Masa ljudi sledila je zvuk udaraljki i zvečki, koji je ritmično odzvanjao duž puta na Floridi. Kao hipnotisani, kretali su se ka Mar-e-Lagu, letnjikovcu čiji je vlasnik Donald Tramp, čovek koji je upravo izabran za novog predsednika Amerike. Milioni ljudi, omađijani njegovim rečima i ritmom konge, prethodno su glasali za kraj američke demokratije i početak najopasnijeg eksperimenta u bezmalo četvrt milenijuma dugoj istoriji Sjedinjenih Država.
Ovako su, karikirano, ali ne previše, liberalni mediji opisali ishod izbora za 47. predsednika SAD na kojima je glasalo oko 160 miliona Amerikanaca, od kojih su pomenuti mediji očekivali da će dati većinsku podršku Kamali Haris da postane prva žena na čelu ove države.
Ishod je, međutim, bio potpuno drugačiji – Tramp je ubedljivo pobedio Harisovu sa 312 elektorskih glasova naspram 226; osim toga, republikanci će kontrolisati najverovatnije oba doma Kongresa, kao i Vrhovni sud u kojem bi mogli imati osam od devet sudija.
Putevi Božijeg proviđenja
Muzika koju su omađijani Amerikanci pratili mogla bi biti pesma Sympathy for the devil Roling Stonsa, koju Mik Džeger i ekipa nisu izvodili tokom letošnje turneje zbog pokušaja ubistva Donalda Trampa u julu u Pensilvaniji. Stihovi o ubistvu braće Kenedi jednostavno nisu bili prikladni u ionako zapaljivoj predizbornoj retorici koja je zahvatila Ameriku.
Tramp je neretko neretko u toj kampanji od svojih protivnika predstavljan poput đavola iz Majstora i Margarite Mihaila Bulgakova, Džegerovoj i Ričardsovoj inspiraciji za Sympathy for the devil. Ali, vlasnik Mar-e-Laga se nije pozivao na đavola, već je prve reči posle pobede posvetio Bogu, kojem se zahvalio što mu je u Pensilvaniji poštedeo život i odredio ga da ispuni cilj. „Bog me poštedeo s razlogom. Misiju ćemo ispuniti zajedno“, rekao je Tramp u pobedničkom govoru.
Trampovi ciljevi proklamovani u kampanji privukli su 73 miliona Amerikanaca. Istovremeno, 68 miliona građana ove države opasno strahuje od drugog mandata čoveka koji je obećao progon nelegalnih imigranata, zatvaranje južne granice prema Meksiku, uvođenje mnogo većih carina na uvoz strane, pre svega kineske robe, novi sistem zdravstvene zaštite, te niz drugih drastičnih mera.
Neočekivano ubedljiva pobeda dokaz je teorije da Trampova postojanost, naprosto, prkosi zakonima gravitacije. Trijumfovao je u okolnostima koje nisu pratile nijednu kandidaturu u istoriji američkih predsedničkih izbora – četiri krivična procesa, tri basnoslovno skupe privatne tužbe, presude po 34 tačke optužnice za tajnu isplatu bivšoj porno zvezdi Stormi Danijels i bezbroj brljotina u govorima. Tokom kampanje, te naizgled nerešive probleme uspeo je da pretvori u prednosti.
Donald Tramp u sudnici na Menhetnu, Njujork, 23. april 2024. (Foto: AP Photo/Yuki Iwamura, Pool)Trampov gnev protiv sistema podudario se sa interesima pokreta MAGA (Make America Great Again), velikim delom republikanskog biračkog tela i, na koncu, ogromnim brojem ljudi koji su naprosto bili nezadovoljni načinom na koji su demokrate vodile državu u prethodne četiri godine.
Majice sa njegovom fotografijom iz policijske stanice postale su pravi modni hit i politička poruka rivalima. Za svega 24 časa posle presude zbog potplaćivanje porno glumice njegova kampanja prikupila je 100 miliona dolara donacija. Fotografije okrvavljenog uva posle pucnjave u Pensilvaniji učinili su ga simbolom božanskog proviđenja.
Tokom kampanje je jahao na talasu nezadovoljstava pred kojim se raspao preterano samouvereni blok demokrata, koji su bes i frustracije Amerikanaca pokušali da preusmere tvrdeći da će Trampova pobeda na izborima, suštinski, predstavljati kraj demokratije i početak autokratske vlasti, bezmalo fašizma.
Na taj način, Tramp je izgradio bazu kojoj su se nadale demokrate – većini čiju osnovu čini radnička klasa, bez obzira na rasu. U Bronksu, Dalasu, Nju Džersiju ili Hjustonu podrška mu je gotovo neverovatno porasla, pre svega zahvaljujući glasovima birača latinoameričkog porekla i Afroamerikanaca. Prvi je republikanski kandidat koji je u poslednjih 20 godina dobio većinu glasova na predsedničkim izborima.
Prave i pogrešne procene
Ali nije sve delovalo tako ružičasto posle jedine debate između Trampa i Kamale Haris 11. septembra, koju je gledalo 67 miliona ljudi i u kojoj je kandidatkinja demokrata, delovalo je, oduvala rivala. Trampov štab bio je u panici, ali je šok zamenila neverica kada su shvatili da nastup Harisove nije izazvao nikakvu dramatičnu promenu u istraživanjima javnog mnjenja.
Dok su se demokratski stratezi koncentrisali na pridobijanje glasača koji do sada nisu izlazili na izbore, republikanci su našli novi izvor podrške – muškarce koji u Americi, tradicionalno, glasaju ređe nego žene. Ovakav kockarski potez Trampovog tima se obilato isplatio, a Tramp je dobio i glasove pripadnika manjinskih zajednica, odnosno svih onih čije probleme zbog rastućih troškova života demokrate naprosto nisu videle.
Harisova je donekle platila cenu tanke podrške koju je Bajden imao u mesecima koji su prethodili izborima, a nije ni pokušala da se, tvrdeći da će politiku voditi u novom smeru, distancira od bilo koje od njegovih politika. Nazivala je Trampa neozbiljnim čudakom, govoreći da podršku ima samo među prebogatim i jednako čudnim prijateljima. Tvrdila je da će spustiti cene osnovnih namirnica i kirija. Na koncu, povukla je poslednju kartu – nazvala ga je fašistom i suštinskom pretnjom po američku demokratiju.
Propast demokrata na izborima, čini se, na najbolji je način opisao senator Berni Sanders podsećajući da je, istorijski, ova stranka imala samo jednu ulogu – da se bori protiv nejedanakosti. Signali nejednakosti su im proletali ispred nosa tokom čitave kampanje, ali su uspeli da ih ili previde, ili su se koncentrisali na one za koje se ispostavilo da u krajnjem ishodu imaju manji značaj.
Kandidat demokrata na predsedničkim izborima u SAD, Kamala Haris, tokom debate sa Donaldom Trampom, 10. septembar 2024. (Foto: Doug Mills/New York Times/Bloomberg)Klasne razlike nisu videli pre svega jer je dno Amerike teško vidljivo i prilično mutno kada se gleda sa pozicija fakultetski obrazovanih milionera, koji su prethodne godine proveli na seminarima multinacionalnih kompanija o očuvanju živog sveta. Ili, kako tvrde neutralni posmatrači – demokrate su tokom kampanje u ogledalu društva videli samo sebe.
U priču o takvim klasnim razlikama Tramp je uleteo klizećim startom sa obe noge. Rođen u Kvinsu, uspeo je da sa političke scene oduva fensere sa Menhetna i pridobio ruralne tipove širom zemlje opisujući rivale kao „morone koji su izdali ostatak Amerike“.
Svojevremeno, Njujorker je Trampovu političku karijeru uporedio sa vikendom u Las Vegasu, tokom kojeg ljudi na par dana izgube razum ali se, čim avion sleti u njihov grad, vrate normalnom životu u kojem ih je, suštinski, sramota od stvari koje su radili u Vegasu. Netom završeni izbori pokazali su, međutim, da Tramp nije razulareni komšija, već ličnost sa kojom bez problema može da se poistoveti ogroman broj Amerikanaca.
Demokrate su prvo počeli da napuštaju belci, pa su za njima krenuli crnci i latinosi, objasnio je Berni Sanders, navodeći da se nekada progresivna partija okrenula preplaćenim konsultantima i preterano uticajnim finansijerima, pa se postavlja pitanje može li se narednih godina uopšte vratiti korenima.
Krivac za katastrofu
Trampa je u velikoj meri u Belu kuću vratila i moć da vlada demagogijom, vešto koristi zablude širokih narodnih masa i manipuliše njihovim osećajima, govoreći upravo ono što je više od polovine birača želelo da čuje. Njegov glas, iako je štab Kamale Haris potrošio skoro milijardu i po dolara da ga utiša, bio je znatno ubedljiviji od retorike rivalke, koja za 107 dana nije uspela da se predstavi kao budući lider Amerike.
Odmah posle izbora, demokrate su počele da traže krivca za poraz. Prvi na listi, očekivano, bio je predsednik Džozef Bajden, koji je svojevremeno obećao da će narodu služiti samo jedan mandat, i to isključivo kako bi sprečio Trampov povratak u Belu kuću. Vremenom, svidela mu se moć koju donosi funkcija prvog čoveka najmoćnije države sveta pa je, uprkos sve slabijem zdravlju, dugo odolevao pritisku glavnih donatora da mesto u trci za Belu kuću prepusti nekom drugom.
Optužujući ga da mu je ego zamaglio političku viziju, demokrate su pokušale da okrive Bajdena da je direktan krivac za poraz u kojem, praktično, nije ni učestvovao. Osim delimično, tvrdnjama koje je iznosio na zatvorenim sastancima da je Kamala Haris slab predsednički materijal i da će teško uspeti da pobedi na izborima.
Pristalice Kamale Haris na skupu u Vest Alisu, 23. jul 2024. (Foto: Jim Vondruska/Getty Images)I kada je na koncu odustao, umesto da naslednika izaberu na kanvenciji, sučeljavajući više kandidata, demokrate su prilično misterioznom matematikom odlučile da u prvi plan isture Kamalu Haris, koja je naprosto izgorela trčeći ka vašingtonskoj aveniji Pensilvanija. Stoga i ne čudi Bajdenov neskriveni osmeh dok je, čestitajući izbornu pobedu Trampu, obećao nesmetanu tranziciju vlasti.
Bajden, a kasnije Kamala Haris vešto su izbegavali da se bave problemima koje je običnim Amerikancima donela inflacija. Troškovi života su rasli do mere koju većina nije mogla da izdrži bez glasnog protesta. Tramp je, pak, posledice kumulativne inflacije uspeo da iskoristi i pretoči u izbornu pobedu, iako je u vreme glasanja ekonomija bila u veoma dobrom stanju.
Na brige Amerikanaca demokrate su odgovarale prilično arogantno, pripisujući njihov strah rđavim informacijama. Ili, kako su to objasnili stratezi izborne kampanje, loše su „iskomunicirali“ problem inflacije. Pošto su demokrate odustale od radničke klase, radnička klasa je odustala od demokrata. Braneći status kvo, nekako su izbegli da uoče rastući bes Amerikanaca koji su, s pravom, tražili promene.
Čista pobeda
Demokrate za izlive gneva krive Trampa, koji je ulaskom u politiku pre desetak godina promenio način ophođenja sa biračima, čime se jarak koje je delio demokrate i republikance produbio do razmera Velikog kanjona. Trampov izborni štab je, tokom kampanje, objavio spisak političara čije su reči, navodno, inspirisale Veslija Ruta da se lati oružja i puca na njega 13. jula u Batleru, u Pensilvaniji. Na spisku su Kamala Haris, Tim Volc, njen kandidat za potpredsednika, te Nensi Pelosi i još nekoliko uticajnih demokrata.
Da je lavina teških reči teško ukrotiva, pokazao je i magazin Nju ripablik koji je tokom kampanje na naslovnoj strani Trampa predstavio kao Hitlera, smatrajući da će, ukoliko dobije drugi mandat, verovatno uvesti Ameriku u neku vrstu tiranije.
Trampa se optuživali i da će, na neki način, pokrasti izbore, što se, naravno, nije dogodilo. Republikanski kandidat je čisto i ubedljivo pobedio, a donedavno prokuženi Trampizam postao je, preko noći, snažna demokratska poruka.
Naslovne strane lista Nju Ripablik sa likom Donalda Trampa (Foto: ebay)Donald Tramp je postao lider političkog pokreta sa prilično jasnim programom i krunisanim naslednikom – njegovim potpredsednikom Džej Di Vensom. Uspeo je da preokrene gotovo bezizlaznu situaciju posle nereda na Kapitol Hilu 6. januara 2021. godine, kada su ga čak i republikanci, poput Miča Mekonela, opisivali kao čoveka koji je „naslonio pištolj na čelo i povukao oroz“.
Pobedom na izborima svrstao se u red političara koji su, surfujući na plavom talasu nezadovoljstva ponašanjem elita, naterali rivale da se, pogrbljeni, bar na neko vreme sklone sa političke scene. Ono što je veoma važno, uprkos nedaćama, pretnjama, lažima i manipulacijama je da su američki predsednički izbori, još jednom, završeni bez žrtava i nereda.
Šta donosi trampizam
Lagano odumiranje neokonzervativaca iz vremena Buša mlađeg i signali da bi trampizam, pojavljivanjem Džej Di Vensa, mogao da od jednokratne anomalije preraste u istinsku političku snagu, dramatično su ubrzali idološki zaokret u SAD.
Izopštavanjem Trampovih protivnika iz stranačkih redova, republikanci su partiju pretvorili u festival jedinstva na kojem dojučerašnji kritičari jedan za drugim ničice padaju na kolena zaklinjujući mu se na večitu vernost, iako su neki od njih, van očiju javnosti, tvrdili da bi Tramp mogao da postane američki Adolf Hitler.
Te tvrdnje pratilo je predskazanje da je hiljadu stranica dug Projekat 2025 Heritidž fondacije Trampov „Majn kampf“, odnosno jasan pokazatelj na koji način bivši predsednik SAD vidi trenutnu političku scenu, iako sam Tramp, kao i njegovi saradnici, negira bilo kakvu vezu sa tim projektom. Inače, takve tvrdnje su u kampanji iznosile i demokrate, i to javno.
Heritidž fondacija osnovana je 1973. godine kao još konzervativnija verzija Instituta Brukings, a jedan od osnivača bio je Džozef Kors, vlasnik jedne od najvećih američkih pivara, koji je godinama bio i glavni finansijer fondacije. Smatra se jednom od najuticajnijih organizacija koje se u SAD bave javnim politikama. Njen budžet se formira na osnovu privatnih donacija, a prema zakonu nema obavezu da objavljuje imena donatora.
Zamišljena je kao inkubator konzervativnih politika i teorija, i još od osnivanja ima ogroman uticaj na sve američke političare koji dolaze iz redova republikanaca. Ronald Regan je svojevremeno smernice svoje politike preuzeo od ove organizacije, uključujući i čuveni Mandat za vođstvo koji je sadržao 2.000 preporuka za poboljšanje rada administracije na svim poljima.
Sedište fondacije Heritidž (Foto: Tierney L. Cross/Bloomberg)Novi projekat predviđa korenite promene u upravljačkoj strukturi savezne vlade i nadležnostima agencija, kao i u ekonomskoj, socijalnoj i bezbednosnoj politici u skladu sa konzervativnim načelima.
Osim što najavljuje smanjenje rasta državne potrošnje radi smanjenja inflacije (u to spada otpuštanje bar 50.000 službenika federalnih vlasti, mada svaki predsednik po pravilu potpisuje toliko imenovanja, dakle i toliko otkaza onima iz prethodne administracije, a Tramp to zove „čišćenje vašingtonske močvare“), Projekat 2025 pored ostalog predviđa i dramatične promene državne politike prema pravu na abortus, stroge kontrole lekova koji se koriste u te svrhe, te niz drugih mera i kazni za sve koji na bilo koji način pomažu ovakav način prekida trudnoće.
Uprkos tvrdnjama demokrata da „Projekat 2025“ predstavlja budući manifest trampizma, republikanci su, bar kada je reč o pravu na abortus, značajno odstupili od prvobitnih rigidnih stavova, ostavljajući saveznim državama da se same izbore sa tim problemom. Tako, uostalom, i piše u Ustavu.
Trampova politika se, međutim, gotovo u reč podudara sa planom Heritidž fondacije o budućem načinu rešavanja problema nelegalnih imigranata, kojih je tokom dosadašnje vladavine administracije Džozefa Bajdena oko 20 miliona ušlo na teritoriju SAD .
Što se tiče Kamale Haris, postavlja se pitanje koliko će je od do juče oduševljenih pristalica podržati ukoliko za četiri godine odluči da ponovo pokuša da se dočepa Bele kuće. U ovom trenutku, čini se, gotovo niko.
Izbore u Americi je još odavno opisao genijalni strateg izbornih kampanja Artur Finkelštajn, koji je odigrao ključnu ulogu prilikom izbornih pobeda Ričarda Niksona, Ronalda Regana, ali i Benjamina Netanjahua: „Prevarant uvek pobeđuje budalu.“ U ovom slučaju na izborima je, uprkos očekivanjima, pobedio osuđeni kriminalac.
Naslov i oprema teksta Novi Standard
Izvor: RTS OKO
Naslovna fotografija: AP Photo/Stephanie Scarbrough
BONUS VIDEO:
