Majkl Marfi i „duh“ Dejtona

Da li ste čuli, krajem maja se oglasio eks-ekselencija Majkl Marfi, posljednji ambasador SAD u BiH. I dok su svi očekivali da objasni zašto je kao ambasador supersile otišao bez zagrljaja sa odanim sarajevskim domaćinima, bez bar diplomatskog rukovanja sa srpskom članicom Predsjedništva, bez oproštaja sa diplomatskim korom, bez primopredaje dužnosti, a potom iz Amerike ni pisma ni razglednice, o tome ni riječi.

Naravno, nisu tvrdoglavi Bosanci baš toliko tvrde glave da nisu shvatili da je Marfija pomela Trampova čistka bajdenovaca u Stejt departmentu. Preko domaćeg dijela personala u velikoj ambasadi procurilo je i da je tražio produžetak mandata za godinu dana, „koliko mu je falilo do penzije“.

Bošnjaci su tugovali za čovjekom koji je svojski zapeo da okonča „nezavršene poslove u Bosni“, ali je nova administracija u Vašingtonu bila nemilosrdna. Ipak, još uvijek neutješno muslimansko Sarajevo očekivalo je da će, bar kao penzioner, sve i lično objasniti sa nekom pikanterijom o tome kako je ekspresno ekspediran za SAD upravo u momentu kada je bio pred uspjehom karijere da, uz asistenciju Šmita i Uzunovićke, spakuje Dodika u zatvor. No ništa ni o tome.

Zašto se onda uopšte javio u sarajevskom Oslobođenju, i to baš sada?

Sitne podvale

Pozivnica na svečanost povodom 30 godina Dejtona na licu mjesta u bazi Rajt Peterson vratila mu je samopoštovanje, pa se javlja sa već pripremljenim izlaganjem na koje se vrijedi osvrnuti. Pisan prigodom jubileja „najvećeg spoljnopolitičkog uspjeha SAD u Evropi poslije Drugog svjetskog rata“, kako se hvalio Klinton, Marfi slavi Dejton, ali se istovemeno zapliće u ključnu kontroverzu kasnije politike SAD u BiH.

Kreatori Dejtona i 12 aneksa su narednih 29 godina radili na puzajućoj destrukciji sporazuma koji su prethodno garantovali.

„Kada je potpisan, Dejtonski mirovni sporazum je slavljen naročito zato što je njime okončan užasan rat, koji je koštao života više od 100.000 ljudi. Trideset godina nakon Dejtona, ovo postignuće često biva potcijenjeno. Olako se potcjenjuje i uloga Dejtonskog sporazuma u tridesetogodišnjem očuvanju mira u Bosni i Hercegovini.“

A ko je taj ko potcjenjuje Dejtonski sporazum?! Da li Srpska, koja svake, a ne samo jubilarne godine svečano obilježava Dejton kao republički praznik, ili muslimansko Sarajevo u kome tog dana medije preplavi drvlje i kamenje po Dejtonu, udruženo sa Marfijem i Šmitom koji nameću antidejtonske institucije (Sud BiH) i procedure (izbor v.p.)?

U tome su ovi potonji toliko odmakli „u duhu“, da ono što je napisano Srbi moraju da zovu „izvorni Dejton“.

„Najopasniji mit o Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji beskrupulozno žestoko plasiraju neki u Republici Srpskoj, jeste da je mirovni sporazum bio vrhunac istorije BiH, a ne početna tačka i temelj na kojem se nakon rata može graditi.“

Niko nikad od Srba ni spomenuo nije da je Dejtonski „vrhunac istorije“, da je savršen i nepromjenljiv, nego naprosto da su ga potpisale sve tri starne, a da bezmalo nijedna promjena u izvornom tekstu nije izvedena tronacionalnim konsenzusom, nego spolja nametnuta, i to na štetu Srpske. Niko, takođe, ni u Parizu nije oročio važenje dejtonskih aneksa samo na godinu dana, a po Marfiju ispada da je opšteprihvaćen, iako nije valjao, pa ga je odmah trebalo mijenjati, trudom OHR-a i SDA. Dejton, zapravo, nije dobio šansu da se isproba u praksi kao što nije ni razgovarano o alternativnom rješenju. A kada Dodik ponudi: ili izvorni Dejton, ili novi dogovor, ili miran razlaz, optuže ga za secesionizam.

„Jedna od najupornijih kritika na račun Dejtonskog mirovnog sporazuma je da je on odgovoran za etničke podjele u BiH. Ovim se miješaju uzrok i posljedica. Bosna i Hercegovina oduvijek je bila multietnički prostor – od srednjovjekovne Kraljevine Bosne, preko osmanskog vilajeta, austrijske pokrajine, jugoslovenske republike, pa sve do danas. To je proizvelo bogato i predivno kulturno-istorijsko nasljeđe – nasljeđe koje pripada svim građanima BiH – ali koje je povremeno uzrokovalo i strašne tragedije, naročito u 20 vijeku.“

Gle sad ove sitne podvale: ona srpska „mitologizacija Dejtona“ iz prethodnog citata je „najopasnija“, a „najupornija kritika Dejtona da je odgovoran za etničke podjele“ ispada manje opasna – više uporna, i ne navodi se da je bošnjačka. Kvaka je u onom „predivnom nasljeđu koje uzrokuje povremene tragedije“. „Predivno“ je u mirnodopskim intervalima za turiste i diplomate, ali kada to „uzrokuje tragedije“ tri puta u jednom vijeku, onda domaćem svijetu ostaje da uživa u tom rahatluku kakva je bila i NDH za Srbe, koju Marfi ne spominje.

Mudrovanja američkog penzionera

„Ogromna većina ljudi koje sam upoznao tokom šest godina koliko sam živio u BiH nije vođena mržnjom, nego uobičajenim željama koje ljudi imaju posvuda – da osiguraju mirnu, bolju i demokratsku budućnost za sebe, svoju djecu i svoje unuke. Nažalost, poslijeratni politički lideri BiH uveliko su ih iznevjerili.“

Tu priču vrte zapadne diplomate već 30 godina. Deplasiranu, jer se valjda podrazumijeva da svi ljudi žele bolji život, uključiv i lidere u BiH, kao i u SAD. Ali i tamo i ovdje realizacija je, manje ili više, ispod nivoa želja, obećanja, očekivanja. Ukoliko narod daje većinu glasova istim liderima i partijama da zemlju vode u više mandata, znači da je dovoljna. Dodika i SNSD bira narod koji živi u Srpskoj, dok ambasadora imenuje neko tamo daleko, te po Bečkoj konvenciji i iz pristojnosti nema pravo da dijeli lekcije domaćinima. Najzad, taj narod dobar život ne vidi samo u koka-koli i hamburgerima nego i u slobodi da sam o sebi odlučuje.

„Dejtonski sporazum nije savršen dokument. Jasna je potreba za dodatnim reformama i izmjenama Dejtonskog ustava, posebno ako BiH želi osigurati mjesto koje joj pripada unutar evroatlantskih institucija.“

Nijedan ustav nije savršen, ali njegova trajnost ukazuje na kvalitet zakona i stabilnost države, dok česte reforme i izmjene govore suprotno. Dodik je odavno istakao da suverenitet Srpske ima prednost nad evropskim integracijama, a atlantske integracije je, sljedeći vojno neutralnu Srbiju, eksplicitno odbio, kako se jedan narod ne bi našao na dvije strane fronta. Ako Zapad uvažava stav Srbije da neće u NATO zato što ju je isti bombardovo, onda to važi i za Srpsku, koju je nešto ranije bombardovo NATO, takođe osiromašenim uranijumom.

„Radi se o opasno destruktivnom pokušaju jednog čovjeka da zaštiti sebe i svoju porodicu od odgovornosti za politička i finansijska nedjela … Vladajuća koalicija u Republici Srpskoj nastoji srušiti Dejtonski mirovni sporazum i rasparčati BiH… Sva priča o integraciji BiH u EU i promjeni Dejtonskog ustava nema smisla ako nema Dejtona i BiH.“

Već sam podatak da jedan službenik Stejt departmenta, bez ikakvog pravnog pokrića, optužuje demokratski izabranog predsjednika suverene Republike Srpske i njegovu porodicu predstavlja međunarodni skandal. Za „politička nedjela“ predsjednik može da odgovara narodu koji ga je izabrao, a ne američkom penzioneru. Za „finansijska nedjela“ Dodik je po domaćim tužbama više puta odgovarao pred lokalnim sudovima i sve je te procese dobio. A tek što se tiče optužbe za nepotizam, skandal je utoliko veći što Bajden nije samo poslao Marfija u Sarajevo nego i rođenog sina za direktora naftne kompanije u Kijev.

„Očigledno je da gospodin Dodik nije zainteresovan za članstvo u EU i da nije proevropski orijentisan. I sam je to rekao – više puta. U ovom trenutku, rizici koje predstavljaju plan i aktivnosti gospodina Dodika po teritorijalni integritet BiH, stabilnost šire regije Zapadnog Balkana i sigurnosne interese Evrope i SAD trebalo bi da su kristalno jasni svima.“

Ne biti za članstvo u EU, ne biti proevropski orijentisan i još to reći više puta – to je po Marfiju nedopustivo. Zar se baš mora!? Ama da je problem samo sa Dodikom, ni po jada za Marfija. Velika većina Srba nikad nije bila evroentuzijastična, a danas sebe radije vidi u BRIKS-u i ODKB-u nego u evroatlantskim integracijama. Ne radi se o rusofiliji, nego o racionalnoj procjeni budućnosti.

Kako reče Orban: „Vaš problem je što niste u EU, a naš što jesmo“. Dodik samo izražava mišljenje naroda u Srpskoj i zato ga već 15 godina reizabiraju. Interesi EU i SAD u BiH Srbima su odavno „kristalno jasni“, ali da izvni eks-ekselencija, imaju i Srbi neke svoje interese, a srpski ne ugrožavaju vaše, nego vaši srpske.

Zbog naknadnih mudrovanja, Marfija je išamarao i Avdo Avdić, a na jubilarnom Dejtonu zamjenik državnog sekretara SAD Landau: „O BiH treba da odlučuju jedino narodi koji tamo žive!“

Nego, otkako je Marfi nevoljno otišao iz bosanskog vilajeta u američku penziju, stvari su se promijenile, bez obzira na to što Merc i Makron, Bajdenovi evropski sljedbenici, i dalje Dodiku šalju potjernicu.

U davna vremena, sultan raspadajućeg carstva je vođi srpskih ustanika Milošu u nevakat poslao katil ferman. A ovaj je haberdžiji: „Vrati sultanu ferman i poruči mu da na pejperu izreže okruglu rupu, a onda ga sebi natakne na onu stvar.“

Na Velikoj porti u Stambolu to nisu nazvali Miloševom zapaljivom retorikom i raspisali potjernicu.

Izvor: Sve o Srpskoj

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/BUKA TV

BONUS VIDEO: