Sve više Srba u Crnoj Gori

Nakon mjeseci čekanja, odugovlačenja i različitih tehničkih i političkih peripetija, juče su objelodanjeni rezultati crnogorskog popisa stanovništva. Oni su pokazali ono što je u srpskoj javnosti očekivano i najavljivano, a to je da broj nacionalnih Srba u Crnoj Gori raste, uporedo sa padom broja nacionalnih Crnogoraca.

Nije prošlo dugo, a povodom rezultata su se oglasili različiti polovi crnogorske identitetsko-političke mape, a posebno su interesantni istupi „suverenističkog“ bloka, tačnije Demokratske partije socijalista. Njihov predsjednik i nasljednik Mila Đukanovića, Danijel Živković istupio je pobjednički i prilično oštro:

„Etnički inženjering nije uspio. Vlast u Srbiji je bila zainteresovana za popis. Postojali su veliki pritisak i propaganda. Možemo konstatovati da je Crna Gora pokazala da ima čvrsto multietničko jezgro.“ Dodao je i da srpski pritisci na Crnu Goru traju „od 30. avgusta 2020. godine kada smo imali klerikalnu vlast Zdravka Krivokapića, izdajničku Abazovića, do ove nacionalističko-populističke. Crna Gora odolijeva svim pritiscima, a ti pokušaji su započeti još od Vojislava Koštunice“ (OVDE).

Na liderove riječi tercirao je šef poslaničkog kluba DPS-a, Andrija Nikolić, navodeći da nema drastičnih razlika u odnosu na ranije popise i da je Crna Gora potvrdila svoj građanski karakter (OVDE).

Neumoljive brojke

Rezultate je analizirao i čest komentator društvenih pocesa u Crnoj Gori, metodolog i profesor na FPN-u u Beogradu, Miloš Bešić (OVDE). Po njegovim navodima porast broja Srba treba čitati u ključu pada broja ljudi koji su odbili da se izjasne o nacionalnosti.

„Sada kada su se ‘vratili’, imate tu promjenu. Prema tome, broj Srba u Crnoj Gori je stabilan, to je nešto ispod trećine (32,9 odsto). Tako je bilo prije 20 godina, tako je i danas.“ Po njegovom sudu, za razliku od očekivanja dijela javnosti, ovaj popis nije pokazao drastične promjene.

Ipak, brojke govore nešto drugačije. Naime, na popisu iz 2011. godine broj Srba je bio 178.110, dok je broj nacionalnih Crnogoraca bio 278.865. Onih koji nisu htjeli da se izjasne o nacionalnosti bilo je oko 30.000. Popis koji je rađen pred kraj 2023. godine pokazao je da je broj Srba porastao na 205.370, što je za 26.505 ljudi više. Sa druge strane, Crnogoraca je manje za 22.429, odnosno danas ih je 256.436. „Neopredjeljenih“ je bilo 17.907.

Dakle, prvo što je jasno, jeste da ne stoji teza o tome kako je „povratak“ neopredjeljenih dominantno doveo do rasta broja Srba. Jer je njih oko 12.000 manje, a Srba preko 26.000 više. Tačnije, i da su svi neopredjeljeni od prošlog popisa danas popisani kao Srbi, to nije dovoljno da se objasni rast.

Drugo, stav DPS-ovih mladih perjanica o tome da se ništa naročito na ovom popisu nije desilo i da je zapravo prosrpska kampanja poražena je potpuno neodrživ. Jer, razlika između broja Srba i Crnogoraca je 2011. godine bila gotovo okruglo 100.000 ljudi, a sada je oko 50.000, što je, po mom sudu, najvažniji podatak sa ovog popisa. Duplo smanjena razlika i brojka od 50.000 građana može biti sve samo ne nebitna i zanemarljiva za zemlju koja ima stanovnika kao Crna Gora.

Čak i ako u igru uvedemo popis iz 2003. godine, konstatovaćemo porast broja Srba za oko 7.000 i pad broja Crnogoraca za oko 12.000. Treba dodati i to da su na ovom popisu (iz 2023.) Srbi po prvi put u Crnoj Gori prešli brojku od 200.000 ljudi. Time srpska zajednica u Crnoj Gori postaje jedina od srpskih zajednica u regionu koja pokazuje tendenciju rasta, za razliku od onih u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji.

Jasno je, na osnovu svega navedenog, da srpski narod ima dovoljno razloga za zadovoljstvo popisom i da je rad na očuvanju i razvoju srpskog identiteta, pred kojim su tek veliki izazovi, dao svoje rezultate. Pokušaji da se marginalizuje i strateški potisne srpski faktor u Crnoj Gori su pokazali tendenciju stalnih poraza, od pada Đukanovića i konsolidacije SPC kroz Temeljni ugovor, pa sve do popisnih rezultata.

To je potvrdio i jedan od lidera srpskih partija u Crnoj Gori, Milan Knežević koji je čestitao svima „koji su imali hrabrosti da se izjasne kao Srbi“, navodeći i to i da su propali svi napadi na srpski identitet i kulturu i da je „kako to Njegoš kaže ‘tvrd orah voćka čudnovata’“.

Ono što ostaje kao otvoreno pitanje jeste da li sadašnje stanje, u izvjesnom smislu pokazuje „cementiranje“ i okoštavanje identiteta, kako crnogorskog, tako i srpskog, nauštrb „neopredjeljenih“ i „dualista“, što sugeriše Vladimir Dobrosavljević (OVDE), ili će oni ostati fluidni kako su to istorijski najčešće bili. Ako je Dobrosavljević u pravu, onda će se u budućnosti ta dva identiteta neminovno dalje polarizovati, što može dovesti u pitanje „većinski“ sistem odlučivanja u Crnoj Gori, koji je u praksi zaista pokazao manjkavosti. Suštinski, mnogo će zavisiti od toga kako će se oblikovati značenja pojma srpski i crnogorski u budućnosti i koliko će oni biti međusobno isključivi.

Pitanje jezika

Priča o popisu ne bi bila zaokružena kada se ne bi pomenulo vrlo kontroverzno pitanje o jezičkoj pripadnosti. Otkud potiče njegova kontroverza? Prije svega iz činjenice da je Ustavom Crne Gore iz 2007. godine crnogorski jezik definisan kao službeni, dok su srpski i jezici nacionalnih manjina, kako se to navodi „u službenoj upotrebi“.

Pored pitanja simbola, ovo je jedna od najproblematičnijih tačaka novocrnogorskog Ustava, sastavljenog na ideološkim osnovama Sekule Drljevića. Srpski intelektualci i političari su ovo isticali kao potpuno jasnu diskriminaciju jezika kojim govori većina građana Crne Gore. I to, u tom periodu apsolutna većina. Naime, prema popisu iz 2003. godine, koji je bio jedini važeći i mjerodavan u vrijeme donošenja Ustava, srpskim jezikom je govorilo preko 63 odsto stanovništva, ali to nije bilo dovoljno da se predloži za službeni.

Kako to drugačije nazvati nego diskriminacijom. Uprkos svemu, crnogorska skupština je izglasala Ustav i u njemu je, pored ostalih, utemeljena i ova (jezička) nepravda prema srpskom narodu. Paralelno sa tim pravnim nasiljem, provodio se „meki“ proces potiskivanja srpskog jezika kroz školstvo i medijske i institucionalne narative, što je dalo rezultata na sledećem popisu iz 2011. godine.

Tada je broj govornika srpskog pao na nešto oko 43 odsto, na kojoj se brojci, uz malo poboljšanje, zadržao i 2023. Uz govornike „srpskohrvatskog“ ta brojka dostiže oko 45 odsto, što je i dalje većina, doduše relativna, a ne apsolutna. Ipak, i to bi trebalo biti dovoljno da se pokrene postupak ispravljanja navedene ustavne anomalije i da službeni jezik u Crnoj Gori pored crnogorskog bude i srpski.

U tom pravcu su se već oglasili neki srpski političari (OVDE, OVDE, OVDE), a sam proces će biti vrlo težak i naporan jer traži promjenu Ustava uz tropetinsku podršku na referendumu. Ipak, od njega ne treba odustati, jer je i nepravedno, i besmisleno da većinski jezik u jednoj zemlji ne bude i njen službeni jezik.

Konačno, treba reći da su objavljivanje rezultata popisa i pozitivan trend u broju pripadnika srpskog naroda, na neki način, kruna procesa koji su počeli 30. avgusta 2020. godine. Sada se otvara novo poglavlje koje neće biti ništa manje zahtjevno, ali čiji su izazovi postali sofisticiraniji, pa se na njih tako mora i odgovoriti. Strpljivo, predano, bez velikog zanosa, ali i bez razočaranja i sa jasnom vizijom o tome gdje je njegovo istorijsko ishodište i kuda treba ići srpski narod Crne Gore.

Mihailo Bratić je publicista i diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.

Izvor Novi Standard

Naslovna fotografija: Filip Filipovic/Getty

BONUS VIDEO: