Povećavanje napetosti i politička kriza u Bosni i Hercegovini svojevrsni je test, doduše u nejednakoj meri, za države na bivšem jugoslovenskom prostoru, ali i lakmus papir za ponašanje vanregionalnih država koje imaju interese na Balkanu.
Među njima posebno mesto zauzima Turska, jer se ona smatra i balkanskom zemljom, iako se svega negde oko dva odsto njene teritorije, zahvaljujući, u suprotnom smislu, Englezima i Ataturku, nalazi zapadno od Bosfora.
Istovremeno, naslednica Osmanskog carstva je u najmanju ruku makroregionalna, a perspektivno možda i globalna sila u nastajanju, što i jeste krajnja meta i idealna vizija neoosmanističke i turanističke matrice njenog strategijskog nastupanja na međunarodnoj sceni. Ako nije izvesno, a ni verovatno, da će Turska, koja nije bez ozbiljnih unutrašnjih slabosti i jakih neprijatelja, ikada doista zadobiti snagu i uticajnost globalne sile, nesumnjivo je da se njen uticaj na Balkanu nikako ne može i ne sme potceniti.
U programskim koordinatama neoosmanističke doktrine „strategijske dubine“, koju je teorijski najzaokruženije i najdetaljnije u istoimenoj geopolitičkoj studiji 2001. godine formulisao profesor međunarodnih odnosa, jedno vreme ministar inostranih poslova i premijer, Ahmet Davutoglu, Balkan je naznačen kao jedan od prioriteta turske multivektorske spoljne politike.
Zbog toga je tursko postavljanje prema i na Balkanu vredno pomnog kontinuiranog praćenja i svestrane analize, kako bi se, i na taktičkom i na strategijskom planu, što tačnije i potpunije spoznao njegov smisao i izbegla iznenađenja, ili bolje „iznenađenja“, koja mogu biti i prilično neprijatna.
Aktuelizacija krize
Ukupno uzevši, dosadašnje javno reagovanje zvanične Ankare na produbljivanje odavno tinjajuće, a od pre izvesnog vremena i otvorene konfrontacije između bošnjačke dominantne političke linije u Sarajevu i vođstva Republike Srpske u Banjoj Luci, oličenoj u predsedniku Miloradu Dodiku, može se oceniti kao srazmerno umereno, ali sa dvema težišnim i jasnim porukama – da se mora očuvati jedinstvo i teritorijalni integritet BiH, kao i mir i stabilnost u državi, što treba postići konstruktivnim dijalogom svih relevantnih unutrašnjih faktora, odnosno predstavnika triju konstitutivnih naroda, s tim što u turskom političkom rečniku atribut konstitutivnosti, svakako ne slučajno, izostaje.
Turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan, bivši moćni šef MIT-a, obaveštajne službe osnovane još u osmansko doba, a čiji je upliv na sve domene politike značajan, pohitao je prvo u Vašington, da sa Trampovim državnim sekretarom utvrdi i obznani temeljni stav o nenarušivosti teritorijalnog integriteta BiH, a isto je bilo sadržano i u prvom zvaničnom saopštenju MIP Turske. U susretima sa Denisom Bećirovićem i Željkom Cvijanović istu poruku je, razvijenije i u samo donekle različitoj verziji, uputio i predsednik Erdogan.
Kako su se događaji potom konfliktno odvijali, učestali su u turskim medijima, uključujući i one bliske vlasti, a i u vestima Agencije „Anadolija“, ukazivanje na štetnost „Dodikove separatističke politike“ i pozivi na nužnost poštovanja ustavnog poretka i zakona, pri čemu je jasno da se misli na pravne akte koje kao merodavne priznaje Sarajevo.
Iako između tih dveju situacija nije moguće uspostaviti punu analogiju, zanimljivo je podsetiti se na to da je Turska bila izrazito rezervisana i na početku jugoslovenske krize, pa je tadašnji premijer Bulent Edževit, levičar i nacionalista, izjavljivao čak da federaciju svakako treba sačuvati.
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan i srpski član Predsedništva BiH, Željka Cvijanović, u Istanbulu, 22. mart 2025. (Foto: AA Photo)Ubrzo je došlo do promene praktične politike, ali i dalje uz retoričko zalaganje za izbegavanje „prolivanja krvi“ i mirno rešavanje nesuglasica, otvorene podrške Bošnjacima i Albancima, da bi 1999. godine Turska aktivno učestvovala u agresiji Atlantskog saveza protiv Jugoslavije, a zapravo Srbije.
Optuživan zbog nedoslednosti, predsednik Demirel je izgovorio rečenicu koja ja postala čuvena: „ Juče je juče, a danas je danas“. No na tu njegovu krilaticu ćemo se još vratiti.
Potpisnik ovih redova se seća kako ga je taj neuništivi veteran turske političke scene jednom prilikom u nezvaničnom razgovoru ubeđivao da je za Tursku teritorijalni suverenitet države svetinja i da njegova država ne može moralno podneti da se, s jedne strane, zalaže za obnavljanje narušene teritorijalne celokupnosti Azerbejdžana, a sa druge podržava šiptarski secesionizam na KiM.
Ali, „juče je juče, a danas je danas“, što nikako nije geslo, i modus operandi, samo Demirelovog političkog pragmatizma, ali bi retko ko bio spreman da ga tako otvoreno iskaže kao on.
Profesor Ankarskog univerziteta, istoričar Husein Bagdži, veoma aktivan u raznim (para)političkim i (para)naučnim misijama, objavio je 2020. godine memoarsku knjigu Sećanja letećeg profesora, u kojoj svedoči o još jednoj Demirelovoj gnomski lapidarnoj izjavi iz kategorije prethodnih: „Ali sutra je već drugačiji dan“, tj. sutra je sutra.
Kontinuitet politike
Dakle, u turskoj politici vazda treba sagledavati i juče i danas, a po meri mogućnosti predviđati i sutra, jer su to vremenski sledovi koji se jedni u drugome ne moraju ogledati i nastavljati, ali pripadaju istom organskom kontinuitetu državnonacionalne strategije koja se već odavno prepoznaje u neoosmanističkom vraćanju na puteve stare slave, ali naravno korišćenjem savremenih političko-diplomatskih, ekonomskih, kulturnih, a ako/kad zatreba i vojnih sredstava.
Sâm kolega Bagdži je ove Demirelove misli ocenio kao vrhunske realpolitičke lekcije, a bogme ih i usvojio kao načela vlastitog ponašanja. Tako je ovaj ozbiljni istoričar studentima preporučivao da svakako pročitaju knjigu akademika Radovana Samardžića Mehmed Sokolović, smatrajući je vrednom u upoznavanju sa osmanskom epohom. On se među turskim intelektualcima u vreme koje je tek nagoveštavalo raspad Jugoslavije izdvajao umerenošću i razložnošću.
U turskoj politici vazda treba sagledavati i juče i danas, a po meri mogućnosti predviđati i sutra
Ipak, 1996. u Beču, na jednom naučnom skupu o Balkanu, demonstrativno je, tokom večere, napustio sto za kojim je, pored ostalih, sedala neimenovana srpska docentkinja, jer nije pristala da se izvini zbog zastupanja stava da se srpski narod u BiH bori za svoju slobodu i da Slobodan Milošević nije ratni zločinac. Smatrao je i da se na Kosovu kasno intervenisalo…
Ne tako davno žovijalno je održao, u gostoprimljivoj atmosferi jednog beogradskog naučnog instituta, zanimljivo predavanje o turskoj bliskoistočnoj spoljnoj politici. Prvo juče, koje je postalo danas, a onda se to danas preobratilo u juče, da bi ustupilo mesto novom danas, a sutra će već, naravno biti drugačiji dan… Tako, valjda, mora biti. Samo još kad bi se moglo predvideti to sutra, a ne upoznati se s njim tek kad se presvuče u danas.
Statua bivšeg turskog predsednika Sulejmana Demirela u gradu Isparta u Turskoj (Foto: Wikimedia commons/Dosseman/CC BY-SA 4.0)Zato je korisno podsetiti se, u svetlu aktualnih sadašnjih zbivanja u Bosni i Hercegovini, turskih „juče“ na Balkanu, a i onoga što predstavlja „danas“, jer i „juče“ i danas nisu one apstraktne „linije“ koje ih dele, već periodi kraćeg ili družeg trajanja, svojevrsni hronološki limesi.
Veliko tursko juče bilo je za Balkan doba viševekovne osmanske okupacije i gospodarenja velikim delom ovog južnog evropskog poluostrva.
U ogledu sa temom iz bosanskohercegovačke političke sadašnjosti ne bi imalo nikakvog smisla osvrtati se na taj vakat i zeman, ali se mora naglasiti da, kao neoosmanistička, savremena (i svevremena) politika Turske idejno, vrednosno i emotivno, kroz doktrinu strategijske dubine, crpi istovremeno nadahnuće imperijalne nostalgije i konstrukt geopolitičke argumentacije iz tog istorijskog i civilizacijskog stratuma prošlosti.
S druge strane, predstava o turskom i o Turcima/Osmanlijama kod nemuslimanskih balkanskih naroda takođe se, kao vrednosno inverzna, uobličila tokom tog perioda okupacije i vaskolike potčinjenosti. Posle pada Osmanskog carstva i njegovog povlačenja sa evropskog tla, sem već pominjanog malog, ali i geopolotički i simbolički značajnog tračkog odsečka, nastupilo je jedno drugačije, višedecenijsko kemalističko „juče“, zasnovano na Ataturkovoj devizi „Mir kod kuće i mir u svetu“, što je pogodovalo uspostavljanju korektnih, pa i prijateljskih odnosa sa većinom balkanskih država.
Reislamizacija Turske
Uporedno, već od šezdesetih godina XX veka, na unutrašnjem društvenom i duhovnom planu započela je tiha, uslovno rečeno, reislamizacija socijalnog ambijenta, prirodno praćena postepenom promenom percepcije osmanske prošlosti i njene pozivitne revalorizacije.
U spoljnoj politici, kao članica NATO-a, Turska je bila ograničena i sputana svojom ulogom na istočnom grudobranu Atlantske alijanse, isturena prema državama Varšavskog saveza, a prvenstveno prema SSSR-u. Posle pada Berlinskog zida i, kako se verovalo, konačnog prestanka Hladnog rata, Turskoj se otvorio veći manevarski prostor spoljnopolitičke samostalnosti, što se, osobito u vreme predsednika Turguta Ozala, podudarilo sa sve snažnijom identitetskom transformacijom i afirmisanjem islamskih vrednosti, ali uz održavanje naglašenog državnog nacionalizma, sa panturanskom ekstenzijom.
Kemalizam se, iz više razloga, sve neuspešnije opirao, iako je u mnogo čemu trajno izmenio Tursku, tako da su islamističke snage od sredine devedesetih godina postepeno osvajale politički teren, da bi Erbakanova „Refah partija“ u protivprirodnoj koaliciji sa građanskom „Strankom pravog puta“ Tansu Čiler, ubrzo došla na vlast, a potom samostalno zavladala i, na čelu sa Redžepom Tajipom Erdoganom, ostvarila, kao „Partija pravde i razvoja“ (AK partija), punu dominaciju.
Verujem da ovaj kratak i šematski hod kroz tursko društveno i političko „juče“, premda u njemu nema ničeg novog, može pomoći da se osnovanije pristupi turskom „danas“ u kontekstu odnosa Ankare prema Balkanu, a konkretno Bosni i Hercegovini.
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan na otvaranju džamije na Baščaršiji u Sarajevu, 27. avgust 2021. (Foto: AA Photo)Naime, poneta željom da iskoristi momentum i prostor koji se pred njom otvorio raspadom jugoslovenske federacije, tražeći i nalazeći uporište u podršci muslimanskim istovernicima u njihovom nastojanju da se državotvorno afirmišu, a trudeći se da koliko je najviše moguće deluje u skladu za balkanskim (objektivno protivsrpskim) interesima i politikom SAD, evropskih zemalja i činilaca iz islamskog sveta, Turska je progresivno napuštala svoje uzdržano „juče“ i postajala sve samosvojniji i samopuzdaniji faktor u balkanskoj (ne)jednačini.
U duhu komparativnih prednosti koje joj je, kako je bila ubeđena, donosila strategijska dubina, a u kombinaciji sa povoljnom međunarodnom konjunkturom, i sopstvenom propulzivnošću, neoosmanistička ofanziva Ankare imala je priličnog uspeha, pri čemu se Turska sve vreme predstavljala kao garant mira i stabilnosti u regionu koji je (bio) i njen, naglašavajući to kao svoju plemenitu obavezu, naročito prema balkanskim muslimanima, ali i svim ostalim narodima.
U određenom razdoblju turska uloga je dobijala na značaju i blagodareći dobronamernoj naivnosti, prvenstveno kod nekih srpskih političkih lidera koji su posredničku spremnost i inicijativnost Turske neoprezno prihvatili, ali se ubrzo i uverili da se u pozadini predloga, recimo, o organizacijskoj transformaciji Islamske zajednice u Srbiji na osnovu Davutogluovih predloga, nalaze nimalo bezazleni planovi njene centralizacije i posrednog stavljanja pod kontrolu Dijaneta, kako se skraćeno naziva tursko „ministarstvo za islam“.
Konstatujući, posle euforije ovakvog ambicioznog zaletanja u mnogim oblastima bilateralnih i multilateralnih veza sa balkanskim državama, o čemu ovom prilikom nije moguće iscrpnije govoriti, da je potreban uravnoteženiji i suptilniji pristup, Erdogan je, kao mudar i vešt državnik, izmenio način sprovođenja, ali ne i suštinu plana u vezi sa Balkanom.
Balansiranje odnosa
Razumeo je da bez odgovarajućeg uvažavanja srpskog faktora nije izvodljivo napredovati ni u ostvarivanju neoosmanističkih ciljeva, pa je počeo da vodi izrazito konstruktivnu politiku prema Beogradu, pre svega na privrednom planu, što nije ostajalo bez nepovoljnih reakcija među muslimanima, posebno u Bosni i Hercegovini.
Paralelno je vodio neizmenjenu politiku svestranog podržavanja svih istovernika i svakovrsnog učešća u razvijanju njihovih kapaciteta u raznim domenima, a naročito u ekonomskom i vojnom. Turske investicije i biznis premrežili su privredni prostor Makedonije, Crne Gore, Albanije… Dijanet je, naročito posle preseljenja na ahiret muftije Muamera Zukorlića, sve uticajniji u islamskim zajednicama, one „Srbije“ i one „u Srbiji“, te se tako turska dominacija ostvaruje odozdo, a ne odozgo, uz učešće države, kako se ranije pokušavalo.
Turska tako dokazuje da je jedina muslimanska država koja je u stanju da određuje sudbinu balkanskog islama, iako su na razne načine angažovani i takvi takmaci kao Saudijska Arabija, Katar, Iran, Egipat, a u novije vreme i Arapski emirati… Ali Stambol je ipak Stambol.
Unutrašnja kriza u BiH stavlja kontinuitet uravnoteženog turskog pristupa svim akterima balkanskih zbivanja na potencijalno nelagodnu probu. Erdogan je, na primer, ostvario odličan lični odnos sa Aleksandrom Vučićem, a i Miloradom Dodikom koji je često hvalio mudrost turskog predsednika i smatrao ga razumnim liderom koji može bitno doprineti uspostavljanju bolje atmosfere u BiH. Turske gardiste je, setimo se, prilikom posete Ankari pozdravio sa „Merhaba!“. A šta sad?
Sad se već u Ankari i iz Ankare govori o opasnosti koja od Dodikove separatističke politike preti državi BiH. Turski predsednik kome je Alija Izetbegović, navodno, ostavio Bosnu u amanet, pred zadatkom je da pokaže kako taj amanet u ovom trenutku i okolnostima shvata, na raskrnici između pružanja selektivne podrške Bošnjacima, svojim istovernicima, kojima je ne tako davno savetovao da se nikako ne okreću verolomnom Zapadu, i istrajavanja u ravnoteži kakvu je do sada održavao, a što bi bila jedina stvarna pomoć, ako je cilj preživljavanje održive i skladne zajedničke bošnjačko-srpsko-hrvatske Bosne i Hercegovine.
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan sa srpskim kolegom Aleksandrom Vučićem u Beogradu, 11. oktobar 2024. (Foto: EPA)Treba pažljivo pratiti naredne poteze i postavljanje Turske u vezi sa razvojem političkih prilika u BiH. Ima nekih elemenata na osnovu kojih bi se mogla uspostaviti hermeneutika za koju neće biti iznenađenje ako/kad za Ankaru postanu aktualne Demirelove maksima „juče je juče, a danas je danas“ i, posebno, „sutra je već drugačiji dan“.
Početkom aprila, mladi turski politikolog Junus Mazi, uglavnom prisutan u nemačkoj naučnoj javnosti, objavio je u glasilu Turske naučnoistraživačke fondacije sadržajan i zanimljiv prilog o situaciji u BiH, naslovljen Porast napetosti u Bosni i Hercegovini, s podnaslovom „Separatistička politika Milorada Dodika, rusko-tursko rivalstvo i slabljenje uticaja EU“.
Moglo bi se reći da nam ovaj očigledno dobro obavešteni, ali i donekle neiskusni analitičar, načinom na koji se nesamostalno koristi raspoloživim podacima i znanjima, pretežno iz turskih izvora bliskih zvaničnim krugovima, ukazuje na neke važne momente.
Unutrašnja kriza u BiH stavlja kontinuitet uravnoteženog turskog pristupa svim akterima balkanskih zbivanja na potencijalno nelagodnu probu
Pre svega, jasno je da se Milorad Dodik, doskora sagovornik od uvažavanja i poverenja, smatra remetilačkim faktorom, a uz njega se u blago negativnom svetlu pominju predsednik Srbije Aleksandar Vučić i, oštrije, Viktor Orban, koji se očigledno doživljava kao regionalni konkurent u trouglu Rusija – Srbija – Mađarska.
Karakteristično je, i indikativno, da se ističe slabljenje uticaja EU i da se otvoreno kritikuje uloga „visokog predstavnika“ Kristijana Šmita, uz ponavljanje od ranije utvrđenog stava Turske da se o rešenju državnog ustrojstva BiH moraju dogovarati njeni građani, kao pripadnici triju ravnopravnih naroda.
Sa druge strane, Erdogan smatra da bi Dejtonski sporazum trebalo dogovorno revidirati, jer koči razvoj i napredak BiH, dok se iz Ankare istovremeno zahteva poštovanje „sarajevskog“ pravnog poretka, odnosno zakona i propisa proizašlih iz jednostranog menjanja, kršenja i dograđivanja izvornog teksta temeljnog dokumenta sačinjenog u Dejtonu.
Između „juče“ i „danas“
Turska na Balkanu, pa i u BiH, sebe vidi kao državu koja, zahvaljujući mnogim relativnim prednostima, a posebno poverenju koje u nju imaju Bošnjaci, Albanci i „Kosovari“, kao i istorijskoj povezanosti sa regionom, može produktivno igrati ulogu stabilizujućeg faktora.
Nategnuto želeći da naglasi širu mirotvornu i posredničku ulogu Turske, kao odliku njenog delovanja na međunarodnom planu, junoša Junus Mazi, neoprezno i tipično nekritički na turski način, navodi primer aktivnog diplomatskog zauzimanja Ankare u periodu posle potpisivanja primirja između Azerbejdžana i Jermenije, potpuno smetnuvši s uma kapitalnu činjenicu da je Baku ostvario blickrig u Nagornom Karabahu uz otvorenu, a po nekima i presudnu, neposrednu vojnu podršku Turske.
U BiH i na Balkanu je takav vid mirotvornog angažovanja oružjem, koji Turskoj nikako nije stran, za sada nemoguć, ali ne i nezamisliv u nekim hipotetičkim okolnostima koje bi, za Srbe, nalikovale tragičnim devedesetim godinama, a u takvoj konjunkturi za naslednike Osmanskog carstva nastupa „sutra koje je drugačiji dan“.
Za sada, uz jasnije pozicioniranje na liniji mantre o zaštiti jedinstva i teritorijalnog integriteta BiH, izgleda da je Turska politika još uvek negde između „juče“ i „danas“, odnosno da bi želela da maksimalno iskoristi impotentnost i evidentnu neuspešnost briselskog mešetarenja u BiH, jer prostor Balkana prevashodno vidi kao arenu nadgornjavanja sa EU, u koju zna da nikada neće ući.
Turska ambasada u Sarajevu (Foto: Wikimedia commons/Niegodzisi/CC BY-SA 4.0)Nada se da će u Americi ojačati svojevremeno sa simpatijama iznošena teza da bi tzv. Zapadni Balkan u perspektivi trebalo prepustiti turskom staranju, jer „oni znaju sa njima“ (kako je pisao bivši obaveštajac Graham Fuler). Ili, ako ne baš to, da će antievropski raspoloženi Donald Tramp i njegova ekipa imati razumevanja za tursku posebnu regionalnu ulogu i u predstojećim bezbednosno-teritorijalnim aranžmanima sa Rusijom.
Logično je pretpostaviti da iz svih tih razloga Turskoj ipak odgovara da zadrži bar korektan odnos sa srpskim korpusom na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući i BiH. Ali, postoji još jedna turska izreka koja kaže: „Šta li se sve iz utrobe noći može poroditi pre rađanja dana“. Najvažnije je da se prema Turskoj vodi proaktivna politika, bez obzira na to što se ponekada može učiniti da za to nema uslova.
Na kraju krajeva, mnogo toga će zavisiti od odnosa snaga između Srba i njihovih protivnika. Procene li ili osete da su Srbi i Srbija slabiji nego što je samozaštitno uverljivo, Turci, koji nas kao narod iskreno uvažavaju i u dobru i u zlu, spremno će primeniti demirelovski realpolitički pragmatizam. U ovom pogledu nikakvih iluzija ne treba imati.
O tome jučerašnjica ukupne turske prošlosti ubedljivo svedoči, a bogme i današnjica. Tu juče nije juče, a danas danas. To je uvek tako.
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Sve o Srpskoj
Naslovna fotografija: AA Photo
BONUS VIDEO:
