svoju „prodavnicu” i prodajete ga (ne poklanjate), pa makar to bilo i pod „pritiskom”, vrednost tog proizvoda odbijate od cene pod kojom ste ga prodali i uplaćujete je na račun proizvođača.
Igor Božić, njuz direktor televizije N1 u Srbiji (Foto: Printscreen/N1)Igoru Božiću koji je „direktor” (iako bi njegova funkcija zapravo trebalo da se zove glavni i odgovorni urednik, ali se to izbegava – upravo zbog pitanja odgovornosti – o čemu sam ranije pisao objašnjavajući zbog čega je luksemburšku televiziju u Srbiji gotovo nemoguće tužiti sudu) trebalo bi da bude jasno kako funkcioniše trgovina – ako nešto preprodaješ, onda deo novca dobijen od tog proizvoda moraš da daš proizvođaču, ali njemu to deluje „kao reketiranje, kao prodaja cigle”.
Evropski faktor
A u čemu je, zapravo, problem? Prema pisanju N1, „mimo znanja članova radne grupe koji su radili na izmenama medijskih zakona, Vlada Srbije je preko noći, pred njihovo najavljeno usvajanje, u Zakon o elektronskim medijima dodala dva stava u član 122, koji idu na štetu kablovskih operatera, a u korist emitera sa nacionalnom frekvencijom”. Svakome s imalo senzibiliteta za nezavisno i objektivno korporacijsko informisanje već ovde bi trebalo da je sve jasno bez plastičnog objašnjavanja – nedopustivo je da jedan (da, jedan) kablovski operater bude oštećen u korist emitera s nacionalnom frekvencijom (koje i ovako sve treba pozatvarati). Ali, kako ljudi s tom merom razumevanja za muke nedržavnih i nesrpskih kablovskih operatera, ipak, nema baš tako mnogo u zemlji Srbiji – sasvim je razumljiva potreba da se sve lepo (i plastično) objasni.
Prema dotičnim, preko noći i ispod žita usvojenim stavovima u članu 122, operateri bi, opet po informaciji N1, bili „dužni da numerišu kanale kako je predviđeno zakonom, uz obavezu da na prva tri mesta idu programi javnog servisa (RTS 1, 2 i 3), a potom televizije sa nacionalnom frekvencijom – Pink, Hepi, B92 i Prva”, kao i da će, „ako operateri ne postignu dogovor o ceni sa navedenim televizijama, nju odrediti Regulatorno telo za elektronske medije”, poznatije po svojoj skraćenici REM i osobi koja ga predvodi – Oliveri Zekić.
U normalnim okolnostima, valjda, ništa ne bi bilo normalnije da kanali javnog servisa jedne države i televizije s nacionalnom frekvencijom budu na čelu liste programa kod kablovskog operatera, i da, u slučaju da zakažu normalne okolnosti i logika – to bude regulisano zakonom. Tako, na primer u Belgiji, srcu EU gde sam živeo, kod kablovskog operatera „Proksimus” (ranije „Belgakom”), čije sam usluge koristio, na prvim pozicijama su televizije belgijskog javnog servisa. U Briselu i Valoniji (francusko govorno područje) one na francuskom jeziku, a u Flandriji (holandsko govorno područje) one na holandskom. Moglo bi se pomisliti da je problem u tome što sam koristio operatera u državnom vlasništvu, najvećeg u Belgiji, ali nije. I kod svih drugih je lista kanala istovetna, proverio sam.
Pre će biti da je u pitanju činjenica da u Belgiji operater ne može istovremeno biti i vlasnik televizijskog kanala, odnosno i proizvođač i distributer programa, a da kod nas može. Ali kako je to moguće? Pošto sam o tome detaljnije pisao u tekstu „Telekom protiv Šeste flote”, objavljenom u Pečatu od 12. februara 2021, neću se na tome duže zadržavati, samo ću vas podsetiti da je Vreme o ovom problemu pisalo još u decembru 2014. pod naslovom „Balkanski Si-En-En i njegov aršin”: „’Medija opservatori’ otkriva kako je Evropska komisija omogućila izmene medijskih zakona u Srbiji, a Vlada Srbije bespogovorno prihvatila, otvorivši tako put za potencijalno narušavanje medijskog pluralizma u zemlji. Kada bi novinski izdavač imao svoj kiosk, mogao bi svoja izdanja da stavlja napred, a konkurentne naslove skriva pozadi. Isto bi važilo i za javni medijski servis u Srbiji. Kada bi se bavio i distribucijom – mogao bi da zloupotrebi taj svoj distributerski položaj favorizovanjem vlastitog programa.” Iz ovoga proizlazi da kablovskom distributeru/operateru ne bi trebalo dozvoliti da proizvodi sadržaj.
Međutim, Narodna skupština Srbije je 2. avgusta 2014. godine usvojila Zakon o elektronskim medijima i Zakon o javnom informisanju i medijima – koji omogućavaju distributerima/operaterima da proizvode sadržaj i favorizuju vlastite kanale u odnosu na druge. Kao rezultat toga, kablovska televizijska stanica N1, partner Si-En-Ena na Balkanu, od 30. oktobra 2014. počela je s emitovanjem programa putem najvećeg operatera u regiji – SBB/Telemaks grupe – koja je njegov vlasnik, a koji pokriva sve zemlje bivše Jugoslavije”, pisao je tada ovaj nedeljnik.
Kako je došlo do toga da se zakon promeni na ovaj način? „Medija opservatori”, na koji se Vreme tada pozivalo, otkrio je da su „ljudi koji rade u Briselu, u Jedinici za odnose sa Srbijom pri Generalnoj direkciji Evropske komisije za proširenje, uskladili nacrte zakona ove zemlje sa komentarima koji su na tu temu dobili od velikih sila”. Dakle, tadašnji medijski zakoni u Srbiji kojima se zabranjivalo da distributeri budu i proizvođači programa kako, između ostalog, ne bi svoje kanale gurali u prvi plan – promenjeni su pod zapadnim pritiskom – i desilo nam se upravo ono što nije trebalo da nam se desi, a sada je problem što se stvari pokušavaju, koliko-toliko, vratiti na svoje mesto.
Finansijski momenat
„Ako vam neko kaže ‘vi morate da imate ove kanale’, a ti sam neki svoj proizvod prodaješ, a ti onda kažeš, ‘pa šta će meni ovaj kanal, ali ako me teraš da ga imam, daj mi ga onda besplatno’”, nastavio je svoju argumentaciju Igor Božić i podsetio na problem koji se pojavio prošle godine kada je kompanija „Kopernikus” od kablovskog operatera SBB tražila 36 miliona evra za prenos programa Prve i B92. I to je bilo „reketiranje”.
„Da plastično objasnim – neko vam kaže vi morate da emitujete ove kanale i još morate da platite po ceni koju ću ja da odredim, meni to deluje kao reketiranje”, argumentovao je Božić svoj stav. Nije, međutim, tako mislio u februaru 2020. kada je iz istih razloga nastao spor između njegove „Junajted grupe” i „Telekoma” oko cene prenošenja programa N1 preko državnog operatera, kojem je tražena neprihvatljiva suma i na koji je vršen pritisak da se povinuje zahtevima, uključujući i kampanju „Da se vidi N1” i (ponovni) angažman „zapadnog faktora”.
Božić danas kaže da je zakonska odredba prema kojoj bi REM regulisao pitanje cene, ako dve strane ne mogu da postignu dogovor, kao „reket” i plastično ga opisuje: „Sad ćete vi meni da platite propagandu mene kod vas.” U ovom slučaju to je da „Junajted grupa”, odnosno SBB plate za prenošenje programa Prve, B92, Pinka i Hepija, ali plaćanje za prenošenje „propagande mene kod vas” nikako nije prenošenje programa N1 i Nove S preko „Telekoma”. Ne, ne. To su objektivne i nezavisne televizije koje ne podilaze tuđem interesu, samo interesu svoje korporacije.
A koliko im je stalo do slobode informisanja najbolje govori činjenica da je SBB – sledeći svoje zapadne uzore i slepo se povinujući briselskoj administraciji (možda im vraćajući uslugu iz 2014) – ukinuo ruske kanale. Oni su, za razliku od profesionalnog i nezavisnog Si-En-Ena (čiji je N1 „ekskluzivni partner”), čista „propaganda mene kod vas”. Pored priče o slobodi informisanja, medijskom mraku, i ovome, i onome na kraju se, očigledno, sve svodi na interes i profit vlasnika „Junajted grupe”. Da može svoje kanale da istakne u prvi plan i da on može da određuje cenu po kojoj otkupljuje nečiji proizvod. Slično kako, na primer, vlasnici hladnjača ucenjuju malinare, zbog čega, inače, veoma gnevni novinari N1 kritikuju državu koja to dozvoljava.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor Pečat
Naslovna fotografija: Radomir Jovanović/Novi Standard
BONUS VIDEO:
