Poznati konzervativni novinar, Mihael Paulvic (Michael Paulwitz), je nedavno u uvodnom članku berlinskog nedeljnika Junge frajhajt (Junge Freiheit) opisao današnju Nemačku, za koju levi liberali tvrde da je najbolja Nemačka koja je ikada postojala, kao paralelni univerzum.
Jedan svet je onaj koji se može videti na svakom koraku i u njega spadaju: prljavi i zapušteni javni prostori, upropašćeni javni prevoz, disfunkcionalna infrastruktura, porast kriminala povezanog sa drogom, napada nožem i seksualnih delikata, širenje prostora u kojima su red i zakon praktično suspendovani, talas bankrota, građani koje inflacija i birokratija dovode do očaja, te konačno masovan priliv došljaka iz stranog kulturnog kruga.
Sa druge strane postoji drugačiji, veseli svet šarene harmonije različitosti u koji ulaze oni koji zastupaju ispravno mišljenje i koji mogu da prilože konkretne dokaze da zastupaju diverzitet, energetsku transformaciju, zaštitu klime, antifašizam i koji su uvek spremni na odbranu „naše demokratije“ (OVDE).
Za stanovnike ovog drugog univerzuma rezervisana su budžetska sredstva, a novac pristiže različitim kanalima. Sve dok ideološka kasta ostaje na vrhu, dok u rukama drži instrumente moći i dok je u stanju da upravlja institucijama, njihovi klijenti naseljeni u utopiji diverziteta i ljudskih prava ne moraju da se brinu za svoju budućnost.
Izmišljeni i pravi problemi
Ipak, kako primećuje Paulvic, i u tom svetu iz bajke postoje nevolje sa kojima se nekako mora izađi na kraj. Naravno, tamo najveći problem nisu devastirana i smećem zatrpana igrališta, niti to što su ona postala prostor okupiran od strane dilera droge i migrantskih kriminalnih klanova, već njihovo ime. Naime, u Kelnu je gradska uprava sasvim ozbiljno donela odluku da se igrališta od sada više tako ne nazivaju, jer je u pitanju neprikladno ime.
Razlog je, sasvim očekivano, diskriminacija. Novi naziv trebalo bi da signalizira da je reč o prostorima koji su pogodni za različite starosne grupe. Naime, mora se obratiti pažnja na integraciju i diverzitet korisnika i korisnica parkova u pogledu na njihovu starost, kulturnu pozadinu i moguće hendikepe. Da bi se na igralištima svi osećali dobrodošlo potrebno je promeniti oko 700 tabli u Kelnu na kojima će od sada stajati natpis „površina za igru i akciju“. Koliko će ova inkluzivna politika koštati građane Kelna sasvim je drugo pitanje.
Ipak, sigurno je da su borci za različitost umeli da naplate svoje usluge. To što ovi ratnici za socijalnu pravdu nisu samo cinični, nego zaista veruju da zastupaju dobru i pravednu stvar i da promenom tabli na igralištima nekome zaista olakšavaju život, čitavu stvar ne čini ništa boljom. Naprotiv. Stvar je lošija jer potvrđuje koliko mnogo ljudi podleže ideološkoj obmani verujući da reči stvaraju promenu i da će se politički problemi rešiti sami od sebe samo zašto što će se nazivati drugim imenom. Upravo je u tome Armin Moler (Armin Mohler) video jedan od najvećih nedostataka liberalizma.
Naime, posleratni nemački konzervativac je tvrdio da liberali veruju da se mišljenje i stvarnost moraju poklapati, odnosno da će se stvari promeniti ako se nešto izgovori ili napiše. Drugim rečima, promena govora i pojmova izazvaće promene u stvarnosti. Budući da se stvarnost ne može izmeniti tako jednostavno liberali se zapanje svaki put kada primete da između onoga što se govori i stvarnosti postoji rascep.
U tom smislu je i promena tabli u Kelnu odličan primer liberalne politike. Međutim, ukoliko Moleru damo za pravo, izlazi da su paralelni svetovi poput onih o kojima je pisao Paulvic nužna posledica prevlasti liberalizma u jednom društvu. Tamo gde liberalizam zavlada, pre ili kasnije dolazi do svađe između ideologije i realnosti.
Ideološka pozadina
Takođe, odatle sledi i da nečije odbijanje da se pogleda činjenicama u oči nije samo stvar intelektuelne ograničenosti ili nesposobnosti da se opazi realnost. Ponovo, u pitanju je ideološka pozadina koju onaj ko ima nameru da se brani ne može da potcenjuje. Tako ključni faktor u prikrivanju razlike između paralelnih svetova predstavljaju čvrsto ideološki usmereni mediji.
Paulvic bi kazao da postoji metod iza skandaloznog izveštavanja velikih državnih medija o događajima u zemlji i svetu, na primer kada se o paradama homoseksualaca izveštava kao o simpatičnim uličnim karnevalima, ili kada se vremenska prognoza pretvara u apokaliptično predskazanje katastrofe koja je izazvana promenom klime. Takav način komunikacije treba da opravda upotrebu policijskih snaga u cilju zaštite učesnike uličnog performansa od mogućih „opasnosti zdesna“, umesto da se iste snage reda upotrebe za suzbijanje migrantskog kriminala ili sve uočljivije islamizacije društva.
Ključni faktor u prikrivanju razlike između paralelnih svetova predstavljaju čvrsto ideološki usmereni mediji
Takođe, alarmizam u vezi klime služi tome da se pažnja odvrati od deindustrijalizacije zemlje i ubrzanog privrednog propadanja. Svedeno na formulu: u meri u kojoj rascep između paralelnih svetova postaje svakom razumnom čoveku sve očigledniji u istoj meri ideološko nametanje i manipulacije postaju neophodniji, a propaganda brutalnija. Najveća moć te propagande sastoji se ne samo u tome da se stanovništvo natera da prihvati očigledne neistine, nego da ih intrenalizuje, a zatim širi dalje.
Onaj ko je iz straha od državne sile ili osude okoline spreman da prihvati da je muškarac u haljini zapravo žena, ili onaj koji migrante koji samo žele da se okoriste o socijalni sistem naziva „izbeglicama“, taj je pogledao zahtevima propagande isto kao i onaj koji crnca politički korektno naziva Person of Colour i učestvuje u manifestacijma pokreta Black Lives Matter.
Drugim rečima, jezik je postao instrument moći u svetu neototalitarizma. Gulazi i duševne bolnice više nisu neophodni. Onaj ko poseduje moć da propisuje govor i koji će se pojmovi koristiti taj vlada. Kolika je moć jezika vidi se po tome što su ljudi spremni da iz konformizma negiraju čak i biološke činjenice, kao što je ona o postojanju dva pola, koja se danas klasifikuje kao fake news.
Naravno, to ipak ne znači da je ova jezička mašina moći svemoćna, niti da je totalna kontrola pomoću pojmova moguća. Zato je uvek zgodno na visoka mesta u državnim institucijama dovesti ljude čija je osnovna kvalifikacija da zastupaju ispravna politička uverenja, čak i onda kada to podrazumeva promenu procedure za izbor sudija Ustavnog suda, kao što je to slučaj sada u Nemačkoj.
U svim ovim slučajevima, piše Paulvic, cilj je isti. Reč je o propagandi koja služi tome da se osiguraju i ojačaju pozicije političke, medijske i društveno vladajuće klase (naravno ne u marksističkom smislu) koja svoje pretenzije na moć i vlast izvodi iz širenja i ojačavanja paralelnog univerzuma koji i sama naseljava.
Tome u prilog govore i podaci o izdašnom finansiranju medijske mašinerije od strane Evropske unije. Iz godine u godinu Brisel troši milionske sume kako bi stvarao povoljnu medijsku sliku, tako barem u svom izveštaju tvrdi italijanski novinar Tomas Faci (Thomas Fazi). Prema njegovoj (konzervativnoj proceni) Evropska komisija i parlament godišnje za medijske projekte izdvajaju 80 miliona evra. Onaj ko širi povoljnu sliku i hrani stanovništvo probranim informacijama može računati da će za te aktivnosti biti bogato nagrađen.
Kako stoji Srbija?
Opet se vredi prisetiti Molera koji je govorio o izumiteljima i korisnicima liberalizma. Korisnici liberalizma predstavljaju onaj soj ljudi koji je shvatio koliko je svođenje liberalizma na objavljivanje dobrih namera zgodno i zapravo probitačno.
Oni su onaj tip ljudi koji ume da objavi svoje dobre namere, a da posle radi po svome i da od toga još i sasvim dobro zaradi. Za Molera su izumitelj i korisnik liberalizma bili nešto kao Dr Džekil i g. Hajd. Za korisnike je još koristio i izraz „mafija“, naravno u širem smislu. Neko drugi bi govorio o mrežama političko-medijske elite ili o vladajućoj kasti koja još obuhvata i tzv. civilno društvo kao i međunarodne nevladine organizacije, te koja uz pomoć svođenja politike na moral uspeva da cementira svoju dominantnu poziciju i ostvari sasvim konkretne interese.
Jezik je postao instrument moći u svetu neototalitarizma
U Srbiji se ljudi još mogu zabavljati posmatrajući kuda idu stvari na Zapadu i uljuljkivati se da kod nas još ne postoje paralelni svetovi o kojima piše Paulvic ili da barem nisu toliko izraženi. Ono što misli i govori „krug dvojke“ ne dotiče život ljudi u unutrašnjosti zemlje. Na kraju krajeva, kod nas još nikome nije palo na pamet da organizuje demonstracije pod parolom „solidarnost i ljudska prava za sve – i za dilere“ kao što je to učinjeno u Berlinu 2019. godine kada je u Gerlicer parku na 24 sata postavljen spomenik dileru droge kao poslednjem heroju, rad američko-francuskog umetnika Skota Holmkvista (Scott Holmquist).
U Srbiji se i igrališta još nazivaju svojim starim imenom. Međutim, iste struje koje dominiraju na drugim mestima deluju ispod površine i u Srbiji. Pri tome nije reč samo o tihim pritiscima na zastupnike tradicionalne porodične politike, niti o povremenim provokacijama koje dolaze sa levo-liberalne strane.
Za lagano uklapanje Srbije u okvire paralelnih univerzuma je u prvom redu odgovorna vlast Srpske napredne stranke (sa svim njenim satelitima i pomoćnim trupama) koja ne preže od toga da jedno govori, a drugo čini i koja svoj navodni patriotizam jedino ume da maskira jarbolima, dok iza državne trobojke vodi sasvim nepatriotsku politiku.
Poslednji potez u tom smislu predstavljaju dogovori sa Ganom o zajedničkom odgovoru na „demografske izazove“ što uključuje i veću mobilnost radne snage obeju zemalja, kako to još uvek stoji na engleskoj stranici Vlade Republike Srbije. O kakvim je izazovima reč i šta donosi spomenuta mobilnost može se videti na ulicama mnogih evropskih gradova. Onaj ko je spreman da na taj način u pitanje dovede budućnost sopstvene zemlje po logici stvari spada u isti koš sa onim korisnicima liberalizma za koje je Moler upotrebio poznati slikoviti naziv.
Dr Dušan Dostanić je saradnik Instituta za političke studije. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Pixabay
BONUS VIDEO:
