Nedavno je na sajtu Peščanik objavljen tekst Čije ime nosi voda u kojem autorka Zorica Skaknun problematizuje razloge za postavljanje spomen-ploče Nikoli Miražiću-Mirokiji, Mitrovčaninu, dobrovoljcu VRS, koji je poginuo u junu 1995. kao pripadnik jedinice „Vukovi sa Drine“.
Kao neko ko je učestvovao u ovom procesu od početka do kraja, smatram za obavezu da odgovorim na ovaj tekst. Ne mislim da je koleginica na bilo koji način u pravu, i sigurno je da se ne bih javljao da ne osećam potrebu prema Nikoli Miražiću koji se u spomenutom tekstu indirektno tereti za sve loše što se dešavalo u ratu, a za šta su odgovorni Srbi. Njemu, a ne njoj dugujem i dajem odgovor.
Najpre, a najmanje važno, teško da će, u naselju u kojem je spomen-ploča postavljena, naći ružnu reč o Nikoli Miražiću, kao i o njegovoj bližoj i daljoj porodici. Isto tako, manje važno, postavljanje spomen ploče nije finansijski pomogao Grad (koleginica i ne navodi da jeste) tako da se ne može govoriti o nekakvoj smislenoj delatnosti SNS-a. Nisam član ove stranke, nemam o njoj pozitivan stav i pre bih se, u dosta širokom smislu rečeno, mogao smatrati „koleginičinim“ nego naprednjačkim. Iako sam svestan da to nisam ni njoj ni njima, što mi posebno ne smeta. (Štaviše.)
Junaštvo Niklole Miražića koje sam kao autor teksta u Sremskim novinama spomenuo, a koje se koleginici čini spornim, nije proizvod nikakvog ličnog doživljaja, već svedočenja saboraca, među kojima je i komandant jedinice „Vukovi sa Drine“ Milan Jolović – Legenda, koji o tome govori i piše u svojoj knjizi Vuk u ratnoj priči.
Snaga činjenica
Kako prihvatam da su koleginici ta svedočenja nedovoljan i možda neprihvatljiv argument (na šta ima pravo), važno je napomenuti i to da spomenuti komandant jedinice, koji je inače elitni oficir najpre JNA, potom VRS i najposle VJ, slobodan čovek, koji se, neoptužen, kao uostalom i njegova jedinica, za bilo kakav zločin, slobodno kreće po RH, BiH, EU. „Vukovi sa Drine“, za razliku od sugestije koleginice Skakun, nisu bili nikakva paravojna formacija, već integralni deo „Zvorničke brigade“ VRS.
Samom događaju, iako koleginica piše suprotno, nisu prisustvovali predstavnici resornog ministarstva. Oni su bili najavljeni, pa je moguće da je koleginica uredno pratila nekoliko vesti koje su se u povodu ovog događaja pojavile, ali, sprečni ličnim razlozima, nisu stigli na događaj. Isto tako, Parastos nisu služili „sveštenici“, već jedan sveštenik. Lično smatram da je ta pogreška manje važna, ali je dotičnom svešteniku to bilo od neobične važnosti da istakne, te tako to i činim.
O „moralnim i vojnim porazima“ o kojima koleginica govori, u nameri da ukaže na tobožnju nemogućnost dela Srba da se otrgnu od tamne strane sopstvene prošlosti, da se da još i govoriti. Svakako ovi porazi se mogu staviti i pod znak pitanja i ne moraju, ali se mogu problematizovati, pa se tako možemo zapitati u čemu se sastoji „moralni“ pad koji je doveo do „vojnog“, u kojoj meri su ta dva poraza uopšte postojeća, šta je, dakle, njihov sadržaj.
Okupljeni građani S. Mitrovice i gosti na parastosu i otkrivanju ploče Nikoli Miražiću, 22. jun 2025. (Foto: Stevo Lapčević/Novi Standard)Plašim se da ovde sa koleginicom delim načelni stav, ali nisam siguran da bismo isto čitali sve ono što se oko nas dešavalo. Postmoderna na delu! Široko polje, ili što bi Niče rekao, nema istine, ima samo istinitosti. Ja sam spreman da prihvatim da i autorka kreće od istog principa, da se ne drži dogmi.
Što se tiče Matije Huđi na čiji primer koleginica poziva, on je, zbog svog stradanja dobio naselje, ali to svakako ne znači da sa 1945. ili sa bilo kojom drugom godinom staje istorija. Kao što sa „Huđikom“ nije ni počela.
Recimo, zahvaljujući upravo stavu da je istorija stala 1945. Mitrovčani danas ne znaju ko je u novembru 1918. ušao u grad, kako se zove čovek koji je komandovao jedinicama vojske koja je trećeg novembra ušla u grad na Savi, da bi potom, brže-bolje produžila ka Rijeci i stigla do Sušaka, čime je sprečila Italijane da još više prodru u Dalmaciju. Ovo iznosim kao muzejski radnik, kao prostu činjenicu, bez ikakve ostrašćenosti.
Tokom perioda SFRJ nisu istražene ustaške likvidaicije nacionalnih prvaka u Mitrovici, koji su ubijani već od maja 1941, dok su komunisti, uključujući i Huđiku hapšeni nekoliko meseci kasnije. I ovo konstatujem kao činjenicu, bez želje da izvlačim bilo kakve zaključke u tom pogledu. Prve žrtve Jadovna bili su mitrovački učitelji, dobrovoljci Velikog rata, pripadnici Udruženja četnika, Sokoli, istaknuti nacionalni prvaci. Tek poslednjih godina o njima se priča, piše i govori.
Heroji ili „heroji“
Istorija, prema tome, ne počinje sa Matijom Huđi, kao što ne počinje ni sa 1918. i kao što sa 1941. nije završila, pa smo ipak u Sremskoj Mitrovici nakon 1945. dobili ukidanje naziva ulica, trgova, šetališta, parkova imenovanih po jugoslovenskim kraljevima i slovenskim političarima. Sada, u drugom vremenu, dobijamo druge spomenike. U ulicama koje su nosile nazive svetitelja i vladara, nacionalnih i kulturnih prvaka, stasavala je generacija Matije Huđi kojoj su ti nazivi smetali.
Ta generacija je, kada je dobila priliku, ono što joj se ne dopada izmenila, gradivši nove spomenike, dodeljujući nove nazive starim ulicama. I to je, ma šta mi o tome mislili, istorijska neminovnost, neizbežna uvek kada se u vremenu sudare „novi“ i „stari“ (čitajte odličan rad Otokara Keršovanija o ovoj temi). Mi nismo ukinuli naziv naselja (niti bismo), već smo iz vremena u kojem živimo, kao i generacija Matije Huđi, smatrajući da činimo dobru stvar, postavili spomenu ploču Nikoli Miražiću.
Teško da će se čuti ružna reč o Nikoli Miražiću u naselju u kojem je spomen-ploča postavljena
Iz ovog, gorenavedenog sledi da je koleginica potpuno u pravu kada konstatuje da „sećanje u javnom prostoru nikada nije neutralno“, da „ono ne govori samo o prošlosti, već o vrednostima koje zajednica odlučuje da prenese budućim generacijama“. O tome sam kao muzejski radnik i istraživač konkretno i pisao u knjizi Deca Otadžbine-akteri i akcije srpskog i jugoslovenskog nacionalizma u Mitrovici 1918-1941 u kojoj sam se bavio pitanjem upotrebe Bitke na Legetu (vođena u septembru 1914. u blizini Sremske Mitrovice) i uopšte Velikog rata u utvrđivanju nacionalnog jugoslovenskog osećaja u gradu na Savi.
Ali ta konstatacija, ako želi ne da bude nekakva definicija, već makar da ima bilo kakvu težinu, ili važi za sva vremena ili ne važi uopšte (bez obzira na naš vrednosni sud). Koleginicin stav o tome ko je „heroj“, a ko heroj, je konačno samo njen i tu niti šta želim niti mogu da komentarišem.
Pogled na Sremsku Mitrovicu (Foto: Wikimedia commons/Ant83/Public domain)Jedino što se može jeste da se konstatuje da ni za meštane sela Grgurevci na Fruškoj gori, u blizini Sremske Mitrovice, Marko Peričin-Kamenjar ne da nije nikada bio heroj, već je smatran delimično odgovornim za maskar koji su nacisti počinili u leto 1942. nad 200 meštana sela. Koliko je Kamenjar „problematičan“ svedoči i podatak da se sa postavljanjem njegove biste u centru sela poprilično kasnilo, te da je ista od strane meštana nekoliko puta rušena.
No, da budem jasan, moja namera nije da ispitujem ko je u pravu, Grgurevčani ili njihov sugrađanin Kamenjar, već da ukažem da svaki heroj može biti „heroj“. Konačno, neretko se dešava i da se u jednoj ličnosti sabere čitav niz protivurečnosti. Tako, primera radi, Jovanka Gabošac u godinama pred rat, sa članovima „Crvene pravde“ pokušava atentat na svog profesora Milana Perenčevića, zbog čega biva kažnjena od strane gimnazijske uprave. (Perenčević je bio blag, a nedugo potom je porodici jednog od učesnika zavere, pošto se sa službom premestio iz Mitrovice ustupio i kuću bez kirije).
Ista ta Jovanka Gabošac, steljana je od strane ustaša u prvoj ratnoj godini. Na gubilište je otišla i ponela se kao heroj. Zato meni heroji na koje se autorka poziva ne smetaju. Šta više, kao radnik „Muzeja Srema“ i za njih sam tokom proteklih godina učinio kud i kamo više nego mnogi koji se iza njihovim imena sakrivaju. Koristim ovu priliku da onima koji žele da rade i više uputim poziv na saradnju.
Miražićevo delo
Ono što je ipak važno, da se vratimo glavnom toku i odagnamo svaku zabludu da relativizujem bilo šta, jeste da se zna da Nikola Miražić nije ratni zločinac. To što je Miražić izvukao generala Mladića iz okruženja, a što koleginici posebno smeta, svakako jeste junački čin, ne zbog bilo čijeg stava prema generalu, već zbog činjenice da to zaista jeste junački čin, kao što su junaci bili i na drugoj i trećoj strani u ratu u kojem je Miražić učestvovao.
Nema ništa loše priznati junaštvo onome sa kim se ne slažete. Nema ništa loše priznati junaštvo neprijatelju (o odnosu prema junaštvu na frontu u par navrata je lepo i za ovu temu zanimljivo pisao i Antoan de Sent Egziperi) Konačno, srpska epika je puna pohvala na račun „Cara čestitoga“ koji kao neprijatelj stoluje u Stambolu; u njoj Marko Kraljević nariče nad činjenicom da je nepošteno pobedio „od sebe boljega“.
Zar se u pesmi Smrt Popa Mila Jovovića sa izvesnom dozom pijeteta ne govori o tome kako je časni neprijatelj iz Onogošta „sjek’o glave crnogorske po brdima i klancima“. Napokon, moj je deda bio partizan sa Banije. I danas se sećam kako je govorio da su, pored toga što su bili kasapi, za razliku od domobrana, ustaše bili „junaci“ u borbi.
Možda zato što su znali da će, za razliku od domobrana, biti streljani ako ih se zarobi, možda iz razloga lične ideološke ostrašćenosti, religioznog fanatizma, manje važno. Ali su ostajali na liniji i branili se, što je drugom vojniku bilo dovoljno da ih okrakteriše ne samo kao zločinca (ako on to jeste), već i kao „junaka na sablji“.
Održavanje parastosa Nikoli Miražiću prilikom otkrivanja spomen-ploče u Sremskoj Mitrovici, 22. jun 2025. (Foto: Stevo Lapčević/Novi Standard)Ali, Miražić nije zločinac. On nije gonjen, nije suđen, on za sobom nije ostavio „krvavi trag“. To što je u Srebrenici u julu 1995. učinjen zločin za koji je, između ostalog, presuđen onaj koga je Miražić (ne sam, već u grupi vojnika) izvukao iz okruženja, ne može se nikako povezati sa Miražićem koji je poginuo u junu.
Logika kojom se koleginica vodi je više nego pogrešna. Jer tom logikom bismo mogli reći npr: da nije bilo petooktobarskih promena, Đinđić nikada ne bi bio ubijen, što bi značilo da su oni koji su tri godine ranije pomogli da Đinđić dođe na vlast na neki dijabolični način odgovorni za njegovo delo i konačno smrt.
Ili, da narodne mase nisu podržale NOP, koji je (između ostalog) zahvaljujući toj činjenici odneo pobedu u ratu, Tito nikada ne bi napravio Goli Otok, što implicira da su borci sa, recimo Sremskog fronta, krivi za ono što se desilo tri godine nakon rata. A ja zaista mislim da nisu. Ili mislimo da Irod ipak nije bio toliko u krivu kada je, preventive radi, rešio da pobije svu decu, kako se ne bi pojavio Kralj koji će mu, kako mu je prorokovano, oduzeti vlast?
Granice i pravo
Što se pak tiče „srpske zemlje“, tu stvarno nemam šta dodati. Stav koleginice da preko Drine nema srpske zemlje je, što se mene tiče, pogrešan, ali ona svakako ima pravo na njega. Da bih dokazao svoju poentu, ja se neću pozivati ni na istoriografiju, ni na književnost, jer, kao što smo rekli istorija ne počinje onda kada se nama svidi. Ona ima svoj tok i u njoj i spram nje svako je vlastan da zauzima stav kakav želi.
Ono što se ipak mora napomenti jeste konstatacija o „međunarodno priznatim granicama“, jer tu nedostaje konzistentnost. Takve su i granice Srbije u pogledu Kosova i Metohije, pa smo opet upravo sa Peščanika često u poziciji da čitamo nešto drugačija tumačenja. Konačno, lično ni protiv toga nemam ništa. Jer odavno nisam od onih koji veruju u međunarodno pravo. Stvar je takva – ko nabije, taj dobije. Pa ono što sa manje ili više prava traže Srbi u BiH, ili Mađari u Erdelju, mogu da traže i Albanci na KiM. Na nama je da to damo ili ne.
Najposle, ima tu još jedan dodatak – šta znači uopšte pozivati se na „međunarodno priznate granice“? Da li to znači pozivati se na pravo, na zakon, na normu? Nije li onda red i da se prizna da je SNS po slovu zakona došla na vlast? Može li se to poštovati kao činjenica koju priznaju i Vašington i Moskva i Brisel? Ili ipak ne? Ako ne, šta će nam biti argument? Pokradeni izbori, ucene, pretnje, kršenje zakona i Ustava, jednom rečju?
Ako je to, onda moram reći da se potpuno slažem. Ako nam to sve postane argument iza kojeg stojimo na ulicama, onda smo mi protiv zakona? Stidi li se neko danas na ulicama što je protiv zakona, što ga zovu „kontejner revolucionarom“? Priznaje li da je protiv zakona ili napominje da se suštinski protivzakonito, u zemlji u kojoj je zakon već pogažen od strane onih koji su prvi pozvani da ga brane, bori za zakonitost?
Pre će biti da se ovde upravo o tome radi. A kako ja nisam nikada bio onaj koji smatra da je pravo iznad pravde, posebno ne tamo gde je očigledno pogažena pravda u ime zakona, (jer što bi rekao Svetozar Marković u jednoj raspravi sa liberalima, da su se Srbi držali zakona i prava mi bi još pod Turcima bili. Umesto toga, oni su pogazili zakon, postali hajduci i oslobodili se) to smatram i da su Srbi i BiH imali i da još uvek imaju isto pravo, posebno u situaciji kada je hrvatsko-muslimansko Sarajevo, zanemarivši suštinu konstitutivnosti Srba samovoljno ušlo u referendum. (Jer ni onda, kao konačno ni danas, bez odluke sva tri naroda niko nema pravo da rešava tako krupna pitanja).
Pravo na svoju borbu za pravdu, da budem do kraja jasan, imaju ne samo Srbi, već i Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Bugari, Turci, Irci i bilo ko drugi. To pravo ne zavisi o našem vrednosnom sudu o njemu. Ono prosto – postoji i mi tu činjenicu jalovo je osporavati.
Neke kontradiktornosti
Što se komentara da je na spomen ploči trebalo upisati i neke druge podatke, mogu reći samo nekolio reči: na spomeniku u Srebrenici još uvek ne stoji podatak da su na tom mestu, između ostalih, ukopani i pripadnici 28. Divizije, odgovorne za smrt preko 3000 Srba Podrinja. Na spomenicima NOB nigde ne stoji da su poginuli bili pripadnici vojske koja je ubijala i punila jame po Sloveniji, kao što ni na spomeniku na Blajburgu ne stoji da je tu sahranjena vojska koja je punila konc-logore i druga stratišta. I da ne bude zabune, ne mora da piše.
Posebno ako se uzme u obzir da Nikola Miražić nije imao nikakve veze sa onim o čemu autorka govori, ili barem, mi ne znamo da je imao, kao što ni Matija Huđi ili Boško Palkovljević Pinki nisu imali veze sa likvidacijama po Sloveniji. Niti za njih mogu biti odgovorni. (Zapravo, ovde jedino ostaje da su pripadnici 28. Divizije ukopani u Srebrenici mogli imati i te kako veze sa zločinima po srpskim selima, ali i tu treba biti krajnje oprezan.)
To što je Miražić izvukao generala Mladića iz okruženja svakako jeste junački čin
Vojska Republike Srpske u vreme kada je u njoj službovao Miražić, nije bila nikakva „entiteska“ vojska, kako ističe koleginica, jer tada nije bilo nikakvih „entiteta“. To je znala i ArBiH koja je takvom nije smatrala, kao ni HVO koji, onda kada nije bio u sukobu sa ArBiH nije bio nikakva „entitetska“ vojska, već vojska „hrvatskog naroda“, ravnopravni partner u borbi protiv VRS.
To što je Miražić otišao u VRS dobrovoljno, kao državljanin SRJ, nije za osudu već za pohvalu. Jer u vremenu u kojem se još uvek preispitujemo ko je koliko dao za slobodu, mi se susrećemo sa čovekom koji je sve ostavio i otišao tamo gde nije morao biti. Ostaje nejasno, da li je koleginici problem Miražićevo dobrovoljaštvo uopšte (što bi nas dovelo u sukob ne samo sa Srbima u VRS, već sa Garibaldincima u ustaničkim trupama u Bosni i Hercegovini 1875. ili brojnim našim „Špancima“ koji su nadimak dobili upravo ratujući kao dobrovoljci u Španskom građanskom ratu u kojem su, ako se odvojimo od ličnih stavova i primaknemo činjenicama, sve strane vršile zločine) ili sa konkretnim stupanjem u VRS, što ukazuje da koleginica svesno odlučuje da je samo jedna strana u ratu u BiH bila na „pravoj strani“, za razliku od druge dve.
Pripadnici Vojske Republike Srpske u Han Pijesku, 1995. (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Konačno, u ArBiH je službovao jedan general JNA, rodom iz Srbije, iz Prijepolja, koji će postati ni manje ni više nego načelnik GŠ ArBiH, Sefer Halilović. Šta je Halilović za jednog „običnog“ vojnika Srbina koji je prišao armiji svojih sunarodnika sa namerom da ih zaštiti na njihovim vekovnim ognjištima? (Mi možemo savršeno dopustiti da je isti razlog za svoju participaciju u ratu imao i Halilović. U tom smislu možemo samo konstatovati da različito čitamo pojmove kojima se operiše, ali to ne znači da, bilo Miražiću, bilo Haliloviću možemo oduzeti pravo na to.)
Što se tiče komentara oko presuda za genocid u kontekstu svedočenja autorke da VRS ipak nije bila „prava“ strana treba istaći dve nekonzistentnosti: 1. pa zar se u Hagu nije sudilo pojedincima, kako bi se izbegla stigmatizacija čitave vojske i naroda? Da nije odgovorna vojska, znao je i Broz, pa je već deceniju i malo jače od kraja rata SFRJ rado primala Nemce, bivše vojnike Vermahta na jugoslovenska letovališta. Nakon presude njenim komandantima, on nije imao problem sa vojnicmia. 2. ono što je kasnije došlo kao presuda, kao što smo već konstatovali, nema nikakve veze sa Nikolom Miražićem, niti sa jedinicom kojoj je pripadao. Ta jedinica, da stvar bude još „gora“ učestvovala je u operacijama oko Srebrenice, i to mesec nakon Miražićeve pogibije, pa je ipak iz svega izašla bez ikakvih optužbi.
Najposle, u nastojanju da poentira, koleginicija je izrekla još jednu kontradiktornost. Ona na početku kaže, da se setimo, da „sećanje u javnom prostoru nikada nije neutralno“, jer govori ne samo o prošlosti već i o „vrendostima koje zajednica odlučuje da prenese budućim generacijama“, da bi na kraju konstatovala kako „takvi“, odnosno „ovakvi“ „spomenici“, kao što je onaj postavljen Nikoli Miražiću, „ne služe pamćenju“, već usmeravanju. Ovaj stav implicira da ipak, suprotno početnoj tezi, postoje i neki spomenici koji „služe pamćenju“, koji su dakle – neutralni?
Što se tiče „Zahvalnih Mitrovčana“, a za koje se koleginica, iščitavajući tekst na spomen-ploči pita „ko su“, pošto ona nije među njima (što nama ne smeta) njih svakako ima, (konačno, oni su sami platili izradu ploče, sređivanje česme…) kao što ih je bilo i prilikom postavljanja spomenika Oslobodiocima u Drugom svetskom ratu ispred mitrovačke Železničke stanice; Narodnom Heroju koji je šezdesetih sklonjen od samih gradskih vlasti, ili junacima Timočke divizije kojima je 1923. podignut spomenik na Legetu.
Mi dopuštamo da ima i onih koji tada baš i nisu bili mnogo zahvalni, kao što su recimo protivnici komunista ili pak nakon Velikog rata, Mađari, Nemci delom u Sremu i Hrvati (što se može potkrepiti muzejskim materijalom), kao što ima onih koji ni danas ne osećaju zahvalnost Nikoli Miražiću. I ne moraju. Zaista. Ne mislim da su zbog toga manje vredni.
Oni koji su zahvalni, svoju su zahvalnost posvedočili.
Autor je muzejski radnik, doktorand na FPN, novinar, humanitarni radnik. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Stevo Lapčević/Novi Standard
BONUS VIDEO:
