Istorijski arhivi vezani za period Vladavine terora uglavnom su uništeni 1919. godine, ali više se ne dovodi u pitanje da je – izuzimajući rat u Vandeji – u Francuskoj bilo približno 42.000 žrtava Terora. Dve trećine su pogubljene giljotinom; ostali su bili streljani, obešeni, linčovani, udavljeni, izbodeni bajonetima ili, nekada čak spaljeni ili živi odrani.
Vandeja je bila preteča genocida iz 20. veka. Ta pobuna je odnela oko 600.000 života u populaciji koja je brojala nešto više od milion ljudi. Od tog broja, približno polovina je umrla od hladnoće i gladi izazvanih od strane države, uključujući najmanje 100.000 dece. Oko 18.000 republikanskih vojnika i najmanje 80.000 monarhista poginulo je u borbama, dok je 210.000 civila „likvidirano“ od strane države (prema podacima iz Enciklopedije Quid, 1985).
Način na koji su ubistva izvršavana užasan je kao i njihov broj. Želja revolucionarnih ubica da umoče ruke u krv svojih žrtava je neverovatna. U delu Mučenici Francuske revolucije (Les Martyrs de la Révolution Française), Ivan Gorbi opisuje mnoge jezive detalje. Na primer, Matije Žuv Žurden, „sekač glava“, testerom je odsekao glavu markizu De Loneu. Veliki dželat Žuv, koji je lično ubio 621 osobu, starao se da su mu ruke uvek natopljene krvlju, kao kada je odsekao ruke i noge jednom trgovcu vinom, pa zatim oprao ruke u nastaloj lokvi krvi.
Tokom 1792. i 1793. godine, kada bi pariska rulja rasparčala svoje žrtve, neke žene su odsecale genitalije i od njih pravile kesice za novčiće. U vandejskom selu Sen Žermen, sedamnaestogodišnja Mari Papen je isečena na sitne komade koji su razbacani, i to samo iz razloga što je odbila da otkrije skrovište monarhističkih odmetnika.
Revolucionarni užasi
Zabeleženi su slučajevi u Remsu, kada su odsečeni udovi nesrećnika povremeno pečeni na ražnju. Ako su rođaci žrtava bili u blizini, „mesari“ bi požurili da im pokažu odsečene glave. U Parizu su odsekli glavu pekaru Fulonu, nabili je na koplje i pokazali je njegovoj trudnoj ženi, koja se onesvestila na taj prizor. Zatim su čekali da se osvesti i naterali je da poljubi glavu.
Skrnavljenje leševa, posebno ženskih, bilo je omiljeno. Recimo, nad obezglavljenim lešom vojvotkinje od Lambala, koja nije želela da se odrekne kralja i kraljice, razjarena gomila je izvodila jezive seksualne orgije, a njenu glavu su nosili na koplju pored prozora zarobljene kraljevske porodice.
Što se tiče kanibalizma, već u avgustu 1789. godine, jedan oficir koji je pokušao da zaustavi ulične nerede u Kanu isečen je na komade i pojeden. U avgustu 1792. godine, žene u pariskoj rulji željno su hvatale i proždirale krvave komade mesa sa svojih žrtava, ne čekajući da ih ispeku na ražnju. Glumac Gramon bio je poznat po tome što je razbijao lobanje giljotinom pogubljenih, vadio im mozak, a zatim sipao njihovu krv u smesu i pio je kao vino iz pehara.
Što je teror duže trajao, to su revolucionari postajali kreativniji. Dok je u avgustu 1792. godine, grof De Klermon-Toner bio „samo“ izbačen kroz prozor od strane sankilota, kasnije je jedan oficir Kraljeve garde bio go vučen ulicama pola sata, izboden sabljama i bajonetima – ali tako da mu ne nanesu nijednu smrtonosnu ranu. Kada su videli da je na samrti, mučitelji su ga na kraju uspeli živog oderati.
Časne sestre u kolima koja ih vode na giljotinu u Kambreu, 26. juna 1794. (Izvor: Wikimedia commons/GO69/CC BY-SA 4.0)Tokom Terora u Lionu, 1793. godine, giljotina više nije bila dovoljno brza, pa se prešlo na masovna streljanja. Pošto je u gomilama probušenih tela uvek bilo preživelih, komandant bi uzviknuo: „Ko je živ, neka ustane – Republika mu oprašta!“. Naravno, zna se kako bi njihovo ustajanje završilo. Stotine okovanih nesrećnika nabacivane su u podrum broda, a kada bi stigli do sredine reke, otvorili bi im unutrašnje pregrade, kako bi se svi udavili. Čamci sa naoružanim stražarima pratili su brod, kako bi odmah ubili svakog ko bi isplivao na površinu.
I još nešto, radi zabave su upražnjavali i takozvano „republikansko venčanje“ – mladići i devojke, potpuno nagi, bili su vezivani jedni za druge i bacani zajedno u vodu. Republikanci u Vandeji nisu sahranjivali leševe svojih žrtava, već su ih ostavljali da trunu na mestu – u tamnicama ili na otvorenom. Istoričar G. Lenotr je obilazio Vandeju i u delu Utapanja u Nantu (Les Noyades de Nantes) zabeležio da su u Žigou „leševi bili naslagani, izmešani i nagi: niko se nije trudio da ih sahrani.“
Deburž, oficir Šestog bataljona Narodne garde, otkrio je 75 raspadajućih ženskih leševa pored reke, licem okrenutih ka zemlji, sve uzrasta od 15 do 18 godina. Kovač iz Nanta, Burde, video je gomilu od 80 leševa kako trunu tri dana. Bine, komandant jednog gardijskog bataljona, bio je svedok prizora 30 ženskih leševa – nagih i izmasakriranih. Lenotr dodaje da je posledica takvih nehigijenskih uslova bila epidemija kuge, koja je odnela hiljade preživelih stanovnika Vandeje.
Kritike revolucije
„Francusko-kantovsko“ prosvetiteljstvo, ideološka osnova Francuske revolucije, kao i sama revolucija, imali su ranog i ozbiljnog kritičara u Edmundu Berku. Još 1790. godine, pre nego što je Teror zaista započeo, u svom delu Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj (Reflections on the Revolution in France), Berk je osporio razloge na kojima se temelji proglašenje apstraktnih ljudskih prava u različitim aspektima. On je odbacio njihovu tvrdnju o univerzalnosti, pojmove prirodnog prava, kao i individualizam.
U Francuskoj je, izuzimajući rat u Vandeji bilo približno 42.000 žrtava Terora
Odbacujući revolucionarni projekat radikalne rekonstrukcije društvenog poretka i preferirajući empirizam u odnosu na idealizam, Berk je razvio engleski koncept prava koja se postepeno stiču tokom istorije i važe u okviru date društvene zajednice u određenom trenutku. I danas njegovo delo Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj ostaje ključni spis britanskog konzervativizma kao samosvesne, potpuno osmišljene političke filozofije.
Dok je Edmund Berk poznat svakoj dobro obrazovanoj osobi u anglosaksonskom svetu kao filozof, pisac, diplomata i prorok kontrarevolucije, Žozef de Mestr to nije. De Mestr (1753–1821) nije bio liberal kao Berk. Naprotiv – on je želeo „kontrarevoluciju koja ne bi bila puka kontra-revolucija, već njena suštinska suprotnost.“
Britanski politički mislilac Edmund Berk (Foto: Wikimedia commons/Unknown author – Duyckinick, Evert A. Portrait Gallery of Eminent Men and Women in Europe and America. New York: Johnson, Wilson & Company, 1873. p. 159/Public domain)Za Mestra, revolucija je bila nesrećan, ali logičan vrhunac jednog bezbožničkog veka koji je obožavao individualna dostignuća na račun božanskog poretka i tradicije. Zauzimajući pesimistički stav prema istoriji, on je insistirao da pojedinac treba da bude podređen svojoj zajednici i društvu, Autoritetu i Proviđenju.
Pogrešno optužen od strane Isaije Berlina da je preteča fašizma, Mestr je želeo da vidi povratak Francuske nepisanim zakonima i objavljenoj božanskoj poruci, dok je istovremeno (tragično) priznavao nepovratnu prirodu Revolucije. Romanopisac Žil Barbe d’Orvili, danas zaboravljen ali popularan u vreme Treće republike, nazvao ga je „prorokom prošlosti“.
Beskompromisno antimodernistički, Mestr i danas ostaje simbolična figura kontrarevolucije. Zahvaljujući njemu više nego bilo kom drugom, u Francuskoj je kontrarevolucija dobila značenje neprijateljske nastrojenosti prema celom modernom svetu, od Reformacije naovamo. Za njega je Revolucija bila nepopravljivo užasan događaj, čija je jedina „vrlina“ bila to što je poslužila kao kazna Francuskoj zbog njene uloge u služenju Prosvetiteljstvu.
Temeljno odbacivanje
Ipolit Tenovo kapitalno delo iz 1875. godine, Poreklo savremene Francuske, bilo je značajno jer njegov autor – izuzetno cenjeni istoričar, književni kritičar i filozof – nije mogao biti odbačen kao zakleti reakcionar. To mu je u francuskoj Trećoj republici donelo kredibilitet koji je uskraćeni drugim autorima neprijateljski nastrojenim prema Revoluciji, poput Mestra. Iscrpljen hroničnom nestabilnošću zemlje i užasnut Pariskom komunom, Ten se nije zadovoljio time da osudi samo Teror. On je napao same principe 1789. godine – kako apstraktna ljudska prava, tako i suverenitet naroda.
Tenova kritika usmerenosti revolucionara na „apstrakcije“, koje su ih navele da veruju kako se društvo može preobraziti vladavinom „razuma“ jednom kada se raskine sa „predrasudama“, zvuči izrazito berkovski. Zaista, Tenova kritika Revolucije nerazdvojiva je od njegove pohvale liberalne Engleske, koja je, po njegovom mišljenju, znala da izvrši reforme bez napuštanja svog ustavnog nasleđa, i u kojoj je politička sloboda – koja se prilagođava privilegijama i predrasudama – u stvari „plod prihvaćene nejednakosti i tolerisane nesavršenosti“.
Egzekucija žirondinaca tokom Vladavine terora, 1793. (Foto: Wikimedia commons/Anonymous – Gallica Digital Library/Public Domain)Kao konzervativni liberal, Ten je imao malo toga zajedničkog sa prorocima kontrarevolucije. U Žozefu de Mestru je pre svega video branioca pape i Vatikana, čiji su moć i zatvorenost, po njegovom mišljenju, bili jedan od glavnih uzroka francuske nesreće. Nasuprot tome, pisao je Ten, Engleska je znala da sebi podari oblik religije koji je kompatibilan sa slobodom pojedinca i naučnim duhom. Držeći se po strani od katoličke kontrarevolucije, Ten nije ništa manje udaljen ni od kasnije Action Française Šarla Morasa, koja je sebe smatrala naslednicom rojalističke Francuske.
Ten nije težio obnavljanju monarhije, već je (iako nije verovao u izvodljivost toga) želeo da u Francuskoj vidi parlamentarni režim po uzoru na Vestminster. Ma koliko da je bio neprijateljski nastrojen prema Revoluciji i, u krajnjoj liniji, prema levici, Ten nije pripadao krajnjoj desnici niti je bio deo „klasične“ kontrarevolucionarne tradicije. On pripada uskom krugu konzervativnih liberala koji su u suštini odbacili temelje francuske političke kulture kao celine.
Ova trojica teoretiča – Berk, De Mestr i Ten – razvili su tri različite linije kritike Francuske revolucije u prvom veku nakon pada Bastilje. Za znatiželjne, može biti zanimljivo da se upoznaju i sa kritikom Revolucije koju su u prvoj polovini dvadesetog veka formulisali Šarl Moras, Martin Hajdeger i Karl Šmit.
Francuska revolucija kao mit
U završnom, trećem delu ovog teksta, osvrćemo se na stanje moderne i postmoderne Francuske, koja sve dublje tone u živo blato multikulturalnog samouništenja.
U istoriji evropskih naroda postoje mitovi koji povezuju i ujedinjuju, kao što je atinska priča o njenom vođstvu u helenskom svetu tokom Persijskih ratova; ili španski mit o Rekonkisti kao linearnom procesu koji se proteže od ranog osmog do kasnog petnaestog veka; ili Kosovski mit, koji je Srbima omogućio da izdrže četiri veka otomanskog mraka.
Mit o Francuskoj revoluciji, nasuprot tome, po svojoj prirodi održava emocionalnu, moralnu i intelektualnu podeljenost unutar jednog velikog naroda. Već više od dva veka truje veze među članovima francuskog društvenog tela. Bio je jedan od direktnih uzroka katastrofe iz 1940. godine.
Malo je Francuza našeg vremena, kao i u prethodna dva veka, koji su u stanju da premoste taj jaz. Ako je nekima to i uspelo, poput pesnika Šarla Pegija uoči Velikog rata, taj podvig bio je prolazan i trenutan. Danas, 236 godina kasnije, u Francuskoj nema nacionalnog pomirenja, nema saglasnosti oko istorijske istine i nema nade da će je biti.
Tvrdnja Žorža Klemansoa, izrečena tokom debate u Narodnoj skupštini 1891. godine, da je „Francuska revolucija jedan blok“ (La Révolution française est un bloc) (u značenju prihvatanja svega što ona predstavlja „đuture“ prim. NS), i dalje je uglavnom nedodirljiva, što dovodi do užasnog spajanja navodno uzvišenih ideala Revolucije sa njenom zločinačkom praksom.
Zaseda tokom sukoba u Vandeji 1793, delo Žulijena le Blana (Foto: Wikimedia commons/Julien Le Blant/Public Domain)Prava čoveka i građanina ostaju sijamski blizanac nerazdvojiv od Terora i njegovih zločinaca. U zvaničnom diskursu savremene Francuske, strahote Terora su ili prećutane, ili umanjene, ili cinično opravdavane. Apologeti Terora bili su, navodno, zgroženi nad „karikaturom“ revolucionarnih vođa i tvrdnjom da je Revolucija proizvela „prvi Gulag“. (Mach Gallo, Le nouveau catéchisme, Le Figaro, 17. 12. 1984)
Do danas se oko 700.000 žrtava Revolucije – Terora i genocida u Vendeji, koji se moraju posmatrati kao jedna celina – tretira kao incident izazvan nekom višom silom. Žan-Noel Ženenu, predsednik komiteta za proslavu dvesta godina od Revolucije 1989. godine, žestoko je branio tvrdnju da Revolucija predstavlja „jedan blok“. On je branio giljotinu kao „humanitarni napredak“ u odnosu na ranije metode. Uporedio je Teror Revolucije sa „Drugim belim terorom“ iz 1815. godine, odnosno sa periodom restauracije francuske monarhije.
Dokumentarni podaci o periodu „Belog terora“ beleže da je u južnim krajevima Francuske tri stotine ljudi bilo linčovano od strane gomile, da je tačno 45 vojnika Zuava ubijeno u svojim kasarnama, i da je oko dvadeset osoba više ili manje po hitnom postupku suđeno i pogubljeno, uključujući čuvenog maršala Neja. Odnos žrtava Revolucije i „terora“ iz 1815. godine iznosi dve hiljade prema jedan.
Ipak, od strane države „odobreni“ istoričar Ženenu postavio je znak jednakosti između njih. To je i činjenično i moralno potpuni ekvivalent izjednačavanja jevrejskog Holokausta 1939-1945. godine sa Pinočeovim pučem u Čileu 1973. godine, ili žrtava genocida nad Jermenima u Turskoj 1915-1918. sa gubicima američke intervencije u Zalivu svinja na Kubi 1962. godine.
Dva stava
Zvanično prihvaćeni narativ je takav kakav jeste, i na njihovu večnu sramotu francuski istoričari do danas nisu uspeli da se uzdignu iznad prljavog drajfusovskog diskursa poslednje decenije 19. veka. Takozvani revizionizam, koji tvrdi da pruža navodno objektivnu osudu i „levih“ i „desnih“ verzija Revolucije, posebno je licemeran. Izjava jednog vodećeg predstavnika tog tabora ilustruje taj mentalitet:
„U suštini, postoje dva stava o Francuskoj revoluciji koja nisu u stanju da je osvetle. Jedan je kontrarevolucionarni, a drugi je jakobinski. Oba nastoje da predstave Francusku revoluciju kao jedinstven blok koji ili treba bezuslovno odbaciti, ili pak u celini blagosloviti. Ta jednostavna, ili bolje rečeno jednostrana, dihotomija treba da bude prevaziđena.“ (Francois Furet, La Révolution française : est-elle terminée?, Le Figaro, 20-21. 02. 1988.)
Čak i danas, 233 godine kasnije, nemoguće je dobiti potpunu sliku Francuske revolucije na osnovu radova istoričara u Francuskoj
Ovaj privid nepristrasnosti zapravo izjednačava žrtve i zločince. Činjenica je da se „kontrarevolucionarni“ autori i istoričari, od Mestra preko Morasa do Raspaja, ne mogu poistovetiti sa suprotnim taborom. Za početak, oni nikada nisu podlegli iskušenju da unište istorijske arhive zato što su se plašili da primarni izvori neće podržati njihove dogme. Upravo je to učinio Alber Matije, zagovornik „napredne“ (apologetske) istoriografije, 1919. godine. (Quid, 1985, Dominique et Michele Fremy, Paris, Laffont, p. 539, Terror: Statistics of victims are uncertain, the archives of the Revolution were destroyed by historian Albert Mathiez ca. 1919.)
Još jedna neiskrena podvala „revizionista“ iz kasnog 20. veka bila je njihovo navodno odbacivanje marksističkog tumačenja Francuske revolucije. To je bio trik kojim su pokušali da prikriju svoju projakobinsku pristrasnost. (Francois Furet, Les Francais ont fermi le theater da la guerre civile! Le Figaro, 27. 10. 1988.) „Revizionisti“ su bili primorani da odbace Marksovo socioekonomsko objašnjenje Francuske revolucije jer je ono bilo očigledno lažno. (Alfred Cobban, Le sens de la Rivolution francaise, Paris, Julliard/Commentaire, 1985) Pa ipak, Revolucija je poslužila svim komunistima – od Komune iz 1871. do Lenjina, Staljina, Mao ce Tunga, Kastra, Pol Pota i drugih – kao sociološki i politički model za njihova ubilačka nastojanja.
Kada savremeni francuski kvazirevizionisti osuđuju marksističko tumačenje Francuske revolucije – pažljivo izbegavajući da spomenu njen masovno-ubilački, teroristički karakter – oni pokušavaju zauzeti poziciju nalik onim „pravednim sudijama“ imenovanim od strane demokrata u Sjedinjenim Državama, koje gotovo jednakom žestinom osuđuju i nasilne crne provalnike i one „bedne“ belce koji su se usudili da se brane.
Ilustracija egzekucija zbačenog francuskog kralja Luja XVI, 1793. muzej Karnevale u Parizu (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Ignorišući ili umanjujući blisku vezu između Revolucije iz 1789. i one iz 1917. godine, „revizionisti“ oslobađaju revolucionare svake odgovornosti za totalitarna krvoprolića 20. veka. Ili, kao Fire, nevoljno ističu navodnu povezanost Francuske revolucije sa lenjinizmom, ali uporno odbacuju njenu vezu sa „autentičnim“ marksizmom.
Da stvar bude gora, nekoliko levičarski orijentisanih francuskih istoričara od izvesnog ugleda prihvatilo je zadatak – i to pre više od pola veka – da Oktobarsku revoluciju protumače kao rusku „orijentalnu“ ubilačku osobenost, kao posledicu azijatskih sklonosti moskovske tradicije. Naravno, to je bilo strašno, ali, tvrde oni, nije imalo nikakve veze sa Francuskom revolucijom, niti sa samim marksizmom. (Cf. J. L. Talmon, Les origines de la democratie totalitaire, Paris, Calmann-Levy, 1966)
I do dan danas, 233 godine kasnije, nemoguće je dobiti potpunu i vernu sliku Francuske revolucije na osnovu radova profesionalnih istoričara u Francuskoj.
U kom značenju se uopšte može reći da „Francuska revolucija predstavlja jedinstven blok“? Ako je Francuska revolucija nedeljiva celina, u čemu se sastoji suštinsko jedinstvo tog bloka? Ako nije, kako možemo razlikovati dobro od zla u njoj? Postoji li fatalistička crta u revoluciji koja je sve događaje, uključujući i užasna zlodela, učinila neizbežnim? Da li je moguće političko ili moralno opravdanje Terora? Da li je revolucija uopšte morala da se dogodi? Da li je čitava epizoda predstavljala etapu u ljudskom napretku, uprkos svemu, ili najmračniji događaj u evropskoj istoriji do tog vremena?
Na današnjoj francuskoj sceni, a kamoli u ostatku zapadnog sveta, nema verodostojnih odgovora ni na jedno od ovih pitanja. To, međutim, ne znači da barem delimično konačni odgovori nisu dostupni onome ko je istinski radoznao – isto kao što nije ni posebno intelektualno ni empirijski zahtevno proučiti vezu između rase i inteligencije. To je stvar volje i moralne snage.
U intelektualnim pariskim krugovima nije dopušteno postavljati bilo koje od gornjih pitanja – ni sada, ni ubuduće. Vive la République!
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: trifkovic.substack.com
Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Pierre-Antoine Demachy/Public domain
BONUS VIDEO:
