Prvi deo teksta možete pročitati OVDE.
Čarugino ime i danas odzvanja kao simbol borbe i vapaja za pravdom, ali i kao opomena koliko je tanka granica između narodne legende i običnog zločinca. Za slavonsku buržoaziju bio je strah i trepet, za siromašne, neko ko je uzimao od bogatih, i čija je ideološka misija bila pravda, čast i osveta, ali ne bez sopstvene koristi. Njegove pljačke često su imale prizvuk narodne osvete, ali je pitanje koliko je u njima bilo stvarne ideološke, a koliko borbe za ličnu korist i ambicije.
Legenda koju je iza sebe ostavio možda jeste romantična, ali istorija ga pamti i kao čoveka koji je živeo od pljačke i prevare, veoma okturnog i nemilosrdnog. Ipak, jedno je sigurno, vek kasnije, njegova priča nije zaboravljena niti je izbledela, već nastavlja da izaziva podeljena mišljenja: da li je bio heroj ili tek još jedan kriminalac koji je znao kako da iskoristi narodnu bedu? Čaruga danas nastavlja da živi u stilu svojih poslednjih reči; „Zbogom, narode, Čaruga putuje. To nije tako strašno. Idem veselo.“
U narodnom predanju, Čaruga je zadržao status mitskog lika, figure čija se dela usmeno prenose s kolena na koleno, oblikujući se i kroz pozorišne predstave, knjige i filmove. Ova prelazak od stvarnog čoveka do kultne ličnosti rezultat je neprestanog preplitanja istorijskih činjenica, narodne i umetničke imaginacije.
Na temelju tih priča pisane su knjige, izvođene su pozorišne predstave, a kulminacija u kulturno – umetničkoj imaginaciji Čaruge dogodila se 1991. godine, kada je snimljen čuveni film „Čaruga“ u režiji Rajka Grlića, prema knjizi Ivana Kušana.
Ovaj film ostao je upamćen kao jedan od poslednjih bisera Ex YU kinematografije, delo koje ne samo da osvetljava život čoveka koji je živeo kao hajduk i kriminalac, već i postavlja pitanja o slobodi, pobuni i moralu. Kvalitetu filma doprinose maestralne uloge Ive Gregurovića, Ene Begović, Davora Janjića i Petra Božovića, kao i duboko promišljena režija koja Čarugu prikazuje ne samo kao hajduka i razbojnika, već kao kompleksnu, gotovo arhetipsku figuru.
Grlić i Kušan oslonili su se na istorijske izvore i dokumentarnu građu, ali ono što film čini zaista posebnim nije samo istorijska tačnost već način na koji je lik Čaruge oživljen, kroz eksplicitne scene nasilja, seksa i atmosferu kojom je okružen, između stvarnosti i legende.
Čaruga nije ostao samo na filmskom platnu, njegov duh nastavlja da živi i u pozorištu. Osiječki teatar od 1976. godine izvodi predstavu posvećenu njemu, dok knjige koje se još uvek pišu i dalje pokušavaju otkriti sve slojeve njegove ličnosti. Svakako, ključno pitanje ostaje: kako je nastao „fenomen Čaruga“ i zašto on i dalje odjekuje u kolektivnom sećanju? Da li je Čaruga mit heroj, zločinac? Ili je možda upravo ta neuhvatljiva granica ono što ga čini večnim?
Tendencija da se kriminalci, odmetnici i buntovnici preoblikuju u heroje, osvetnike i mitske ličnosti duboko je ukorenjena u kolektivnu svest globalnog društva i proizilazi iz više socioloških, psiholoških, istorijskih i kulturoloških faktora.
Kada postoji osećaj nepravde ili društvene nejednakosti, ljudi nesvesno traže figure koje će simbolizovati otpor, čak i ako te figure deluju mimo zakonskih i moralnih normi. Takvi pojedinci postaju arhetipski antiheroji, ličnosti koje krše pravila, ali u ime neke „više“ pravde, i kao takvi, oličavaju pravednu borbu pojedinca protiv sistema. Istorijski gledano, proces mitologizacije kriminalaca nije ništa drugo do rekonstrukcija prošlosti u skladu sa kulturnim i društvenim okolnostima određene epohe. Hajduci su bili razbojnici, ali su u narodnom predanju postali borci za slobodu.
Od Vita Korleonea do Pabla Eskobara, odmetnici u medijima nisu samo kriminalci, već simboli snage i moći u svetu koji običnog čoveka čini nemoćnim
Robin Hud je, u osnovi, pljačkao, ali je ostao simbol pravedne pobune. Ovaj proces je naročito vidljiv u vremenima kriza, kada društvo traži alternativne uzore i gradi legende o onima koji su imali hrabrosti da se suprotstave nepravdi, makar i nemoralnim ili neetičnim mehanizmima.
Sa psihološke strane, u ljudskoj prirodi je da teži snažnim, harizmatičnim ličnostima koje se ne pokoravaju nametnutim normama i žive po sopstvenim pravilima. Jungova teorija senke objašnjava zašto je čovek fasciniran onima koji oličavaju one osobine koje sam potiskuje, nepokolebljivost, buntovništvo, odlučnost, pa čak i agresivnost. U tom kontekstu, odmetnici ne prestaju da budu zločinci, ali postaju simboli slobode, strasti i pravednosti.
Današnji mediji i popularna kultura dodatno učvršćuju ovaj fenomen, pretvarajući kriminalce u kultne ličnosti. Filmovi, serije i romani često ih prikazuju na način koji ih čini privlačnim publici, bilo kao žrtve sistema ili kao neustrašive figure koje deluju po sopstvenom kodeksu časti i pravednosti. Od Vita Korleonea do Pabla Eskobara, odmetnici u medijima nisu samo kriminalci, već simboli snage i moći u svetu koji običnog čoveka čini nemoćnim.
Dokle god postoji osećaj nepravde u društvu, postojaće i potreba za ovakvim mitskim ličnostima. Oni su svojevrsni odjek kolektivnog nezadovoljstva, lica koja se pojavljuju kao simboli onoga što društvo potiskuje, ali u tajnosti poštuje. Odmetnici i hajduci krše zakon, ali u očima naroda oni često predstavljaju nešto uzvišenije, težnju za pravdom, ma kako je ona bila shvaćena. Čaruga je samo jedna od takvih istorijskih ličnosti koje već čitav vek inspirišu uverenje da je pravda dostižna i opravdana, bez obzira na sredstva kojima je postignuta.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Public domain
BONUS VIDEO:
