U Velikoj Britaniji desetine, ako ne i stotine hiljada ljudi izašle su na ulice kako bi demonstrirale protiv useljeničke politike. Neposredan razlog za protest predstavlja ubistvo tri devojčice (šest, sedam, i devet godina) u Sautportu na severu Engleske. Informacija da je sedamnaestogodišnji napadač poreklom iz Ruande otvorila je još jednom ona pitanja koja takozvane stranke glavnog toka uporno guraju pod tepih.
U Londonu su okupljeni demonstranti skandirali „Zaštitite našu decu” i „Zaustavite brodove”, pri čemu se mislilo na čamce kojima ilegalni migranti preko Lamanša dolaze na britanske obale. Pod motom „Dosta je dosta” (Enough is enough), demonstranti su zahtevali da se zaustavi priliv ilegalnih useljenika u zemlju. Za Londonom sledili su i drugi gradovi i uskoro je veliki deo Engleske od Bristola do Mančestera bio na nogama.
Međutim, ni u Londonu, kao ni u drugim gradovima, demonstracije nisu protekle mirno. Tako ne samo da je bilo paljenja automobila i napada na džamije, već je došlo i do sukoba sa policijom. Ipak, na ulice nisu izašli samo protivnici imigracije nego i levičarski ekstremisti, kao i islamisti. U Bristolu su pripadnici antifa grupa pokušali da napadnu demonstrante. Na kontraskupovima su se pored standardnih antifašističkih parola i iskazivanja dobrodošlice migrantima čuli i pokliči „Alah Akbar”. I u ovom slučaju levica i islamizam našli su se na istoj strani.
Savez vlasti i islamista
Tokom sukoba policija nije štedela demonstrante, i u prvom momentu je uhapšeno preko 150 osoba. Kako je primetio desni opozicioni političar Najdžel Faraž, policija se sasvim drugačije ponašala tokom protesta Crni životi su važni (Black-Lives-Matter) pre nekoliko godina, iako je i tada tokom nereda došlo do nasilja i vandalizma. Faraž je podsetio da je sadašnji premijer, a ondašnji opozicioni, laburistički političar Kir Starmer u ono vreme govorio o „mirnim protestima“, dok je sada značajno zaoštrio retoriku.
Naime, premijer je u svom obraćanju zapretio demonstrantima koje je nazvao bitangama i razbojnicima. O islamistima se nije izjašnjavao, kao ni o očiglednom porastu kriminala. Pored toga, prvi čovek vlade ne samo da želi da kažnjava one koji se tuku sa policijom, već i one koji onlajn podgrevaju takve akcije. Ništa blaža nije bila ni ministarka unutrašnjih poslova, Ivet Kuper, koja je govorila o sramotnim izgredima kriminalaca i dugogodišnjim zatvorskim kaznama koje čekaju izgrednike. I ona je skrenula pažnju na odgovornost vlasnika društvenih mreža.
Britanski premijer Kir Starmer sa šefom policije Vest Midlenda Kregom Gilfordom, 8. avgust 2024. (Foto: PA)Starmer kao da je želeo da potvrdi reči Viktora Orbana iz njegovog govora u Transilvaniji (OVDE): „Elite osuđuju narod zbog skretanja udesno. Osećanja i ideje naroda se etiketiraju kao ksenofobija, homofobija i nacionalizam.” Elite, kao što kaže Orban ne žele da predstavljaju narod i ponose se time.
Ni za Najdžela Faraža nema sumnje da se ovde radi o dvostrukim merilima. Naime, izgleda da jedna pravila važe kada su izgrednici pripadnici manjine, a sasvim druga kada je reč o domorocima, pri čemu ova neravnoteža ide na štetu autohtonog stanovništva. Sada već svako ko ima primedbe na vladajuću useljeničku politiku rizikuje da dobije etiketu rasiste. Zanimljivo je da je taj izraz postao rezervisan za belce. Demonstranti u Sautportu su se usprotivili takvom određenju i neki od njih su nosili natpise „Mi nismo ekstremna desnica, samo smo u pravu” (We are not far right. We are just right).
Za reč se javio i Ilon Mask primetivši da bi neredi mogli prerasti u građanski rat.
Upozorenje iz prošlosti
U svetlu ovih dešavanja potrebno je načiniti skok natrag u 1968. godinu i to ne zbog studentske pobune koja se obično vezuje za tu godinu. Naime, aprila 1968. u Birmingemu je Inok Pauel (Enoch Powell), konzervativni političar i u to vreme član vlade u senci Edvarda Hita (Edward Heath), održao svoj poznati govor koji je ostao upamćen pod imenom „Reke krvi”. Još pre više od 50 godina Pauel – koga je nemački političar Aleksander Gauland (Alexander Gauland) nazvao najmudrijom glavom britanskih konzervativaca – upozorio je na posledice nekontrolisane imigracija u Englesku, odnosno na cenu naivnih maštarija o društvu kulturne raznolikosti, koje su u to vreme bile rasprostranjene kako među levičarskim laburistima, tako i među nekim torijevcima.
Završavajući svoj govor Pauel je citirao rimskog pesnika Vergilija i njegovo proročanstvo Rimljanima o Tibru zapenušanom od krvi. „Dok gledam u budućnost, ispunjava me loše predosećanje. Poput Rimljanina, kao da mi se pred očima ukazuje reka Tibar zapenušana od krvi.” Aluzija je više nego jasna; ako se nekontrolisanoj imigraciji ne stane na put, Britanija se u budućnosti može nadati nemirima, sukobima i naposletku građanskom ratu, odnosno „rekama krvi”.
Pauelovo proročanstvo ne samo što je došlo pre Maskovog, nego i daleko pre rasnih nemira u Oldemu i Barnliju iz 2002. godine, odnosno najnovijih demonstracija širom Engleske i Severne Irske. Kada je Pauel govorio niko nije ni sanjao o terorističkim napadima islamista, ni o odsecanju glava, niti su bili poznati drastični incidenti poput onog iz Roterhama, gde je pre nekoliko godina otkriveno da je banda sastavljena od lokalnih muslimana godinama naočigled vlasti zlostavljala stotine devojaka i primoravala ih na prostituciju.
Britanski konzervativac Inok Pauel (Foto: Wikimedia commons/Allan Warren/CC BY-SA 3.0)Svakako, Pauel nije posedovao kristalnu kuglu, ali je ipak umeo da u osnovim crtama skicira ono što njegovoj zemlji donosi doseljavanje miliona iz Indije, Pakistana i Afrike. Zapravo, već u ono vreme nasilje prema domaćem stanovništvu i napadi od strane imigranata postajali su neprijatni deo svakodnevice. Tako već na početku govora Pauel primećuje da je najvažniji zadatak državnika da spreči zla koja se mogu predvideti, što naravno nije lako, budući da se ta zla ne mogu dokazati sve dok se ne dogode.
Za Pauela je taj problem skopčan sa ljudskom prirodom, koja je više zainteresovana za današnje nego za sutrašnje nevolje, dok političari, sa svoje strane, često svesno zanemaruju budućnost kako bi rešili trenutne probleme. S tim u vezi Englez citira jednog birača iz svoje izborne jedinice koji je, očigledno nezadovoljan stanjem u zemlji, izjavio da bi se rado odselio, samo kada bi imao novca. Nije bilo reči o nezaposlenosti, lošem standardu ili nečem sličnom. Čovek je želeo da ode jer više nije mogao da prepozna svoju zemlju i svoj grad, niti je za sebe i svoje troje dece video bilo kakvu budućnost u Engleskoj koja se lagano kretala putem multikulturalizma.
Poruka koja bi se i u današnjoj Srbiji morala shvatiti ozbiljno, jer ljudi se ne iseljavaju samo iz ekonomskih razloga, nego i onda kada im političari oduzimaju pravo na njihov tradicionalni način života, uništavaju životnu sredinu, atakuju na porodične vrednosti, ili kada im nameću sopstvene ideološke kalupe. Drugačije rečeno, ne živi se samo od hleba, a slobodni ljudi ne žele da se pomire sa arogancijom moći.
Privilegovane manjine
Možda je na ovom mestu potrebno ukazati na još jednu upadljivu paralelu sa Srbijom. Naime, u vreme kada je Pauel žrtvovao sopstvenu političku karijeru upozoravajući javnost na probleme iseljavanja autohtonog stanovništva, Srbi sa Kosova i Metohije su već dugo napuštali svoje kuće pred terorom jedne agresivne manjine. Međutim, tada među funkcionerima Saveza komunista nije bilo nikoga ko je o tome želeo da govori otvoreno. Parola o „bratstvu i jedinstvu” služila je kao odbrana od stvarnosti. Ni tu se, sva je prilika, nije mnogo promenilo.
Pauel u svom govoru navodi i druge primere ljudi koji, nemajući novca da se isele, prolaze kroz pakao života u multikulturalnom raju. On je bio svestan činjenice da nije svejedno da li stranci čine jedan odsto ili 10 odsto populacije. Stoga je upozoravao da će za 15 do 20 godina u mnogim krajevima Britanije imigranti postati većina, da će zauzeti čitave oblasti i gradove, a da će domaće stanovništvo postati manjina u sopstvenoj zemlji. Pokliči Alahu usred pitome Engleske potvrđuju da su njegova predviđanja bila ispravna.
Tako je onaj ko je umeo da posmatra stvarnost još pre više od pedeset godina shvatao da je integracija stranaca iz drugačijeg kulturnog kruga uzaludan posao. Dok su u manjini, imigranti će možda pokušavati da se prilagode većini, ali kad njihov broj naraste, kada budu obrazovali svoje zajednice i svoje četvrti, oni više neće videti potrebu za prilagođavanjem. Naprotiv, želeće da okolinu oblikuju prema sebi i da zavedu sopstvena pravila, naročito kada shvate da ih mediji, školski sistem i političari u tome ohrabruju. Tada će autohtono stanovništvo postati ugroženo i diskriminisano.
Ilegalni imigranti dolaze u Veliku Britaniju preko „La Manša” (Foto: Sameer Al-Doumy/AFP/Getty Images)Pauel je verovao da se ovaj sumorni scenario ipak može izbeći ako se zaustavi dalje useljavanje, te ako se podstakne iseljavanje (reemigracija). Tako je engleski političar o tome govorio mnogo pre nego što se Austrijanac Martin Zelner rodio. Zelner je zbog svoje knjige o reemigraciji početkom ove godine bio izložen medijskom ličnu. Stari Britanac je ipak bolje prošao od mladog Austrijanca. Iako ni on nije imao medije na svojoj strani, kampanja protiv njega bila je svakako blaža od one sa kojom je morao da se suoči Zelner. Njega barem „novinari” iz žbunja nisu tajno fotografisali.
Još pre 50 godina Pauel je ustao protiv privilegovanog položaja manjina, zahtevajući samo to da zakon bude isti za sve. I to je rečeno daleko pre nego što su iz učionica u Engleskoj ili Nemačkoj uklonjena raspeća kako se ne bi vređala verska osećanja muslimana, pre nego što su za manjine uvedene obavezne kvote i dodatni bodovi za upis na fakultete, pre nego što su muslimani zatražili šerijatsko pravo u Britaniji, te daleko pre nego što su po obodima velikih evropskih gradova nikle zone u kojima pravni poredak države više ne važi.
Inok Pauel nije posedovao kristalnu kuglu, već samo bistru glavu i zdravu logiku. Danas o neravnopravnom tretmanu većine i manjine govori još Najdžel Faraž, ali iz duboke opozicije.
Odbačeni Pauel
Istina, ni Pauelova upozorenja nisu naišla na dobar prijem, barem ne među političko-medijskom elitom. Ne samo da ga je napala levica, nego su i konzervativci – čiji je poslanik i bivši ministar bio – u njegovim rečima videli malo razloga za zabrinutost, ali zato mnogo razloga za rezervisanost i distanciranje od svog kolege. Tajms je pisao o „zlom govoru”, a Pauel je proglašen za rasistu. Dan posle govora vođa torijevaca, Edvard Hit, odlučio je da za Pauela više nema mesta u njegovom kabinetu u senci. Nedugo zatim Pauel je isključen iz stranke. Praktično, bio je to kraj njegove političke karijere.
Sa druge strane, gotovo 100.000 građana mu je poslalo pisma podrške, članstvo stranke ga je podržavalo, čak je dobio podršku i od strane sindikata, jer su radnici iz sopstvenog iskustva poznavali situaciju o kojoj je Pauel govorio, te su stoga delili njegovu zabrinutost. U Vestminsteru su lučki radnici izašli na ulice kako bi iskazali svoju podršku Pauelu. U svakom slučaju oni su bolje poznavali stvarnost nego što je to bio slučaj sa novinarima Tajmsa u njihovim udobnim kancelarijama.
Na kraju krajeva, imigranti su dolazili u radničke četvrti. Ipak, uprkos tome ni Hit, ni Margaret Tačer koja ga je nasledila na čelu stranke, nisu više želeli da čuju za nekadašnjeg stranačkog kolegu. Konzervativci su pobedili na izborima 1970. godine, ali je Pauel ostao van kabineta. Nije mu pomoglo ni to što je prema jednoj anketi Dejli ekspresa 1972. bio najpopularniji političar u zemlji.
Bivša premijerka Ujedinjenog Kraljevstva, Margaret Tačer (Foto: Suzanne Plunkett/Getty Images)Uprkos tome što je svojevremeno važio za mogućeg kandidata za premijersko mesto, Pauel više nije imao nikakav politički uticaj. Njegov primer trebalo je da posluži kao upozorenje svim budućim političarima šta se dešava sa onim ko se usudi da otvara neprijatne teme. Istina, Dejvid Kameron je još 2011. kazao da se multikulturalizam u Velikoj Britaniji pokazao neuspešnim, ali ništa nije učinjeno tim povodom. Da jeste, možda danas Britanija ne bi morala da izlazi na ulice.
Sa druge strane, Pauel u Britaniji još nije zaboravljen, a protivljenje neograničenom useljavanju igralo je značajnu ulogu tokom kampanje za izlazak Britanije iz Evropske unije. „Inok Pauel je bio u pravu” je parola koja se ponekad još uvek sreće u Engleskoj i koja se može pročitati na majicama, bedževima ili šoljama. On možda nije postao ministar, ali je njegovo ime postalo simbol.
Pauelov govor ne predstavlja samo jedno bolno predskazanje i opomenu, nego je on istovremeno i svedočanstvo o jednom drugačijem vremenu, kada je klasično obrazovanje još uvek bilo na ceni i kada je govornik sa pravom mogao očekivati da će publika prepoznati i razumeti aluzije na Vergilija.
Tada znanje latinskog i starogrčkog jezika nije bilo prepreka nego upravo preporuka za političku karijeru. Bilo je to vreme pre šezdesetosmašnih „reformi” školskog sistema, pre nego što se saznalo da su đaci „preopterećeni nepotrebnim gradivom“, pre nego što su otkrivene „inkluzija” i „opisno ocenjivanje”, te pre nego što su na univerzitetima uvedene katedre za rodne ili postkolonijalne studije.
Kome pripada zemlja?
Nemački novinar Konrad Adam (Konrad Adam) s pravom je nazvao Pauela rođenim opozicionarom, jer Pauel je poslanički mandat shvatao kao služenje čitavom društvu, a ne preglasnim manjinama, što ga je i dovelo u konflikt sa vodećim krugovima u strankama, medijima, privredi… Bio je opozicionar zato što je želeo da zaštiti prava većine – običnih ljudi – od diktature kartela manjina. Time je on bio istovremeno i konzervativac i buntovnik, odnosno živi dokaz da se istinski konzervativizam ne može svesti na puku odbranu postojećeg. „Videti, a ne progovoriti bila bi veleizdaja”, rekao je Pauel. On je progovorio i za to je platio cenu.
Istovremeno, bio je i patriota koji je svojoj zemlji služio i kao vojnik (i od običnog vojnika došao do čina brigadnog generala), i kao poslanik. Može se reći da je u oba slučaja svoju zemlju branio od strane invazije i pretećeg totalitarizma. Razume se da Pauel nije bio ni ekstremista, ni rasista. Naprotiv, podržavao je osamostaljenje kolonija i protivio se svakoj imperiji, kako britanskoj, tako i evropskoj (poznato je da je bio protivnik britanskog članstva u Evropskoj uniji).
Za njega se ne može kazati da je bio demagog, a još manje bi mu se mogla prilepiti danas tako popularna etiketa „populiste”. Svoje slušaoce nije zavaravao frazama, parolama i praznim optimizmom, kao što su docnije, u jeku migrantske krize, činili mnogi političari počev od Angele Merkel pa do njenih mnogobrojnih imitatora. Zapravo, ukazao je da se demagozi nalaze među onim političarima koji odbijaju da govore o budućim nevoljama, naivno verujući da će se one izbeći samo ukoliko se o njima ne bude govorilo.
Protesti protiv imigracije u Velikoj Britaniji, Dover, 29. maj 2021. (Foto: Andrew Matthews/PA)Reč je o ostatku primitivne svesti, odnosno o verovanju da su reč i predmet, ime i objekt isto, te da ukoliko se invazija stranaca nazove „kulturnim obogaćenjem” ili „prilivom radne snage” problemi nestaju sami od sebe. Time je Pauel pre više od 50 godina pogodio srž problema političke korektnosti, prema kojoj se kroz promene u jeziku može (de)konstruisati stvarnost, odnosno ideološkog totalitarizma koji se krije iza nje. Time što nije pristajao na ulepšavanje stvarnosti preko politički korektnih fraza, Pauel je dokazao da je rođeni opozicionar.
Kada bogovi žele da nekoga unište, oduzme mu razum, rekao je Pauel u svom govoru. Ako nam je ostalo još nešto pameti, i ako ne želimo da „sami sebi zapalimo pogrebnu lomaču” trebalo bi se još jednom prisetiti Pauelovih reči, a njegova upozorenja uzeti sa krajnjom ozbiljnošću.
Zato kada se pogledaju protesti od Britanije do Srbije opaža se uz sve razlike jedna važna sličnost. Izgleda da demonstranti svuda postavljaju pitanje kome pripada naša zemlja? Da li ona pripada strancima – svejedno da li je reč o međunarodnim korporacijama, internacionalnoj političko-medijskoj kasti, migrantima iz stranog kulturnog kruga – da li je na raspoloženju korumpiranim političarima i njihovim propagandistima, ili zemlja pripada njenom narodu – domorocima? Zato se na protestima iznova čuju uzvici koji odgovaraju onome „Želimo svoju zemlju nazad” (We Want Our Country Back!) – kako u Britaniji, tako i u Srbiji.
Dr Dušan Dostanić je saradnik Instituta za političke studije. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Peter Powell/AFP/Getty Images
BONUS VIDEO:
