Ko god i danas zaroni u bogati svet grčkih tragedija, biće iznova iznenađen njihovom intelektualnom dubinom i liričkom uzvišenošću. Grčke tragedije, mahom se zaboravlja, izvodile su se u sklopu religijskog ceromonijala, to jest za vreme Velike Dionizije. U slavu boga Dionisa, u čast njegovog kulta, nastali su prvi obrisi pozorišne umetnosti kakvu je danas poznajemo. Može se reći da sva umetnost stvorena u tom obličju potiče od Velike Dionizije i njenog kultnog značaja.
Ali stara grčka umetnost, kao i poezija, sem nesumnjive estetske vrednosti, u svakoj svojoj pojavnosti nikako ne zaboravlja svoju didaktičku funkciju. Homerovi epovi, tragedije, Pindarove Ode, sem čisto umetničkog nadahnuća koje mogu da prouzrokuju, trudili su se da izraze određenu viziju i pogled na svet, ne samo u političkom smislu. Etika koju ova dela predočavaju izraz je jednog sasvim drugačijeg Dasein-a, rečeno hajdegerovski. Bivstvovanje starih Grka, njihov pogled na svet i prirodu kao physis [1] bili su izraz sasvim specifičnog svetonazora do čijih dubina ne možemo dopreti gledajući kroz prizmu modernih pogleda. U mnogo čemu je starogrčki pogled na svet nama danas nedokučiv i tako će ostati, o čemu je slavno lamentirao Niče.
Predmet ovog eseja nije starogrčki svetonazor niti metafizička istraga njihovog bića u svojoj pojavnosti, već konkretan izraz njihove političke misli izražene kroz grčku tragičku poeziju u delima Sofokla i Eshila. Kao što ćemo videti, ove tragedije predočavaju jednu razvijenu i prilagođenu političku viziju antičkog konzervativizma. Kako ćemo videti, antička politička gledišta, ponasve atinska vizija prirodnog zakona, u saglasju je sa doktrinom Edmunda Berka izraženoj u njegovim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji, ako ne izričito, onda suštinski.
Sofoklova Antigona
Prikladno je započeti sa jednom od najslavnijih tragedija antičkog doba, Sofoklovom Antigonom, poslednjom od tri sačuvane Tebanske tragedije koje se bave usponom i padom Edipa i dinastije Laertida. Ako je istina da je u srži svake grčke tragedije moralna dilema i njeno ambivalentno razrešenje, onda je Sofoklova Antigona izvrstan i tipičan primer grčkog osećaja tragičnog. Moderni čitalac i danas suoseća sa, s obzirom na kratkoću dela, jasnim psihološkim i etičkim motivacijama svakog od likova upletenih u jezgro tragičkog raspleta. Sofokle u Antigoni, u relativno ranom periodu političke svesti, filozofije, političkog razvoja, postavlja pitanja čiju važnost ne možemo danas olako zanemariti, a na koja kroz milenijume političke filozofije i misli i dalje nismo dali sasvim zadovoljavajući odgovor. U srži Antigone je sukob između vlasti i tradicije. Između božanskog i ovozemaljskog poretka. Sukob između podvojenog osećaja dužnosti. Ispravno postupanje u situaciji kada obaveze i dužnosti prema sukobljenim stranama prouzrokuju razdor.
Antigona počinje nakon događaja opisanih u Eshilovoj tragediji Sedmorica protiv Tebe. Dvojica tragičara obradili su isti mit, ali svaki sa posebnom akcentuacijom i naglašavanjem različitih aspekata koji odgovaraju njihovom umetničkom i etičkom izražaju. Nakon što je Edip proteran od strane svojih sinova iz Tebe, Edip kažnjava njihovo vlastoljublje na tradiconalni helenski način: prokletstvom. Braća Eteokle i Polinik odlučuju da izbegnu prokletstvo tako što će naizmenično vladati godinu dana, te drugom bratu prepustiti vlast. Kada je došlo vreme, Eteokle odbija da prepusti vlast svom bratu i proteruje ga iz Tebe. Polinik odlazi u Arg i vraća se na čelu vojske sa slavnom Sedmoricom, čija obest i prezir prema božanskom poretku čine tematiku Eshilove drame. Sve se završava obostranom smrću u boju između Eteokla i Polinika.
Antigona se nastavlja nakon ovih događaja i marcijalna, grandiozna atmosfera Eshilove drame sasvim nedostaje u Sofoklovom izražaju. Antigona obiluje jednom ritualističkom atmosferom, tmurnom i zagušljivom. Većina radnje se odvija u prisustvu mrtvih ili u podzemlju. Posledice uzaludnog heroizma Polinika i Eteokla ostavljene su njihovim sestrama na razrešenje. Antigona i Ismena, Edipove ćerke, za razliku od svoje braće, sasvim su posvećene moralnoj, te religioznoj (kod Grka jedno te isto) ispravnosti. Njihova vrlina čini oštar kontrast prema obesti i nepromišljenoj ratobornosti njihove braće.
U Antigoni, kao što smo naznačili, osnovna nit raspleta je podvojenost koja nastaje u sukobu božanskih i ovozemaljskih zakona. Antigona se sukobljava sa Kreontom, novim vladarom Tebe i Edipovim ujakom, oko Polinikove posthumne subdine. Kreont, kao predstavnik građanske i legalističke vizije tipične za pogled na državnost tadašnjeg grčkog polisa, smatra da Polinik kao izdajnik i osvajač nije zaslužio da bude sahranjen sa svim ritualnim i religioznim častima, već da trune tamo gde je poginuo. Antigona, iako svesna Polinikovih prestupa, smatra da Kreontov zahtev, iako razumljiv i u neku ruku legitiman, ipak je zadat od smrtne ruke, a posebno od ruke novopečenog vladara.
„Antigona“, ulje na platnu, Frederik Lejton, 1882. (Foto: Wikimedia)„Kom vlast je mlada – svakom kruta jeste ćud“, kako nas uči Eshil u Okovanom Prometeju. Kreont teži da svoju novostečenu vlast učvrsti tako što će od Polinika napraviti primer. Antigona je čvrsta u svojoj odluci da Polinika, kao svog brata, ma kakav bio i šta god učinio, sahrani sa svim častima koje mu dostoje. Ona tako svojoj sestri Ismeni kaže: „S takva djela dika mi je mrijet, jer draga do njeg – do dragog ću u grob leć, učinit sveti grijeh. Ta dulje sviđat se ja svijetu moram onom negol’ ovome, jer ondje dovijek ću počivat.“[2]
Sa druge strane, Kreontov zahtev je iz njegovog gledišta razuman: „Ako budem neposluh roda svoga negovao, izvan roda će još jače porast. Tko je svome čovjek strog, i gradu će se pokazat pravedan. Tko pogazi i silom krši zakone, i zapovijedat misli gospodarima, taj hvale se mene neće dostanut, al kog grad ti postavi, tog slušat ja, pa bila trica, pravo a i nepravo.“ Ko u ovome ne bi video zametak Hobsovog Levijatana? Poredak je krkha i nepouzdana tvar, koja se uvek klati na strmoj litici. Jednom kada dozvolimo da spoljni zahtevi dospu do nedodirljivog čvorišta vlasti, otvaramo vrata ka svakolikoj zloupotrebi. Ali Kreontova vlast je nova i kao takva tendenciozna i spremna na prestup da bi se očuvala. Kreontovi zakoni zadržavaju zadah skorojevića. Iako gotov na očuvanje poretka po svaku cenu, Kreont je puki čovek i njegovi zakoni nisu oslobođeni subjektivnosti i vlastoljublja koliko bi on hteo da jesu. Antigona kaže: „Ta ne proglasi meni valjda ovo Zevs, nit Pravda, vjerna druga donjih bogova, ovakvih zakona ti ljudma postavi; Nit tvoj je proglas toliko jak, te ti ko smrtnik dići bi se mogao nad božje, nepisane, stalne zakone. Od danas nisu ni odjučer, od vijeka pa dovijek živu, nitko ne zna otkad se pojaviše.“
Na ovom mestu sasvim je izvesno da je vizija poretka, zakona, legitimnosti i legaliteta grčkih tragedija u potpunom saglasju sa konzervativnom mišlju kako je ona izložena u svom ranom obličju posle Francuske revolucije, u radovima Berka i De Mestra. U ovom proglasu možemo videti jednu pravnu filozofiju koja se sučeljava sa pojmom pozitivnog prava. Vizija grčkih tragičara negira pravo kao Gesetz, kao jedno pokoravanje eksterno osmišljenom osnovnom zakonu. Ovaj pogled na pravo je proceduralan, pogled na zakon kao raslojavanje i odsjaj božanskog u ljudskom poretku. Indikativni su stihovi: „Zevse, koja bi obijest ljudska skršila snagu tvoju? Nju niti kada svlada san svekrotilac ni neumorni mjeseci. Kao vladar bogova, vijekom dovijeka mlad sjajem na Olimpu vladaš blistavom. Pa odsad i unapredak, ko dosad, vijek će vrediti taj zakon.“
Drugde, u Kralju Edipu, Sofokle navodi: „Kad bi meni čuvat bilo suđeno u zboru i u tvoru svud čistotu svetu! Za to jesu zakoni visoki, što u eteru se nebeskom rodiše; njima otac je sam Olimp, a smrtno ih ne stvaralo biće čovječje nit će ikada ih zaborav na san smamit.“
Očigledno je da grčka pravna filozofija umnogome podseća na englesko običajno pravo. U nedostatku osnovnog, referentnog zakona, britanski common law gleda na pravosudnu praksu kao postepeno otkrivanje zakona, ne zadatog, nego kao već postojećeg u osnovnim moralnim postulatima i zajedničkim pogledima neophodnim za postojanje jedne ljudske zajednice. Svaki postupak i presuda se zasnivaju na međusobnom saglasju i zajedničkim pretpostavkama života u zajednici. Razlika ovog pogleda sa grčkim jeste da, u grčkom slučaju, zakon koji je otkriven je onaj koji sija večnom mladošću sa beskonačnog Olimpa. Zakon je protkan jednom aurom sakralnog, i kao takav čini osnovni pogled ne samo grčkih tragedija, već i antičkog helenskog društva. Prekoračenje koje vodi u hibris (ὕβρις), odnosno obest, oholost, jeste direktna posledica nepoštovanja bogomdanih zakona i mere koju su ti zakoni propisali. Niko, a posebno ljudski zakonodavac, nije iznad božanski zadatih zakona utkanih u realnost, što je osnovni uzrok Kreontovog pada.
U svojoj obesti, ljudskim zakonom pomislio je da prenebregne ono što je postojalo mnogo pre, i što će postojati mnogo posle njega. Ljudskom rukom propisani zakoni, nastali čisto apstraktno i kao proizvodi ratio, srušeni su pod teretom tradicije, jer tradicija nije produkt misli samo jednog zakonodavca, već mukom stečeno znanje vekovnim iskustvom ljudskog roda.
Eshilova Orestija
Na ovoj tački se valja zadržati i zarad daljeg objašnjenja prizvati u pomoć drugog grčkog tragičara i njegovu slavljenu Orestiju. Mislimo na Eshila.
Eshilova Orestija se može čitati kao jedan brevijar antičkog konzervativizma i političke filozofije. Prerušena u raspletu ovog dela nalazi se helenska vizija nastanka poretka i državnosti, sukob instinkta i uma, kao i mesto kako božanskog tako i primordijalnog i posve ljudskog u državnom ustrojenju. Valja naznačiti da su sami raspleti grčkih tragedija u očima njihove nekadašnje publike bili sasvim trivijalni. Većina gledaoca bila je upoznata sa radnjom i sadržinom mita, tako da bilo kakvi zaokreti ili detalji radnje nisu mogli previše da ih iznenade.
Zaplet i sadržaj mita služio je kao sredstvo za prenošenje etičko-didaktičkog sadržaja, kao što je navedeno u uvodu. S tim na umu, možemo primetiti da radnja Orestije, odnosno Agamemnov povratak iz Troje i njegovo ubistvo od strane njegove žene Klitemnestre i njenog ljubavnika Egista, te Orestova osveta, služe kao savršen instrument i pozadina za izlaganje filozofsko-političkih gledišta Eshila, kao i tadašnje Atine. Nakon osvete nad rođenom majkom i njenog prokletstva, Oresta progone Erinije. Kao vrlo stare, gnevne, i nezasite boginje, starije i od olimpskih bogova, te njihovog poretka, one su predstavnice primordijalnih zakona i običaja primitivne ljudske zajednice. Posebno ih rasrđuje porodični zločin, to jest Orestovo ubistvo majke. Erinije se mogu shvatiti kao boginje krvne osvete, groznog i razdrešenog, ali neizmerno snažnog osećaja za pravdu kod primordijalnog čoveka.
Bista Eshila, pesnika antičke tragedije (Foto: Wikimedia/Zde, CC BY-SA 4.0)Erinije su prikazane kao zastrašujuće i groteskne (pričano je da su za vreme prikazivanja Orestije žene padale u nesvest na prizor Erinija), obilne u njihovoj praiskonskoj snazi, ali nikako nepravične ili nemoralne. One su prvobitni pokušaj uspostavljanja poretka i pravednosti izražene kao sila i instinkt. Osvetoljubivost, kao i svi ljudski instinkti, varijabla je na koju se mora računati i kao takve, Erinije su mitologizacija prošlosti plemenskog čoveka. Orestija nudi morfologiju progresa političke svesti i osećaja kroz razvitak i aktuelizaciju pravde od krvne osvete do pojave prvog pokušaja uspostavljanja pravne države u zabeleženoj istoriji.
U jednoj od najslavnijih strofa, ne samo Eshilovoj, već i celokupne grčke drame, pronalazimo jedan epistemološki pogled koji kao da je izvučen iz redova postrevolucionarnih, konzervativnih mislilaca: „Zeusu ko kliče i pobjedu od srca slavi, pameti će zdrave bit. Smrtnog stvora umu on put pokaza, odredi, trpnjom da mu učit je. U snu srce mora mori mu – spomjen djela zla, preko volje budi mu se razum, svijest.“ Eshil bi se složio sa osnovnim postulatima konzervativne misli o razumu i tradiciji, koji nam govore da samo kolektivno i nasleđeno iskustvo ljudske zajednice omogućava stabilnu osnovu političkog poretka. Ovakav poredak je legitiman i samorazumljiv upravo zato što proizilazi iz zajedničkih zaključaka i iskustava koja su jasna svim učesnicima u zajedničkom životu. Ovaj pogled je u jasnom kontrastu sa onim što bi Armin Moler, citirajući Velingtona, nazvao razmišljanja u tri ujutro (kod Velingtona four o’clock in the morning courage).[3]
Razum prepušten sam sebi, u lepljivoj atmosferi rane zore, kada vlada zatišje i kada se čini da je svet savitljiv i podložan, te sasvim inteligibilan ljudskom shvatanju, osokoli se da stvara poredak iz čiste apstrakcije. Eshil bi se složio da pojedinačni ljudski razum, pateći od boljke inteligibilnosti, ne može u svojoj drskosti da osmisli nešto što bi se moglo uporediti sa vremenom i iskustvom isklesanim nasleđem tradicije. Zadatak je tradicije da iskustva ljudskog roda kodifikuje i sakupi u jedan sveobuhvatni kodeks, moderno rečeno softver, koji omogućava da unutrašnja stanja i običaji date zajednice budu prilagođeni okolini u kojoj se nalaze. Ovi kapaciteti prevazilaze sposobnosti pojedinačnog mislioca ili zakonodavca. Kroz neretko bolan i mukotrpan pojedinačni i kolektivni doživljaj, ljudski kolektiv kroz mehanizam tradicije funkcioniše kao hroničar i kodifikator političkog iskustva.
Kao arbitar u sukobu između Erinija i Oresta javlja se Atina, boginja zaštitnica samog grada Atine i predstavnica olimpijskog poretka. Klica poretka javlja se u sudskom sporu i nije slučajno da u ovom mitologizovanom ishodištu i pojavi adjudikacije Eshil pronalazi poreklo poretka i konačan kompromis koji će obogotvoriti atinski pogled na pravo i politiku. Atina oslobađa Oresta i time smrtno vređa Erinije kojima je oduzet njihov domen i pravo. Razjarene i neumoljive, prete destrukcijom i nasiljem. Bilo bi naivno pomisliti da je Eshil mogao da prenebregne podsvesne sile i primitivni, arhajski osećaj za pravdu koji je uvek prisutan u duši čoveka. Umesto toga, Erinijama, sada preimenovanim u Eumenide, dato je počasno mesto i cenjen položaj. Pogrešno je razumeti Erinije kao „podljudske“ ili „primitivne“ duhove sposobne samo za destrukciju.
„Suho kopno, morska vlaga sva, pa nebo, vjetri dahom neka blagijem uz sunca smiješak dišu nad krajem tim svud. Plod polja, stoke, nek je vazda obilan, nek cvijet mu nikad građanima ne sahne. Nek sjeme roda ljudskog množi se, ne gine. Iz zemlje trijebi bezbožnika svakoga!“
Ovako Atina opisuje ulogu Erinija. Očigledno je da iste sile koje pokreću neutaživi gnev i ključaju krv osvetnika ka pravedničkom i brutalnom pregalaštvu, takođe su neumoljive sile prirode i kosmosa, obogotvoren physis, odnosno pokretačka sila prirode ne u svom statičkom obliku, već kao večno javljanje i pokazivanje božanskog. Praiskonska sila bez koje život i opstanak nije moguć. Nje se, Eshil nas uči, ne možemo odreći niti je uništiti, ali je možemo ukrotiti, podjarmiti, i ukoreniti u poredak, jer je ona destruktivna i razorna samo ako je razuzdana i nekontrolisana. Neobuzdan osećaj za pravdu i osvetu, čašću i junaštvom, doveo je do krvavih građanskih ratova koji su razarali grčke zemlje. Ne možemo uništiti praiskonsko, ali ga možemo uneti u poredak i dati mu počasno mesto koje zaslužuje i bez kojega opstanak nije moguć. Eshil govori:
„Rado to za svoje činim građane, silna, neumolna božanstva ta tu u zemlju gle udomih, smjestih ja, po sudbini data im je služba, vlast ljudskom ravnat srećom svom.“
Ideje u svakom svom pojavnom obliku su svojevrsna „infekcija“ misaonog aparata. U tom svom kapacitetu one mogu biti dobro ili loše prilagođene opštoj dobrobiti grupe. Stari Grci nisu verovali u univerzalnu objektivnost njihovog svetonazora, ali su verovali u opštu samorazumljivost i korisnost sopstvenih ideja. Jednom kada se ideje prihvate i ukorene, te dokažu kao korisne za opstanak naroda, one se potom ograde sakralnom aurom. Slavnim stihovima Eshila, kroz koga govori boginja Atina, najprikladnije ćemo razjasniti ovaj pogled:
„Tko ničeg se ne boji, može li čestit bit? Sa svetim strahom štujte trijezno zakon moj, i zemlja vaša, grad će imati branik, spas, na svijetu kao nigdje nitko nema ga – ni Skiti niti Pelopova Krajina. Dobitak – mito neće vijeća taknuti se. I bit će blago, strogo; zemlji stavljam ga za stražu budnu, u snu da nad ljudima bdi.“
Savremeni izgled Dionisovog pozorišta u Atini, gde su izvedene mnoge Eshilove drame (Foto: Wikimedia/Berthold Werner, CC BY-SA 3.0)Eshil priznaje da se zakon, jednom ustoličen, ne može braniti samo pukom objektivnošću, niti potkrepljen samo onim argumentovanim kroz racionalističke poglede. Zakon, odnosno Ustav Atinjana mora „u snu da nad ljudima bdi“. Učesnici političkog života moraju svoj poredak da omeđe „svetim strahom“ i da sa religioznim uverenjem zaziru od svakog prekoračenja. Eshilov atinski ustav, doduše, nije ljudska tvorevina, već, kako smo videli, otkrovenje božanskog poretka. Eshil u poređenju sa Sofoklom se javlja kao snažniji i kompleksniji politički mislilac, ali to nikako ne znači da su njihova gledišta sukobljena.
U Sofoklovim tragedijama možemo pronaći ukorenjeno gledište helenskog čoveka o božanskom poretku koje je Eshil propustio da opiše. Taj propust mogao je biti i nameran, s obzirom na samorazumljivost sadržaja koja je očekivana od publike na Dionizijama. Kako god bilo, dvojica tragičara se međusobno dopunjavaju i podupiru, te se može reći da se u njihovim delima javlja jedan saglasan pogled i politička vizija starogrčkog društva kog smo nazvali antičkim konzervativizmom. Nekoliko milenijuma pre pojave konzervativne misli, u stihovima grčkih tragičara naišli smo na prvu odbrane tradicije i poretka duboko usađenu u samo jezgro teksta. Ova odbrana nije izričita, i nije argumentovano izložena, ali je očigledno da je kao pretpostavka bila samorazumljiva, i kao takva čini izraz političke misli Grka u doba nastanka ovih tragedija.
________________________________________________________________________________________________
Uputnice:
[1] Physis, kao pogled na svet i prirodu grčkog bića, za razliku od latinskog natura, označava pogled na biće kao dinamični čin raslovajanja, otkrivanja i promene, intrinzična pojava aktuelizacije i postajanja onog što jeste, za razliku od statične vizije natura kao prirode već date.
[2] Svi stihovi su preuzeti iz prevoda Kolomana Raca iz ranog dvadesetog veka, te zadržavaju dijalekt tog vremena kao i njegovog podneblja.
[3] Armin Moler, Protiv liberala, Dosije studio, Beograd, 2018, str. 11.
Aleksa Anđelić je politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia/Waltramp, CC BY-SA 4.0
BONUS VIDEO:
