Beseda izgovorena na Slavi Svetog Simeona Mirotočivog, Srpske pravoslavne parohije u Utrehtu, Holandija 2025.
Pre nekoliko godina posetio sam hram Svetog Simeona Mirotočivog u Kalgariju, u kanadskoj državi Alberti. Stajao sam ispred prelepe srpske crkve; oko mene bila je ogromna, beskrajna prerija. Pitao sam se kako je moguće da je jedan, u svetskim razmerama malobrojan narod, prešao stotine hiljada kilometara, stigao u ovaj daleki svet i tu izgradio hram svome svecu, koji je živeo pre više od osam stotina godina?
Šta je to u njemu i šta je to u nama, što nam je omogućilo prelaske kroz takav prostorni i vremenski beskraj i podizanje tu, u toj ogromnoj, dalekoj ravnici prelepog hrama, oslikanog freskama sa likovima naših drevnih svetitelja?
Ista pitanja postavljao sam sebi kada sam stajao pred velikim hramom Svetog Simeona Mirotočivog usred Las Vegasa, grada koji Amerikanci sa mnogo razloga zovu Sin City, u pustinji Nevadi. Ili u pustinji Sonori, u zemlji Apača, u državi Arizoni, u manastiru svetog Pajsija, kada sam se, u kapeli Svete Anastasije, u svetu Ane, žene Stefana Nemanje, našao okružen likovima naših svetitelja. Ili u Los Anđelesu, u Kaliforniji, u Crkvi Svetog Simona, Stefana Prvovenčanog, sina Stefana Nemanje.
Darovi Nemanjini
Evo nas i danas, ovde u Utrehtu, u Holandiji, u središtu starog protestantskog sveta, koji je izgradio ono što zovemo modernom civilizacijom, kako se radujemo i slavimo, jer smo kupili ovu crkvu, nazvali je po Svetom Simeonu Mirotočivom i napunili je svojom decom, braćom i sestrama.
Ovde, u ovom nekada pobožnom svetu, danas potresenom iz temelja, čije su najslavnije bogomolje sada napuštene i prazne, mi živimo duhovnu obnovu, naše su liturgije prepune mladih ljudi, koji nam daju poverenje u budućnost, u ono što tek treba da dođe. Ovde, u Crkvi Svetog Simeona Mirotičivog u Utrehtu, nedavno u Crkvi Svete Trojice u Roterdamu, u Hramu Svetog Save u Parizu, svojim očima i svojim srcem uverio sam se u to da ovaj narod ima svoje istinske duhovne vođe, svoje prave pastire dostojne našeg velikog predanja.
Šta je to što nam je dao Sveti Simeon, Stefan Nemanja i zbog čega mu posvećujemo hramove u Utrehtu, Kalgariju, Las Vegasu? Šta je „car Nemanje blago“ o kome u pesmi Sveti Savo peva naš guslar? Šta nas je to okupilo ovde, da obeležimo 825 godina od dana njegovog upokojenja u Hilandaru, na Svetoj Gori?
Kada je napustio palatu, primio monaški postrig i došao u manastir, kod svoga sina, Svetog Save, Rastka za kojim je nekada slao progonitelje, da ga iz manastira vrate u palatu, Sveti Simeon rekao nam je da su naš pravi Otac i naša prava Otadžbina na Nebesima. Da ne postoji palata koju nećemo iza sebe ostaviti, u ime Oca i Sina i Svetog Duha.
Proslava Sv. Simeona Mirotočivog u Utrehtu, Holandija, 22. februar 2025. (Foto: Fejsbuk/Parohija Svetog Simeona Mirotočivog – Utrecht)Da na zemlji za nas nema ničeg skupljeg i vrednijeg od slobode, ljubavi, pravde i podviga. Da smo, kako kaže naša mati Zlata, „gladni samo neba, hleba nebeskog“, da „zemlja nema sve što nam treba“, da smo „siti prolaznog“. I to je put kojim su išli svi potonji Nemanjići, „što zemaljske dvore ostaviše i dušom se nebu priljubiše“, od Stefana Prvovenčanog, monaha Simona, što podiže Žiču, do Jovana Uroša, monaha Joasafa, što podiže Velike Meteore u Epiru, pa sve do poslednjeg Brankovića, despota Đorđa, monaha Maksima, što podiže Krušedol u Sremu, na našoj novovekovnoj Svetoj, Fruškoj Gori.
To je put odricanja i žrtve, kojim su hodili Čarnojević, Karađorđe, Njegoš, Milan Rakić, Ivo Andrić, Meša Selimović, Sveti Vladika Nikolaj Ohridski i Žički, Prepodobni ava Justin Ćelijski, Patrijarh Pavle i svi naši podvižnici, neznani i znani.
Sveti Simeon rekao nam je da su naš pravi Otac i naša prava Otadžbina na Nebesima
To je Hristov Zavet, potvrđen našim srpskim jezikom, „našim stilom i iskustvom“, to je naš Svetosimeonovski, Svetosavski, Svetolazarevski, Kosovski zavet. Kako kaže Justin Ćelijski – sve za Hrista, Hrista ni za šta. Taj zavet potvrdili smo na Gazimestanu, na Paštriku i na Košarama.
Iz dlanova Stefana Nemanje, kako svedoče naše freske u Visokim Dečanima, Gračanici i Pećkoj Patrijaršiji, izrasta loza Nemanjića i, na njoj zasnovana, cela naša potonja istorija. Stefan Nemanja, Sveti Simeon, odredio je našu prošlost, sadašnjost i budućnost, izgovorivši tri reči. Prva je, kako smo čuli i videli, Zavet. Druga je Oslobođenje. Treća glasi – Ujedinjenje.
Vrednost slobode
Oslobođenje je dosezanje, postizanje slobode. Ali šta je sloboda? Nema jedne, opštevažeće definicije. Izađite na ulice Utrehta ili Beograda, i pitajte troje prolaznika šta je za njih sloboda. Daće vam tri različita odgovora. Različiti narodi na različite načine vide slobodu.
Za nekoga, ona znači biti sit, okupan i bezbedan. U Utrehtu i u Beogradu, ali ne i na današnjem Kosovu, takva sloboda lako je dostupna. Svakome je na dohvat ruke, kao u supermarketu. Da biste je dostigli, najbolje je da postanete sluge, lakeji, kočijaši, batleri. Samo zamenite veru za večeru.
Stefan Nemanja otrgao je „srpsko otačastvo“, „srpske zemlje i primorske“, kako se u njegovo vreme govorilo, od vlasti vizantijskih careva. Ovaj „otačastvoljubac“, kako su ga nazivali savremenici, osnovao je slobodnu srpsku državu u kojoj su Srbi sami donosili (dobre ili loše, ali svoje) odluke o sopstvenoj sudbini. Iznad sebe priznavali su samo Oca Nebeskog. Usvajali su reč onoga koga su sami, slobodno izabrali.
Loza Nemanjića izrasta iz dlanova Stefana Nemanje, detalj sa dečanskog freskopisa (Foto: Mihailo Bratić/Novi Standard)Samoproglašene gospodare i tutore više nisu slušali. Branili su se od Vizantije, ali reč Istine, još u vreme Svetog Kirila i Metodija, od nje su primili. Stefan Nemanja dao nam je samostalnu, slobodnu državu. Ostavio ju je u amanet sinu, Stefanu Prvovenčanom i svojim potomcima. To nije bila bila sloboda samo za jednu porodicu plave krvi, niti za jednu feudalnu klasu ili kliku. Ona je, kada je država propala, kroz Srpsku crkvu, koja je sve preživela, prožela i preporodila ceo srpski narod.
Nemanjin drugi sin, Sveti Sava, dao nam je tu autokefalnu Crkvu, unutrašnju samostalnost, duhovnu slobodu. U vreme pobede latinskih krstaša nad Vizantijom Sava je, za nas, odbacio pobedničku rimokatoličku veru i prigrlio stradalno, žrtveno, jedinospasavajuće pravoslavlje.
Takav izbor, u sukobu sa borbenim, tada pobedničkim islamom, učiniće i Sveti knez Lazar Kosovski. Isti izbor, u dodiru sa današnjim nihilizmom, materijalizmom, hedonizmom, sa pomodnim ideologijama koje iza sebe ostavljaju pustoš i prazninu, nalazi se i pred nama. Na ovu neman i na put izbavljenja pred njom, ukazao nam je, kako je pokazao Žarko Vidović, naš vladika i pesnik Petar II Petrović Njegoš.
Srpska sloga
Da bismo bili slobodni, moramo da budemo zajedno, ujedinjeni, da „ljubimo jedni druge da bismo jednodušno ispovedali“. Nije ovde reč samo o tome da je Stefan Nemanja oslobodio i ujedinio srpske zemlje. Možemo da biramo – hoćemo li živeti u slobodi i podvigu, u odbrani „prave vere“ od istinskog neprijatelja, onako kako su to činili Sveti Simeon, Sveti Sava i Sveti knez Lazar, ili u trošenju snaga na svađe i zađevice, koje je neprijatelj posejao među nama.
Hoćemo li se sabirati ili deliti? Da li samo sloga Srbina spasava, ili bi spas trebalo da očekujemo od gordosti, sujeta i oholosti? Hoćemo li da živimo od Božijih podviga ili da mremo od svojih slabosti? Hoćemo li, za svoga brata, dati sve što imamo i možemo, ili ćemo bespomoćno da gledamo kako ga dušmanin gazi? Ili ćemo možda, da promenimo veru i da pređemo na stranu dušmana?
Živeli su i umirali Srbi za Zavet, oslobođenje i ujedinjenje i pre Stefana Nemanje. Ali on nam je konačno udario pravac. Od njegovog vremena bili smo na mnogo stranputica, ali zahvaljujući njemu, mi znamo svoj pravi put. Te vrednosti i ti ideali, ovaploćeni u zadužbinama, jesu ono „car Nemanje blago“, koje u pesmi Sveti Savo „gospoda rišćanska“, a za njom sva pokolenja Srba, do današnjeg dana, prepoznaju kao svoje.
Gde smo danas stigli? Ovo mesto i ova crkva mnogo toga nam govore. Holandske crkve su prazne, dok su naše prepune. Pomodne „vouk“ ideologije ovde uveliko haraju. Deca se ne rađaju, zato što ih ljudi više ne žele. Mi smo platili cenu ideologijama 20. veka, ali ove današnje su nas, kao meci, samo okrznule. Vremena se menjaju i ona rade za nas. Svet se menja, on je sada „multipolaran“, i on ide ka slobodi.
Važno je samo da ostanemo na putu na koji nas je ispratio Sveti Simeon. O tome, da smo na tom putu, svedočiće i Crkva Svetog Simeona u Utrehtu. O tome svedoči ovaj vaš podvig. Čestitam vam to što ste stekli i zaslužili kuću za našeg Oca Nebeskog i za našeg molitvenika i zaštitnika, Svetog Simeona Mirotočivog.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Pokret za odbranu KiM
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
