Ako bi se sudilo po pregovorima – što više odmiču, stanje na Kosovu i Metohiji se višestruko pogoršava – a srpski narod biva sve ugroženiji. Kako su se menjali pregovarački planovi, stiglo se do nemačko-francuskog ultimatuma, Ohridskog sporazuma i gotovo svakodnevnog hapšenja Srba, učvršćivanja albanske paravojske na severu Kosova i Metohije i apokaliptičnih mešetara u vidu posrednika – čija su usta puna pretnji, a obećanja daleka i lažljiva – jer kako da poprave nešto oni koji su to i napravili?
Tako stoji stvar i sa Zajednicom srpskih opština (ZSO), davno obećanom, dogovorenom i potpisanom, koja danas preti ne samo da postane fatamorgana, već karikatura onoga što bi trebalo da bude. Nikada se o jednoj stvari nije toliko pričalo a tako malo znalo, kao o toliko važnom pitanju ZSO u pregovorima Beograda i Prištine.
Pre decenije je zamišljeno da Zajednicu čine opštine sa srpskom većinom na Kosovu, njih 10 – šest južno od Ibra: Gračanica, Štrpce, Novo Brdo, Klokot, Parteš i Ranilug, i četiri teritorijalno povezane na severu: Severna Mitrovica, Leposavić, Zvečan i Zubin Potok.
Zajednica opština sa srpskom većinom je dogovorena 2013. u okviru „dijaloga Prištine i Beograda o normalizaciji odnosa”, dok su principi usaglašeni 2015. godine. Sporazum (iz 2015) se sastoji od 22 tačke – kojima se preciziraju zakonski okvir, ciljevi, organizaciona struktura, odnos sa centralnim vlastima, budžet i podrška ZSO. Neki od ciljeva Zajednice su jačanje lokalne demokratije, razvoj ekonomije, obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, urbanog i ruralnog planiranja, te pružanja usluga njenim članicama u skladu sa zakonima tzv. Kosova. Zajednica opština sa srpskom većinom, na osnovu Briselskog sporazuma bi trebala da ima skupštinu, predsednika koji predstavlja Zajednicu pred centralnim vlastima i van „Kosova”, potpredsednika, savet, odbor, administraciju, kancelariju za žalbe, dok bi sedište trebalo da bude određeno statutom.
Međutim, Ustavni sud tzv. Kosova je utvrdio da neki principi nisu u skladu s kosovskim zakonima – što je bio razlog da zvanična Priština odbije da implementira dogovor. S druge strane, Beograd je insistirao da se Zajednica formira onako kako je dogovorena u Briselu, a ne da se neke tačke menjaju kako bi se uskladile s prištinskim ustavom.
Dijalog i mutivode
Dalje se nije odmaklo a svi naredni pregovori, zaslugom posrednika, bili su sve konfuzniji jer, umesto da pomognu, bili su najveće mutivode; u dijalogu se gubio redosled a prioriteti bili pomešani, i po hronološkoj, i po političkoj važnosti. Iako logika nalaže da se do dogovora dođe tako što se prvo ispune ranije obaveze (potpisani sporazumi), ušlo se u „kreiranje” novih predloga, i umesto da se stvari raščišćavaju – što se i očekivalo od pregovora – za deceniju dijaloga se stiglo do nejasnih, netransparentnih i ultimativnih predloga, sa očiglednim prebacivanjem tega na albansku stranu.
Rezultat je bio više nego očigledan. Priština je trećeg maja razrešila četvoročlani tim srpskih predstavnika čiji je zadatak bio da izrade statut ZSO. Čak je i Petar Stano – portparol Evropske komisije i ne baš naklonjen Srbima – rekao da se „u sporazumu o dijalogu jasno navodi da Upravljački tim treba da bude na dužnosti sve dok se ne usvoji statut ZSO, a do toga još nije došlo”. Do njega nije došlo jer su u nizu istupa američkih zvaničnika „SAD su bile jasne” da „ne treba stvarati dodatni nivo vlasti na ‘Kosovu’”, te da „izvršna ovlašćenja nisu nešto što se predviđa za Zajednicu srpskih opština”. Sve uz zaključak da bi ZSO trebalo da bude „u skladu sa ustavom tzv. ‘Kosova’”.
Od tada se u javnosti pojavljuju novi predlagači i nude novi predlozi za formiranje ZSO – kao da onaj iz Briselskog sporazuma ne postoji, mada je i on figurirao kao uslov za priznavanje nezavisnosti, posle koje je izgubio vrednost. Tako su umesto realizacije jednog, do sada izrađena četiri nacrta statuta: Nacrt statuta srpskog Upravljačkog tima, nacrt vizije „premijera Kosova” Aljbina Kurtija, nacrt statuta koji je izradila nemačka organizacija „Fridrih Ebert Stiftung” (FES) i Evropski institut za mir (EIM), kao i nacrt statuta premijera Albanije Edija Rame (zanemarimo farsične pokušaje na kojima su radili nevladin sektor iz Holandije, „dobronamerni savetnici” i pojedinci…).
Doduše, Ramin nacrt teksta o formiranju ZSO pomenut je u junu ove godine – Rama ga je prosledio predsedniku Francuske Emanuelu Makronu i nemačkom kancelaru Olafu Šolcu, te o tome obavestio predsednika Evropskog saveta Šarla Mišela i američku stranu, a rekao je i da se o nacrtu nije konsultovao s Kurtijem.
Zapadni mediji su odmah objavili da su diplomatski izvori koji su videli Ramin nacrt ocenili da je reč o „ozbiljnom i visokokvalitetnom dokumentu”, da se tekst pažljivo analizira i tretira kao još jedan doprinos dijalogu, sličan nacrtima koje su izradile razne organizacije i tink-tenkovi.
Ramin predlog nacrta ZSO se ponovo aktuelizuje posle ekspresnih sastanaka u veoma kratkom vremenskom roku, u Briselu, kod kuće pa ponovo u Briselu, tokom kojih se nacrt statuta krio od javnosti kako bi, navodno, Kurti i predsednik Srbije Aleksandar Vučić dobili na vremenu da pripreme javnost da su prihvatili kompromise. Rama će reći da je nacrt predlog EU.
Dogovorena tajnost
Statut su, opet prema upućenim zapadnim medijima, Prištini i Beogradu 21. oktobra predstavili izaslanici EU, SAD, Francuske, Nemačke i Italije. Potom su dve strane, kako tvrde zapadni mediji, navele da je dokument „prihvatljiv”, ali se u javnosti ne iznose nikakvi detalji o njegovoj sadržini. Kurti i Vučić su, navodno, svoju „tajnovitost” obrazložili time da su to od njih diskreciju zatražile diplomate „velike petorke”.
Nekoliko dana kasnije, visoki predstavnik EU za spoljnu i bezbednosnu politiku, Žozep Borelj, izjavljuje da je EU na sastancima predložila Vučiću i Kurtiju evropski izbalansirani predlog za uspostavljanje Zajednice srpskih opština, i dodaje da do dogovora nije došlo jer strane nisu bile spremne da to prihvate bez preduslova, navodeći da je u prethodnom periodu bilo dosta problema u procesu normalizacije odnosa između Beograda i Prištine, i da je velika prepreka bila upravo ZSO.
Sve se vrti oko Ohridskog sporazuma iz februara, bolje reći francusko-nemačkog plana kao predloga EU o normalizaciji odnosa, i martovskog aneksa za njegovu implementaciju koji, pored ostalog, predviđa da se pripadnicima srpske zajednice na Kosovu i Metohiji pruži određeni nivo samouprave koja se odnosi na formiranje Zajednice opština sa srpskom većinom.
ZSO je i po Ohridskom sporazumu bio prioritet, da bi se posle najnovijih sastanaka poručilo da implementacija sporazuma treba da ide paralelno, odnosno kako je to predsednica Evropske komisije, Ursula fon der Lajen, otvoreno rekla tokom posete 30. oktobra – da „Kosovo” treba da uspostavi ZSO, a Srbija defakto prizna Kosovo.
U Ohridskom sporazumu se ne pominje priznanje „Kosova”, ali dogovor predviđa da Srbija prizna državne simbole „Kosova”, ne prigovara članstvu lažne države u međunarodnim organizacijama, te da strane uzajamno poštuju teritorijalni integritet i suverenitet – baš onako kako je američki izaslanik Gabriel Eskobar bezočno izložio u američkom Kongresu.
Evropski stav je, navodno, zaoštren jer Srbija pokazuje da je Ohridski sporazum, i pored prihvatanja, ne obavezuje, naročito u delu koji se tiče statusa Kosmeta. Kao primer kršenja dogovora navodi se da je Srbija glasala protiv prihvatanja aplikacije tzv. Kosova za članstvo u Savetu Evrope u aprilu, odmah nakon Ohridskog sporazuma. S druge strane, premijerka Ana Brnabić je pre dvadesetak dana u Tirani – u okviru Samita Berlinskog procesa – potpisala sporazum o uzajamnom priznavanju profesionalnih kvalifikacija za medicinske sestre, doktore veterinarske medicine, farmaceute i babice, upravo po principima Ohridskog sporazuma, koji predviđa da će strane razvijati dobrosusedske odnose i međusobno prepoznati svoje dokumente i nacionalne simbole, uključujući pasoše, diplome, registarske tablice i carinske pečate.
Iako se još od Ohrida „vuče” balast nejasnih konstatacija i saopštenja, još manje jasnih odgovora samih pregovarača, sada će pravni eksperti reći da se, u stvari, svi navedeni elementi iz Ohridskog sporazuma tretiraju kao defakto priznanje.
Pisanje albanskih medija
Što se tiče ZSO, i predsednik Srbije je 26. oktobra naveo da je Srbija spremna za formiranje ZSO, da je taj dokument (nacrt o kojem se obavezao da neće javno govoriti) „dobra osnova za budućnost” – ali da ne prihvata članstvo „Kosova” u međunarodnim organizacijama niti nezavisnost južne srpske pokrajine. Potom je 2. novembra ponovio da je „laž da je spreman da potpiše nezavisnost ‘Kosova’”, reagujući na neke insinuacije ovdašnjih prozapadnih medija. Pada u oči da nije bio tako izričit po pitanju ZSO iz Briselskog sporazuma iz 2015. godine.
Ako se vratimo na Ramin predlog koji figurira kao nacrt EU, kao glavni cilj bombastično se navodi sprovođenje Osnovnog sporazuma iz 2013, ratifikovanog od „Kosova”, i sporazuma iz 2015. godine. Drugi cilj je stvaranje okvira za samoupravu sa značajnom autonomijom za zajednicu kosovskih Srba. Statutom se definišu „ovlašćenja, organizacija i način funkcionisanja” zajednice. Među glavnim nadležnostima su međuopštinska saradnja i interakcija, promocija i zaštita prava i interesa srpske zajednice na „Kosovu”, upravljanje lokalnim zdravstvenim i obrazovnim institucijama i izrada politika koje promovišu napredak demokratije i lokalnog građanskog angažovanja.
Rama je predložio da organizaciona struktura bude takva da ZSO ima skupštinu, predsednika i potpredsednika, odbor, savetodavnu grupu, administraciju i kancelariju za žalbe. Što se tiče odnosa sa centralnim vlastima, Rama predviđa sledeće: „Zajednica ne treba da zamenjuje ili podriva ustavne i pravne odnose centralnih i lokalnih vlasti na ‘Kosovu’, te da će stoga nacrt statuta biti upućen Ustavnom sudu ‘Kosova’ na ocenu.”
Prve dve godine nakon početka rada ZSO će pratiti Evropska unija, navodi se u dokumentu. Nacrt su prihvatile obe strane, mada se Priština u početku protivila, navodi TV „Kljan” (koji je objavio delove nacrta) i dodaje da je međunarodni pritisak naterao kosovsku stranu da prihvati Ramin predlog. „Obe strane su rekle da bi nacrt dokumenta mogao da posluži kao odgovarajući radni dokument. ‘Kosovo’ je pokrenulo nekoliko pitanja, iznelo neke nedoslednosti sa ustavom ‘Kosova’ i drugim dokumentima, a Srbija je saopštila da ima nekih pitanja i nedoumica, ne ističući konkretne primedbe”, preneo je TV „Kljan”.
Na kraju nacrta se navodi da je statut dobio podršku glavnih međunarodnih partnera – Nemačke, Francuske, Italije i SAD. „Nacrt statuta ne krši nijednu crvenu liniju ‘Kosova’ i ističe glavne prioritete Srbije”, dodaje se u predlogu. Upućeni ovaj predlog porede sa Srpskim nacionalnim većem u Hrvatskoj, što i Vlada u Prištini zvanično podržava, mada bi za poređenje adekvatniji bio Erdutski sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema kojim je predviđeno pokretanje procesa mirne reintegracije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Sporazumom je predviđen prelazni period u trajanju od jedne do dve godine u okviru koga bi područje Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema bilo pod administrativnim nadzorom UN. Tokom tog perioda, UN je trebalo da osnuje višenacionalnu policiju, sprovede demilitarizaciju i organizuje lokalne izbore. Čak sedam, od ukupno 14, odredaba sporazuma odnosilo se na različite aspekte zaštite ljudskih prava.
Nije zgoreg podsetiti da od tih prava nije ostalo ništa, da je čak ukinuta i ćirilica kao zvanično srpsko pismo, i to ne samo u tzv. službenom saobraćaju već i na nadgrobnim spomenicima sahranjenih Srba. Dovoljno za upozorenje i opomenu da i Srbi na Kosovu i Metohiji ne dožive sličnu sudbinu.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor Pečat
Naslovna fotografija: Stefan Kostić on Unsplash
BONUS VIDEO:
