Evropski parlament je 18. jula ponovo izabrao Ursulu fon der Lajen za predsednicu Evropske komisije. Za potvrđivanje novog petogodišnjeg mandata ove nemačke političarke je glasao ukupno 401 poslanik, dok je 360 glasova predstavljalo neophodnu i dovoljnu većinu. Pored grupa Evropske narodne partije (EPP), Naprednog saveza socijalista i demokrata (S&D) i Obnovimo Evropu (RE), Ursula fon der Lajen je dobila i podršku Zelenih (Greens), kojoj frakciji se posebno zahvalila nakon održanog glasanja (OVDE).
S druge strane, posle svih peripetija, stranka predsednice italijanske vlade Đorđe Meloni „Braća Italije” (FI) i u Poljskoj opoziciona „Pravo i pravda” (PiS) – članice grupe Evropskih konzervativaca i reformista (ECR) – su glasale protiv ponovnog izbora Ursule fon der Lajen, stajući na taj način rame uz rame sa novoformiranim desnim frakcijama „Patriote za Evropu” (Patriots for Europe – PfE) i Evropa suverenih nacija (Europe of Sovereign Nations – ESN).
Konačnim potvrđivanjem iste ličnosti kao predsednika Evropske komisije se potvrdilo da rast popularnosti desnih stranaka, izražen kroz osvajanje većeg broja glasova i poslaničkih mesta u odnosu na izbore za Evropski parlament održane 2019. godine, nije proizveo nikakve rezultate na nivou birokratizovanih institucija Evropske Unije. Za scenario koji bi podrazumevao radikalne promene kroz debirokratizaciju organa ove supranacionalne organizacije vredi čekati sledeće izbore za Evropski parlament i 2029. godinu.
Glasovi za EPP
Međutim, glavna posledica odsustva bilo kakvih promena na nivou Evropske Unije je naglašavanje nerelevantnosti, odnosno nepodobnosti glasova miliona građana. U slučaju stranaka koje pripadaju EPP grupi se može čak govoriti i o izdaji očekivanja glasača, posebno imajući u vidu stanje unutar samih država članica. Naime, birači, prilikom glasanja, u ogromnoj, čak presudnoj, meri uzimaju u obzir unutrašnju politiku koju određena stranka vodi, dok se spoljna ili evropska politika stavlja u drugi plan.
Možda je najbolji primer oštre suprotnosti između unutrašnje i evropske politike delovanje, u Španiji na nacionalnom nivou opozicione Narodne stranke (PP), koja je – kako se po samom nazivu može zaključiti – deo EPP grupe. Ova stranka se u Španiji manje-više odlučno suprotstavlja politici koju vodi premijer Pedro Sančez, čelnik Španske socijalističe radničke partije (PSOE) – inače najstarije aktivne španske stranke, osnovane 1879. godine, koja pripada S&D grupi, te je nemoguće zamisliti formiranje koalicije između dve navedene političke grupacije.
Španski premijer Pedro Sančez u zgradi Evropskog saveta u Briselu, 29. jun 2023. (Foto: AP Photo/Virginia Mayo)Međutim, one na nivou Evropske Unije plodno sarađuju, zajednički glasajući za ponovni izbor Ursule fon der Lajen. Tako se došlo do jedne apsurdne situacije, posebno uzevši u obzir plebiscitarni karakter ovogodišnjih izbora za Evropski parlament u Španiji, da se glasovi za Narodnu stranku – kao vid iskazivanja protivljenja Sančezovoj politici davanja ustupaka katalonskim secesionistima – koriste za ponovni izbor predsednika Evropske komisije, zajedničkim snagama sa partijom pomenutog predsednika vlade.
Naravno, Španija nije jedina država u kojoj je primetna ova nedoslednost, odnosno u kojoj naizgled oštro suprotstavljene stranke na nacionalnom nivou (obično se radi o odnosu između stranaka desnog centra/umerene desnice i levog centra) uspevaju da uspostave uspešnu saradnju u evropskim institucijama. Primera radi, takav fenomen je primetan i u Portugalu, Italiji, Hrvatskoj i Nemačkoj.
Zapravo, saradnja na nivou Evropske Unije suštinski ublažuje i razvodnjava razlike između tih političkih grupacija, te pokazuje da one – ako se ukaže povoljna prilika – mogu zajednički delovati. Njihova suprostavljenost tako postaje upotrebljiva jedino u areni unutrašnje politike, a koja u najvećoj meri opredeljuje izborne preferencije birača. Sledstveno, građanin koji sopstvenim glasom daje podršku umereno konzervativnoj politici, gotovo nesvesno, ojačava, sa njegove tačke gledišta, „neprirodan” savez između narodnjaka, socijalista, liberala i zelenih.
Nove desne frakcije
Dok se u slučaju glasova za stranke koje su deo EPP grupe može osnovano govoriti o izneverenim očekivanjima glasača, pokazalo se da se davanjem podrške partijama koje pripadaju novoformiranim frakcijama u Evropskom parlamentu (Evropa suverenih nacija – 25 poslanika, Patriote za Evropu – 84 evroposlanika) građanin gotovo unapred odriče bilo kakve mogućnosti uticanja na buduće donošenje odluka, odnosno da je njegov glas nepodoban.
Kako je grupa „Patriote za Evropu” – kao naslednica Identiteta i demokratije (ID) – u ovom trenutku treća najbrojnija frakcija u Evropskom parlamentu sa 84 poslanika (prestigla je ECR grupu za šest poslanika), jasno je da su glasovi preko 15 miliona građana Evropske Unije – što svakako nije zanemarljiv broj – nepodobni.
Pri tome, treba imati u vidu da navedenoj frakciji pripadaju u Mađarskoj vladajući „Fides” (Fidesz, sa ostvarenih 44.82% glasova i 11 evroposlanika) i „Nacionalno okupljanje” (Rassemblement national), čiji je odličan izborni rezultat (31,37 % glasova, 30 poslaničkih mesta) izazvao zemljotres na francuskoj političkoj sceni, budući da je predsednik Emanuel Makron iskoristio – poput svojih prethodnika Šarla de Gola (Charles de Gaulle), Fransoa Miterana (François Mitterrand) i Žaka Širaka (Jacques Chirac) – Ustavom iz 1958. godine predviđeno predsedničko ovlašćenje raspuštanja Narodne skupštine (Assemblée nationale), uz posledično raspisivanje prevremenih izbora.
Sleva nadesno: bivši premijer Češke Republike Andrej Babiš, predsednik Austrijske Slobodarske partije Herbert Kikl i premijer Mađarske Viktor Orban (Foto: Printscreen/X/@PM_ViktorOrban)Ideja o stvaranju ove frakcije je potekla od mađarskog premijera Viktora Orbana, čiji je Fides napustio EPP grupu 2021. godine, pri čemu se u prvim danima pokušaja stvaranja nove grupe govorilo da će ona okupljati isključivo stranke sa prostora Srednje Evrope (OVDE). Zbog toga se među „patriotama” nalazi i stranka bivšeg češkog premijera Andreja Babiša, Akcija nezadovoljnih građana (Akce nespokojených občanů – ANO), koja je u junu napustila grupu „Obnovimo Evropu”, dok je dobrodošla i stranka sadašnjeg slovačkog premijera Roberta Fica (OVDE), zapravo levičarski „Smer – socijaldemokratija” (Smer – sociálna demokracia), prethodno suspendovana iz S&D grupe.
Iako po brojnosti treća grupacija, uspostavljeni „sanitarni kordon” između narodnjaka, socijalista, liberala i zelenih je onemogućio da „patriote“ stanu na čelo odbora pri Evropskom parlamentu. Na taj način je samo potvrđena, nacionalnim parlamentarnim sistemima svojstvena, odlika postojanja pozicije (vlasti) i opozicije.
S druge strane, takav sanitarni kordon, zahvaljujući protivljenju narodnjaka, nije korišćen protiv ECR grupe, čiji su poslanici izabrani da predsedavaju određenim odborima. „Melonizacijom” je, dakle, omogućeno svojevrsno razlikovanje u odnosu prema frakcijama koje okupljaju (krajnje) desne stranke, te se članice ECR grupe smatraju manje opasnim i sledstveno im se dozvoljava da stanu na čelo odbora pri Evropskom parlamentu.
Na koncu, bilo bi pogrešno smatrati da su krajnje desne stranke zaista najveći gubitnici ovogodišnjih evropskih izbora, koji bi se zaključak mogao izvesti zbog isključivanja iz najvažnijih karika moći unutar Evropske Unije. Naprotiv, ta neslavna titula pripada građanima željnim promena, kojima političke igre – kojima smo poslednjih meseci prisustvovali – gase nadu da njihov glas može doneti bilo kakvu opipljivu promenu u Briselu. Zbog toga ne treba da čudi znatno niža izlaznost u poređenju sa izborima za nacionalne parlamente u znatnom broju država, što je tendencija koja se može samo produbiti.
Ivan Jokanović je advokat i doktorant na Pravnom fakultetu u Miškolcu. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Evropski parlament
BONUS VIDEO:
