Ono što umetnik daje ljudima je, pre svega i više od svega, neka duboka, tajanstvena misao o svetu, o čoveku i Bogu, o putevima Božjim i o sudbinama čoveka i sveta“ – pisao je Ivan Iljin.
Rusko slikarstvo je kasnija pojava u svetskoj umetnosti, ali nikako ne sporedna. Ovladavajući temeljnim postupcima evropskog akademskog sistema, ruski umetnici su u svom stvaralaštvu nosili semantiku sakralnog, tradicionalnu za rusku srednjovekovnu likovnost, čime su neizmerno obogatili svetsku umetničku formu.
Rusko slikarstvo u svom pravom, visokom značenju, kao i ruska muzika Musorgskog, Čajkovskog ili Rahmanjinova, kao i ruski roman Dostojevskog ili Tolstoja, nikada nije bilo zabavna, salonska umetnost. Nosilo je visoka i važna značenja za celo čovečanstvo. Rusko slikarstvo je slika sveta osmišljena u vizuelnim umetničkim oblicima.
Pesnički realizam Alekseja Venicijanova otkrio je ruskoj prosvećenoj svesti svet seljaštva i otelotvorio ga u umetnički savršenim predstavama narodnog života. Tragom Nikolaja Karamzina (koji je poetski dokazao da i „seljanke umeju da vole“), tragom Evropljanina Rusoa, on je u umetnosti utelovio najviše humanističke vrednosti svog doba.
Engroov savremenik, Venecijanov je ostavio idealno lepe, engroske u svojoj besprekornoj harmoniji, portrete ruskih seljanki, a njegove slike-metafore, poput „Na oranici. Proleće“, „Senokos“, „Na žetvi. Leto” uporedivi su sa najvišim obrascima likovnog shvatanja zemaljskog bitisanja u svetskoj umetnosti.
Nacionalni duh
Akademske forme i klasičan sadržaj nisu omeli Karla Brjulova da na slici „Poslednji dan Pompeje“ (prema Gogolju, „potpuno opštesvetskoj tvorevini“) otelotvori velike ruske ideje čovekoljublja i bolećivosti srca. Jer, majstor može biti nacionalan i onda kada opisuje savršeno tuđ svet, ali ga gleda očima svoje nacionalnosti, očima svog naroda.
Pavle Fedotov je, poput malih Holanđana [1], svakidašnji žanr, kamerni zaplet, načinio izrazom nacionalnog duha, utvrđujući ono najbolje u ljudskoj duši.
„Siže koji čini suštinu Jevanđelja poslao mi je Bog“ – napisao je Aleksandar Ivanov o svojoj velikoj slici „Javljanje Hrista narodu“. Okretanje ka Hristu je, po Ivanovu, suština i svrha ljudskog života. „Sve dok se u samom umetniku ne dogodi istinsko obraćenje Hristu, on to ne može izobraziti na platnu. Ivanov se molio Bogu da mu nispošlje tako potpuno obraćenje, u tišini prolivao suze, moleći Ga za snagu da ispuni misao koju mu je On usadio… Ivanov je molio Boga da ognjem blagodati spepeli u ništa onu hladnu okorelost od koje sada pate mnogi od najboljih i najvaljanijih ljudi“ – pisao je Gogolj o Ivanovu.
„Javljanje Hrista narodu“, delo slikara Aleksandra Andrejeviča Ivanova (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Era peredvižnika [2] donela je ruskoj slici duboka društvena značenja. Snažan realizam Rjepinovih „Burlaka“ i prodorna, simvolična istina slike „Život je svuda“ Nikolaja Jarošenka potresli su savremenike.
Vasilij Surikov je u „Bojarini Morozovoj” otelotvorio „narodnu misao” – misao o nepokorenosti i snazi nacionalnog duha. Jedan od najdramatičnijih sižea ruske istorije, obučen u nepogrešivo prepoznatljive forme, istovremeno postaje besprekorna formula za likovna otkrića.
Ruska zima, sneg, Moskva, crkvene kupole, kićenost odeće, portretna ovaploćenost nacionalnih arhetipova čine je, možda, najruskijom slikom u svetskoj umetnosti. Dečak koji trči za saonicama je simvol večitosti i trajnosti puta podvižništva, svete žrtve, simvol budućnosti Rusije.
Utvrđena forma nikada nije bila nepremostiva dogma za velike umetnike što ispovedaju tradicionalizam u umetnosti. „Mi, Rusi“ – pisao je Pavle Čistjakov – „najviše težimo za smislenošću. Prema sadržaju i postupak; ideja potčinjava tehniku“.
Istorijska samobitnost
Na poznim slikama Nikolaja Gea, naslednika i nastavljača duhovnih traganja Aleksandra Ivanova, likovni postupci, novatorski i tako neobični za posmatrača, postali su živi, jedini mogući jezik sposoban da izrazi duhovno lutanje epohe koja je gubila religiozne orijentire kao smisao postojanja. „Šta je istina“, „Golgota“ – kao da posmatrača pretvaraju u učesnika tih davnih, ali u životu čoveka najznačajnijih događaja, i primoravaju ga da odgovori na glavna pitanja.
„Većina talenata otišla je u portrete i pejzaže. Duhovitost svakidašnjih prizora nije živa misao i neće spasiti umetnika. On mora da izađe, da izađe tamo gde su pošla starija braća – Gogolj, Dostojevski“ – pisao je Ge. No, pejzaž u ruskom živopisu XIX veka obretava smisaoni značaj.
U složenim metaforama svojih zrelih platnā Isak Levitan se okreće onom visokom, sveštenom shvatanju suštine pejzaža koje posedovahu geniji renesanse. Njegova „Vladimirka“ i „Nad večnim mirom“ su živopisne predstave Rusije sa njenim posebnim hronotopom, prostornom i istorijskom veličinom. Epska priroda nacionalnog pejzaža, otkrivena i predstavljena od umetnika, odredila je razvoj ruskog slikarstva i sazvučna je sa poetskim otkrićima Puškina i Gogolja.
„Vladimirka“, delo Isaka Levitana (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Na prelazu iz XIX u XX vek, možda po prvi put, kroz likovne predstave Rusija počinje poimati svoju istoriju i nacionalnu samobitnost. Na platnima Andreja Rjabuškina oživljava drevna Moskva, Viktor Vasnjecov pred posmatračem otkriva svet ruskih bajki, bilina i predanja. Vihori narodnih igara Filipa Maljavina ispunjeni su emocionalnom radošću boja.
Slika Mihaila Nesterova „Viđenje otroka Vartolomeja“ postala je formula za sakralna značenja svog vremena. Nesterovljev dečak – budući Sergije Radonješki – iz ruku starca-crnorisca dobija česticu prosfore u znak blagodati Božije i za razumevanje Svetog Pisma. Ovo je simvol duhovnog preporoda, koji znamenuje nadu na budućnost i vaskrsava u istorijskom sećanju tržastvo svetog jedinstva naroda.
Istorijske i ideološke kataklizme XX veka, krah životnih načela u Rusiji, razaranje strukovne škole doveli su tradicionalno rusko slikarstvo kao žanr u krizu. Oživljavanje ruskog slikarstva vezano je za ime Arkadija Plastova, rodom iz Uljanovske oblasti, potomka sveštenika i ikonopisaca.
Ovo oživljavanje je bilo „shvatanje unutrašnje suštine i ustrojstva stvari“, „sposobnost da se u životu pronađe ono najvažnije, najorganizovanije, najtipičnije i najnužnije, ono zrno bez kojeg nema prave umetnosti“. Ovakav način shvatanja zakona bitisanja kroz umetnost pokazan je u Plastovljevim slikama „Fašista je proleteo“, „Kosidba“, „Žetva“.
Inspiracija za podvig
Surovi monumentalizam Gelija Korževa na njegovim slikama „Podižući zastavu“, „Homer“ i „Tragovi rata“, postaje otelotvorenje novih realija: „rađala se drugačija, poštenija umetnost, tražeća istinu“.
Konstantin Vasiljev i Ilja Glazunov, koji su opevali ruski nacionalni duh, postali su pravo otkriće za sovjetsku Rusiju. Vasiljev je svoje nadahnuće crpeo iz herojske prošlosti naroda, bliske i daleke, udubljujući se u teme ruske i evropske mitologije. Čuvena sa svog neovozemaljskog sjaja su njegova platna „Čovek sa buljinom“, „Voljga i Mikula“, „Ruski vitez”, „Vitez“, „Valkira“ i „Neočekivani susret“.
Rani likovni radovi srednjeg Glazunovljevog perioda izvedeni su na akademski način i odlikuju se psihologizmom i emocionalnošću. Ponekad je primetan uticaj ruskih impresionista. Neke od najnovijih i istovremeno upečatljivih slika su „Raskulačenje”, „Izgon trgovaca iz hrama”, „Poslednji ratnik“ i oda otadžbini – „Večna Rusija“.
„Valkira nad ubijenim Zigfridom“, delo slikara Konstantina Vasiljeva (Foto: Muzej Konstantina Vasiljeva, Kazanj)Zauvek je i, avaj, tako rano (kao što se često dešava sa genijima) u istoriju otišao Pavle Riženko. Slika „Peresvetova pobeda“ postala je njegova vizit-karta, slika koja nadahnjuje naše savremenike na duhovne, radne i ratne podvige. Prikazivao je herojske i tragične trenutke ruske istorije raznih epoha.
Po sopstvenim rečima, on je pozvao ljude da se još jednom osvrnu na „nejednoznačnu prošlost“, na one događaje u kojima se u potpunosti ispoljio veliki duh našeg naroda. Nastojao je probuditi genetsko pamćenje svojih savremenika ili posmatraču čak pomoći da pronađe jedini ispravni put – put služenja Bogu, Otadžbini, narodu.
Riženko se u živopisu držao klasičnog realizma. On sâm je svoju misiju opisivao sledećim rečima: „U ruskom čoveku živi genetski, po „glasu krvi“ – ratnik s polja Kulikova, ratnik iz Borodina, ratnik iz Prvog i Drugog otadžbinskog rata. Otadžbinski rat… U njemu treba da oživi gen orla – dvoglavog, moćnog, ruskog orla, sposobnog za podvig radi Boga, radi cara, radi naroda“. „Kalka“, „Peresvetova molitva“, „Kulikovo polje“, „Carevo ćutanje“, „Oproštaj s konvojem“, „Carske epolete“, „Mravinjak“ bolje od hiljadu reči preneće dramu trenutka uhvaćenog u njih, i čitave epohe.
Navedena prezimena su samo neka među mnogima koja nastavljaju put tradicije našeg slikarstva, pokazujući svetu nijanse večnosti i narodnog duha u bojama na platnu. Rusko slikarstvo u trećem hiljadugođu će svakako nastaviti da čuva svoj visoki obraz i poslanje.
Vladimir Basenkov je novinar. Ekskluzivno za Novi Standard.
UPUTNICE:
[1] Uslovni naziv holandskih slikara XVII veka – majstora temeljno i detaljno izrađenih slika manjih formata – „malih“ prizora iz svakidašnjeg života, mrtvih priroda, pejzaža, portreta itd. Ovo su neke od odlika praktično svih holandskih slikara tog doba, izuzev Rembranta i Halsa. Pojam je uobičajen prvenstveno u ruskoj teoriji umetnosti – prim. prev.
[2] Peredvižici – udruženje ruskih slikara, predstavnika ruskog kritičkog realizma, koje je poniklo u poslednjoj trećini XIX veka i postojalo do 1923. godine. Reč je o praktično prvoj ruskoj slikarskoj zadruzi, koja je organizovala putujuće izložbe kako bi svoju umetnost približila najširoj publici. Dela peredvižnika čine osnovu zbirke Tretjakovske galerije – prim. prev.
Prevod: Dragan Bukovički
Izvor: Novi Stadanrd
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Public domain
BONUS VIDEO:
