Kada bi nekom dvadesetčetvorogodišnjem glasaču austrijske krajnje desničarske Slobodarske partije (FPO), rekli da je u vreme njegovog rođenja ulazak te stranke u vladu Volfganga Šisela bio takav skandal u Evropi da su pojedine evropske vlade protiv zvaničnog Beča čak primenjivale svojevrsne sankcije, verovatno bi pomislio da je to samo izmišljotina „lažljive štampe”.
I zaista to deluje kao neka neverovatna priča, ne samo u kontekstu toga da je FPO u nedelju na evropskim izborima izbila na prvo mesto u Austriji – osvojivši skoro 26% glasova – već u evropskim okvirima gde je normalizacija krajnje, tvrde ili populističke desnice uznapredovala do razmera koje su bile nemoguće pre dve decenije.
Doduše, vodeći evropski TV kanali i onlajn portali su u izveštajima o rezultatima izbora za Evropski parlament (EP) minulih dana toliko isticali „nalet krajnje desnice u Evropi”, „rekordan rezultat Alternative za Nemačku (AfD)” i „veliko okretanje ka krajnjoj desnici” da se stekao utisak da se u celoj EU dogodio politički zemljotres, a ne samo u Francuskoj, Nemačkoj, Belgiji i delom u Austriji.
Zemljotres u EU
Međutim, ukupni rezultati evropskih izbora pokazuju da su stranke tvrde desnice okupljene u grupacijama Evropski konzervativci i reformisti (ECR) i Identitet i demokratija (ID) ukupno dobile tek desetak dodatnih poslanika u odnosu na prethodni saziv.
Čak i kada se u njih svrstaju i rezultati AfD-a – koja je izbačena iz ID – ukupno povećanje njihove zastupljenosti ne dostiže 30 novih poslanika, što se ne može baš nazvati „velikim okretanjem ka krajnjoj desnici”. Štaviše, ovaj rast je u skladu sa postepenim rastom tvrde desnice već godinama. Tako će ECR i ID zajedno imati 131 poslanika u parlamentu, što je oko 18%.
Zemljotres nije doživela ni dosadašnja koalicija tri grupacije – Evropske narodne partije (EPP), Socijalisti i demokrate (SD) i Obnovimo Evropu (Renew Europe) – jer će i dalje imati većinu u Evropskom parlamentu (EP) sa 400 od ukupno 720 poslanika. Doduše, tome najviše doprinosi uspeh EPP-a da poveća broj poslanika za 10, dok su SD izgubili četiri, a liberali u Obnovimo Evropu čak 23 poslanika.
Zapravo su liberali uz Zelene – koji su izgubili 18 mesta u EP – najveći gubitnici ovih izbora i to, pre svega, zbog činjenice da su kao manje poslaničke grupe praktično izgubile oko četvrtine dosadašnjih poslaničkih mesta. Ali, svi ti gubici najvećim delom su posledica loših rezultata dve stranke – Makronove stranke „Preporod” (RE) – koja vodi glavnu reč u Obnovimo Evropu – i nemačkih Zelenih koji su bili najdominantniji u istoimenoj grupaciji u EP, a ne tih stranaka širom EU.
Predstavljanje rezultata izbora za Evropski parlament u Briselu, jun 2024. (Foto: EPA-EFE/Olivier Hoslet)Ali, nisu samo Francuska i Nemačka deo EU. Ostalo je neprimećeno da je levi centar ostvario bolje rezultate nego pre u Italiji, Holandiji, Slovačkoj, pa čak i u samoj Francuskoj. Tvrda desnica nije doživela procvat ni u skandinavskim zemljama, niti u Centralnoj i Istočnoj Evropi. U Finskoj je desničarska partija „Pravi Finci” podbacila, a na prva dva mesta izbili su umereni konzervativci i levičarska alijansa. U Švedskoj su Zeleni pretekli desničarske Švedske demokrate, dok je u Danskoj najjača stranka postala Zelena levica.
U baltičkim, istočnim i centralnoevropskim članicama EU su najviše glasova dobile partije koje su deo EPP ili Obnovimo Evropu – izuzev Mađarske i Slovačke, gde su na prvom mestu vladajući Fides i SMER – koji trenutno nisu deo nijedne od grupacije u EP. Pa čak i kada bi Orbanov Fides svrstali u krajnju desnicu – što često čine pojedini evropski mediji – ni ova stranka nije na ovim izborima doživela skok. Naprotiv, osvojila je manje od 50% glasova i to joj je najgori rezultat u poslednje dve decenije.
Osim toga, tvrdo desničarska vladajuća koalicija italijanske premijerke Đorđe Meloni je prošla slabije nego što se očekivalo, održavši se manje-više na istom nivou kao i prilikom dolaska na vlast pre godinu i po dana. Španski desničari u partiji Voks su osvojili tek oko devet odsto glasova, iako su godinu dana ranije na parlamentarnim izborima uživali podršku više od 12% španskih glasača.
Zbog svega toga, situacije u EP je mnogo stabilnija nego što se to videlo proteklih dana u medijima i nego što je politička situacija u Francuskoj i Nemačkoj. Doduše, ni u Nemačkoj zasad neće doći do dramatičnih promena – jer tročlana vladajuća koalicija kancelara Olafa Šolca nema nameru da ustukne i ode na prevremene izbore – iako su rezultati evropskih izbora pokazali ono što ankete odavno ukazuju, a to je da uživaju podršku tek 30% birača.
Makronovo kockanje
S druge strane, francuski predsednik se – kako je na naslovnici istakao Liberasion – odlučio na „ekstremnu kocku” time što je zbog rezultata evropskih izbora raspustio nacionalni parlament, zakazavši izbore za samo tri nedelje, tako da se prvi krug održi 30. juna, a drugi 7. jula. Nacionalno okupljanje (Rassemblement National – RN) Marin Le Pen osvojilo je oko 32% glasova, duplo više od Makronovog „Preporoda” (RE), koji je osvojio tek procentni poen više od socijalista.
Očigledno je da Makron nastoji da pokaže inicijativu i da pokušava da igra na kartu francuskog većinskog sistema, koji je često bio uspešna brana za značajniji prodor krajnje desnice u francuski parlament, za razliku od proporcionalnog sistema po kojem se biraju evroposlanici.
Ovim Makron nastoji da ponovi hazarderski potez svojih prethodnika u Jelisejskog palati – Miterana i Žaka Širaka. Prvi je 1988. godine raspisao vanredne parlamentarne izbore i uspeo da svojim socijalistima osigura pobedu, dok je drugi raspisavši prevremene izbore 1997. doživeo debakl svojih republikanaca i sebe doveo u situaciju da narednih pet godina provede u kohabitaciji sa vladom premijera Lionela Žospena.
Međutim, to više nije ista Francuska u kojoj je kohabitacija moguća. Ako partija Marin Le Pen uspe da okupi parlamentarnu većinu nakon ovih izbora, malo ko može da zamisli Makrona da će kao predsednik sa velikim ovlašćenjima pristati da bude u poprilično nemoćnom položaju tri godine pre kraja mandata. Naprosto, teško da bi se Makron zadovoljio da upravlja spoljnom politikom i odbranom, a da premijer iz redova saradnika Le Penove – najverovatnije Žordan Bardela – nesmetano odlučuje o svim unutrašnjim pitanjima, kao što su ekonomija i bezbednost.
Liderka Nacionalnog okupljanja Marin Le Pen i predsednik stranke Žordan Bardela izlaze na binu kako bi se obratili glasačima povodom raspisanih novih opštih izbora, Pariz, 9. jun 2024. (Foto: Julien de Rosa/AFP via Getty Images)I dok njegovi saradnici već ističu da će ovo biti „najvažniji parlamentarni izbori za Francusku i Francuze u istoriji Pete republike” – pokušavajući time da na birališta izvedu i one koji nisu glasali u nedelju – izjave pojedinih senatora bliskih Makronu otkrivaju zapravo njegov stav.
„Predsednik vraća odgovornost francuskom narodu. Glasali su na glup način na evropskim izborima, sada je na njima da se odluče”, rekao je Fajnenšel tajmsu Fransoa Patrijat, jedan od tih senatora, istakavši da smatra da to nije rizičan potez „već hrabra odluka koja poštuje francuske institucije” i u biti je u stilu generala Šarla De Gola koji je 1969. godine podneo ostavku kada je osetio da ne može da vlada.
Ova izjava zapravo samo potvrđuje da je Makronov potez pokušaj predsednika da Francuze sugestivno pita: „Da li zaista želite Marin Le Pen?”, i da im na posredan način kaže za koga (ne) bi trebalo da glasaju. On, pak, zanemaruje činjenicu da Francuzi srednje generacije često govore o tome da je „suludo to da smo glasali na pet predsedničkih izbora, a da se na četiri od njih sve vrtelo oko zaustavljanja krajnje desnice”. Pristalice levog centra su naročito često bile pod pritiskom da „zapuše nos” i „glasaju protiv” kako bi zaustavili Le Penove, bilo da je bio u pitanju otac ili ćerka.
Postoje, pak, i tumačenja da Makron ovo sve radi da bi „spasao” predsedničke izbore 2027. godine te da mu je, navodno, cilj da Nacionalno okupljanje uvede u vladu, dozvoli im da zabrljaju pred biračima te da ujedno time spreči Marin Le Pen da tri godine vodi antisistemsku predsedničku kampanju. Ukoliko je to zaista scenario kojim se vodi – onda to ukazuje ne samo da Makron ne shvata koliko je širom Evrope već primenjena „normalizacije” tvrde desnice – te da ulazak u vlast, čak i uz činjenje velikih grešaka, ne vodi nužno smanjenju popularnosti desničara. Uostalom, to se sasvim lepo videlo proteklih godina u Austriji i Italiji.
I dok Makron ističe da neće podneti ostavku i u slučaju poraza njegove stranke, posmatrači ne mogu da se otrgnu utisku da se on već ponaša kao „šepava patka” (odlazeći zvaničnik za čiju poziciju je već skoro izabran naslednik), a da se dobro zna šta Francuzi rade sa patkama.
Padanje sanitarnog kordona
Narednih nedelja će Makron pokušati da obnovi staru atmosferu držanja sanitarnog kordona mejnstrim stranaka prema krajnjoj desnici. Ali već sada se može reći da su i u Francuskoj ta vremena prošla. I to ne samo zato što je stranka Marin Le Pen već počela pregovore sa strankom ljutog protivnika i još tvrđeg desničara Erika Zamura, već zbog toga što je moguću saradnju najavio i Erik Sioti – lider francuskih republikanaca – stranke desnog centra koju su nekad vodili Žak Širak i Nikola Sarkozi.
Politika sanitarnog kordona je dugo bila odbrana od oca i ćerke Le Pen, ali se i ona delom istanjila pa je prošle godine čak i dva puta simbolički pukla. Prvi put na parlamentarnim izborima, kada je Makronova koalicija odbila da otvoreno podrži levičarske kandidate koji su se u drugom krugu borili protiv kandidata Nacionalnog okupljanja, čime je posredno pomogla da desničari osvoje najviše poslaničkih mandata.
Drugi put je kada su poslanici ove partije izabrani za dva potpredsednička mesta u parlamentu, što je nekad bilo nezamislivo. Ukoliko republikanci sada uđu u predizbornu koaliciju u pojedinim okruzima, onda je sanitarni kordon u Francuskoj i definitivno mrtav.
Prva dama Francuske, Brižit Makron i njen muž Emanuel Makron na biračkom mestu u Le Tuku u severnoj Francuskoj, jun 2024. (Foto: Julien de Rosa/AFP via Getty Images)Još od kasnih 1980-ih godina prošlog veka kada je medicinski termin „sanitarni kordon” terminološki ušao u politiku i to na belgijskoj političkoj sceni, ova vrsta zaštite od širenja „desničarske zaraze” postojala je dugo i istrajno bezmalo kao nekadašnji sanitarni kordon između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva. A to je u istoriji zabeleženo kao jedan od najopsežnijih sistema za suzbijanje zaraze, i to na granici dugoj 1900 kilometara sa više do 10.000 stražara.
Podizanje ovih sanitarnih kordona oko ideološki neprihvatljivih stranaka trebalo je ne samo da ih drži u političkoj – već i u moralnoj divljini van „političke civilizacije” – s ciljem da vremenom građani prestanu da im daju podršku, ocenjujući ih kao „divljake”.
Međutim, proteklih decenija sanitarni kordoni su padali širom Evrope, a deo krajnje desnice prilagođavao je svoju retoriku tako da ne bude ekstremistička. Njihovom usponu je doprineo i dolazak velikog broja migranata i izbeglica u Evropu u proteklih 10 godina, što je za posledicu imalo drastičan manjak stambenog prostora, nedostatak mesta u vrtićima i školama, manje dostupnu zdravstvenu zaštitu, ali i lokalno formiranje imigrantskih geta uz kulturno otuđenje koje je negde dovelo i do tenzija. Sve to dolazi u vreme visoke inflacije i rekordnih cena energenata, tako da nezadovoljstvo građana raste, što se ogleda u brojnim protestima i glasanju za stranke desničarske margine.
I dok su desničari širili strah od došljaka, vladajuće stranke umerene desnice i levice su uporno zanemarivale probleme birača, ne usmeravajući dovoljno energije i novca u goruće probleme poput povoljnog stanovanja, integracionih programa, kao i zdravstvene i dečije nege.
Pregrupisanje desničara
Zbog svega toga, u pojedinim zemljama sve više birača glasom desnici želi da kazni politički mejnstrim, pa su sanitarni kordoni padali od Italije preko Švedske i Finske do Slovačke i Holandije. Ali, deo tvrde desnice je iskoristio ovu vrstu „normalizacije” da se dodatno „umije”, ublaživši svoju retoriku i predstavljajući biračima i potencijalnim partnerima da nisu ekstremni, radikalni, niti krajnji desničari. Ukratko, da su neupitni kandidati za vlast, kako na evropskom, tako i na nacionalnim nivoima.
Nije neka tajna da se evropske stranke tvrde desnice međusobno poprilično razlikuju. I to ne samo u stepenu evroskepticizma, nacionalizma i oštre politike prema manjinama i strancima, već i po pitanju geopolitike i odnosa prema Rusiji, Kini i SAD. Pa su tako javnosti poprilično poznate veze AfD-a ili Marin Le Pen sa Moskvom, dok nasuprot njima Đorđa Meloni zagovara jaku prekoatlantsku saradnju sa Vašingtonom.
U tom kontekstu došlo je i do svojevrsnog pregrupisavanja unutar ovog bloka stranaka, pa je tako Le Penova pred same evropske izbore insistirala da se iz grupacije ID – kojoj pripada njena partija – izbaci AfD zbog spornih izjava njenih predstavnika koje koketiraju sa neonacizmom. Osim toga, niko od stranaka u grupaciji ECR – u kojoj su dominantna „Braća Italije” Melonijeve – više ne pominje izlazak svoje zemlje iz EU, a to su iz svojih retorika izbacili i mnogi lideri stranaka u ID, pre svega Marin Le Pen i lider holandskih slobodara Gert Vilders.
A želja da prevaziđu razlike i udruže se kako bi se glasnije čuo njihov glas u EP videla se u maju, na dvodnevnom kongresu španske nacionalističke stranke „Voks” održanom u Madridu. Pred oko 10.000 delegata uživo ili u video porukama obratili su se lideri iz obe grupacije – među kojima i Le Penova, Melonijeva, nekadašnji poljski premijer i funkcioner partije Prava i pravde (PiS) Mateuž Moravijecki, kao i mađarski premijer Viktor Orban – čije je stranka još „nesvrstana” nakon izbacivanja iz EPP-a.
Đorđa Meloni i Marin Le Pen u Rimu, 2015. (Foto: Italy Photo Press/Paolo Gargini/Guliver Image)Iz njihovih govora se moglo naslutiti da je svojevrsna osovina Meloni-Le Pen načelno već formirana, ili da se uveliko radi na njoj. Štaviše, da bi oni mogli da postanu partner EPP-a ukoliko posle evropskih izbora dođe, kako je rekla Melonijeva, do „ukidanja neprirodne većine” između EPP i SD.
I dok lider Voksa zagovara „globalni savez patriota”, čini se očiglednim da Le Penova i Melonijeva biraju partnere prilično izbirljivo, te da u ovom pregrupisavanju tvrde desnice nastoje iz svojih ličnih interesa na evropskom i nacionalnom nivou da u stranu gurnu one koji su očigledno ekstremni i ne mogu da prođu svojevrsnu „normalizaciju”, kao njihove stranke.
Doduše, kao aktuelna italijanska premijerka – koja ima odlične odnose sa američkim predsednikom – Đorđa Meloni tu ima posebnu težinu i prednost u odnosu na Le Penovu. Štaviše, ona još nije legitimizovala Le Penovu time što bi pristala na njen predlog da sa ECR i ID naprave veliku zajedničku grupaciju, koja bi imala poslanika bezmalo kao i drugopozicionirani SD.
Doduše, prema pojedinim projekcijama je ECR po broju poslanika već pretekla liberale – što samo uvećava politički uticaj Melonijeve u koju su sve oči uprte – jer je glavna kandidatkinja EPP-a Ursula fon der Lajen pre koji mesec otvoreno ostavila mogućnost saradnje sa ECR-om.
Planovi narodnjaka
Zapravo, u javnosti su već poznati uslovi za svrstavanje u „umivenu tvrdu desnicu” koja je mogući partner EPP-a. To je pre devet meseci izrekao prvi čovek EPP-a i nemački konzervativac Manfred Veber, kada je u intervjuu za nemački javni servis ZDF govorio da za saradnju sa njima postoje tri uslova: proevropska orijentacija, podrška Ukrajini i poštovanje pravne države.
Kada se ima na umu da je predsednica Evropske komisije uoči predizborne kampanje zaustavila donošenje svih spornih ekoloških i poljoprivrednih propisa protiv kojih su se borili tvrdi desničari, očigledno je da su ona i EPP zapravo pružili ruku moguće saradnje.
Doduše, Ursula fon der Lajen je u jednoj izjavi istakla da ne bi sarađivala sa grupom ID – čime je očigledno nastojala da zadrži Makronovu podršku za reizbor – ali i da održi ono što se dešava, da se pregrupisavanje tvrde desnice nastavi tako da je očigledno ko je „prihvatljiv”, a ko „ekstreman”. Drugim rečima, sanitarni zid nije uništen već samo pomeren udesno.
Ali, ovi planovi narodnjaka su pre izbora naišli na odlučno protivljenje socijaldemokrata – koji se protive bilo kakvoj saradnji sa Melonijevom – pa čak i kada je u pitanju usvajanje pojedinačnih zakona. Štaviše, grupacija liberala koja je doživela žestoke gubitke, ovih dana je uputila i direktan ultimatum EPP-u. „Nema dogovora sa ECR”, rekla je Valeri Eje, šefica grupacije Obnovimo Evropu i poslanica Makronove stranke.
U naletu očigledne arogancije uprkos porazu i gubitku čak 23 poslanika grupacije – Ejeova je najavila da će narednih nedelja odlučivati i o izbacivanju partije VVD odlazećeg holandskog premijera Marka Rutea – jer nameravaju da formiraju nacionalnu holandsku vladu, između ostalog, i sa Vildersovim slobodarima.
Iako navodno Makron nema ništa protiv reizbora Ursule fon der Lajen, očigledno je da je zarad ličnih političkih interesa spreman da dodatno ugrozi stabilnost aktuelne koalicije. Zbog toga ne čudi da su se već susreli generalni sekretari ne samo EPP, SD i Obnovimo Evropu, već i Zelenih, te da su u principu podržali reizbor nemačke demohrišćanke.
Francuski predsednik Emanuel Makron prilikom dočeka predsednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen u Parizu, 3. april 2023. (Foto: AP Photo/Aurelien Morissard)Doduše, već su krenuli i zahtevi i brojna lobiranja. Od toga da aktuelni predsednik Evropskog saveta, Šarl Mišel, nastoji da iz pregovora isključi Fon der Lajenovu, preko toga da SD traži da bivši portugalski premijer Antonio Kosta bude predsednik Evropskog saveta, do grupacije Obnovimo Evropu koja želi da iz njenih redova bude naredni visoki predstavnik za spoljnu politiku i bezbednost EU.
Oglasio se čak i bivši predsednik Evropske komisije, Žan-Klod Junker, rekavši da će „biti dovoljno” 40 poslanika iznad polovine broja članova EP za reizbor aktuelne šefice Evroske komisije. On joj je razgovoru za italijansku La Stampu poručio da „ne mora da ide i traži podršku evroposlanika ‘Braće Italije’ niti čak Đorđe Meloni u Evropskom savetu”. „Većina ne bi trebalo da bude proširena na ekstremnu desnicu”, rekao je Junker.
Ali, u Briselu nije tajna da partijski zvaničnici već računaju da od 400 poslanike većine sasvim sigurno najmanje 10% neće glasati za Fon der Lajenovu, budući da su dobar deo kampanje zasnivali na retorici protiv nje. To znači da će morati da juri podršku Zelenih – koji joj već zameraju što je gurnula u stranu usvojeni Zeleni dogovor EU – a njena EPP se već sprema da zahteva da se ukine već doneta odluka da se od 2035. zabrani proizvodnja automobila sa tradicionalnim motorima na unutrašnje sagorevanje.
U moru svi tih ultimatuma, Melonijeva ipak ostaje važna opcija za EPP, naročito zato što se u diplomatskim krugovima, ali i u javnosti pominjalo da bi zvanični Pariz rado kao novog šefa Evropske komisije video i bivšeg premijera Italije Marija Dragija.
I zbog toga najvažnija priča iz minulih evropskih izbora nije „dramatični skok krajnje desnice”, već normalizacija – ili bolje rečeno „melonizacija” krajnje desnice na nivou EU – nakon što se to već dogodilo u Austriji, Italiji, Finskoj, Hrvatskoj, Švedskoj, Holandiji, kao i na regionalnom nivou u Španiji. Ova politička „melonizacija” je trend koji možda neće sada dovesti do koalicije EPP i ECR, ali ako se trend nastavi onda će to sasvim sigurno biti rezultat sledećih evropskih izbora za pet godina.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: RTS OKO
Naslovna fotografija: EPA-EFE/Frederic Sierakowski
BONUS VIDEO:
