…Dijalog nije prosto, kako se često misli, razgovor dvoje ljudi ili grupa već δια ovdje označava “raz”, kao “raz-lika”, “raz-no”. Dakle, da bismo uopšte mogli da govorimo o dijalogu, neophodno je da i sa druge strane imamo bar minimum poštovanja (učesnik u dijalogu ne može biti “izdajnik”, “idiot”, već čovjek i Srbin ništa manje od svog ideološkog ili političkog oponenta) i što je podjednako važno: učešće u dijalogu ima smisla ukoliko obje strane znaju da će kroz dijalog doći ne samo do „razmjene mišljenja“ (pa svako na svoju stranu) već i do nekog zajedničkog rješenja.
„Možemo mi da pričamo, ali biće kako ja kažem“ – recept je za katastrofu. Postoje apsolutno autoritarni režimi, porodice, stranke, sistemi. I obično je dovoljno da taj autoritet malo naprsne (a Bog dao da je “svaki čovjek laž” i da autoriteti uvijek pokažu i svoje slabosti) i od te države, porodice i naroda ne bude ništa. Nosilac represije poklekao, a oni čija se riječ nije slušala nisu stekli osjećaj da ih neko čuje.
Iznuđeni dijalog
Sve ovo pišem pregledajući komentare na pojedinim medijima jutros. Oni pod kontrolom vlasti, svi od reda, (kao) po komandi ispunjeni tipskim rečenicama: “dijalog je rješenje”, “treba nam dijalog”, “predsjednik je predložio dijalog”.
Doduše, izgleda da ni ona druga mašina još nije sasvim ugasila rad, pa se ponegdje nađe i “izdajnici koji ruše državu treba da znaju da im neće proći”, “ustaše, marš iz Srbije”. Da imam čak i primisao da je neko ustaša, sa njim sigurno ne bih išao u dijalog.
A ako već pričam sa nekim, uvjeren sam da taj čovjek nije ustaša. No tako biva kada se protivrječne komande daju u složenim vremenima, a medijska mašinerija nabaždarena na blaćenje svakoga ko se ne pokorava odjednom zabaguje, jer niti može da se okane starih navika, a čak i do nje polako prodire informacija: sebi činite zlo, sebe ukopavate niže.
Novine, ilustracija (Foto: Pixabay)Generalno, obradovao bih se dijalogu, makar ovakvom, iznuđenom. Bolje ikakav nego nikakav. No i dalje stoji jedno veliko pitanje: o čemu pričati? Problem je u tome što zaista postoje teme koje ni ranije nisu mogle biti predmet dijaloga – poput poštovanja Ustava, recimo kada je u pitanju secesija Kosova i Metohije.
Sjeća li se neko onog trenutka kada je “otvoren dijalog” o statusu Kosova? Ko je tada bio voljan da čuje bilo šta i bilo koga osim ideja, recimo, nekadašnjeg predsjednika SANU, čiji su stavovi “koincidirali” sa “državnom politikom” predaje i izdaje?
Ako ste bili za bilo koji drugi stav – niste se mogli čuti, niti je vaš stav uziman u obzir prilikom (pravog) dijaloga sa Prištinom. Dijalog o Rio Tintu? U situaciji u kojoj pokret “Kopaćemo” sahranjuje živog Emira Kusturicu? Čudan dijalog.
Manje monologa
Samo ljudi koji nikada nisu pročitali Sveto Pismo ni bili zaista vjerujući ljudi misle da u Crkvi nije bilo raspri, pa i dijaloga. Novi Zavjet je pun dijaloga, onog dijaloga do granice konflikta. Recimo, ako uzmemo samo pitanje obaveznosti obrezanja za hrišćane koji nisu bili Jevreji.
Apostol Pavle nam kazuje kako se u toj mjeri nije slagao sa Sv. Ap. Petrom da je bio prinuđen da mu se javno suprotstavi u Antiohiji. „A kada dođe Petar u Antiohiju, suprotstavih mu se u lice, jer bješe za osudu. Jer prije nego što dođoše neki od Jakova, jeđaše s neznabošcima; a kada dođoše snebivaše se i odvajaše, bojeći se onih koji su iz obrezanja. I dvoličahu s njim i ostali Judejci, tako da i Varnava prista na njihovo dvoličenje. Ali kad vidjeh da ne idu pravo istini jevanđelja, rekoh Petru pred svima: Kada ti koji si Judejac živiš neznabožački, a ne judejski, zašto nagoniš neznabošce da žive judejski?“( Gal 2,11-14)
Generalno, obradovao bih se dijalogu, makar ovakvom, iznuđenom. Bolje ikakav nego nikakav
Dakle, ne baš meke riječi. No danas ih na ikonama vidimo zagrljene – oni nisu dozvoljavali da jedan drugome postanu “ustaše” i “izdajnici”, “botovi” i “sendvičari”. I tako kroz čitavu istoriju Crkve. Dijalog je ponekad bio oštar, ali nikada nije smio da izađe izvan granica onoga zajedničkog. U trenutku kada se odatkle izađe, kada se pređe prag Crkve, teško je bilo nazad.
Nadam se da će se s vremenom nekakav dijaog zaista uspostaviti. No problem je u tome što čitava jedna kasta ne razlikuje dijalog od još jedne manipulativne tehnike izbjegavanja društvene odgovornosti. Dijalog, sigurno, dijalog. No u Crkvi može da postoji dijalog ukoliko mržnja ne prevazilazi ljubav. U državi takođe.
Može se pričati o sprovođenju zakona, ukoliko ima zakona i o dobrim i lošim stranama ustava ukoliko ustav obavezuje (a on obavezuje da se pravni poredak čuva i kada se organizuju javne nabavke i kada se potpisuje Briselski ili prihvata Ohridski sporazum).
Dijalog, nego šta, ali najprije da vidimo da Srbije ima iznad i nakon svake vladajuće garniture, svakog pojedinca i svakog do sada učinjenog gesta kojim je Srbija “privremeno” suspendovana da bi se ostvarila politička ili lična korist.
Dajte nam da vidimo pravednu Srbiju koja neće biti glas osionog političara prema svom narodu a stav slabog presamićenog čovječuljka na stolici pred moćnicima, već Srbiju koja će biti dostojanstvena pred Silom i blagorazumna pred slabima. Da vidimo Srbiju pravde koja se moli Bogu pravde.
Da vidimo Srbiju u kojoj su ljudi sposobni da zidaju sami i da plaćaju svoj razvoj svojim novcem a ne polukolonizovani plijen “stranog investitora”. Da vidimo onaj okvir u kome se vodi dijalog neprikosnoven i izvan dekorativnog nacionalizma. U trenutku kada se to desi, dijalog će ne samo imati smisla – on će krenuti sam od sebe, od onog ispred zadruge u moravskim selima do onoga na televizijama i za govornicama.
Dijalog u Bogu će spasiti Srbiju – zato Srbije mora da bude što više i Boga što više, a ljudi sklonih monologu sve manje i monologa u njima sve manje.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Telegram kanal o. Darka Đoga
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
