Svedoci smo ubrzanog i sve dramatičnijeg urušavanja tzv. „novog svetskog poretka”, odnosno monopolarnog uređenja sveta posle (prividnog) prestanka hladnog rata, zasnovanog na dominaciji američke moći i interesima SAD, odnosno američke imperije i njenih satelita, nazivanog i „Pax Americana” – po analogiji sa terminom „Pax Romana”, kojim se u istoriografiji i u studijama civilizacije označava vreme prevlasti antičkog Rima u tada poznatom svetu.
Od pre nekoliko godina sve je očiglednije da Henri Kisindžer nije nimalo slučajno svojevremeno izrekao opominjuću konstataciju da „treba umeti biti supersila”, kao i da Amerika taj ispit, izgleda, nije položila. Kreatori i sprovodioci spoljne politike u Vašingtonu, na primer, nisu imali sluha za mišljenje jednog Džona Miršajmera, da velika strategija SAD treba da bude spoljno uravnotežavanje – a ne stremljenje liberalnoj hegemoniji. Njima su očigledno i dalje uverljivije stare lekcije Bžežinskog.
Sukobi koji razdiru svet – uključujući rat u Ukrajini i sadašnju krvavu i razornu konflagraciju u Gazi – prevashodno su posledice doslednog, ili pre tvrdoglavog, opredeljenja Amerike da po svaku cenu na svakom pedlju planete (a svaki njen pedalj je, po rečima Džordža Buša Starijeg, legitiman prostor američkog nacionalnog interesa, kao „nezamenljiva država”) ima „pravo, odgovornost i mudrost da upravlja lokalnom politikom” (Miršajmer).
Cena promene
Posle mobilisanja i disciplinovanja „kolektivnog Zapada”, prvenstveno Evrope, u početnoj fazi ukrajinskog rata i potiskivanja Rusije u međunarodnim forumima – bilo je valjanih razloga za zaključak da su SAD i, na svoj dugoročni način, Kina, jedini istinski dobitnici u ovom velikom ratnom sukobu, po mnogo čemu bez presedana u periodu posle Drugog svetskog rata na evroazijskoj „šahovskoj tabli”. Ipak, kako vreme odmiče, sve je više ubedljivih pokazatelja da su Amerikanci prvi put došli u poziciju strategijske defanzive, što se možda neće neposredno odraziti na tokove međunarodnih odnosa i ulogu SAD u njima, ali sluti bitnim i radikalnim promenama u godinama koje dolaze.
Vlastodršci u Vašingtonu će učiniti sve da zaustave tu preteću perspektivnu eroziju svoje planetarne moći i uticaja, što će dodatno, i rezultativno neizvesno, uzburkati svet i, posredno, izazvati lančane erupcije mnogih zamrznutih ili tinjajućih regionalnih konflikata. To je, zapravo, od početka pominjano, prelivanje i policentrično širenje ukrajinskog rata, a ne, kako su neki zamišljali, prenošenje požara na tlo Moldavije ili Litvanije. U svakom slučaju, ne treba potcenjivati sposobnost SAD i tabora koji predvode da se dugo i (privremeno) efikasno suprotstavljaju tendenciji kretanja međunarodnog poretka ka, uslovno rečeno, multipolarnosti, makroregionalnosti i većoj ravnopravnosti aktera u svetskoj politici, ali nešto se u globalnim razmerima – i to nešto veoma bitno – menja.
Cena promene biće ravna njenoj radikalnosti. Ovakva situacija podstiče na to da se svaki slučaj jačanja nestabilnosti, razbuktavanja i izbijanja lokalnog i/ili regionalnog sukoba sagledava i analizira u strategijskim i civilizacijskim koordinatama, pa tako i najnovija provala strašnog nasilja i nesputane mržnje između Izraela i Palestinaca, posle ubilačkog upada pripadnika Hamasa na teritoriju jevrejske države. Neko je podsetio na davnašnju procenu imama Homeinija, ali i Đulija Andreotija, da u svetu neće zavladati trajan mir sve dok takvog mira nema u Jerusalimu. A on se čini dalji nego ikad…
Mediji su ovih dana preplavljeni uznemirujućim prizorima i vestima iz pojasa Gaze, gde je stradanje civilnog stanovništva više nego nepodnošljivo, a u podjednakoj meri, premda u neuporedivo manjim dimenzijama, potresni su bili i izveštaji o teroru kojem su prethodno bili izloženi izraelski građani u naseljima duž granične linije sa Gazom. Zgražanje u svetu je opšte, pljušte osude nasilja, ali su političke ocene uzroka, uloge i odgovornosti dveju sukobljenih strana, kao i uvek u sličnim prilikama, polarizovane, u zavisnosti od toga ko za koga navija, s izvesnim pomeranjem težišta osuda javnosti u raznim zemljama ka Izraelu i načinu na koji je, po mnogima, neproporcionalno okrutno, reagovao na brutalan izazov sa kakvim se, valja reći, u svom višedecenijskom obračunavanju sa Palestincima do sada nije sretao.
Opseg pokrenute spirale nasilja neizvesnog je dosega, pa se mogu čuti i zloslutna predviđanja o mogućem regionalnom požaru, sa globalnim implikacijama. Retorika se svakim danom zaoštrava. U medijima je teško pronaći neko zaista objektivno i uravnoteženo političko reagovanje, pa su stoga takvi primeri dragoceniji i zaslužuju blagonaklonu pažnju. Ovo naročito važi za odzive iz muslimanskih sredina, jer je produžena tragedija palestinskog naroda jedan od najmoćnijih emotivnih i simboličkih, objedinjavajućih galvanizatora politički prilično razjedinjene „velike arapske nacije” i islamske umme, svetske muslimanske porodice.
U posebno delikatnoj situaciji našli su se oni muslimani koji se smatraju bliskim Americi (i Zapadu) i koji od nje nešto očekuju. Određeni broj muslimanskih država Bliskog istoka uključio se tokom poslednjih godina u američki projekat ublažavanja neprijateljstva i normalizaciju odnosa sa Izraelom, sklopljeni su već neki bilateralni sporazumi sa jevrejskom državom, a drugi su bili u izgledu, ali avaj… Eksplozija u Gazi raznela je tu, još uvek krhku, geopolitičku građevinu u nastajanju ili bar na neodređeno vreme zaustavile radove na njoj.
Nemalo pripadnika arapskih vladajućih elita sve bi dalo da Palestina ne postoji, ali ona je tvrdoglavo tu i povremeno ih, a sada i gromoglasno, podseća na moralnu obavezu prema svojoj sudbini, obavezu koje se oni deklarativno ne odriču, ali je realpolitički pragmatično potiskuju i marginalizuju. Kao i Izraelu, i njima bi odgovaralo da se palestinsko pitanje spusti na nivo lokalnog problema odnosa između jevrejske države i Palestinaca i da ga oni bilateralno rešavaju, pri čemu niko nema mnogo iluzija u pogledu puta, načina i sredstava za koje se u toj stvari opredelio Tel Aviv, odnosno izraelski Jerusalim.
Frojdovska omaška
U nelagodnoj poziciji su i nedržavni muslimanski sledbenici i klijenti američke spoljne politike u pojedinim regionima sveta – a među takve na bivšem jugoslovenskom prostoru spadaju Albanci i, naročito, Bošnjaci. Din i srce ih vuku da podrže svoju braću po veri u Palestini, neki iz verskih krugova to glasno i čine, ali su, s druge strane, najblaže rečeno politički obazrivi, jer SAD i Zapad doživljavaju kao glavne pokrovitelje i moćne saveznike u borbi protiv onoga što nazivaju „velikosrpskim hegemonizmom” i sličnim pokudnim izrazima. Nezgodno je to kad su gazdine ruke ogrezle u muslimansku krv. Dovijaju se i grče bošnjački zvaničnici i intelektualci u nemuštom nastojanju da nešto kažu, a da ništa ne bude rečeno, da svoju zbunjenost predstave kao principijelnost, dok im je sve teže da i ovom slučaju pribegnu oprobanom repcetu – optuživanju Srba kao glavnih vinovnika svih zala. Za sukob u Banjskoj to još nekako i prolazi, ali za Gazu…
Upravo s obzirom na naznačenu pometenost u bošnjačkim političkim krugovima, pažnju je izazvala izjava, na tviter nalogu lidera Stranke pravde i pomirenja i potpredsednika Skupštine Republike Srbije Usame-a Zukorlića, naslovljena jednostavno „Palestina”. Mladi nastavljač dela istaknutog oca, rahmetli muftije Muamera Zukorlića, očigledno je ocenio, i osetio, da se sa bošnjačke političke strane očekuje neka razložna i objektivna ocena tragedije u Izraelu i Gazi, kao i da se tom očekivanju mora ozbiljno i objektivno odgovoriti, što je za svaku pohvalu. Iako na samom početku naglašava da „želi kazati par riječi o Palestini, kao neko koga je rodila majka Palestinka” i premda mu se poruka završava i poklikom „Živjela palestinska država!”, valja priznati da je Zukorlićevih „par riječi” najvećim delom objektivno odmereno i da na uglavnom neosporiv način definiše „islamski pokret Hamas”, sažeto rezimira pitanje palestinske države i konstatuje da „bez obzira na političke stavove o partijama i državama, svaki humani čovjek na svijetu bi trebao da bude protiv ubijanja golorukog nenaoružanog civila, naročito žene, djece i staraca” (tako agramatično stoji na tviter nalogu).
Zatim sledi ocena koja se svakako neće svima dopasti, ali se, s obzirom na to ko je daje, može smatrati veoma korektnom: „Kritikovanje izraelskih ultradesničarskih stranaka nije antisemitizam. Kritikovanje palestinskih ultradesničarskih stranaka nije jednako antipalestinstvu. Ovaj rat u Gazi je nesrazmjeran i nepravedan. Stradaju nedužni ljudi, dok naoružane kukavice se kriju iza zidina, bez hrabrosti za borbu prsa u prsa, vojnik protiv vojnika. Veću odgovornost uvijek ima jači. El Kuds, na arapskom znači ‘Sveti’, a Jerusalim na hebrejskom znači ‘Grad mira’. Svetost jedne nevine krvi je veća od svetosti Kudsa/Jerusalima”. S obzirom na sve okolnosti aktuelnog užeg i šireg konteksta u kome je odlučio da se obrati javnosti svojim odvažnim, društveno i politički odgovornim istupom mladi Zukorlić – dok mnogi stariji ćute – nesumnjivo zavređuje poštovanje i priznanje. Da je tu stao i da mu se samo nije omakao poslednji pasus. Ali, đavo ili šejtan ne spava…
Evo tih nekoliko zaključnih rečenica: „Mi muslimani i hrišćani Balkana se sa čežnjom sjećamo vremena Osmanskog carstva kada smo hodočastili Svetu zemlju, bez graničnih prijelaza, mirni i bezbjedni, ne strahujući za svoje živote i svoju čast. Želimo Svetu zemlju kao zemlju mira!” Dok bi se, verujemo, mnogi muslimani složili sa ovim nostalgičnim prizivanjem osmanskog vakta i zemana, onoga što se u literaturi naziva i „Pax Ottomana” (ili ređe „Ottomanica”), nije jasno u ime kojih hrišćana to izgovara mlađani bošnjački lider?! Ne, gospodine Zukorliću, za hrišćane Osmansko carstvo nije deo njihove prošlosti koga se oni „sa čežnjom sećaju”, bez obzira na to što je, u uslovima srednjovekovlja, kao i sve velike imperije, obezbeđivalo (relativnu) stabilnost ogromnih prostranstava i što osmanski doprinos civilizaciji treba realno procenjivati. Sine ira et studio. Što pre ovo, kao perspektivan političar na ovdašnjoj političkoj sceni, shvatite i izbijete iz glave u biti zaumne neoosmanističke himere, to ćete biti uspešniji u delovanju i korisniji sredini u kojoj se krećete, a svakako i onima koji su Vam na izborima poklonili poverenje. Tretirajmo ovo Vaše pokliznuće kao frojdovsku omašku, a ne odraz promišljenog političkog i ideološkog stava (ili, ne daj Bože, programa). Tako je bolje za Vas.
Doktrina neoosmanizma
U smutnim, neizvesnim i prekretnim vremenima, kad se međunarodni poredak pred očima neke generacije povija pred udarima nedokučivih unutrašnjih činilaca i manifestuje tektonskim površinskim udarima i erupcijama, u strahu se javlja sklonost nostalgičnog sećanja na neke istorijske epohe, u kojima je tadašnji „koncert velikih sila” obezbeđivao globalnu ravnotežu. Najčešće ravnotežu snage i straha, ali je i kao takva otklanjala košmarne misli i predviđanja moguće opšte kataklizme i kraja sveta. Ponekad su se takve prilike rađale u ozbiljnim studijama, u kojima se na osnovu temeljnog, sveobuhvatnog i produbljenog sagledavanja aktualnih pojava i procesa dolazilo do ozbiljnih zaključaka i smerokaza ka nekim novim idejnim i razvojnim obrascima za prevazilaženje traume zbunjujućeg vrćenja u krug na odsudnim, pretećim raskršćima.
Pomenimo, na primer, samo ilustrativno, čuveni traktat francuskog istoričara i mislioca Remija Braga „Evropa – rimski put” (1992), kojim je Evropi na jednom od takvih raskršća predložen model vraćanja civilizacijskim načelima i političkoj praksi antičkog Rima, koji su proizveli Imperiju. Stari kontinent ih je, međutim, nesamopouzdano napustio i srozao se do vazala u nimalo mirotvornom poretku „Pax Americana”. U većini slučajeva savremenog prizivanja nekog minulog „zlatnog doba” reč je, međutim, o svrhovitoj instrumentalizaciji koja bi trebalo da argumentacijski zasnuje, obrazloži i potkrepi ostvarenje nekih konkretnih političkih ciljeva i/ili strategijskih meta.
Katkad je to prozirno do groteskne karikaturalnosti, kao u slučaju starog, veoma iskusnog i osvedočeno racionalnog komunističkog lisca Kire Gligorova koji je, kao prvi predsednik nezavisne Makedonije, radi traženja podrške za svoju mladu državu – čak i pre Alije Izetbegovića – avgusta 1991. godine pohitao u Ankaru i tamo smatrao za shodno da izjavi kako makedonski narod treba da bude zahvalan Turskoj, jer je „u svojoj dugoj istoriji” (sic!) jedino pod Osmanlijama celovito živeo unutar jednih granica. Znao je on dobro kome govori i da će ova servilna nebuloza biti „muzika za uši” turskih domaćina, pa nije oklevao da izrekne nešto zbog čega bi se svaki razuman i dostojanstven pripadnik njegovog naroda morao stideti ili bar neprijatno osetiti.
Naime, doktrina neoosmanizma, koja leži u osnovi sveukupnog državnonacionalnog nastupanja današnje (a i svagdašnje) Turske, idejno i vrednosno počiva na predstavi o poželjnosti obnavljanja, u savremenim uslovima, neke varijante „Pax Ottomana”-e. Nije li, uostalom, bivši ministar inostranih poslova i premijer Turske, inače univerzitetski profesor međunarodnih odnosa, Ahmet Davutoglu svojevremeno u Sarajevu pozvao na obnavljanje Osmanskog carstva, kao zlatnog doba Balkana? Davutogluova koncepcija „strategijske dubine”, treorijski zaokružena u knjizi istoga naslova, podrazumeva komponente „geografske i istorijske dubine”, što nije ništa drugo do legitimacijski diskurs oslonjen na koncept „Pax Ottomana”.
Tom diskursu skloni su ne samo političari i politikolozi, već i najozbiljniji turski istoričari. Tako je, recimo, 1990-ih godina na jednoj diplomatskoj večeri u rezidenciji jugoslovenskog ambasadora u Ankari, možda i najugledniji savremeni turski istoričar Halil Inaldžik – inače inostrani član SANU – strasno ubeđivao prisutne da je Osmansko carstvo bilo srećan dom za sve pretke sadašnjih posvađanih malih naroda i država, ali da to oni nisu shvatali, pa su se – pod uticajem agenata zapadnih sila – pobunili i stekli nezavisnost. Šta im je ona donela – vidi se, zaključio je, u destruktivnoj i konfliktnoj „balkanizaciji” prostora, koji je nakada bio spokojna sultanova Rumelija. Srećom, Inaldžik je napisao i neke neuporedivo ozbiljnije, kapitalne naučne studije.
Čežnja za osmanskim carstvom
Prividno paradoksalno, „Pax Ottomana” nije privlačan kvaziistorijski argument samo za turske političare i intelektualce, već i za ovovremene „agente zapadnih sila”. Dovoljno je, recimo, pročitati tobože naučnu knjigu britanskog autora Noela Malkolma „Kosovo. Kratka istorija” (1998), napisanu po narudžbini i indikativno objavljenu u vreme prelaženja albanskog separatizma na nasilne vidove ostvarivanja svojih planova. Prikaz stanja Kosova i Metohije u XV i XVI veku ovaj novopečeni stručnjak za balkansku prošlost u celini osmišljava u skladu sa premisama koncepcije „Pax Ottomana”, uz pravi hvalospev mudrom i tolerantnom sistemu osmanskog upravljanja pokorenim zemljama i narodima.
Valja napomenuti da je tendenciju izvesne nežnosti prema osmanskom civilizacijskom belegu i uspomene na Balkanu moguće – kao profesionalnu deformaciju – detektovati i kod određenog broja ovdašnjih osmanista, čak i nekih, inače, stvarno kompetentnih i znanstveno skrupuloznih istraživača i pisaca. Pravu meru objektivnosti s kojom se u ovom pogledu valja odnositi prema ulozi i nasleđu Osmanskog carstva na Balkanu, a samim tim i prema konceptu „Pax Ottomana”, uverljivo je u svojoj kapitalnoj studiji „Imaginarni Balkan” (1997) saopštila Marija Todorova.
Knjiga „Imaginarni Balkan” autorke Marije Todorove (Foto: Kupindo)U svakom slučaju, bespredmetno je i kontraproduktivno, povodom sukoba na Bliskom istoku, a i bilo kojim i kakvim drugim mogućim povodom, u društvenom, političkom i sociopsihološkom kontekstu Srbije, kao i prostora bivše Jugoslavije, računati na to da bi pominjanje nekakve navodne hrišćanske čežnje za vremenima Osmanskog carstva moglo imati ikakvih drugih efekata sem negativnih. To bi svakom prolazniku na ulici, a kamoli profesionalnom političaru moralo da bude jasno. Ako jeste jasno, a ipak mu pribegava – onda je stvar mnogo ozbiljnija od jedne frojdovske omaške.
Darko Tanasković je srpski islamolog, filolog orijentalista, univerzitetski profesor, književnik, prevodilac i bivši ambasador. Autor je nekoliko knjiga, preko 600 naučnih i stručnih radova, među kojima je i studija ,,Islam, dogma i život”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Medija centar Beograd
BONUS VIDEO:
