Kada sam pre nekoliko godina saznao iz domaćih medija da je litijum dragoceni metal, kao i da se u Srbiji nalaze neka od najbogatijih svetskih nalazišta ove „nafte budućnosti“, osetio sam kako poput naduvanog balona lebdim po nebu, darivan plodovima iznenadne sreće.
Kao i skoro svi moji sunarodnici i sugrađani, bilo je sasvim prirodno da poverujem da smo najzad i mi dobili neki božji dar u formi litijuma, čija nalazišta u Srbiji čine oko 10 odsto svetskog bogatstva ovom rudom, kako su nam tada slavodobitno govorli iz medija.
Kao što su pre samo nekoliko decenija beduinski pastiri u Arabiji pronašli naftu u pustinji i tako preko noći postali junaci bajki iz „Hiljadu i jedne noći“, tako smo i mi sebe videli kako magičnom formulom otvaramo Alibabinu pećinu, prepunu blaga koje nam je doneo litijum.
Bilo je nečeg sasvim logičnog u ovim našim očekivanjima, rođenim na psihološkoj potrebi za uspostaljanjem nasušne ravnoteže u istoriji, nakon svih vekova pogroma i stradanja. Nosili smo svoj krst još od Kosovskog zaveta, čekajući svetlost nekih budućih zora: da li nas najzad obasjava toplo sunce u ovo naše praskozorje, sa litijumskih porečja Jadra i brežuljaka Zapadne Srbije?
Ali protokom vremena, i pored sve masivnije kampanje vlasti i zapadnih korporacija u prilog ekspoataciji litijuma u Srbiji, naš entuzijazam je svakim danom polako splašnjavao, kao što postepeno opada pritisak u balonu, usled slabljenja čvora kojim je vezan.
Neizvestan rasplet
Naši cepelini sreće su već odavno izduvani i prizemljeni, umesto plodova fortune ponovo beremo plodove gneva. Nakon otrežnjenja od litijumskog pijanstva, u stanju mamurluka praćenog jakim glavoboljama, čekamo dalji rasplet ove nacionalne drame. I po ko zna koji put u našoj istoriji, suprotstavljeni smo u nekim novim, sveže iskopanim rovovima.
Izveštaj sa fronta bi glasio, uz grubo pojednostavljenje, da se sa jedne strane rova nalaze naša vlast i zapadne korporacije, a sa druge strane naš narod. Ko je u pravu i ko će pobediti? Sa ovom spoznajom i sa ovom dilemom, putujem toga ledenog decembarskog jutra na samom kraju 2024. godine prema Mećavniku, gde će se odražati „Simpozijum o projektu Jadar“ (dalje: Simpozijum).
Želim da iz prve ruke čujem argumente svih eksperata iz oblasti ekologije, rudarstva, hidrologije, ekonomije i prava, koji se skupa bore protiv iskopavanja litijuma u Srbiji. Njihovo znanje se osporava sa zvaničnih državnih pozicija, oni su proglašeni neprijateljima zapadnih korporacija, nema ih na spiskovima gostiju u domaćim medijima.
Podršku im je otvoreno i jasno dao čovek koji je domaćin na Mećavniku – koga je zbog priznate svetske veličine nemoguće cenzurisati u javnosti – kada je u jednom razgovoru za medije doslovce rekao: „Spreman sam da dam život u borbi protiv onih koji žele da kopaju litijum u Srbiji!“. Naravno, to je Emir Kusturica – „princ Drvengrada“, u novoj epozodi protiv zapadnih korporacija i njihovih vazala.
Glavna ulica u Drvengradu (Foto: Wikimedia commons/White Writer/CC BY-SA 3.0)Dok se penjem strmom stazom koja vodi do parkinga ispred samog Drvengrada, pitam se da li će vetrovi, mećave i oluje sa Simpozijuma na Mećavniku oduvati argumente vlasti, zapadnih korporacija i njihovih eksperata koji govore u prilog eksploataciji litijuma u Srbiji?!
Pre nego što se usredsredimo na sadržaj Simpozijuma, zamolićemo poštovanog čitaoca za strpljenje zbog kraćag izleta na literarnu teritoriju imaginacije i vrline, koristeći metafore iz svetske književnosti koje i sam Emir Kusturica veoma često upotrebljava.
Na tren se selimo u hladne i modre nordijske krajolike: Henrik Ibzen i njegova drama: „Narodni neprijatelj“. Radnja ovog dela govori o sudbini doktora Stokmana koji otkriva da su u popularnom lečilištu, od čijeg turizma zavisi sva egzistencija sredine, toplice koje se prodaju kao lekovite u stvari zagađene, i to baš otpadnom vodom iz kožare čiji je vlasnik doktorov brat.
Doktorova etika se suprotstavlja volji profita i egzistencije, on kreće sa javnim upozoravanjem o štetnosti toplica po zdravlje ljudi. I tako doktor Stokman postaje „narodni neprijatelj“, usamljeni i pravdoljubivi pojedinac-heroj protiv celokupnog poretka, jedinka koja se bori da javno zdravlje bude preče od bilo koje prakse matrijalne egzistencije i zarade.
Ova metafora danas nije primenjiva na stanje u našem društvu kada se radi o litijumu, jer je društvo podeljeno i ne postoji literarni obrazac – „sam protiv svih“. Ali, šta se dešavalo na samom početku naše opijenosti litijumskom groznicom, da li su kod nas u stvarnom životu postojali likovi poput književnog junaka doktora Stokmana?
Bez ikakve namere da nekoga uskratim za priznanje, i bez ikakve namere da arbitriram u poretku zasluga, mogu reći da su u našem slučaju postojala dva pojedinca-heroja, odnosno jedan heroj i jedna heroina: Miroslav Mijatović iz Loznice i Dragana Đorđević iz Beograda.
Početak borbe
Miroslav „Mijat“ Mijatović, lokalni novinar iz Loznice, u početku biva oduševljen poput svih njegovih zemljaka otkrićem nalazišta litijuma u njihovom životnom području. Osnivač je i „Podrinjskog antikorupcijskog tima (PAKT)“, kao i urednik portala „Pakt info“.
Početkom 2018. godine u kontaktu sa ekološkim mrežama iz Banjaluke, kod Mijata se rađaju prve sumnje u ispravnost „Projekta Jadar“, posebno kada se radi o uticaju na životnu sredinu. Kreće sa istraživanjem ove tematike i ubrzo biva zapanjen – po sopstvenim rečima – kolosalnom štetom koju ovaj projakat donosi Srbiji i Podrinju u skoro svim aspektima.
Već tokom 2019. godine stupa, zajedno sa sugrađanima, u kontakt sa korporacijom „Rio Tinto“, koja je dobila pravo na iskop litijuma u njihovom kraju. Postavljaju im pitanja o odlaganju jalovine, ali nema adekvatnog odgovora od strane korporacije. Nastavlja se ćutanje „Rio Tinta“ i po drugim sličnim pitanjima ili im ova korporacija svetskih razmera upućuje nemušte odgovore.
Miroslav Mijat Mijatović, novinar iz Loznice (Foto: Medija centar Beograd)Tada Mijat na portalu „Pakt info“ kreće sa učestalim tekstovima u kojima opisuje sve negativne aspekte iskopavanja litijuma na području Jadra. Slobodno možemo kazati da je Miroslav Mijatović naš srpski doktor Stokman, pojedinac kome je savest naložila da se pobuni protiv ogranka svetskog sistema.
Na njegovu (i našu!) sreću, suprotno od ponašanja sugrađana u Ibzenvoj drami „Narodni neprijatelj“, ljudi iz Podrinja počinju svakodnevno da se interesuju za ovu problematiku. Nakon kratkog vremena prave organizaciju „Ne damo Jadar“, u kojoj okupljaju sve više pojedinaca spremnih da po svaku cenu brane sopstveni kraj.
U decembru 2019. godine, Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture kojim je rukovodila Zorana Mihajlović – po mišljenju bukvalno svih učesnika na Simpozijumu najmračnija osoba u vezi poslova „Rio Tinta“ u Srbiji – donosi na predlog korporacije „Rio Tinto“ prostorni plan za Podrinjsko područje i daje samo 15 dana za javnu raspravu?!
Posle toga se samo rasplamsava opravdani gnev stanovnika Podrinja, koji se kao epska narodna poezija prenosi po celoj Srbiji. Podrinjce posebno motiviše u njihovoj borbi činjenica da se na mestima budućih iskopa rude nalaze ukopane kosti njihovih predaka, nastradalih tokom Prvog i Drugog svetskog rata. Nema sumnje, oni su spremni da u ovoj borbi polože sopstveni život, kako je rekao Emir Kusturica.
Od grudve do lavine
Tako Mijat postaje grudva koja pokreće čitavu lavinu i kojoj se u samoj početnoj putanji pridružuje heroina naše priče: dr Dragana Đorđević. Ko je ova Beograđanka sa Dorćola? Ona je diplomirani fizikohemičar, doktor hemijskih nauka sa Hemijskog fakulteta u Beogradu, naučni saradnik zaposlen u Institutu za hemiju, tehnologiju i metalurgiju Univerziteta u Beogradu, koji se zvanično smatra za institut od nacionalnog značaja za Republiku Srbiju.
Dragana je, odlukom Ministarstva nauke i tehnologije, svrstana među 10 odsto najboljih srpskih naučnika. I njena iskustva sa litijumom su slična skoro svim iskustvima u Srbiji, odnosno, na prvo slušanje joj je zvučalo kao dobra vest.
Dragana se vraća u zemlju početkom 2020. godine, posle stručnih boravaka u inostranstvu. I sama kaže da tada ne zna mnogo o litijumu, osim da je ispratila u medijima kako Srbija raspolaže sa 10 odsto svetskih razervi i saglasna je, površno posmatrano, sa eksploatacijom ove rude u našoj državi.
Slučajno dobija poziv od prijatelja iz lokalne podrinjske zajednice da prisustvuje predavanju o „Projektu Jadar“ koje organizuje „Rio Tinto“ u Loznici. Pozivaju je prijatelji kao naučnika koji može mnogo bolje da razume stručnu tematiku i ona odlazi na predavanje sa dobrom voljom i otvorenog srca.
Ne sluti šta će se dogoditi u Loznici, očekuje samo potvrdu sopstvenih ubeđenja. Nakon odslušanog predavanja, kada se otvara prostor za neposrednu diskusiju sa prisutnima, Dragana podiže ruku da bi se prijavila za razgovor. Malo je zbunjena, jer je tokom predavanja čula samo o tehnologiji iskopa rude do koje će se dolaziti podzemnim hodnicima na dubini od oko 700 metara, a ni reči o tome šta će se raditi sa iskopanom rudom, kao i šta će biti sa toksičnim otpadom. Zbog toga se i prijavljuje za diskusiju, a kada dobija reč postavlja visokom predstavniku korporacije „Rio Tinto“ tri pitanja:
- Koji je hemijski sastav rude koja će se iskopavati, posebno vezano za štetne elemente u njemu?
- Šta se događa sa iskopanom rudom, gde će se i na koji način prerađivati?
- Šta se dešava sa vodom iz Drine i svih ostalih površinskih reka kojima je ovo područje bogato, vezano za povraćaj otpadnih voda, pošto je najavljena upotreba velikih količina vode?
Na Draganino veliko iznenađenje, ne dobija skoro nikakve odgovore. U najboljem slučaju joj kolokvijalno saopštavaju da se „radi o tajnama kompanije“, ponavljajući, bez emocija i bez uverenja, lekcije iz korporacijskih udžbenika, gde se pripremaju službenici kako da sakriju odgovore na neprijatna pitanja lokalaca.
Dragana Đorđević je provela značajan deo sopstvenog života na Zapadu, tako da joj nije strana ovakva praksa, jer je i priroda njene nauke neodvojiva od ekonomije. Ali, verovatno se Dragana Đorđević tada po prvi put u sopstvenom životu obrela neposredno pred mračnim kapijama Mordora, osetivši u nozdrvama jezu i ustajali metalni zadah bedema ispred korporacijske tvrđave.
Tada je shvatila da je njena životna misija da se obračuna sa gospodarima iz sablasne Uklete planine u nameri da u vulkansko grotlo ubaci Jedinstveni prsten istine. Jer se samo uverenjima i istinom – dakle pomoću reči, logosa – može boriti protiv sveta u kome korporacije, poput viših bića, imaju prava na sopstvene tajne kojima prikrivaju nečasne namere usmerene protiv nižih bića – lokalnih zajednica, matičnih država i autohtonih naroda.
Njena podignuta ruka sa tri ispružena prsta kada se javila za reč, kao i tri postavljena pitanja, postaće na simoličnom planu „sveto trojstvo“ borbe istinom protiv korporacije „Rio Tinto“ u Srbiji.
Sprega sa Vladom
Ubrzo posle ovog Lozničkog sastanka, misleći da je sve pošlo po planu jer su predavači mehanički ponovili lekcije iz korporacijskog PR-a, a „domoroci“ nisu potegli koplja, „Rio Tinto“ organizuje prezentaciju za medije u beogradskom hotelu „Metropol“, ne sluteći da je bumerang sa Lozničkog sastanka poleteo prema srpskoj prestonici.
Neki časni novinari koji su saznali za sadržaj ovog sastanka pozivaju Draganu da im se pridruži u „Metropolu“, kako bi im bila stručna podrška. Ali na samom ulazu u svečanu salu ovog luksuznog beogradskog hotela, Dragana Đorđević se, usred sjanog i svetlosnog atriuma, ponovo odbija o masivne, mračne kapije korporacijskog Mordora.
Na masivnim ulaznim vratima nepoznata gospođa, za koju je jasno da nije strankinja, okružena telohraniteljima u tamnim odelima, zabranjuje Dragani ulaz u salu sa obrazloženjem da su pozvani samo zaposleni u medijima. Dragana pita nepoznatu gospođu na osnovu čega zaključuje da ona (Dragana) nije iz medija, i dobija šokantan odgovor. Znaju da nije zaposlena u medijima, ali znaju i sve ostalo o njoj: ko je, šta je, čime se bavi i gde radi.
Tako Dragana Đorđević shvata da korporacijski Mordor radi zajedno sa srpskim tajnim službama, ili bar sa nekim delovima istih. Ipak, i pored činjenice da ne uspeva da uđe u svečanu salu, na samim vratima uspeva novinarki „RTS-a“ da prenese tri suštinska pitanja za „Rio Tinto“ – narečeno „sveto trojstvo“ istine.
Ova hrabra novinarka postavlja pitanja predstavnicima korporacije tokom prezentacije – i ne dobija nikakve precizne odgovore! Muk za govornicom odzvanja poput grmljavine istine za predstavnike medija, koji tada shvataju da „u svetu špijuna sve izgleda drugačije od onoga što jeste“, kako bi rekao čvrsti čovek Ilija Čvorović.
Šalu na stranu, novinari počinju da spoznaju drugu stranu medalje „Rio Tinta“, uočivši da postoje mnoge mračne tajne u njihovom budućem poslovanju u Srbiji. Ovaj događaj tako postaje prekretnica u srpskim medijima.
Dragana Đorđević nakon svega sazreva u uverenju da pitanje kopanja litijuma u Srbiji postane njena preokupacija i upošljava svoj celokupni naučni kapacitet. Počinje sa opsežnim istraživanjima na teorijsko-istraživačkom planu, ali i na samom terenu. Prvo što uočava je ozbiljna opstrukcija od strane zvaničnika naše države koji, postalo joj je jasno, usko sarađuju sa „Rio Tintom“.
Dragana donosi čvrstu odluku da njeno putovanje ne prestane ispred mračnih kapija Mordora, već nastavlja da ih zaobilazi kako zna i ume. Proučava kopanje litijuma svuda po svetu, sve naučne radove objavljene na ovu temu i shvata da korporacije tendenciozno kriju mnoge relevantne podatke, ali i pored toga uočava golu istinu: kopanje litijuma izaziva ekološke katstrofe neviđenih razmera!
Obično se ekspoatacija litijuma vrši u pustinjama, kao u slučaju „Atakame“
Čak i u Južnoj Americi gde se kopanje ne vrši u zemlji, već iz salara, odnosno slanih rastvora u tečnom stanju. U slučaju kopanja litijuma iz zemlje, odnosno iz rudne stene – kao u Srbiji na dubini od oko 700 metara, katastrofa je neuporedivo veća. To se smatra najprljavijim oblikom eksploatacije.
Dragana Đorđević saznaje da bi se u Srbiji kopao jadarit, koji sadrži bor-litijum uz korišćenje koncentrovane sumporne kiseline u dnevnim količinama od nekoliko tona (i ovaj podatak svetske korporacije brižno kriju!)! Ovaj proces se obavlja uz zagrevanje do veoma visokih temperatura i nigde – bukvalno nigde – u svetu se ne obavlja u naseljenim područjima!
Obično se ekspoatacija vrši u pustinjama, kao u slučaju „Atakame“, pustinje na tromeđi Argentine, Čilea i Bolivije, gde se po procenama nalazi prekopolovična masa svetskih rezervi litijuma i gde se litijum vadi iz tečnih slaništa – salara.
Dragana na samom terenu gde je predviđena eksploatacija, kao i u širem okruženju, shvata da su žitelji neinformisani, često i obmanuti. U razgovoru sa antropolozima koji su ispitivali žitelje Gornjih Nedeljica i okolnih sela, Dragana saznaje da je korporacija „Rio Tinto“ napravila nevladinu organizaciju koja se bavi „obradom“ ljudi na terenu.
Povlađuje im po mnogim sporednim pitanjima, daje im neke subvencije, plaća neke sitne obaveze. Ovo još više pojačava Draganinu sumnju. Nakon godina putovanja po zapadnim državama, stekla je iskustvo o tome šta se krije iza korporacijskih milostinja. Zna da kod njih „nema besplatnog ručka“.
Naučna obrada
Nakon ovih saznanja, Dragana Đorđević kreće da se obraća naučnoj zajednici širom planete. Ova stručna javnost, u saradnji sa ekolozima, počinje da diže oblak medijske prašine koji se sve više lepi na prozore kabineta Zorane Mihajlović, tadašnje ministarke rudarstva i energetike u Vladi Republike Srbije.
U nameri da sa svoga kabinetskog prozora sačuva vidik prema jadarskom rudniku litijuma, ministarka u više navrata poziva Draganu Đorđević, sa ciljem da je privoli na saradnju. Nakon svega, Dragana nema nikakvih rezervi kada ocenjuje ulogu Zorane Mihajlović kao najmračniju od svih u oštroj konkurenciji vazalstva i korupcije u Srbiji po ovom pitanju, nazivajući je „trgovačkim putnikom stranih korporacija“.
Dragana Đorđević istražuje stručnu literaturu koju je zbog rudnika litijuma bio u obavezi da dostavi „Rio Tinto“, i uočava dve konstante u njoj: namerno izostavljanje ključnih podataka, kao i različite podatke o istim stvarima u raznim dokumentima! Sve ovo sistematično analizira, argumentuje i, zajedno sa kolegama, objavljuje konačnu sintezu svog naučnog istraživanja u julu 2024. godine: naučni časopis Sajentifik riports (Scientific Reports), koji je u portfoliju najuticajnijeg naučnog časopisa Nejčr (Nature).
Ovaj rad izaziva šok u naučnoj zajednici i za kratko vreme postaje među najčitanijim i najcitiranijim! U realizaciji ovog naučnog rada, pored pomenute Dragane Đorđević kao prvog autora, učestvuje i grupa njenih kolega-naučnika i eksperata: Jovan Tadić (Berkli, SAD), Branimir Grgur (Tehnološko-metalurški fakultet, Srbija-Beograd), Ratko Ristić (Šumarski fakultet, Beograd), Sanja Sakan (Institut za hemiju, tehnologiju i metalurgiju Univerziteta u Beogradu), Jelena Brezjanović (Univerzitet Severne Floride, SAD), Vladimir Stevanović (redovni član SANU) i Bogdan Šolaja (redovni član SANU).
Dragana Đorđević je ovime uspela da otvori teške i mračne kapije korporacijskog Mordora, predstoji joj put do srca Uklete planine. Do tada je napisala preko 100 naučnih radova koji su citirani svuda po svetu.
Ali, nakon pojave ovog o kopanju litijuma u Srbiji, korporacija „Rio Tinto“ (preko njenog naučnika Najdžela Stjuarta) i tri profesora sa Beogradskog Univerziteta (Aleksandar Jovović – Mašinski fakultet, Aleksandar Cvjetić – Rudarsko-geološki fakultet i Nikola Lilić – Rudarsko-geološki fakultet) zahtevaju povlačenje pomenutog naučnog rada, postavljajući određene primedbe.
Imperija uzvraća udarac! Dragana i kolege strpljivo odgovaraju na sve, čak i na besmislene primedbe u četiri navrata, ali rad nije povučen! Naučna zajednica je pokazala moralnu čvrstinu uprkos korporacijskoj moći i sačuvala obraz. Ovaj naučni rad tako započinje svoj produženi život, uz sve više čitalaca i poštovalaca.
U avgustu 2024. godine, kao direktna posledica naučnog rada, Dragani Đorđević stiže poziv da poseti nemačkog ambasadora u Srbiji
Daljom istragom i proverom lako se dolazi do zaključka da sva tri pomenuta beogradska profesora, kao i korporacijski naučnik Stjuart, skupa imaju neuporedivo manje naučnih referenci nego Dragana Đorđević samostalno!
U avgustu 2024. godine, kao direktna posledica ovog naučnog rada, Dragani Đorđević stiže poziv da poseti nemačkog ambasadora u Srbiji, gospođu Anke Konrad. Ambasadorka odmah prelazi na pravi razlog njenog poziva izgovarajući sledeće: „Rad nas je jako uznemirio!“
Ali u nastavku dijaloga ljubaznim i učtivim tonom pokušava da uveri Draganu kako će svi ekološki standardi biti poštovani. Dragana joj odgovara, takođe ljubazno i učtivo, da je takva namera neostvariva zbog dolina bujičnih reka gde je predviđen iskop i prerada litijuma. Ova područja su prebogata vodama i naseljena ljudima. Tako se završava ovaj protokolarni sastanak, gde nemačkoj ambasadorki postaje jasno kako su svi Draganini argumenti oslonjeni na naučne činjenice.
Povratak na Simpozijum
Poštovani čitaoče, vreme je da se vratimo samom „Simpozijumu o projektu Jadar“ u organizaciji „PAKT-a“, gde je Dragana Đorđević bila samo jedan od desetak stručnih predavača. Neke iz ove grupacije naučnika i stručnjaka iz raznih oblasti, heterogene po svemu i koncentrisane protiv realizacije „Projekta Jadar“, nedavno je u više navrata javno obezvređivao lično predsednik Republike Srbije, nazivajući ih šarlatanima i neznalicama.
Sa nestrpljenjem očekujem da čujem njihovu argumentaciju, da pokušam zaključiti da li su oni „put što sebe pravi“ (Matija Bećković) ili bezvredna gomila gvožđa kao „voz bez šina“ i, da ironija bude veća, baš u ovom delu Zapadne Srbije gde zbog nekadašnje pruge upletene u „Šargansku osmicu“ kojom je išao „Ćira“, postoji veliki kult pruge i vozova.
Čitam redom njihova imena sa prospekta: prof. dr Ratko Ristić, prorektor Beogradskog univerziteta (BU); prof. dr Zoran Stevanović, profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u penziji; prof. dr Dragana Đorđević, Institut za hemiju; prof. dr Tamara Milenković-Kerković, Ekonomski fakultet u Nišu; prof. dr Marko Jovanović, redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu – međunarodni odnosi; dr Miša Đurković, Institut za evropske studije; prof. dr Boris Begović, redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, prof. dr Božo Drašković, ekonomista; i Milan Ćulibrk, novinar.
Profesor dr Ratko Ristić (Foto: Jutjub/Snimak ekrana/NOVA S)Tokom ovog trodnevnog simpozijuma u medijaciji Dragana Dobrašinovića iz Prokuplja, gde je planirano da se problematika kopanja litijuma osvetli iz više uglova, postaće jasno koliko su snažni argumenti protiv ovih poslova u Srbiji.
Na prvi pogled ova grupa uglednog sveta, gde skoro svi imaju visoka akademska zvanja, ne deluje kao da su naznalice. Možda je predsednika naše države zavarala njihova šarenolikost, njihova heterogena estetika ili njihove različite običajnosti u komunikaciji?!
Možda su oni moderna „Družina prstena“, duhom sklepana družina na mukotrpnom putu zajedničke misije?! A možda su samo egzibicionisti, željni da protivljenjem vlastima otmu parče sopstvene slave i naplate jednog dana u političkoj areni?!
Pet činjenica
Zaključci sa Simpozijuma biće predstavljeni kumulativno u ovom tekstu, odnosno neće biti linearnog narativnog toka, da tekst ne bi ličio na suvoparni izveštaj. Zato neće biti precizno navedene reči mnogih učesnika, a neće se poštovati ni zadati redosled govornika.
Ali je sve na šta poštovani čitalac naiđe u daljem tekstu bilo dokumentovano nizom činjenica kao i očiglednošću nekih pojava, uprkos tome što je korporacija „Rio Tinto“ tendenciozno menjala podatke u svojim studijama u više navrata.
Govornici su se svojski potrudili da iznesu pregršt dokaza iz stručne i naučne literature. Njihova predavanja, zato, iznosim kao jedinstven zaključni program, na koji predstavnici vlasti ili korporacije „Rio Tinto“ uvek mogu da na isti način iznesu suprotna stanovišta, potkrepljena njihovim dokazima. Ukoliko ih poseduju, naravno. Prvo će biti nabrojano nekoliko neupitnih činjenica, koje priznaju i korporacija „Rio Tinto“, kao i Vlada Republike Srbije.
- „Rio Tinto“ je po vlasničkom udelu mešovita kompanija u kojoj 42 odsto akcija poseduju akcionari iz Velike Britanije sa imovinom od oko 104 milijarde dolara, a po sedištu je englesko-australijska korporacija, koja ima centrale u Londonu i Melburnu, sa tendencijom da se sedište ustanovi samo u Melburnu. U našem slučaju, akcionarsko društvo „Rio Sava“ su osnovali od dve londonske kompanije (udeli od 70 i 30 odsto), tako da će „naša“ centrala ostati u Londonu.
- „Rio Tinto“ se nikada su sopstvenoj istoriji nije bavio iskopavanjem litijuma nigde po svetu i nema nikakvih ekoloških i tehnoloških iskustava po ovom pitanju. „Rio Tinto“ je rudarska kompanija koja se bavi iskopom bakra, aluminijuma, kobalta, zlata, uranijuma, dijamanata… Kopaju u Australiji, Africi, Kanadi, Mongoliji – nemaju rudnike po Evropi! – i to isključivo u pretežno nenaseljenim područjima.
- Srbija u dolini Jadra poseduje jedinstvenu smešu litijuma i bora (bor-litijum), kakva ne postoji nigde u svetu i koju niko u istoriji do današnjeg dana nije rudario i prerađivao u ovakvom obliku. Dakle, ne postoje nikava svetska iskustva za ovaj posao.
- Srbija ima rezerve od oko 1,2 miliona tona litijuma, što čini manje od jedan odsto svetskih rezervi. Veća nalazišta litijuma u Evropi imaju Nemačka, Češka, Austrija, a Danska poseduje na Grenlandu novootkrivene rezerve koje su velike i za svetski nivo. U Evropi ga takođe ima u Španiji, Portugalu, a na Balkanu pored Srbije litijum poseduju u manjim količinama Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Grčka. U svetu više litijuma od Srbije poseduju SAD, Australija, Čile, Bolivija, Argentina, Kina, Kongo, Kanada, Meksiko…
- „Rio Tinto“ je korporacija sa lošim ugledom svuda po svetu, koja važi za maksimalno koruptivnu kompaniju, sa mnogim društvenim i ekološkim katastrofama koje je ostavila iza sebe: recimo, u Papua Novoj Gvineji u ratu zbog ove korporacije život je izgubilo preko 16.000 ljudi; zatim u Južnoafričkoj Republici, u Namibiji, u gradiću Boron u Kaliforniji, u Australiji vezano za rudnik Marando, i slično.
Dakle, na osnovu zdravog razuma i primene očiglednosti, nameće se jasan zaključak: Srbija je dozvolila eksploataciju engleskoj kompaniji koje je tesno vezana sa britanskom politikom, inače tradicionalno naglašeno antisrpskoj. Zato je razumljivo što je britanski ambasador u Srbiji podržao ovaj projekat, ali je podržao i nezavisnost Kosmeta, formulaciju o ”genocidu” u Srebrenici, status visokog predstavnika Kristijana Šmita u Bosni i Hercegovini, sprečavanje srpskih stranaka kao pobednika na izborima da participiraju u Vladi Crne Gore, kao i sve ostale inicijative usmerene protiv srpskih nacionalnih interesa.
NASTAVIĆE SE…
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Zapad i okupacija”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: RT Balkan
BONUS VIDEO:
