U vremenu u kojem se bezbjednosni aspekt ponovo nameće kao ključna politička kategorija, način razmišljanja koji usmjerava opredjeljenja i postupke Evropske unije ne ukazuje na pravilno poimanje globalnih procesa. Štaviše, narativ o strateškoj i geopolitičkoj autonomiji otkriva dubok raskorak ambicija i stvarnih kapaciteta. Na to upućuje i ograničeni domet inicijativa kao što su Stalna strukturisana saradnja u oblasti odbrane (PESCO) i Evropski odbrambeni fond (EDF).
Pokazatelji unutrašnjeg slabljenja dodatno osvjetljavaju taj raskorak. Industrijska proizvodnja Njemačke, kao ključne ekonomske sile Unije, u posljednjoj deceniji doživjela je dvocifren pad. Uz to, Evropska unija u sopstvenim projekcijama previđa da demografska erozija, tehnološka zavisnost i politička rascjepkanost suštinski potkopavaju same temelje bilo kakve kredibilne odbrambene arhitekture.
Pored toga, novonastali bezbjednosni kontekst postavlja i pitanje održivosti evropskih demokratskih institucija. Uslovi dugotrajne nestabilnosti i stanje krize pogoduju izvršnim vlastima, sužavaju javni diskurs i podstiču tehnokratske i bezbjednosne pristupe koji izmiču demokratskoj kontroli. U tom svjetlu postavlja se i hipotetičko pitanje: da li Evropa danas uopšte ima jasnu predstavu o opravdanosti i strategijskoj logičnosti puta kojim ide ili se kreće u smjeru koji je posljedica višedecenijske zavisnosti i inercije, a ne osmišljenog izbora? Odgovor na ovo pitanje, nažalost, nije ohrabrujući.
Savremena Evropska unija stoji usred vrtloga promjena koje direktno utiču na njenu sposobnost za odbranu i projekciju moći. Projekat koji je nekada deklarativno simbolisao obećanje trajnog mira i stabilnosti danas se suočava sa suštinskim pitanjem – da li uopšte ima potencijal za djelovanje u savremenom svijetu. Pad industrijske proizvodnje, nedostupnost i/ili visoka cijena energenata, te gubitak radno sposobnog stanovništva direktno podrivaju odbrambeni kapacitet, a u širem smislu i strategijsku izdržljivost Unije kao subjekta u geopolitičkim odnosima.
Pitanje NATO-a
Istovremeno, energetska zavisnost od spoljnih izvora, ubrzana aktuelnim geopolitičkim procesima, predstavlja ne samo ekonomski već i bezbjednosni izazov. Bez riješenog pitanja izvora energije, održivost bilo kakve odbrambene strategije ostaje upitna. Geopolitička orijentacija Unije, primarno obilježena intenzivnim distanciranjem od Rusije i naglašenim ideološkim pristupom, utiče ne samo na spoljnu politiku već i na unutrašnje narative.
Sankcije Rusiji, uvedene od 2022. godine, doprinijele su značajnom porastu cijena energenata širom Evropske unije, što je dodatno opteretilo privrede država članica i oslabilo njihovu energetsku stabilnost. Evropa sve manje djeluje u duhu realpolitike i ravnoteže interesa, a sve više klizi ka ideološkim pozicijama koje ne prate realne mogućnosti niti jedinstvo same Unije.
Iako se bezbjednosna zavisnost od SAD i NATO-a nastavlja, nove okolnosti – od unutrašnjih podjela do globalne konkurencije – zahtijevaju suštinsko preispitivanje: da li je strateška autonomija realna opcija ili će Evropa ostati vezana za spoljne garancije u svijetu koji sve manje trpi pasivne aktere?
Ukrajinski predsednik Vladimir Zelenski sa evropskim i NATO liderima u Londonu, 2. mart 2025. (Foto: Reuters/Justin Tallis)Unutar same Unije konsenzus postaje sve nedostižniji: suštinske razlike u stavovima članica oko ključnih pitanja, poput Ukrajine, odnosa sa SAD, migracija i bezbjednosti, dodatno komplikuju donošenje zajedničke strategije. Ilustrativan primjer je podijeljenost oko vojne pomoći Ukrajini, gdje se stavovi Mađarske i Poljske suštinski razlikuju.
Pored tradicionalno uticajnih zemalja, poput Njemačke i Francuske, unutrašnji politički ritam EU sve više diktiraju baltičke države i Varšava – čiji pristup, obilježen istorijskim strahovima, pojačava razmimoilaženje u stavovima i udaljava Uniju od zajedničke vizije. Takav smjer djelovanja sve više poprima karakteristike političke patologije unutar EU, jer ne postoji jednaka spremnost svih članica da idu putem radikalizacije odnosa, što dodatno otežava formulisanje koherentne strategije i podriva same osnove evropske kohezije.
Američki faktor unutar ovog bezbjednosnog vrtloga i dalje je presudan i neizostavan, iako budućnost njegovog prisustva ostaje upitna. Dok aktuelna administracija u Vašingtonu sve jasnije upućuje signale o potrebi okončanja ukrajinskog konflikta putem diplomatskih mehanizama, pojedine evropske države – naročito već spomenute baltičke – nastavljaju da podstiču produžetak sukoba u Ukrajini.
Ovako izražena suprostavljena stajališta i protivrječnosti dodatno komplikuju transatlantske odnose i otkrivaju duboke pukotine u vrijednosnoj i strateškoj ravni. Istovremeno, nove ekonomske tarife koje SAD uvode prema EU osnažuju osjećaj strukturne zavisnosti i potvrđuju percepciju Evrope kao prostora između deklarativne solidarnosti i faktičke ekonomske podređenosti.
Unutrašnji problemi
Odnos sa Kinom – globalnim akterom koji sve intenzivnije utiče na ekonomiju i bezbjednosnu dinamiku – dodatno usložnjava bezbjednosni vrtlog u kojem se nalazi Evropa. Za Evropu, Kina je istovremeno suštinski industrijski partner i geopolitički izazov, naročito u svjetlu američke strategije ograničavanja kineskog uticaja. Nedosljednost u stavovima članica EU prema Pekingu dodatno kompromituje mogućnost kreiranja zajedničke spoljne i bezbjednosne politike.
Dok jedan dio kontinenta želi da očuva stabilne trgovinske odnose, drugi prihvata retoriku konfrontacije koja dolazi iz Vašingtona. Ta nejasnoća ne samo da umanjuje evropsku sposobnost za geopolitički manevar, već ostavlja EU bez jasne strategije u potencijalnim konfliktnim scenarijima, koji bi mogli uključiti azijsko-pacifički region ili lance snabdijevanja. Pitanje Kine time se prelama u pitanje same odbrambene orijentacije Evrope u sve nestabilnijem globalnom okruženju.
Neprestani priliv migranata, podstaknut sukobima, dodatno opterećuje institucije i bezbednosne službe država članica EU
Dok se institucije Evropske unije bave pitanjima globalne projekcije, unutar samih društava najkonkretniji i najosjetljiviji izazov je pitanje migracija, koja nije više samo humanitarno ili identitetsko pitanje već sve češće predstavlja primarni izazov za stratešku i bezbjednosnu stabilnost evropskih društava.
Posebno osjetljiv aspekt predstavlja sve izraženija demografska disproporcija između domaćeg stanovništva i migrantske populacije u razvijenijim članicama EU. Dok se domaće stanovništvo većine članica suočava sa hroničnim padom nataliteta i starenjem, migrantske zajednice bilježe stabilan rast – što stvara sve izraženiju demografsku neravnotežu. Ta demografska neravnoteža direktno utiče na kadrovsku osnovu odbrambenih struktura – ne samo u kvantitativnom već i u kulturnom, integrativnom i bezbjednosnom smislu.
Migranti na granici Srbije i Mađarske, Horgoš, 2015. (Foto: Marko Djurica/Reuters)Neprestani priliv migranata, podstaknut sukobima, dodatno opterećuje institucije i bezbjednosne službe država članica. Umjesto odgovorne strategije, raste socijalna fragmentacija, politički radikalizam, te se stvara podloga za ekstremizam, uključujući i pojavu paralelnih struktura unutar urbanih centara. Migracije, koje su doživljavane kao šansa za obnovu radne snage, danas se već mogu posmatrati kao bezbjednosna prijetnja i destabilizujući faktor u kontekstu unutrašnje odbrane.
Tome svjedoče teroristički napadi posljednjih godina širom Zapadne Evrope, koji su potekli iz migrantskih zajednica. Osim kvantitativnih razlika u natalitetu, pojavljuju se i kvalitativne promjene u strukturi stanovništva, što u nekim zemljama dovodi do faktičke transformacije društvene i kulturne kompozicije.
U pojedinim velikim evropskim metropolama primjetni su trendovi po kojima migrantsko stanovništvo čini značajan udio među mlađim generacijama, dok se u isto vrijeme u nekim urbanim sredinama bilježi relativno smanjenje učešća lokalnog stanovništva. Ta postepena, ali izražena transformacija društvene strukture, koja se odigrava bez šire javne debate, podstiče osjećaj nesigurnosti i otvara prostor za političku radikalizaciju – upravo zato što institucije odbijaju da se bave temama koje većina stanovništva osjeća kao egzistencijalno značajne.
Balkanski odjeci
Sve učestalije pozivanje na militarizaciju Evropske unije otvara ključnu dilemu: ko će činiti ljudsku osnovu evropske odbrane? Nedostatak zainteresovanosti mladih generacija za vojnu službu u Njemačkoj i Francuskoj ukazuje na sistemski problem. Starenje stanovništva, pad nataliteta i vrijednosni obrasci koji ne podstiču svijest o odbrambenoj odgovornosti dodatno sužavaju već oslabljenu kadrovsku osnovu evropske odbrane.
U ovom kontekstu, ne treba gubiti iz vida i da većina članica EU pripada i NATO-u, što podrazumijeva obaveze iz članova tri, pet i osam Vašingtonskog ugovora. Posljednji član naglašava da se evropske odbrambene inicijative moraju primarno razvijati u skladu sa postojećim obavezama prema NATO-u – što ograničava puni autonomni razvoj sve dok SAD aktivno učestvuju u savezu.
U tom svjetlu, aktuelni proces militarizacije mora se sagledavati i kao odgovor na sve intenzivnije zahtjeve koji dolaze iz Sjedinjenih Država, poput inicijativa za povećanje odbrambenih izdataka na pet odsto BDP-a. Ostaje, međutim, nejasno kako će se taj zahtjev uskladiti s evropskim konceptom strateške autonomije, i to na finansijski održiv način.
Istovremeno se zanemaruju ključne prepreke – od ograničenih proizvodnih kapaciteta do tehnološke i sirovinske zavisnosti – koje ozbiljno ograničavaju ambiciju samostalne odbrambene izgradnje. Upravo taj raskorak između političkih ambicija i stvarnih kapaciteta jasno ukazuje na paradoks militarizacije bez strateške i industrijske osnove.
Šef evropske diplomatije Kaja Kalas predstavlja program „ReArm Europe“, mart 2025. (Foto: European commision)Balkan najjasnije oslikava bezbjednosne i političke protivrječnosti evropske strategije – prostor sučeljavanja različitih pristupa i interesa. Srbija i Republika Srpska ostaju u ambivalentnom položaju između evropskih integracija i otpora globalnim strukturnim promenama. Dok Unija pokazuje sve manje unutrašnjeg samopouzdanja, od susjeda istovremeno zahtjeva bezrezervnu lojalnost – često u formi pritiska, a ne ravnopravnog dijaloga.
Zahtjevi prema Srbiji – od priznanja jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova do usklađivanja sa sankcijama Rusiji – postavljaju se bez jasne vizije i dugoročnih garancija. Takva politika više odražava obrazac političkog uslovljavanja nego pokušaj izgradnje održivog partnerstva i često predstavlja matricu koja prati Srbiju od 1990-ih. Nasuprot tome, pristup Republici Srpskoj odražava pojednostavljenu percepciju složene ustavne i političke stvarnosti postdejtonske Bosne i Hercegovine, pri čemu se zanemaruju unutrašnje nadležnosti, konstitutivnost naroda i dejtonska ravnopravnost entiteta.
Umjesto trezvene procjene realnosti, Unija se sve više povlači u simbolički prostor starih narativa
U oba slučaja, prisutan je nastavak zapadne politike, koja na srpski faktor gleda kroz prizmu ograničavanja i pritiska, umjesto uvažavanja specifičnog konteksta i političke ravnopravnosti. Takav odnos prema srpskom faktoru, koji se održava u kontinuitetu, više ukazuje na utisak prijetnje nego na spremnost za konstruktivan dijalog.
On svjedoči o trajnoj rezervi i odsustvu povjerenja, što onemogućava uvažavanje legitimnih interesa i podriva princip ravnopravnosti koji bi trebalo da bude temelj evropskog pristupa regionu. Balkan tako ne predstavlja samo geopolitičku periferiju Evrope već postaje prostor u kojem se najdirektnije projektuju njene unutrašnje dileme, odnos prema suverenitetu, različitosti i demokratskom pluralizmu.
Suprotstavljene tendencije
Paralelno, na bezbjednosnom planu javljaju se dvije suprotstavljene tendencije: na jednoj strani inicijative Hrvatske, Albanije i tzv. Kosova koje, uz podršku SAD i NATO-a, grade zajednički bezbjednosni prostor; na drugoj strani, strateško zbližavanje Srbije i Mađarske, koje se zasniva na ideji očuvanja neutralnosti i stabilnosti uprkos sve većem geopolitičkom pritisku.
Međutim, važno je napomenuti da se obje ose, uprkos međusobnim razlikama, oslanjaju na postojeću bezbjednosnu infrastrukturu NATO-a – što ukazuje na to da i regionalni potezi uvažavaju već uspostavljene bezbjednosne strukture. Umjesto da oblikuje koherentnu regionalnu politiku, Unija dopušta da se formiraju paralelne logike djelovanja unutar okvira koji ostaje dominantno zapadnocentričan i kontrolisan izvana.
U ovom vrtlogu, gdje se ekonomski interesi, demografski izazovi, geopolitičke ambicije i bezbjednosne praznine uzajamno prepliću i uslovljavaju, postavlja se ključno pitanje: da li Evropa raspolaže sposobnošću da objektivno procijeni i u skladu s tim postupa u odnosu na svoju stratešku relevantnost u svijetu koji se radikalno mijenja?
Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić potpisuje Memorandum o saradnji u oblasti odbrane sa tzv. Kosovom i Albanijom, Tirana, 18. mart 2025. (Foto: MORH/F. Klen)Umjesto trezvene procjene realnosti, Unija se sve više povlači u simbolički prostor starih narativa. Vođena sopstvenim zabludama o značaju i kapacitetima, Evropska unija novim inicijativama o vojnom jačanju ne samo da produbljuje unutrašnje protivrječnosti, već i podstiče radikalizaciju prilika, kako unutar sopstvenih granica tako i u širem evropskom i međunarodnom okruženju.
Udaljavajući se od izvornih načela, postepeno prerasta u instrument političkog pritiska, pri čemu posljedice takvog djelovanja sve više ugrožavaju i sopstvene temelje i osnovne pretpostavke međunarodne stabilnosti. Iako deklarativno stremi samostalnosti, njeni postupci sve više odražavaju duboko ukorijenjene iluzije o značaju koji je istorijski erodirao.
Antonio Gramši je isticao da politička zrelost počinje tamo gdje se ukrštaju „pesimizam intelekta i optimizam voljeˮ – sposobnost da se stvarnost sagleda bez iluzija, ali i sa voljom da se, uprkos tome, djeluje. Savremena Evropa, međutim, pokazuje deficit i u spoznaji i u volji, ostavljajući utisak da vrtlog u kojem se nalazi nije prepoznat kao kriza već prihvaćen kao nova normalnost.
Upravo ta normalizacija istorijskog sljepila mogla bi se pokazati kao njena najskuplja strateška zabluda. Najveća opasnost, kako je davno primijećeno, nije u tome što ne znamo već u tome što smatramo da znamo. Evropa, koja više vjeruje u sopstvenu sliku o sebi negoli u objektivnu stvarnost, rizikuje da istorijsku ulogu koju je imala zamijeni iluzijom koja postaje neodrživa – i da za to plati visoku cijenu.
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske
Naslovna fotografija: AP Photo/Virginia Mayo
BONUS VIDEO:
