Film Dragana Bjelogrlića Montevideo, Bog te video, verovatno je emocionalno, ali i zanatski, nešto najbolje što se dogodilo srpskoj kinematografiji u ovom veku. Ključ za uspeh ovog filma možemo potražiti u neverovatnoj povezanosti srpskog naroda sa fudbalom, koja je po svom intenzitetu možda jedina približna onoj južnoameričkoj.
Ipak, to je za sada priča o neuzvraćenoj ljubavi. U istoriji našeg fudbala postojalo je par koketiranja između „bubamare” i naroda, nekoliko pogleda koji su probudili nadu Srba da bi ljubav konačno mogla da eksplodira. Nije. Još uvek.
To ne treba da bude razlog za očajanje, jer poezija postoji samo kroz patnju. Niti jedno lirsko umetničko delo nije napisano iz uzvraćene ljubavi. Zato je i priča između fudbala i Srba jedna kontinuirana pesma i jedna kontinuirana patnja koje paralelno teku i jedna drugu nište, ali jedna bez druge ne bi mogle.
Duša jednog grada
Pre nekoliko dana, u nedelju, odigrana je utakmica između leskovačke Dubočice i ubskog Jedinstva. Veliki Duško Radović voleo je fudbal baš u nedelju i smatrao je da je fudbal veoma važna dopuna našeg emocionalnog života.
Svima nam je poznato da su Italijani utemeljili modernu poeziju. Dovoljno je pomenuti čuvenog Frančeska Petrarku, toskanskog pesnika iz 14. veka. Tako su i u moderno doba ljudi sa „čizme” svojim lakim i pevljivim jezikom, uspeli da definišu tako proste, a tako milozvučne pojmove. U Italiji se za najveće moguće uživanje u sportu upotrebljava pevljivi termin „Calcio e domenica”, koji se odnosi na isključivo njihovu satnicu igranja, nedeljom posle ručka – u tri.
Sve je podsećalo i tog popodneva na kalčo i nedelju. Zakasnelo novembarsko leto osećalo se u vazduhu i privuklo je nekoliko hiljada navijača gradskog kluba. Oni najvatreniji, „Vukovi”, standardno su bili na južnoj tribini novog, velelepnog zdanja, bisera jugoistoka Srbije. Davali su ovi lokalni momci sve svoje glasne žice kako bi pogurali ljubimce u dresovima boje krvi.
Navijači „Vukovi” iz Leskovca na tribini tokom utakmici između Radničkog iz Pirota i Dubočice (Foto: Instagram/@_ultrasnewsbalkan_)Ipak, nešto drugo mi je zapalo za oko. Ukras toj najvatrenijoj tribini bile su zastave i dvomotke. Na jednoj od njih pisalo je „Zbog tebe se zbramo”, a na drugoj „S tebe de god makar bez bod”, ali svakako najupečatljivija je bila ona sa natpisom „Ne se znaje, Zare igra”. U toj navijačkoj priredbi ogleda se sav duh jednog grada.
Grad čine ljudi. Čovek postoji samo ako je ličnost. Ličnost se definiše kao autentičnost i originalnost. Ličnost se užasava da bude nečija kopija. Tako je sa ljudima, a kako ljudi čine jedan grad – tako je i sa gradovima. Ako čovek ili grad pokušavaju da kopiraju nekoga, osuđeni su na neličnost i na nepostojanje, jer tako krše najveći Božiji dar – dar stvaranja. Stvoriti, sagraditi, napraviti, roditi, na taj način i sami se približavamo Bogu, ukoliko ideja te tvorevine dolazi iz naših umova.
Zbog toga Leskovčanima možemo naći mnogo mana, ali ne i da su izgubili svoju ličnost. Nikada pravi Leskovčanin nije pokušao da bude nečija kopija. Krilatica „Zare igra – ne se znaje”, jedinstvena je u svetu, ne samo po svojoj duhovitosti, već i po širokoj upotrebi u celokupnom društvu. Leskovčani i dan danas za svaku situaciju koja nije stopostotno sigurna upotrebljavaju ovu doskočicu.
Rađanje legende
Svetozar Trajković Zare igrao je za leskovačku Dubočicu posle Drugog svetskog rata. Legenda kaže da je izreka nastala kada je Zare za jedno poluvreme, preokrenuo rezultat sa 3:0 na 3:4 za Dubočicu – davši sva četiri gola.
Nebojša Ilić Ilke snimio je i dokumentarni film o ovom velikanu, koji nam bliže donosi Zaretov život i fudbalsku karijeru.
Međutim, najbolji opis ovog fantastičnog driblera i još boljeg golgetera, dao je nesumnjivo najbolji pisac na leskovačkom govoru – Sava Dimitrijević.
On u svojoj knjizi Leskovački drveni tramvaj, priču o Zaretu počinje ovako: „Sin na Miku Ludajku – Zare postade fuzbaler kakv u Leskovac do tg a ni do sg nee bija. Zare je davaja golovi – kd si oće i odakle si oće. Igraja je za Dubočicu i u Leskovac se ne pamti da je bila utakmica, a da Zare nee daja gol. Samo se nee znalo kolko će gola da da – dl edn, el dva, tri… el pa pet i poviše. Pa se u Leskovac i dn dns vika: ne se znaje – Zare igra”.
Knjiga „Leskovački drveni tramvaj” autora Save Dimitrijevića (Foto: leskovac.rs)Pamti se i da su pojedine ekipe pretile popularnom Zaretu povredama, a Dimitrijević navodi da je najveći strah izazivao kod fudbalera Vlasine. Upravo protiv Vlasine je prvi put izgovorena čuvena rečenica: „Zare su iz Vlasotince praćali poruke da ne dođuje u Vlasotince: ‘nemoj Zare da dolaziš – će ti iskršimo noge!’
Al, Zare se nee plašija i otide da igra. A počelo je najgore što može po Dubočicu – Vlasina je povela s 3:0 i Vlasotinčani koji su u publiku stojali pored Miku Ludajku, tatka na Zare, počeli da mu se smejev i vikav da je sve gotovo i da Dubočica ima da ispadne iz takmičenje:
– Miko, vikv mu, ode Dubočica iz podsavez!
A Mika Ludajka gim vika: „Aaa, će vidite vi još! Ne se znaje – Zare igra!”
Mika Ludajka je mlogo voleja da se kladi – ako ti daš iljado dinara, Mika ti da – duplo! I on se ss Vlasotinčani opkladi da Dubočica neće izgubi od Vlasinu. I – dobi opkladu! Dubočica je pobedila Vlasinu ss 4:3, a sva četri gola daja je – Zare! Mika Ludajka uzede pare na Vlasotinčani i vika gim: „Reko li vi ja: Zare igra – ne se znaje!” I toj na Zare ostade kao nadimak i dn dns.
Fudbal i emocija
Neko u nasleđe svojim potomcima ostavi njivu, neko zlatni sat, a neko klub za koji navija. Ta veza koja se kroz porodicu, kroz oca i sina stvori sa voljenim klubom, ostaje kao beleg za ceo život. Retko šta u životu vernog navijača može da izazove toliko duboke emocije kao velika utakmica njegovog kluba.
Osećaje koje sport donosi ne može doneti ništa drugo na kugli zemaljskoj. Cela planeta je videla strast i žar u očima malog Argentinca, koji je došao da podrži Boku na vrelom pesku Rija. Prodao je konzolu, prodali su očev motor, nisu čak ni karte našli, ali kada izgovori ono čuveno „Dale Boca” – sve materijalne stvari postaju nebitne.
Sport je, na kraju, jedino mesto u današnjem okrutnom svetu, gde David može da pobedi Golijata i gde je pravda dostižna. Ako je pravde u nedelju, 19. novembra – Srbija će proći na Evropsko prvenstvo posle 24 godine.
Ako je pravde Leskovčanima će biti dozvoljeno da gledaju taj odlučujući meč – upravo protiv Bugara od kojih su kroz istoriju toliko propatili. Ako je pravde u fudbalu, makar na tom travnatom tepihu oivičenom belim krečom osvetićemo se istočnim komšijama znanjem, duplim pasom, lucidnim driblingom i čvrstom odbranom.
I kada pravda bude zadovoljena i kada selektor Piksi pobedonosno bude digao ruke u vis pred 8.000 Leskovčana, niko neće moći da nam zabrani da u nekom četvrtfinalu, u vrelom julskom danu, protiv domaćina Nemačke, svi zajedno izgovorimo: „Mitar igra – ne se znaje!”
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor Leskovačke priče
Naslovna fotografija: Pixabay
BONUS VIDEO:
