Naposletku, iz Ministarstva prosvete upućeno je cirkularno pismo školama kako bi se umirilo nezadovljstvo. Ipak, nezadovoljstvo je samo povećano. Ovo je utisak iz „prve ruke“, nakon prisustvovanja roditeljskim sastancima prethodnih nekoliko dana. U školi koja pohađaju moja deca, slovima i brojem – samo jedan roditelj saglasio se sa predlogom Ministarstva. Još i pre roditelja sa predlogom se nisu saglasili ni predstavnici reprezentativnih sindikata u prosveti.
Učitelji i nastavnici, bukvalno razapeti između gnevnih roditelja i (in)direktnih pritisaka znanih i neznanih rukovodilaca (uključujući i pretnje da će im biti umanjena zarada ako odbiju da učestvuju u projektu) očajnički pokušavaju da pronađu rešenje. Ali, rešenja nema. Usled svega, potencijal da jedna do juče periferna stvar preraste u prvorazredno političko pitanje izrazito je veliki
Iskreno, pre nego što sam pozvan da dam saglasnost, o tome šta je projekat „Zdravitas“ nisam znao ništa. Nakon što sam se upoznao sa detaljima, zaključak ću izneti citiranjem stare poslovice: put do pakla popločan je najboljim namerama. Elem, kontroverzni „Zdravitas“, koji je postao kontroverzan i pre nego što je profunkcionisao, predstavlja digitalnu platformu Ministarstva prosvete za praćenje motoričkih sposobnosti dece.
Reklo bi se – ništa sporno. Svi koji smo prošli kroz sistem obrazovanja osamdesetih godina imali smo periodična merenja o motoričkim sposobnostima i naši rezultati upisivani su u lične kartone. Visina, težina, kapacitet pluća, trčanje, skok u dalj, bacanje „medicinke“ i tako dalje.
Od 2017. godine merenja se ponovo vrše u svim osnovnim školama. Nastavnici fizičkog vaspitanja prate razvoj deteta i daju ocene. Imajući u vidu da su nove generacije sve manje fizički aktivne (menjaju su uslovi u kojima odrastaju), ova merenja jesu važna, kao što je važna i uloga nastavnika fizičkog vaspitanja. Takođe, na osnovu rezultata merenja rađeni su zbirni statistički podaci, koji su sa naučnog stanovišta značajni. Od toga kakvi su podaci, zavisi i nastavni program, odnosno njegove izmene.
Šta je „Zdravitas“?
Projektom „Zdravitas“ uspostavlja se digitalna platforma, u koju će biti uneti podaci za svakog pojedinačnog učenika, uključujući i sve lične podatke. Primenom savremenog metoda i uz pomoć softvera, računaće se kakve su motoričke sposobnosti dece, bez paušalnih ocena nastavnika, pa će i roditeljima biti savetovano kako da unaprede razvoj svog deteta.
Šta je ovda sporno? Upravo deo koji se tiče prikupljanja i obrade podataka za svakog pojedinačnog učenika. Prvo, roditelji očigledno ne veruju u obrazloženje. Obrazloženje glasi da će na digitalnoj platformi pristup podacima o ličnosti imati samo zakonski zastupnik deteta, a administrativnom delu portala i autorizovani korisnik koji može biti direktor škole, odeljenski starešina, nastavnik fizičkog vaspitanja i nastavnik razredne nastave.
Poverenik za informacije od javnog značaja potvrdio je tokom vanrednog inspekcijskog nadzora da će se procedura upravo ovako odvijati. Samim tim, sve je po zakonu. Međutim, dva su pitanja zbog kojih su roditelji uznemireni. Najpre, ako će procedura biti ovakva – čemu onda digitalna platforma koja objedinjuje podatke za svakog pojedinačnog učenika?
Učionica (Foto: Unsplash)Nastavnici fizičkog vaspitanja ionako prate razvoj motoričkih sposobnosti dece i vode evidenciju o tome. Roditelji mogu zahtevati uvid u rezultate, kao i nadležni u školi. Nije nužna zasebna platforma za praćenje dece kako bi se to činilo.
Zatim – otvoreno je pitanje bezbednosti podataka i njihove zloupotrebe. Posmatrajući sa formalnog stanovišta, i u dokumentaciji oko izgradnje nadstrešnice na novosadskoj železničkoj stanici verovatno je sve bilo u redu. Neko je potpisivao dokumenta, proračune i dozvole, zadovoljavajući tako formu.
Nepoverenje u rad institucija dostiže pandemijske razmere, nisu neophodna istraživanja javnog mnjenja da se to uoči. A istraživanja javnog mnjenja detektuju toliko nisko poverenje građana u Vladu i Narodnu skupštinu da se slobodno može konstatovati kako se radi o istorijskim minimumima. Slaba nam je uteha što se tako nešto primećuje i u čitavom nizu drugih evropskih država.
Roditelji se plaše zloupotreba i to jeste najčešća zamerka. I to jeste opravdana zamerka. Formalne procedure neće sprečiti moguće zloupotrebe, zato što se u našoj zemlji retko ili nikada ne odgovara zbog kršenja formalnih procedura. Kome trebaju lični podaci i informacije o motoričkim sposobnostima naše dece? Farmaceutskim kompanijama? Osiguravajućim društvima? Analitičkim centrima povezanim sa raznim obaveštajnim strukturama koji iz toga mogu izvlačiti brojne zaključke? Jednostavno, ovo jeste bezbednosno pitanje i tako se i doživljava.
Prizvuk totalitarizma
Drugo, način prikupljanja podataka je po svemu skandalozan i on krši sve ustaljene demokratske principe. Poslednjim dopisom Minisrstva prosvete eksplicitno se navodi da roditelji mogu tražiti ukidanje naloga za pristupanje evidenciji svog deteta, ali da „ukidanje naloga za pristup roditeljskom portalu ne podrazumeva brisanje evidencije deteta“.
Dakle, podaci će biti prikupljani i obrađivani čak i ako roditelj na to ne da saglasnost. Roditelj samo može da bira hoće li imati pristup platformi ili neće. Kome trebaju ovi podaci ako ne trebaju roditelju? Na kraju, da ne ostanu neke nedoumice dodaje se „da za predmetnu obradu nije potreban pristanak lica“. Kako se mogu prikupljati podaci bez prethodno date saglasnosti?
Poverenik za informacije od javnog značaja saopštava da „Ministarstvo prosvete obrađuje podatke u skladu sa članom 12. ZZPL, kao i da za predmetnu obradu nije potreban pristanak lica“. U tom članu Zakona o zaštiti podataka o ličnosti u tački 5. na koju se Poverenik najverovatnije poziva navodi se da je zakonitost obrade podataka „neophodna u cilju obavljanja poslova u javnom interesu ili izvršenja zakonom propisanih ovlašćenja rukovaoca“.
Ovo je toliko nesretno tumačenje pojma javnog interesa, da se njim samo potvrđuju sve prethodno iznete sumnje. Kakav je to javni interes da se pojedinačni podaci o učenicima i njihovim sposobnostima prikupljaju na jedinstvenoj platformi? Ako se ovako kontekstualizuje javni interes, onda je veliko pitanje gde ćemo i kako završiti.
Javni interes mogu predstavljati zbirni podaci, ali oni su i do sada prikupljani. Ovakvim načinom sprovođenja nečega što je definisano tek jednim Akcionim planom, utire se put ka totalitarizmu i to je onda stvar za daleko ozbiljniju raspravu. To je onda pitanje prava i sloboda svakog građanina naše države. A država su pre svega građani, oni su nosioci suvereniteta.
Zbog svega, ova tema ima potencijal da preraste u prvorazredno političko pitanje. Ne samo zbog mogućih zloupotreba i sumnji roditelja, nego i zbog demokratskog deficita u sprovođenju odluke i stvaranja uslova za primenu novih totatlitarističkih metoda u našoj praksi.
Verujem da su kolege koje se bave fizičkim vaspitanjem imali dobru nameru i da su projekat osmislili u cilju unapređenja svog rada. Ipak, ovo u šta se taj projekat pretvorio sada ima malo veze i sa fizičkim vaspitanjem i sa unapređenjem rada u prosveti. To je sada stvar bezbednosti, ljudskih prava i sloboda i pitanje poverenja u institucije koje postoje da bi štitile interese građana kao javni interes.
Institucije, u koje spadaju i pravosudne, a njima se veruje taman koliko i Vladi i Narodnoj skupštini. Nemoćni da bilo šta promene, svesni da tužbama ne mogu mnogo promeniti, roditelji su gnevni. Ubedljiva većina njih. Valjda zato odavno nisam video toliko nezadovoljstva kao na poslednjim roditeljskim sastancima.
Dušan Proroković je profesor na Fakultetu za diplomatiju i bezbednosti u Beogradu i autor više značajnih dela, među kojima je i monografija ,,Geopolitika Srbije”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Pixabay
BONUS VIDEO:
