Prvi deo teksta možete pročitati OVDE.
Kompanija „Rio Tinto“ ostavlja pustoš iza sebe i uništava životnu sredinu, dok ogromnom korupcijom kupuje ćutanje javnosti. „Rio Tinto“ nema iskustva sa kopanjem litijuma, a niko na svetu ga nema sa smešom bora i litijuma, koja je jedinstvena samo kod nas.
Srbija nema 10 odsto svetskih rezervi, već bar 10 puta manje, dok druge evropske države takođe poseduju litijum, ali ga eksploatišu „na kašičicu“ ili ga uopšte ne eksploatišu. Litijum se po svetu kopa u nenaseljenim područjima, dok je u Srbiji predviđen iskop u gusto naseljenoj oblasti, koja je bogata bujičnim rekama, koje je nemoguće zaštititi! Ovoliko od zdravog razuma.
I pored svega, postoji masivna medijska paljba u našoj javnosti u prilog „Projekta Jadar“, iza koje stoje udruženi zapadni političari i naša Vlada. Ove argumente možemo podeliti u dve osnovne grupe na osnovu kojih pravdaju projekat:
- Primena svih najstrožih standarda u ekologiji;
- Evropske države kopaju litijum na sopstvenim teritorijama.
Dakle, treba da verujemo da će korporacija „Rio Tinto“ primeniti najstrože ekološke standarde, a znamo da je često iza sebe ostavljala pustoš. Kada god je mogla da se ponaša bahato i da profit podredi prirodi – stradala je priroda.
Ko kopa litijum?
Međutim, od nas se očekuje da verujemo u dobre namere „Rio Tinta“ i njihovu volju da potroše ogroman novac na ekološke mere, što je trošak koji objektivno mogu da eskiviraju.
Šta ćemo sa bezgraničnim koruptivnim potencijalom „Rio Tinta“?! Šta ćemo sa njihovom dokazanom praksom da preko „crnih fondova“ kupuju domaće političare, upravljače, inspektore, naučnike?! Da li stvarno u Srbiji postoji osoba koja veruje da će neki savesni pojedinac na lokalu odbiti naređenje šefa njegove partije u cilju zaštite prirodne sredine?!
Ako se za ovu dilemu možda i može pronaći neki retki izuzetak, kod bojazni da će „Rio Tinto“ uspeti da potkupi ogromnim novcem sve nadležne organe i pojedince – dilema ne postoji: sigurno će 100 odsto biti uspešan! Ili možda neko stvarno veruje da će naprednjački ili „žuti“ kadrovi (najčešće se radi o jednom-istom identitetu), odbiti milione evra od „Rio Tinta“, dok u isto vreme reketiraju male privrednike po Srbiji za par hiljada evra?!
Ko bi trebao da nadgleda i kontroliše „Rio Tinto“‘? Ministarka Dubravka Đedović Handanović? Neka nova ili ista Zorana Mihajlović? Tri pomenuta profesora sa „Univerziteta u Beogradu“ koji već stručno sarađuju sa korporacijom „Rio Tinto“?
Teza koju iznosi vlast da i „evropske države kopaju litijum na sopstvenim teritorijama“, zaslužuje više pažnje i argumentacije od prethodne tvrdnje o primeni najstrožih ekoloških standarda. Tačno je da neke evropske države razmatraju eksploataciju litijuma na sopstvenim teritorijama, ali u već postojećim rudnicima! Dakle, na mestima gde je ili retka naseljenost, ili nema bujičnih reka, odnosno gde već postoji praksa kopanja sa primenjenom ekološkom zaštitom.
I, što je još važnije, njihova eventualna eksploatacija litijuma bila bi mnogo manjeg obima od onoga planiranog u Srbiji. Zatim, nigde u tim evropskim državama nije planirano da se na jednom mestu grupišu rudnik, jalovišta i fabrika za preradu! U Jadru se planira upravo suprotno, da sve bude centralizovano.
Češka planira kopanje litijuma u već postojećem rudniku „Cinovec“ koji datira još iz 13. veka, a Nemačka u „Zinvaldu“ koji je otvoren u ranoj Hitlerovoj eri. Finska planira kopanje u postojećim kamenolomima, ali će prerada biti 70 kilometara dalje u pustom kraju; Francuska planira da kopa u oblasti „Ajile“, ali bi prerađivala 700 kilometara dalje u postojećoj fabrici za porcelan u Bovoaru.
Jedino Austrija u Koruškoj planira da otvori novi rudnik poput Srbije, ali bi se ruda transportovala u Saudijsku Arabiju. I sve napred pobrojano – ponavljam – u mnogo manjim količinama nego što se planira u Jadru. Ovim argumentima obavezno treba dodati i činjenicu da nemaju sve evropske države zalihe litijuma koje bi se kopale u zemlji. Recimo Nemačka poseduje u rečnim tokovima, gde je primena ekoloških normi mnogo manje rizična, kao i jeftinija.
Pitanje zdravlja
Kakvo je opšte zdravstveno stanje u Srbiji, da li ona može da se „kocka“ sa kopanjem i preradom litijuma? Možda bi, ipak, nekako mogla da podnese sve rizike s obzirom na dobit koju bi eventualno imala?
Srbija je najsiromašnija država na Balkanu po površinskim vodama, odakle zadovoljava 25 odsto sopstvenih potreba. Preostalih 75 odsto Srbija koristi iz podzemnih voda, kojima je mnogo bogatija, a zaštita ovih podzemnih voda je ključni rizik kod prerade litijuma! Raspoloživost vodnih kapaciteta neke države meri se pomoću modula oticaja, po formuli „litar u sekundi na jednom kvadratnom kilometru“. Srbija tako poseduje 5,7 mernih jedinica, Severna Makedonija 7,8 mernih jedinica, BiH više od 19, a Crna Gora skoro 40.
Srbija je samoodrživa sa ovom količinom vode, ali nije daleko od ivice egzistencije (Beograd je nekada sa manjim brojem stanovnika imao pokriveno 100 odsto snabdevanja iz podzemnih voda, a danas manje od 50; ujedno je Beograd jedini glavni grad koji nema sopstvenu fabriku za prečišćavanje otpadnih voda). Zato Srbija mora posebno da vodi računa o ovom fakticitetu, jer bi svako – pa i najmanje – smanjenje vodnog potencijala usled zagađenja ugrozilo narodnu i državnu egzistenciju.
Pored toga, Srbija prerađuje samo 11 odsto otpadnih voda, dok recimo Austrija prerađuje preko 60 odsto . Srbija ima mali stepen pošumljenosti od oko 36 odsto, dok BiH ima nešto preko 50 odsto, a Crna Gora oko 60. Godišnje oko 42.000 ljudi u Srbiji oboli od kancera, što je veliki broj u odnosu na populaciju (uvek treba podvući to da je NATO agresija na našu državu 1999. godine uzrokovala veliki broj obolelih!), a od zagađenja vazduha umire oko 10.000 ljudi svake godine.
PVO snage pokušavaju da obore NATO bombardere u toku bombardovanja SRJ, 1999. (Foto: Wikimedia commons/Darko Dozet/CC BY-SA 3.0)Prirodni priraštaj u Srbiji je negativan, u iznosu od minus 5,4 odsto, odnosno ispod granice proste reprodukcije. Tendencije u Srbiji pokazuju da nema mesta optimizmu ni kada se radi o smanjenju broja obolelih, ni kada je reč o manjoj smrtnosti; posebno nema prostora za optimizam kada govorimo o pozitivnom prirodnom priraštaju.
Dakle, javno zdravlje u Srbiji je ugroženo, manjim delom zbog NATO agresije, u većem obimu zbog nebrige prema prirodi, kao i zbog nepostojanja primene ozbiljnih ekoloških normi. Zato Srbija ne sme da se „kocka“ sa rizičnim ekološkim projektima, a „Projekat Jadar“ je svakako najrizičniji među njima!
Očigledno je da se javnost u Srbiji u poslednjih nekoliko godina podigla i da se naziru obrisi nekog novog ekološkog ustanka. Ipak, i pored ovog fakticiteta, strane korporacije ne žele da odustanu od kopanja, već posao u našoj državi stavljaju na vrh svojih pririteta, uprkos tome što ta ista rudna bogatstva poseduju njihove matične države! Zbog čega je tako? Postoji nekoliko razloga:
- U Srbiji je najniža rudna renta u svetu (ekvivalentno sa nekoliko država), u proseku oko 3-5 odsto u zavisnosti od rude koja se eksploatiše. Recimo, u Čileu je rudna renta na bakar 48 odsto, a u Srbiji je 3 odsto (na Simpozijumu smo čuli da „Zi Đin“ plaća samo jedan odsto!);
- U Srbiji nema adekvatnih ekoloških standarda, a ako su u nekoj oblasti doneseni, ne primenjuju se u praksi;
- U Srbiji je veoma jeftina radna snaga, što bitno umanjuje troškove korporacija;
- U Srbiji je prisutna velika korupcija u odnosu na evropski prosek, tako da se državni službenici i mediji veoma lako, za „sitne“ pare, kupuju;
- U Srbiji zakoni ne štite narod (odnosno građanstvo), već strane korporacije.
Zdrava logika upućuje na proveru ove poslednje tvrdnje da su zakoni na strani korporacija, a ne naroda u Srbiji. Neko će se upitati: „Kako je to moguće, da nije u pitanju greška?“ Na nesreću, posle detaljne potvrde, ostaje tužna konstatacija da se radi o goloj istini.
Model iz Konga
Kada je u Narodnoj skupštini Republike Srbije, drugog decembra 2011. godine, donet „Zakon o rudarstvu i geološkim istraživanjima“, primenjen je model države Kongo, koja se smatra najbogatijom na svetu po rudno-mineralnim bogatstvima i koja ostvaruje preko 50 odsto svoga izvoza preko sirovih minerala, a koja je u isto vreme zvanično na 176. mestu od 187. država po indeksu ljudskog razvoja.
Dakle, Kongo je rudama i mineralima bogata država u kojoj skoro čitav vek haraju svetske korporacije, u kojoj je narod praktično najsiromašniji na planeti uprkos prethodnoj činjenici, a čiji je zakon o rudarstvu poslužio našim vlastima kao model?! Svi učesnici Seminara kao glavnog lobistu za donošenje ovog zakona vide beogradskog advokata Milana Parividića, koji je bio ministar u Vladi Republike Srbije u periodu od 2004. do 2007. godine.
Zakon je donet za vreme vladavine Demokratske stranke (DS), u mandatu premijera Mirka Cvetkovića, gde je do 2011. godine resorno „Ministarstvo rudarstva i energetike“ vodio dr Petar Škundrić iz redova Socijalističke partije Srbije (SPS). Od 2011. godine se ovo ministarstvo ukida i pripaja uz „Ministarstvo zaštite životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja“, koje dobija na upravu DS preko ministra Olivera Dulića.
Pošto je zakon izglasan na samom kraju 2011. godine, možemo zaključiti da je odgovornost za ovo zlodelo na Oliveru Duliću i Mirku Cvetkoviću. U vreme vladavine Srpske napredne stranke (SNS) ovaj zakon, koji je od struke kolokvijalno nazvan „kolonijalni“, pojačava u tri navrata položaj stranih korporacija nauštrb državnih prinadležnosti putem podzakonskih akata, izmena i dopuna zakona ili uredbi: u decembru 2015. godine, u decembru 2018. godine, i u aprilu 2021. godine.
Ovime se konačno zatvara krug kolonijalnog odnosa obe naše „proevropske“ vlasti prema stranim korporacijama.
Koje su osnovne, i po Srbiju veoma nepovoljne odlike ovog zakona, uključujući sve njegove anekse? Redom:
- Republički geodetski zavod (RGZ), kao srpska državna institucija. nema pravo da na teritoriji Srbije vrši istraživanja, već se ta prava prepuštaju privatnim kompanijama;
- Istražna prava i radnje automatski podrazumevaju i pravo na rudarenje;
- Najavljuje se eksproprijacija po automatizmu na zemljištu koje država proglasi, na osnovu zahteva korporacija, kao javni interes;
- Oblast za rudarenje postaje prioritet u odnosu na sve ostale lokalne planove u oblastima eksploatacije.
Dakle, koliko god da zvuči nelogično ili tragično, ovo su osnove našeg važećeg „Zakona o rudarstvu i geološkim istraživanjima“. Dovoljno je da neka strana korporacija dobije samo istražno pravo u Srbiji – i ona je završila posao! A istražno pravo dobija u nadležnom ministarstvu!
Sigurno je da posle svega, hladne glave, možemo izvesti zaključak: rođendan kolonijalne i vazalne Srbije je Peti oktobar 2000. godine!
Izlagači na Simpozijumu govore kako je ministar iz redova SPS-a, Aleksandar Antić, izdao najviše ovakvih istražnih prava, a da je ovu praksu nastavila resorna ministarka Zorana Mihajlović iz redova SNS-a. Poznato je da je ovo ministarstvo izdalo preko 200 istražnih prava na različite mineralne resurse, na prostoru od oko šest odsto nacionalne teritorije, što čini oko 536.000 hektara zemljišta.
Sada, posle ovih tvrdnji, zamolio bih poštovanog čitaoca da se upita šta je logično: u čijem interesu su radili ministri Aleksandar Antić i Zorana Mihajlović – u srpskom ili korporacijskom? Ima li realnog osnova da zaključimo kako su ove korporacije pokušale da primene koruptivne metode da bi dobile istražna prava?! Da li danas advokatska kancelarija „Parivodić“ uveliko zastupa strane rudarske korporacije u poslovima u Srbiji? Da li postoje profesori univerziteta i političari u Srbiji koji su na tajnom platnom spisku „Rio Tinta“?
Verovatno je da se radi o retoričkim pitanjima – onim onih za koje je unapred poznat odgovor.
Sigurno je da posle svega, hladne glave, možemo izvesti zaključak: rođendan kolonijalne i vazalne Srbije je Peti oktobar 2000. godine! Gde god malo zagrebete, naći ćete ispod površine gorke plodove Petooktobarske revolucije; u šta god da se malo više udubite, spoznaćete trulo korenje izdaje zasejane Petog oktobra 2000.
Kolonijalni položaj
Kolonijalni status Srbije počinje od ovog datuma od kada se srpski državni suverenitet, koji je kroz istoriju plaćen milionima nevinih žrtava, masovno umanjuje zbog evro-atlanskih integracija, u korist zapadnih korporacija i država, a što se posebno uočava u resornom zakonu o rudarenju. Ali, možda bi izuzetno povoljni ekonomski faktori mogli delimično da neutrališu sve prethodne činjenice? Možda je korist toliko velika da i pored svih izrečenih tvrdnji, vredi reskirati i „zažmuriti na oba oka“?
Na osnovu rudne rente Srbija bi na godišnjem nivou dobijala od „Projekta Jadar“ maksimalno 16-18 miliona evra! Da, dobro ste pročitali: 16 – 18 miliona evra, pod uslovom da cena litijuma ostane oko 12.000 evra po 1 toni (tendencija je pada cene, koja je već duže vreme ispod 10.000 evra po toni).
Poređenja radi, fudbalski klub „Crvena Zvezda“ je ovih dana odbio zvaničnu ponudu od 15 miliona evra za sedamnaestogodišnjeg fudbalera Andriju Maksimovića. Sva su očekivanja da će Zvezdina uprava dobiti zacrtanih 20 miliona evra. Država Srbija bi samo na osnovu prinosa na planiranih neposrednih 2.000 hektara za eksploataciju litijuma (postrojenja, rudnik, putevi), gubila minimalno četiri miliona evra na godišnjem nivou (minimalni obračun primenjiv za primitivni prinos u poljoprivredi iznosi 2.000 evra po hektaru), ali uz činjenicu da bi uništenje ovog zemljišta bilo trajnog karaktera, pa bi se ovi gubici od četiri miliona množili sa beskonačnošću.
Ako bi se primenili samo malo savremeniji standardi poljoprivredne proizvodnje po jednom hektaru – koji su daleko, daleko ispod holandskih – onda bi gubitak po jednom hektaru iznosio minimalno 5.000 evra, što u zbiru iznosi da bi gubitak države na godišnjem nivou bio oko 10 miliona evra!
Ali ovih 2.000 hektara su samo čisti „goli“ gubici u plodnom zemljištu u prvom koncentričnom krugu, postoje i drugi i treći koncentrični krugovi gubitka plodnog i zdravog zemljišta, koje se devastira prirodnim kretanjem vode, vazduha ili biljnih elemenata!
Reka Jadar u blizini Loznice (Foto: Wikimedia commons/Asdflkjh~srwiki/Public domain)Već po ovom modelu Srbija je u gubitku u ovom projektu. Kada na ovo dodamo i logične gubitke u resursima vode na ovom području, od samo 2.000 neposrednih hektara, zatim gubitke resursa biodiverziteta i šuma, kao i gubitke od trajno neostvarenog turizma, zdrav razum se pita za čiji interes se planira ovaj posao.
Ekonomisti sa Sipmozijuma nakon niza eksplicitnih formula jednoglasno zaključuju: jedino i samo u interesu korporacije „Rio Tinto“, koja bi ostvarivala neto dobit od oko 350 miliona evra na godišnjem nivou! Istom metodoligijom zaključuju da Srbija u „Projektu Jadar“ ima negativan monetarni efekat od oko 16 milijardi evra!
Gubici lokalne zajednice bi bili trajnog karaktera, sveobuhvatno i trajno bi bilo uništeno zemljište, površinski i podzemni vodeni tokovi, poljoprivredne delatnosti, zdrav vazduh, turizam, životna staništa, šumska bogatstva, biljni i životinjski svet i slično.
Svi su složni u tvrdnji da bi i sam opstanak naroda u Jadarskim predelima bio doveden u pitanje, uostalom poznato je da postoji projekat raseljenja stanovništva iz nekih područja planiranih za eksploataciju, urađen od strane korporacije „Rio Tinto“ i naše države.
Osnovni podaci koji se mogu prikupiti iz dokumentacije „Rio Tinta“, vezano za „Projekat Jadar“ – uz napomenu da ova korporacija tendenciozno menja sopstvene podatke u više navrata ili ih svesno prikriva, da bi tako dezavuisala potencijalne kritičare koji sopstvenu kritiku delimično zasnivaju i na tako dobijenim podacima – bazirani su na sledećim vrednostima.
Planirana količina proizvodnje litijuma na godišnjem nivou u Jadru iznosi oko 58.000 tona, a početna kalkulacija je donesena na osnovu planirane cene od oko 15.600 dolara po toni (odnos između dolara i evra je skoro identičan, nešto malo u korist evra), da bi vremenom postalo jasno da ova cena nikako ne može biti veća od 12.000 dolara, sa tendencijom daljeg pada. Trenutno je pala na tek 9.500 dolara na kineskoj berzi.
Ekološka deponija
Problem leži u činjenici da industrija električnih automobila beleži konstantan pad nakon početne euforije, zbog mnogih ekonomskih, proizvodnih i bezbednosnih problema vezanih za upotrebu litijumskih baterija. Neki proizvođači zbog toga najavljuju prestanak proizvodnje električnih automobila.
Ekonomski vek „Projekta Jadar“ je planiran na maksimalnih 40 godina, ali optimalni rok je 20 godina. Tokom ovog perioda korporacija „Rio Sava“ (kćerka firma „Rio Tinta“ u Srbiji) bi trošila 1.100 tona koncentrovane sumporne kiseline dnevno, i uzimala bi nekoliko desetina hiljada litara vode iz reke za proizvodnju jedne tone litijuma (recimo, za proizvodnju iz spodumena, koja je najsličnija našoj rudi u Jadru, troši se 6.000 litara tekuće vode za jedan kilogram litijuma i proces se zagreva na 250 stepeni Celzijusa)!
U sedištu EU uglas poručuju: „Od naroda Srbije se traži da se žrtvuje za dobrobit Evrope“
Zbog formiranja jalovišta bila bi podignuta brana visine oko 17 metara, unutar koje bi se taložio otrovni otpad. Postoje rizici od popuštanja ovakvog tipa brane, što se već dogodilo u sličnim slučajevima u rudniku Baja Mare u Rumuniji, ili u Maunt Poliju u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi, kada je u nenaseljenim područjima nastala trajna ekološka katastrofa.
U Brazilu je takođe pukla brana u kojoj se taložio rudarski otpad, kada je najmanje 200 ljudi nestalo. Na mestima dodira otrovnog otpada i prirodne sredine u Jadru, posebno na tlu, bila bi postavljena zaštitna folija debljine od 1,5 milimetara. Velika je opasnost da bi vremenom ova folija popustila zbog spontanog „zamora materijala“, pa bi otrovne materije propuštanjem direktno i trajno zagadile podzemne vodene tokove.
U isto vreme i na istom mestu, kompanija „Rio Sava“ bi proizvodila na godišnjem nivou i oko 250.000 tona borne kiseline! Čak i ako bi brana i folija ostale netaknute tokom dve-tri decenije eksloatacije nakon kojih bi „Rio Tinto“ završio posao u Srbiji, nema nikakvih garancija da se katastrofa ne bi dogodila u narednom periodu, kada ova svetska korporacija uveliko napusti Srbiju!
Dakle, interes korporacije „Rio Tinto“ je očigledan. Na našu sramotu, ova korporacija namerava da koristi subvencije koje stranim kompanijama bespovratno dodeljuje Vlada Republike Srbije (iako već duže vreme u svetu zamire praksa subvencionisanja stranih kompanijama koje investiraju van matičnih država)!
Postavlja se pitanje da li još neko (osim „Rio Tinta“) ima interes u „Projektu Jadar“, pošto očigledno matična država Srbija nema koristi, već samo štetu? Nažalost, izgleda da interes ima i „Evropska unija“ (EU), na čije učlanjenje svaka vlast postpetooktobarske Srbije gleda kao na ideologiju.
Za kratko vreme, postali smo svedoci mnogih polemika koje se vode unutar EU, gde postoje ugledne i stručne snage koje se protive katastrofi iskopavanja litijuma u Srbiji. Tako smo sa najviših pozicija u EU saznali da njene države ne žele da upropašćavaju i zagađuju sopstveni prostor, pa zato ne kopaju litijum masovno, iako su neke bogate njime.
Ali su zato odredile Srbiju, kao ekološku deponiju, pošto se naša zemlja ionako sama nudi da bude kontejner-država! Srbija mora da postane naša rudarska kolonija – odzvanja već neko vreme briselskim hodnicima. U sedištu EU uglas poručuju: „Od naroda Srbije se traži da se žrtvuje za dobrobit Evrope“!
Srbija treba da bude srećna zbog uloge žrtve koju je dobila zarad viših ciljeva, u koje spada ulazak u EU! Zbog toga je korporacija „Rio Tinto“ podmetnula sopstvena leđa, pa je dobila zvanično pravo da postane lobistička organizacija koja pomaže Srbiji lobiranjem da postane punopravni član ove „uređene porodice evropskih naroda“. Ne, poštovani čitaoče, nije ni Domanović, ni Nušić, ni Duško Kovačević, već naša stvarnost.
Evropske države ne žele da kopaju litijum u značajnoj meri na sopstvenim teritorijama, ali očekuju da Srbija preko „Projekta Jadar“ zadovolji oko 90 odsto njihovih potreba, i da time smanje zavisnost od Kine.
Jedna od evropskih država koja poseduje litijum – Portugalija, oterala je iz svoje regije „Monte Alegre“ korporaciju „Savana risrčis“ koja je otpočela iskop, zbog čega je premijer Antonio Košta bio optužen za korupciju i izgubio je vlast. Kao utešnu nagradu je dobio funkciju predsednika Evropskog saveta.
Argumenti vlasti
Na kraju, preostaje nam da se pozabavimo argumentima vlasti, koje veoma često upotrebljavaju kada im postane jasno da ekspertski, ekonomski i ekološki argumenti nisu na njihovoj strani. Ako oteramo „Rio Tinto“ – kažu nam – sigurno ćemo platiti odštetu od više milijardi dolara, dodajući da oni (naprednjaci) nisu krivi za ovaj posao, već prethodne vlasti u Srbiji.
U argumentima koji su već navedeni u ovom tekstu, jasno je uočljivo da je krivica zajednička, odnosno da nakon odlaska „žute“ vlasti nije izvršen diskontinuitet politike u Srbiji. Naprotiv, primer rudarske zakonske materije i prakse pokazuje da je sve ostalo isto. Uočljivo je i da je SPS platio određenu cenu da bi bio pomilovan i da mu se dozvoli dugoročni povratak u vlast: postao je lokomotiva u izdaji srpskih nacionalnih interesa.
Na svetskom nivou uočavamo zakonomernost da puštanje rudarskih korporacija da divljaju po matičnim državama – kao u slučaju Argentine – postaje garant opstanka na vlasti političarima, poput argentinskog predsednika Havijera Mileja: od pajaca je postao miljenik u zapadnim medijima. Argentinski predsednik Havijer Milej na ekonomskom forumu u Davosu, januar 2024. (Foto: World Economic Forum)
Šta je sa tvrdnjom vlasti da bi izgon „Rio Tinta“ iz Srbije doveo do sigurno izgubljenog spora pred međunarodnom arbitražom, koji bi rezultirao gubitkom od više milijardi dolara?
Kod nabrajanja učesnika Simpozijuma u početnom delu ovoga teksta, popisani su i eksperti iz ove pravne materije, čija mišljenja nisu podudarna sa tvrdnjama državnih funkcionera, premda priznaju da je problem delikatan i da se radi o kompleksnom i neizvesnom sporu pred međunarodnim sudovima.
Činjenica je da „Rio Tinto“ može da pokrene arbitražni postupak protiv Srbije, bez obzira što ne postoji ugovor o eksploataciji litijuma u dolini Jadra. Osnov za ovaj postupak bi bio međudržavni sporazum iz 2002. godine između SR Jugoslavije (čiji je Srbija pravni naslednik) i Velike Britanije, u kojoj se nalazi sedište „Rio Tinta“ (odnosno „Rio Save“), kao opšti okvir za uzajamnu zaštitu prava investitora.
Ovaj sporazum je nepovoljan po naše interese, jer ne sadrži odredbe koje se odnose na zaštitu životne sredine i korupciju, koje bi nama nesumnjivo išle u prilog – još jedan od gorkih plodova „Petog oktobra“! Ali, ova činjenica ne znači istovremeno da bi Srbija sigurno izgubila spor, već bi ishod prvenstveno zavisio od argumenata koje bi iznela naša strana, kao i od celokupnog odnosa države Srbije prema kompaniji „Rio Tinto“ u periodu koji prethodi eventualnoj arbitraži.
Bilo bi veoma važno, na primer, da ne bude faktičkih postupaka koji bi ugrozili njihove aktivnosti, niti drastičnih izmena pravnog okvira koji bi išli na njihovu štetu. Dakle, daleko od toga da se radi o sigurno izgubljenoj borbi pred sudom.
Otadžbina i država
Poštovani čitaoče, ovo bi ukratko bilo sve što se moglo čuti tih hladnih decembarskih dana na Mećavniku, uoči nove 2025. godine. U rano jutro, nekoliko sati pred polazak, nebo se iščistilo i umesto čađavo-sive dobilo sjajnu plavu boju, osvetljeno dragocenim zimskim suncem („Beskrajni plavi krug. U njemu zvezda“).
Spuštajući se polako pešice nizbrdo, prema selu Mokra Gora, obasjan suncem kroz talase reskog, prohladnog, gorskog vazduha, a glave tmurne i teške od svih činjenica koje su mi ovih dana napunile moždanu koru, ja hladim svoje uzavrelo srce spokojnom tišinom ove čiste, netaknute prirode.
Dok polako gazim pored kamene obale bistre i brze rečice Kamišne, zamišljen i zabrinut, čujem kako poput zvončića odzvanjaju njeni brzaci, uz tihu škripu snega ispod mojih stopala. Udišem studeni, dubinski vazduh koji miriše na vlažno lišće i proleće u maglovitoj daljini.
Udubljen u razne misli, razmišljam i o Ibzenu – da li je on nekada hodao ovakvim prirodnim rajem kada je pisao „Narodnog neprijatelja“? – i tako stižem do male crkve Svetog Jovana Krstitelja, gde se nedeljom služi liturgija. Podignem pogled uvis i u ravni gustih stoletnih šuma vidim stanicu „Jatari“, gde je nekada, snimajući filmske scene, Emir Kusturica u letnjoj izmaglici ugledao zlatno-zeleni proplanak, na koga je uvek padalo sunce oštrim i kosim zracima.
Tada je doneo odluku da na ovom parčetu blagorodne zemlje, koje je natopljeno trajanjem generacija i poštovanjem znoja i zaveta trpljenja, napravi spomenik umetnosti prirodi i čoveku. Baš na tom golom proplanku, kome je Bog darivao sve, a čovek još nije uspeo da uništi ništa.
Pitam se, šta bi danas ostalo od ovog proplanka koji je kasnije postao grad umetnosti, i od ovoga spokoja i harmonije prirode da je pre dve decenije otvoren novi rudnik u ovom kraju – kako se uveliko planiralo?! Da paradoks bude veći, taj nesuđeni rudnik bi Srbiji doneo sto puta manju finansijsku korist od Mokre Gore zajedno sa Drvengradom, a zauvek bi uništio božju prirodu kilometrima ukrug.
Usput, vozeći se u kolima prema Beogradu, dok posmatram oštre prevoje Tare obasjane suncem, i guste oblake iznad njih kako lenjo putuju, osećam se kao da napuštam blagorodnu Srednju Zemlju, rođenu u literalnoj imaginaciji Dž.R.R. Tolkina.
Razmišljam o onom svetu sa Simpozijuma koji je rešio da se, poput „Družine prstena“, do kraja bori protiv korporacijskog Mordora u ime višeg cilja. Sabirajući sve mnogobrojne utiske sa Simpozijuma, u pomoć mi odnegde pristiže narodna pesnikinja Ljiljana Bralović iz Pranjana, da mi pojednostavi sopstvene zgužvane misli: „Dođe vreme da branimo otadžbinu od države“.
KRAJ.
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Zapad i okupacija”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Newsmax Adria
BONUS VIDEO:
