Za retko koji vid umetničkog i intelektualnog izražaja možemo reći da je u tolikoj meri sveobuhvatan i totalan kao grčka tragička poezija. Iako umetnost po sebi nužno mora izmicati nadenutom značenju njenog stvaratelja, te prilagoditi se oku posmatrača bio on pojedinac ili kolektiv, za grčku tragediju moramo reći da je sa njom ovaj atribut umetnosti doveden do svog krajnjeg ispoljavanja. Zato je za Eshilovu dramu, kao i za Homerovu poeziju, kad se postavljalo pitanje koja je njihova tematika i o čemu one govore, odgovor uvek glasio: o svemu.
Celokupno znanje tadašnjeg ljudskog društva o zajednici, sudbini, bogovima, religiji, sakupljeno je u jedan sažeti dramski prikaz koji poprima formu religiozne ceremonije. Grčki čovek je u dionizijskoj ekstazi intimno doživljavao i internalizovao istine o imanentnom, ali i transcendentalnom svetu. Po tom pogledu, slavni nemački filolog i klasičar Verner Jeger (Werner Jaeger) shvatio je tragediju kao didaktiku. [1]
Iako totalna i neiscrpna, grčka tragedija je ipak proizvod svog vremena, i pojedini klasičari i filolozi su pokušavali da razreše zamršeni čvor tragedije pronalazeći princip koji se jasnije pokazuje od drugih. Tako je Aristotel govorio da je ranu tragediju od početka obeležavao politički, a ne retorički govor. [2] Dakle, tragedija obeležava politički izražaj jednog specifičnog društva, tj. atinskog demokratskog ustrojstva, gde se Eshil javlja kao njen glavni pesnik i kodifikator.
To je viđenje koje Aristotel i Verner Jeger dele sa našim najproslavljenijim klasičnim filologom, Milošem Đurićem. Po Đuriću, Eshil je tipičan predstavnik tadašnje demokratske vizije o građanstvu. [3] Odan Solonovim zakonima, on ih modernizuje i uobličava u skladu sa previranjima do kojih su dovela dešavanja u Persijskim ratovima.
Političko značenje
Nova politička realnost zahtevala je novu ideologiju i novu formu, čiji je prvi i originalni izražaj antička tragedija. Njen oblik, koji će potonji tragičari kasnije naslediti te na njega se nadovezivati ustanovio je prvosveštenik tragičke poezije, Eshil. Upravo to viđenje poretka u skladu sa tadašnjom političkom realnošću izraženo u Eshilovim dramama, biće predmet ovog rada. Eshil je iskoristio mitologiju i tragediju kao alat za ispovedanje specifične političke ideologije svog vremena. Tako, mitološke figure i državnici, predstavljeni u tragedijama, preuzimaju formu onovremenih državnika i političara koji su se mogli pronaći u tadašnjoj Atini. [4]
Uzimajući politički smisao tragedije kao osnovu za dalju analizu, pokušaćemo da osvetlimo taj aspekt dramske celine, i tako doprinesemo razumevanju ne samo smisla i značaja tragedije, već i političke misli tog vremena. Tragedija nije samo puka hronika i pisana povest, već živa tradicija čija je obrazovna svrha podrobno objašnjavana i dokazivana. Za pojedine istorijske događaje, tragedija je jedini izvor iz pera očevica, kao što je to Eshilov opis bitke kod Salamine u Persijancima.
Plan Bitke kod Salamine, grafika iz 1785. (Foto: Wikimedia commons/Barthélémy (18th century)/Public domain)Eshil nije tek posmatrač događaja, već učesnik i glas istorije kroz dramski izražaj. Tradicija tvrdi da na Eshilovom epitafu nije bilo ni reči o njegovim pesničkim uspesima, već je naglašavao njegove vojničke poduhvate, spominjujući ga kao učesnika bitke kod Maratona. Uzimajući u obzir tadašnji uticaj i značaj dramskih pesnika kao glasova i države i naroda, tj. građana, ovaj podatak nam ukazuje na važnost koju su Atinjani pridavali vojničkoj, te građanskoj službi.
Nova politička realnost zahtevala je novu ideologiju i novu formu, čiji je prvi i originalni izražaj antička tragedija
Osim što je politika i religija kod Grka jedno te isto, tako i građanska dužnost u Atini podrazumeva i vojničku. Borbeni poklič Atinjana iz Eshilovih Persijanaca je upečatljiv izražaj ovog poimanja dužnosti: „Hajd’te kren’te sada, sinovi oj helenski, dom oslobod’te, oslobod’te dječicu pa žene, očinskijem bozim’ spas’te krov, grob djedovima! Sad za bitak bije se boj!“ [5]
Čini se da su Persijski ratovi doprineli kristalizaciji ove novonastale političke i građanske orijentacije. Ratna previranja doprinela su definisanju zajednice i naglašavanju helenskog identiteta u sukobu sa spoljašnjim neprijateljem u vidu persijskog osvajača.
Dužnosti građana
Možda u celokupnom tragedijskom korpusu ne postoji bolji primer te ideologije i poimanja dužnosti, građanske, i vojničke vrline od Eshilove Sedmorice protiv Tebe. Dramska i mitološka pozadina tragedije, u vidu Eteoklove odbrane Tebe od napadajuće Sedmorice služi kao pogodan sprovodnik političke poruke sadržane u tekstu. U Sedmorici, Eteokle i njegovi saveznici su predstavnici idealnih građanskih vrlina i ispravnog odnosa prema sakralnom.
U sukobu sa Sedmoricom i Polinikom, koji svojim slepim i mahnitim nasilništvom predstavljaju transgresiju nad božanskim poretkom, javlja se slika uređenog i pobožnog ustrojstva polisa. Hibris (ὕβρις) agresora suprotstavljen je i pozicioniran u odnosu na smotrenost i, u grčkom pogledu, bogobojažljivost Tebanaca. [6]
Predstavljanjem svakog od agresora, Eshil izvanrednim i jezički bogatim opisima znamenja na štitovima napadajućih Argejaca stvara sliku obesti i razularenog, titanskog heroizma koji je uvek pretio uređenoj zajednici. Opisi Kapaneja, jednog od Sedmorice, su ovde reprezentativni: „On grad će, kaže, nama, bilo bogu to il’ s voljom il’ ne, raskopat, – neće ga ni Zeusov s neba grom odvratit, spriječit moć!“ [7]
Zevsova statua u Luvru (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Na njegovom štitu je direktna pretnja usmerena božanskom i državnom poretku: „A za znak ima gola on vatronošu, u ruci gori zublja – njeg’vo oružje, i zlatna zbori slova: ‘Grad ću sažeć ja!’“ [8] Eteokle i, možemo pretpostaviti, publika atinskog pozorišta, su zgroženi ovom besomučnom uvredom upućenom ka nebesima. Kapanej „pjan od veselja luda – k nebu smrtnik on do Zeusa šalje bučnih, šumnih reči roj!“ [9]
S druge strane, božanski poredak, i polis čiji je on predstavnik na zemlji, pronalazi svoje branioce u Eteoklu i njegovim saborcima, punopravnim građanima Tebe, pripadnicima izvornog soja originalnih stanovnika Tebe, odnosno potomcima zmajskog semena (Σπαρτοί). Eteokle opisuje njihovo plemenito poreklo i vrline sukladne braniocima kako nebeskog tako i ovozemaljskog, državnog poretka.
Megarej je tipičan primer tog etosa: „Megarej, Kreontov je, zmajsko seme, rod, on pustog, bijesnog konjskog njiska, dahtanja zacijelo prepast se neće, vrata ostavit, već il’ će mrtav maji [10] platit njegu svu il’ dva će momka i na štitu onaj grad on zgrabit, plijenom svome ocu kitit dom!“[11] Dakle, idealni branioci Tebe su oni „dobra roda, koji Stida prijesto štuju uvijek, i mrze na sve riječi tašte, ohole“. [12] Njima će u boju „Ares sudit, al’ ih u boj šalje Pravda, naša krv, da majku si od koplja brane dušmanskog.“[13]
Tragički heroizam
Već u prvim stihovima Sedmorice protiv Tebe Eshil izlaže svoju viziju građanske odgovornosti: „Sad vama je – i mladu, kome mladost još vrhunca ne doseže, i odmaklu već – svu tijela svoga snagu skupit, sjeknut njom; Svak brigu brini, kako dobi liči mu, pomaži gradu, našeg kraja bozima oltare štiti, nikad čast da se ne zatre, i brani djecu, zemlju – majku predragu! Ko djeca otkad grudom milom pužete, svom mukom vijek se muči ona, gaji vas i othrani, da vjerni njojzi sinovi, štitonoše u ovoj bijedi budete.“ [14]
Ovi stihovi su sasvim u skladu sa slavnim pokličom Atinjana iz Persijanaca, što nas vodi ka zaključku da ovde mitska građa ne pretenduje da verno prikaže ratničku dispoziciju figura iz herojskog doba, već mitološki akteri ispoljavaju stavove i gledišta tipične za vojskovođe i državnike tadašnje Atine. Eteokle više podseća na atinskog stratega ili generala nego na homerovske ratne gospodare i plemenske vođe. Njegov plemeniti etos i lične vrline čine ga arhetipskim tragičkim junakom, koji pritisnut silom neumoljive sudbine svakim korakom juri ka njenom ispunjenju.
Kao takav idealni je predstavnik tragičkog heroizma kojim je Niče u svom Rođenju tragedije bio toliko oduševljen, i njegovo stoičko, rezignirano prihvatanje sudbine uvršćuje ga u redove najupečatljivijih likova grčke književnosti. U njegovom primeru Verner Jeger je video izraz onog heroizma čija apoteoza u vidu konačnog junačkog čina biva dodatno poduprta tragičnim ishodom. [15] Eteokle i u svojoj propasti održava dostojanstvo, a neizbežna propast do koje dovodi Edipovo prokletstvo samo omogućava još jasnije ispoljavanje herojske rezignacije i tragičkog karaktera.
Kserksovi vojnici, reljef sa grobnice Kserksa Prvog u Nakš-e Rustamu (Foto: Wikimedia commons/A.Davey/CC BY 2.0)Kao predstavnik smerne i trezvene pobožnosti, on suzdržava lamentacije hora tebanskih žena, čije žalopojke prevazilaze meru i doprinose širenju opšte panike i meteža. Umesto toga, Eteokle preporučuje staloženi pijetet i pouzdanje u borbene sposobnosti tebanskih ratnika: „Pa mol’te, tvrđa da nam koplje dušmansko sad skrši! To zacijelo dat će bogovi, al’ bozi, kažu, ostavljaju pali grad“. [16]
Polisu koji održava dodir sa božanskim, i neguje smotrenost, poredak, te poštuje propisanu meru (Μέτρον), ne preti opasnost od božanske abdikacije, i može da računa na njihovu pomoć. U kontrastu sa starijim poimanjem, gde pobeda dolazi od bogova te je svaki trud izlišan, Eshilov pogled ovde izražava razvijeniji stadijum grčke religioznosti, koji negira apsolutni determinizam i ostavlja prostor za ljudsko delovanje i ispoljavanje karaktera.
Moralna zaslepljenost (Ἄτη), nepromišljenost, nerazboritost, je ona sila koja vodi ka ispunjenju zlosretne sudbine. Eteokle se držao ispravne linije grčke religioznosti do odlučujućeg trenutka, kada je njegov inherentni, ali i nasledni karakterni nedostatak zapečatio njegovu sudbinu. „Čovekov karakter je njegova sudbina“ rekao je Heraklit, i sa ovim gledištem bi se složio i Eshil. [17] Svojim duhom samopregorevanja i lične požrtvovanosti, Eteokle predstavlja idealnog državnika u očima Eshila. Protivnih svakog prestupa, pobornik olimpijskog poretka, te predstavnik oružane klase hoplita, biva osujećen samo svojim prezirom prema smrti i sudbini.
Kompletnija slika
Ako nam Sedmorica protiv Tebe omogućavaju da rekonstruišemo rudimentarnu verziju Eshilovih političkih gledišta, onda će nam njegove Hiketide pomoći da izgradimo kompletniju sliku. Hiketide, kao i Sedmorica obiluju teodikejskim [18] narativom na koji smo navikli čitajući njegove drame. Eshilova tragička religioznost ovde je dobila najlepši izražaj u monumentalnim himnama Zevsu ispevanim od strane ćerka Danaja.
Ovde se javlja konvencionalna forma dramske izvedbe, gde hor zauzima mesto kao glavni i jedini akter. Takav dramski aranžman ostavlja utisak impersonalnosti, odnosno bezličnosti učesnika drame, što omogućava da se didaktički sadržaj prenese što upečatljivije. Iako efekat na koji se u ovom slučaju pretenduje cilja na prouzrovokavanje strahopoštovanja prema bogovima te njihovom poretku, koji su zaštitnici institucije gostoprimstva (ξενία), ipak i u ovoj drami politički sadržaj nikako nije na margini.
Polisu koji održava dodir sa božanskim, i neguje smotrenost, poredak, te poštuje propisanu meru (Μέτρον), ne preti opasnost od božanske abdikacije
Danaide koje su vezane za tlo doline Nila, naviknute su na tiraniju orijentalnog despotizma. Svoju molbu da ih zaštiti od nasilništva Egiptovih sinova upućuju kralju Arga, Pelazgu. Takva molitva, izložena sa svim religioznim ceremonijalom uglavnom bi bila dovoljna da pokrene bilo kakvog vladaoca, pa i Pelazga, ka bezrezervnom pružanju pomoći. Na ovom mestu Eshil vrlo pronicljivo koristi religiozni jezik kao sredstvo primoljavanja Argejaca.
Danaide ucenjuju Pelazga pozivanjem na bogove i njihovo sveto pravo kao pribegarke, ali sa druge strane, kod Pelazga se javlja jedan sasvim drugačiji odnos prema veri. Jer, iako običaji nisu sazreli, politički oblik iz čijeg ugla piše Eshil daleko je razvijeniji i napredniji. Iako Danaide mašu pribegarskim štapovima optočenim belom vunom koji simbolizuju njihovo sveto pravo, Pelazg odbija da im pruža pomoć dok njihov slučaj ne izloži narodu.
Dionisov teatar u Atini (Foto: Wikimedia commons/dronepicr/CC BY 2.0)Razmena koja usleđuje jeste jezgro političkog raspleta drame: „Do ognjišta u domu ne sjedite mom“, reći će kralj Pelazg, „A ljagom kalja li se zajednica, grad, sav narod neka se skupa trudi, traži lijek! Obećat nit izvršit neću ništa ja, dok građanima svijem to ne saopćim [19].“ Teško je zamisliti da bi bilo koji kralj iz herojskog ili mikenskog doba ispoljavao ovakva demokratska gledišta. Pelazg se ovde, poput Eteokla, javlja u savremenijem obliku, i njegov obzir prema narodnoj suverenosti asocira na demokratsko uređenje tadašnje Atine.
Isto tako, u tekstu se pojavljuje svojevrsan omaž demagogiji, koji nas neodoljivo podseća na modernu političku praksu. Kako bi dao izglednije šanse da predlog Danaja i njegovih ćerki bude prihvaćen od strane naroda, Pelazg preporučuje da Danaj bude taj koji će molbu preneti Argejcima: „A ti mi, starče, oče devojaka tih, sad odmah u ruke de uzmi grančice, na žrtvenike druge bozim’ domaćim daj metni, svrhu da došašća vašeg svak vidi građanin i na me ne svali svu krivnju! Oblast, vladu voli krivit puk.“ [20]
Pelazg ovde više naliči kakvom populističkom vođi, sviknutom na taktike predstavničke demokratije nego mikenskom kralju. Eshil na ovom mestu odaje političku obrazovanost koja je jedino mogla biti stečena posmatranjem tekovina i procesa atinske demokratije. Ovaj sitan ali nezanemarljiv detalj doprinosi kompletnijem razumevanju Eshilovog stepena političke svesti.
Pobožni branioci
Danajeve ćerke nisu naviknute na oblik vladavine sa kojim se suočavaju kročeći na tlo Arga, i na Pelazgovu odluku da njihov predlog prvo predoči narodu reaguju sa čuđenjem: „Al’ ti si grad i ti si narod, puk, vlast beskrajna je tvoja! Oltarom vladaš – zemlje ognjištem, sam glasom, migom svojim ravnaš ti, sam žezlom treseš na svom prijestolu.“ [21] Podneblje iz kojeg Danaide dolaze jeste područje orijentalne despotije i apsolutne vladavine bogokraljeva.
S obzirom da se Egiptovi sinovi u ovoj drami javljaju kao invazivna snaga sa Istoka, impulsivna i osvajačka, verovatno je da je kontrast koji je Eshil napravio u ovom delu inspirisan iskustvom Persijskog rata. Njihov prezir prema božanskom i dionizijevska pomama stavlja ih na stranu prekoračenja i obesti, uporedivo sa osudom Kserksove kampanje u Persijancima.
Nagonska pomahnitalost i žudnja, koja tera sinove Egipta da jure Danaide preko mora, nailazi na otpor u vidu uređenog i razumnog poretka kralja Pelazga i Arga. Već smo videli kako argejski politički sistem podseća na atinski. Utoliko nam je lakše da veličanstvenu molitvu Zevsu, koju Danaide posvećuju Argu kada konačno steknu njegovu zaštitu, razumemo kao odu gradu Atini i njegovom prosperitetu: „Nikad nek se kuga ljudska ne prazni grada ovog! Domaćim neka sinma krv ne rosi s rane grudu, polje! Nikad mladosti se cvijet ne trgao! Krvnik Ares, Afrodite milosnik ne pokosio travke! Svetim neka plamom puni oltari planu! Starci ih brižno paze. Gradu im sreća cvala, štovali Zeusa silnog. Gostu je čuvar najviši! Novi uvjek molimo zemlji rađati se kralj, a Artemida lovka trudne čuvala žene!“ [22]
Svojom pobožnošću, ispravnom vladavinom, i poštovanjem običaja, Eshil je uz pomoć Pelazgovog Arga izgradio tragičku verziju Atine za koju se nadao da će se aktuelizovati u stvarnosti. Ove molitve opomena su Atinjanima da se uvek obaziru na vanvremenski poredak bogova, i da svoju državu i političku praksu usmere i usklade sa božanskim.
Ostaci Zevsovog hrama u Olimpiji (Foto: Unsplash/Walter Martin)Osim pobožnosti, koja čini jedan od osnovnih pojmova na kojima Eshil zasniva svoj idealni politički poredak u svim tragedijama koje smo izučavali, javlja se i nužnost odbrane koja će ga štititi od spoljašnje opasnosti. Ovaj motiv jasan je kako u Sedmorici tako i u Hiketidama. Danaide zastrašuje iznenadno iskrcavanje Egiptovih sinova: „Egiptov rod je ćudi bijesne, zlopake – sit boja nikad!“ [23], na šta Danaj odgovara: „Al’ silu krepkijeh će naći mišica, na suncu žegi one otvrdnule su.“ [24]
Lako je zaključiti kako ovaj stameni otpor Argejaca Eshil zamišlja kao dramatizaciju helenskog sukoba sa Persijancima. Kao Kserksova vojska i Sedmorica, Egiptovi sinovi ne haju za božju vlast i spremni su da delima potvrde svoj prkos prema bogovima. Opisani su kao jedna dionizijevska sila razuzdanog impulsa: „Al’ onog trozuba ni božje svetosti neće se prepast nit će, oče, kanit nas! Sa pakosna su srca oholi i bijesni, drski kao ljuti psi! Za boga marit neće.“ [25]
Danaj, doduše, veruje da njihov prkos i omraza prema bogovima samo jače podupiru pravedništvo Argejaca: „To djeco, bit će od koristi lijepe nam, po tebi bogovima kad se omraze. Al’ ima riječ: od pasa vuci jači su, a bibla [26] vlat natkrilit neće žita klas.“ [27]
Pravda, oličena u naklonosti bogova prema zemaljskom pregalništvu, pronašla je svoje zaštitnike u pobožnim braniocima argejskog kralja Pelazga, koji su zarad božanske pravde spremni da stupe u boj. Ovde se čisto politički cilj povezuje sa religioznim, jer je napad na sakralno ujedno i napad na same temelje političkog ustrojstva. S obzirom da Egiptovi sinovi nemaju poštovanja prema bogovima, a argejski poredak je odsjaj sakralnog na zemlji, njihov pokušaj nasilnog otimanja Danaida i prenebregavanja argejske suverenosti je utoliko uvredljiviji.
Odbrana suverenosti
Prestupom nad božanskim, Egipćani prelaze na političko. Na ovom mestu se javlja Eshilova odbrana suverenosti i teritorijalnog integriteta. Kada Egipćani kroče na argejsko tlo i pokušaju da otmu Danaide, kralj Pelazg je zgrožen ovim kršenjem pravila ispravnog postupanja prema kojima svi stranci koji stupe na tuđe tlo moraju da se nose.
Pelazg im upućuje: „Ti, što to radiš? Od obijesta kakve mi Pelazga zemlju sad sramotiš, gaziš čast? Zar gradu babljem, misliš dođe, stiže ti? Ti – barbarin sa Helenima grdno postupaš! Ti mnogo zgriješi s luda, bijesna srca svog.“ [28] Egipćani tvrde da poštuju svoje pravo vlasništva koje im dato od strane bogova Nila, na šta Pelazg odgovara: „A bogovi naši nisu ništa, tako razumeh te?“ [29] Kao stranci, Egiptovi sinovi se nalaze na tuđoj teritoriji i moraju se prilagoditi običajima zemlje kojoj su došli. Očigledno je da Eshilova demokratska ideologija poprima drugačiji oblik od onoga na koji smo navikli u klasičnim definicijama demokratije i pravne države.
U ovoj iteraciji demokratskog i građanskog državnog ustrojenja, osnovni nosilac narodnog suvereniteta i građanskih prava je domicilno stanovništvo koje ima udeo u funkcionisanju tog uređenja, pa samim tim i interes da ga brani. Argejci se ne pozivaju na opštevažeća načela niti univerzalna prava, već zahtevaju da njihov pogled na božansko i političko otelotvoren u njihovom gradu bude poštovan od strane tuđina.
Danaide su pronašle sklonište u pravednom i pobožnom poretku Arga/Atine, čije su hvalospeve opevale svojim himnama Zevsu. Narod, glasajući na skupštini kojoj je dato svo opunomoćenje, izglasao je da Danaidama bude pružena pomoć, i toj odluci se Egipćani moraju povinovati, a Argejski ratnici je primeniti i obezbediti.
Sa ovom analizom Eshilovih manje čitanih drama, videli smo da se u njihovim redovima nalazi jedna implicitna odbrana političkih principa skladnih sa tadašnjim atinskim državnim poretkom. Atina iz Persijanaca sukladna je sa mitologizovanom Atinom u Sedmorici i Hiketidama. Elemente ove političke ideologije možemo pronaći u principima pobožnosti, odbrane, i ekskluziviteta.
Pogled na atinski Akropolj (Foto: Unsplash/Kostas Vourou)U svim tragedijama Eshilova glavna briga je da tok dramskih dešavanja dovede do ostvarenja božanske pravde, te su sva politička ustrojenja nužno i idealni branioci ispravne mere i helenskog pijeteta. I Teba i Arg svojom pobožnošću i obziru prema božanskom protivstavljeni su njihovim rušiocima u vidu Sedmorice i Egiptovih sinova. U istoj meri u kojoj predstavljaju idealnu Atinu, u tolikoj meri su i mitologizovani bastioni odbrane sakralnog.
Ovde postaje jasno da je Eshilova poruka Atinjanima u ovim tragedijama bila da sebe smatraju predstavnicima božanske sile na zemlji. Njegova želja je bila da himnama Zevsu iz Hiketida ustoliči ovu veru kod Atinjana i time probudi strahopoštovanje prema bogovima. Isto tako, videli smo da je ratnički element bezrezervno stavljen u službu sakralnog. Eshil nikako ne očekuje da će puka pobožnost doneti pobedu, što smo videli u njegovoj osudi horske lamentacije nad sudbinom grada u Sedmorici protiv Tebe.
Umesto toga, država i vera moraju se osloniti na promišljenu i trezvenu primenu sile kako bi poredak bio sačuvan. Tu ulogu ispunjavaju tebanski i argejski ratnici, te Eteokle i Pelazg. Takođe, u sukobu sa invazivnim prestupnicima i agresorima možemo pronaći primer Eshilovog izdizanja ekskluziviteta kao politički važnog principa. Linije sukoba su jasno iscrtane, i Eshil se ne preže od toga da neprijatelje prikaže kao stranu invazivnu silu.
Argejci se ne pozivaju na opštevažeća načela niti univerzalna prava, već zahtevaju da njihov pogled na božansko i političko otelotvoren u njihovom gradu bude poštovan od strane tuđina
Ovi motivi su jasni u odi građanskoj vrlini i dužnosti sa početka Sedmorice, koju smo citirali na početku teksta. U Hiketidama tema je još izraženija, gde se Egipćani tretiraju kao jasno suprotstavljena grupa stranaca koja odbija da se podredi pravilima državne zajednice na čije su tlo kročili. Čak i u razmatranju o pružanju pomoći Danaidama javlja se dilema o tome da li državne interese treba podrediti zahtevima stranaca. [30]
Dilema je, kao što znamo, rešena konsenzusom građanske skupštine. Ali to takođe znači da samo građani, koji su nosioci suvereniteta, poseduju prerogativ koji im omogućava da takvu odluku donesu. U sukobu sa Egipćanima situacija je još jasnija, te se pred njih kao strance postavlja zahtev da poštuju bogove, zakone, i suverenitet zajednice koju su posetili. Ovde se ekskluzivitet kao element Eshilovog poimanja državne ideologije najoštrije pokazuje.
Iako definisanje političkih pozicija nije glavna namera tragedija koje smo izučavali, ipak se njihova uloga nameće kao važan element dramskog raspleta. Eshil je bio spreman da prikaže neke idealne, ali i realne aspekte funkcionisanja atinskog državnog poretka. Više od toga, Eshilovo tretiranje političkih tema pokazuje njegovo viđenje idealnog državnog poretka.
Moramo zaključiti, na osnovu dosadašnjeg čitanja tragedija, da je u njima svaka pozicija definisana apsolutno. Različiti likovi i mitske figure glasnogovornici su religioznih i političkih orijentacija. Nije slučajnost da je Eshil izabrao određena državna uređenja kao božanski opravdana. Time je jasno dao do znanja kakav odnos prema božanskom i političkom prema njemu zaslužuje pohvalu, te definisao njegove antiteze u vidu mitologizovanih prikaza obesti i prekoračenja. Na osnovu ovoga, javlja se jedna koherentna slika idealnog društva, poretka, i građanske vrline kakvu je vidi Eshil.
Aleksa Anđelić je politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.
LITERATURA:
- Werner Jaeger, Paideia: The Ideals of Greek Culture, Basil Blackwell, Oxford, 1946
- Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti, Dereta, Beograd, 2011
- Eshil, Sofoklo, Euripid, Sabrane grčke tragedije, prev. Koloman Rac, Vrhunci Civilizacije, Beograd, 1988
- Aeschylus, Prometheus Bound and Other Plays, prev. Philip Vellacott, Penguin Classics, London, 1961
UPUTNICE:
[1] Werner Jaeger, Paideia: The Ideals of Greek Culture, Basil Blackwell, Oxford, 1946, str. 238.
[2] Ibid. str. 239.
[3] Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti, Dereta, Beograd, 2011, str. 317.
[4] Ibid, str. 318.
[5] Eshil, Sofoklo, Euripid, Sabrane grčke tragedije, Vrhunci Civilizacije, Beograd, 1988, str. 117.
[6] Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti, Dereta, Beograd, 2011, str. 314.
[7] Eshil, Sofoklo, Euripid, Sabrane grčke tragedije, Vrhunci Civilizacije, Beograd, 1988, str. 48.
[8] Ibid, str. 48.
[9] Ibid, str. 48.
[10] Misli se na otadžbinu.
[11] Ibid, str. 48.
[12] Ibid, str. 48,
[13] Ibid, str. 48.
[14] Ibid, str. 43.
[15] Werner Jaeger, Paideia: The Ideals of Greek Culture, Basil Blackwell, Oxford, 1946, str. 253.
[16] Eshil, Sofoklo, Euripid, Sabrane grčke tragedije, Vrhunci Civilizacije, Beograd, 1988, str. 45.
[17] Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti, Dereta, Beograd, 2011, str. 317.
[18] Teodikeja, odnosno pokušaj izmirenja postojanja zla sa božjom voljom, glavna je tema grčke tragedije i njen pokretački princip. Eshilovo vezivanje Sudbine i Pravde, shvaćene kao sakralne kategorije, je metafizička okosnica svih njegovih dela.
[19] Eshil, Sofoklo, Euripid, Sabrane grčke tragedije, Vrhunci Civilizacije, Beograd, 1988, str. 33.
[20] Ibid. str. 34.
[21] Ibid. str. 33.
[22] Ibid. str. 36.
[23] Ibid. str. 37.
[24] Ibid. str. 37.
[25] Ibid. str. 37.
[26] Bibla, biljka od koje se pravio papirus, raste u Egiptu. Eshil hoće da kaže da je argejsko žito jače od egipatskog papirusa, odnosno da su Argejci jači od Egipćana
[27] Eshil, Sofoklo, Euripid, Sabrane grčke tragedije, Vrhunci Civilizacije, Beograd, 1988, str. 37.
[28] Ibid. str. 39.
[29] Ibid. str. 40.
[30] Aeschylus, Prometheus Bound and Other Plays, prev. Philip Vellacott, Penguin Classics, London, 1961, str. 66
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Leo von Klenze/Public domain
BONUS VIDEO:
