Presuda Apelacionog suda BiH kojom se potrđuje prvostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine (BiH), Miloradu Dodiku, koja kaže da se predsednik Republike Srpske osuđuje na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog delovanja, nije iznenađujuća sa političkog stanovišta jer je nastavak antisrpske politike koju sprovode evro-atlantisti iz Brisela.
Ova presuda u protektoratu zvanom Bosna i Hercegovina, gde se trećerazredne ličnosti iz ionako devastiranog evropskog političkog korpusa postavljaju za famozne „visoke predstavnike“, u sebi sadrži presek tri iskustvene epohe na ovoj teritoriji. Prva od njih bi bila orijentalna, ukorenjena u svaki narod toga prostora čiju je karakterologiju najpreciznije opisao nobelovac Ivo Andrić, i koja je sažeta u krilatici „Kadija te tuži, kadija ti sudi“.
Druga bi bila postevropska, u kojoj su za kratko vreme na vrlo sličan način pokušaj političke egzekucije doživeli Marin Le Pen u Francuskoj, Kalin Đorđesku u Rumuniji i Jevgenija Gucul u Moldaviji. Slični pokušaji su u toku prema stranci „Alternativa za Nemačku“ i „Preporod“ (Vazraždane) u Bugarskoj. Na crnoj medijskoj listi se nalaze Mateo Salvini u Italiji i Andre Ventura u Portugalu. Protiv Orbana se vodi sveobuhvatni rat, a slovački premijer Fico je igrom slučaja izbegao atentat za koji bi samo Nataša Kandić mogla da poveruje da je bio spontan. U dalekom Japanu je pred kamerama streljan Šinzo Abe koji se protivio konfrontaciji sa Rusijom, na sličan način kako je nekada likvidiran Robert Kenedi.
Treća epoha bi bila komunistička, odnosno jugotitoistička, u kojoj se sudilo ljudima za izgovorene reči, takozvani „verbalni delikt“. Tako je nedorasli „visoki predstavnik“ Kristijan Šmit postao troglavo političko stvorenje, nastalo pomalo kao turski Isa-beg, pomalo kao Benjamin Kalaj, i pomalo kao neko od Dizdarevića. Podsećanja radi, Milorad Dodik je osuđen na godinu zatvora zbog „nepoštovanja odluka Kristijana Šmita“, čime je ovaj visoki predstavnik „demokratskog sveta“ za sebe pokušao da izbori veću zaštitu od one koje su nekada imali poturčeni Srbin Mehmed-paša Sokolović ili Hrvat Josip Broz.
Ova medijsko-sudska farsa koju gledamo pred očima poslednjih dana, sadrži i oksimoronsku strukturu dostojnu skečeva Monti Pajtona: Milorad Dodik bi trebao da robija zato što nije poštovao jednu osobu, Kristijana Šmita, a isti Šmit ne poštuje krovnu organizaciju čovečanstva, pošto za svoje imenovanje nije dobio neophodnu saglasnost Saveta bezbednosti UN?!
Kraj kapitulacija
Nema ništa originalno da se doda oko presude protiv Predsednika Republike Srpske Milorada Dodika, jer smo sve slične procese već mnogo puta videli sopstvenim očima i osetili na sopstvenoj koži. Radi se o klasičnom političkom procesu koji u sebi sadrži elemente etničke diskriminacije. Milorad Dodik je osuđen samo zato što je Srbin koji brani srpske interese u BiH, a oni se sastoje u očuvanju dejtonskog kapaciteta Republike Srpske.
Već smo videli kakvu štetu je pretrpela Republika Srpska kada je njeno prethodno rukovodstvo, sastavljeno od današnje opozicije, SDS-a i PDP-a, pod zapadnim pritiscima pristalo da se ukine Vojska Republike Srpske. Tako je ispalo da je prethodno rukovodstvo predvođeno predsednikom Draganom Čavićem ukinulo tvorca Republike Srpske i najjači garant njene egzistencije – sopstvenu vojsku, da bi zauzvrat od Kolektivnog zapada dobili ništa.
Bivši predsednik Republike Srpske, Dragan Čavić (Foto: Wikimedia commons/MediaCentar.rs/CC BY-SA 3.0)Odavno u novijoj istoriji nije zabeležena ovakva vazalna kapitulacija. Međutim, ako bi se na ovoj tački zaustavio proces daljeg samoporicanja, preskupa lekcija plaćena zbog ukidanja sopstvene vojske imala bi smisao bar kao trajna opomena da više ne sme biti odstupanja ni za jedan milimetar.
Presuda protiv predsednika Republike Srpske predstavlja još jedan u dugačkom nizu poteza u kojima je nemoguće prikriti bilo kakvim medijskim spinovima evro-atlantističku mržnju prema srpskom narodu. U poslednjih par decenija bilo je toliko toga otrovnog prema srpskim interesima da je postalo besmisleno uvijati ovu mržnju u bilo koju svetlucavu evrounijatsku ambalažu. Dakle, reč je o prepoznatljivom kontinuitetu neprijateljske zapadne politike prema nama.
Istorijski presedan
Međutim, opisani događaji su presedan u smislu raskrsnice na koju smo stigli u vezi daljeg opstanka Republike Srpske. Približavamo se, kao narod, do kote smisla sa koje uvek sledi pitanje: kako dalje? Ne može zbog političke ili biološke sudbine jednog čoveka da bude talac čitav narod – svakako ovo važi i za Milorada Dodika – ali se mora postaviti pitanje nacionalne sudbine nakon bilo kog oblika prisilne eliminacije predsednika RS.
Šta bi se dogodilo u slučaju atentata, hapšenja ili progona Milorada Dodika? Namere evro-atlantističkog bloka i njihove „vučje jazbine“ u Briselu su predvidive: oni žele da Dodika više nema na čelu Republike Srpske. Zatim bi poželeli „novog“ Dragana Čavića, neku vrstu oktroisanog „visokog srpskog predstavnika“ postavljenog od strane Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji bi bio pijavica na pijavici srpske krvi.
Prirodna stvar je da bi jednoga dana – nezavisno od sudske presude – Dodik izgubio izbore: činjenica koja se neumitno materijalizuje u realnoj političkoj praksi, iako u nju nisu verovali mnogi na našim prostorima koji su na vlasti oboleli od „iluzije besmrtnosti“. Šta bi se onda dogodilo? Ukoliko bi vlast preuzela politička opcija koja na sličan način brani interese opstanka Republike Srpske, onda bi ova smena vlasti bila pozitivan kontinuitet državno-društvenog opstanka.
Međutim, šta bi se dogodilo ako bi vlast preuzela politika koju je zastupala najveća opoziciona grupacija sa poslednjih izbora u Republici Srpskoj? Podsećanja radi, reč je o politici koja se udaljava od čvrste saradnje sa Rusijom i približava „evropskim integracijama koje nemaju alternativu“. Dakle, radi se o politici koja bi sigurno jedan ozbiljan deo ingerencija Republike Srpske žrtvovala zarad ubrzanja evrointegracija.
Nakon toga, ne morate biti biblijski prorok da predvidite kako se nad Banjalukom nadvija senka NATO alijanse. U našem slučaju je jasno pravilo: transatlantizam u paketu donosi kolonijalizam. Videli smo na primeru Gruzije u vreme vladavine Sakašvilija kako izgleda kada zemlju vodi NATO vazal, koji je zbog pokušaja da naudi Rusiji izgubio Južnu Osetiju i Abhaziju.
Presuda protiv Dodika predstavlja još jedan nizu poteza u kojima je nemoguće prikriti evro-atlantističku mržnju prema srpskom narodu
Videli smo kakvi su plodovi ovog vazalstva na primeru postmajdanske Ukrajine, koja više nema Krim, Luganjsk, veliki deo Donjecka, Hersona i Zaporožja, da i ne govorimo o stotinama hiljada mrtvih. Videli smo to i u slučaju Jermenije koja je, zbog svrstavanja na zapadnu stranu, ostala bez Arcaha (Nagorno-Karabah), u kome je jermenski narod živeo pre Hrista.
Ako je većina naroda u srpskom susedstvu prihvatila postsuverenizam samo kao komunalnu politiku na lokalu, kao organizaciju sportskih manifestacija ili kao izbor predstavnika za pesmu „Evrovizije“, srpski narod ne sme naivno da prepusti sopstvenu sudbinu u evro-atlantističke ruke, tradicionalno sklone davljenju srpske slobode. Zato je ključno nacionalno pitanje očuvanje Dodikove spoljne politike, nakon što on jednoga dana siđe sa istorijske scene, iz bilo kog razloga. Unutrašnje pitanje Dodikove politike je mnogo spornije i preko ovog pitanja se ruši njegova spoljna arhitektura: još jedan lukavi i podmukli plan evro-atlantista.
Pitanje korupcije
Očigledno je da značajan broj građana u Republici Srpskoj ima opravdane primedbe na korupciju ili na burazersko-kumovsku ekonomiju. Ključna tačka ovakvog načina vođenja države ili društva je kada pohlepa uđe u terminalnu fazu slepila oslikanu u poruci: niko ne treba da živi sem „naših“ – proces koji je takođe na snazi i u Srbiji. Tada rušenje režima „po svaku cenu“ i dovođenje na vlast „bilo koga samo da nije ovaj“ postaje psihološki opravdan čin, koji su sebi čak sadrži elemente legitimnosti, na nesreću važeće samo do prve ustavne ili zakonske odluke kojom se puzeći ulazi u pojačan kolonijalni status.
Samo što bi ovoga puta za srpski narod u BiH takav status bio dvostruko kolonijalan: primarno bi bili građani „drugog reda“ prema Bošnjacima, a sekundarno bi bili građani „trećeg reda“ prema zapadnim gospodarima. Sličan status trenutno imaju Srbi na Kosmetu, znatno slabiji nego nekada u Otomanskoj imperiji kada su odgovarali samo jednom, osmanskom gospodaru. Na nesreću, ovom statusu je doprineo zvanični Beograd preko Briselskog sporazuma i njegovih aneksa.
Dakle, u fazi kada korupcija postane nepodnošljiva, pogotovo ako je prati i bahatost, onda režim postaje saučesnik u budućoj izdaji! Jer nakon pada takvog režima – kako nas uči novija istorija – na vlast dolaze građano-džihadisti ili civilo-ziloti kojima je jedini cilj da za kratko vreme donesu što veći broj odluka koje bi bile dijametralno suprotne od prakse prethodnog režima.
Problem je u tome što bi se u tom istorijskom vakumu kada je „opravdano sve što je drugačije od onoga ranije“, načinila nepopravljiva šteta sa elemetima nacionalne izdaje. Videli smo ovu tragediju na primeru (Severne) Makedonije, koja se više nikada neće oporaviti nakon vazalnog stampeda Zorana Zaeva, iako su misleći Makedonci najdublje na Balkanu razumeli ovu istinu.
Međutim, režim koji sebe doživljava kao patriotski, nema volje ili mogućnosti da razume kako je nastavak koruptivne politike most prema kolonijalnom statusu. Tako čitav narod postaje talac u istoriji zbog par hiljada pohlepnih i požudnih dripaca u sopstvenim redovima, koji će sutra prvi pristupiti okupatoru na službu i koji će prvi krenuti u obračun sa prethodnim gospodarom, samo da bi sačuvali svoje bogatstvo. Kako bi rekao Duško Kovačević u velikom komadu „Radovan Treći“, preći će na vilotićsku stranu.
Geopolitički položaj
Što se tiče međunarodne pozicije Milorada Dodika u jeku višemesečnih protesta u Srbiji, stvari su se dodatno zakomplikovale. Već sam kritikovao koliko „urbani Beograd“ nema želju da razume složenost interesa srpskog naroda u okolnim državama. Osnovno pravilo glasi: ne smete biti i opozicija drugim narodima u tim državama i opozicija vašoj matici. Zato je za Srbe van Srbije svaka vlast u Srbiji „od Boga dana“, jer je ovo jedini način opstanka (ako neko, poput Milorada Pupovca u Hrvatskoj, očekuje da mu EU ili NATO alijansa pomognu u misiji nacionalnog opstanka, onda bi se moglo reći kako su najzad otkriveni dokazi o prostijem obliku života od amebe).
Tako je Dodik bio obavezni pejzaž na svakoj Koštuničinoj, Tadićevoj ili Vučićevoj bini. Problem nastaje kada srpska vlast naruši ovu krhku ravnotežu i traži od Dodika da otvorenije nastupi po unutrašnjim političkim pitanjima u Srbiji, a Dodik taj zahtev otvoreno prihvati. Tada oni u Srbiji kojima je demokratsko-građanistička ideja nespojiva sa nacionalnom idejom dobijaju politički kokain u nozdrama, njušeći za njih ogavni miris ruskih stepa.
Ali, ako ovaj proces počinje da regrutuje i dobar deo nacionalnog sveta koji neprimetno i podmuklo podleže građanističkoj mantri o korupciji kao temi svih tema, onda se nad nama kao slobodaskim narodom nadvija crna senka okupacije. Voleo bih da mi neko od patriota koji kažu da je Dodikov režim lopovski i korumpiran (za šta postoje snažne indicije!), precizno odgovori da li zbog toga trebamo rizikovati svođenje Republike Srpske na nivo nevladine organizacije?
Dakle, situacija je mnogo složenija nego što se predstavlja u građanističkom (potrošačkom svetu), u kome je ideja korpcije nadređena svemu ostalom u ljudskom svetonazoru. Pozvao bih se na veliku misao profesora Slobodana Vladušića koji je napisao da se u potrošačkom (građanističkom) društvu prašta veleizdaja, jer potrošač ionako nema svoju državu, ali se zato ne prašta korumpiranost. Možda bi se ovom mišlju mogli tumačiti i naši mlaki protesti zbog aktelne situacije na Kosmetu?!
Teško da bi se odnos Milorada Dodika prema aktuelnim vlastima u Srbiji mogao nazvati idiličnim. Setimo se događaja iz septembra 2022. godine kada su po Dodikovom naređenju u Banjaluci uhapšeni visoki funkcioneri SNS, Vlada Mandić i Adam Šukalo, pod sumnjom da su kao strani državljani umešani u izborni proces na strani opozicije. Milorad Dodik nesumnjivo ima „onu stvar“ među nogama, osobina bez koje nema ozbiljnog državnika i koju mu priznaju i najveći neprijatelji.
Srpski političar Adam Šukalo sa Jelenom Trivić, liderkom opozicione grupacije u RS „Narodni front“, 23. maj 2023. (Foto: Facebook/Jelena Trivic)On odlično razume ono što nisu razumeli obrazovaniji od njega, razume ono što nije shvatila ili nije želela da shvati aktuelna vlast u Srbiji: ništa nećete dobiti davanjem ustupaka evro-atlantistima. Zato je spreman da ide do kraja. On je već doživeo sopstveno prevrednovanje i dobro mu je pozato da je kupio kartu u jednom pravcu koja će ga, bez obzira na realnu mogućnost prisilne eliminacije iz politike, sigurno dovesti do svetlih perona srpske istorije.
Da li na Andrićevom Vencu u Beogradu postoji ovakva spremnost? Šta je zvanični Beograd dobio od Briselskog sporazuma?! Nije dobio čak ni ono što je zapisano u tom sporazumu, famoznu „Zajednicu srpskih opština“, koja inače po tom istom slovu ima ingerencije nešto veće od kulturno-umetničkog društva. Šta je dobila vlast Republike Srpske koja je prihvatila ukidanje sopstvene vojske? Ništa, osim možda nešto lično za svoj džep kao proviziju za izdaju.
Profesor Vladušić je napisao da se u potrošačkom društvu prašta veleizdaja, jer potrošač nema državu, ali se zato ne prašta korumpiranost
Ovakav oblik korupcije ne bi bio problematičan za građaniste, jer bi se normirao kao pragmatičan dogovor u potrošačkom svetu, za koje je već rečeno da ne osuđuje veleizdaju jer nema državu. Šta je dobila „žuta“ vlast u Srbiji kada je prebacila državno pitanje Kosmeta iz UN u EU? Ništa sem sramote. Šta je dobila Srbija (Jugoslavija) iz perioda Slobodana Miloševića kada je zabila glavu u pesak prilikom „Oluje“, iako je imala ugovorno pravo da oružjem brani krajiške Srbe? Opet, ništa.
Šta su dobili predsednik Srbije i patrijarh srpski primanjem Kristijana Šmita kao visokog predstavnika, u vreme kada ga je Republika Srpska proglasila nelegitimnim?! Naravno, ništa. Ako bi današnja Srbija takođe zabila glavu u pesak u slučaju napada na Milorada Dodika ili prema Srbima u Republici Srpskoj, opet ne bi dobila ništa korisno.
Dobila bi samo novu sramotu i novu patnju. Zato ne sme biti daljih ustupaka jer smo već došli do ivice ponora samopoštovanja. I zato Srbija mora jasno staviti do znanja evro-atlantistima iz Brisela da je spremna po svaku cenu brani Dejtonski sporazum, jer je i potpis na njemu obavezuje na takvu reakciju.
Napad na Srpsku
Specijalna operacija protiv Milorada Dodika je specijalna operacija protiv postojanja Republike Srpske, koja se sprovodi preko građanističke mantre u kojoj je centralni pojam „korupcija“. U ovu svrhu je uključen čitav korpus nevladinih organizacija i političkih stranaka u Srbiji, aktivirani su preko društvenih mreža i veštačka inteligencija i prirodna neinteligencija, zapaljena je masivna dimna zavesa u medijima.
Krajnji cilj ove specijalne operacije je stvaranje takve klime u Srbiji koja će dešavanja u Republici Srpskoj osećati kao nešto iz druge države, kao nešto sekundarno, slično tragičnoj sudbini Palestinaca u Gazi. Usput je neophodno ubediti što više patriota u Srbiji da se ne radi o „njihovoj šolji čaja“, jer bi njihova briga za nacionalno imala smisla samo u laboratorijskim uslovima odbrane idilične, nekorumpirane vlasti.
Ovako, u prljavštini korupcije i bahaćenja, čemu potrešenost i zabrinutost ovog čistunskog plemstva iz Beogradskog pašaluka?! Seljaci na jugu Srbije imaju jednu divnu izreku: „Da kažemo da su budale – malo je!“ Teško da ima potrebe bilo šta dodati.
Panoramski pogled na Beograd iznad Mosta na Adi (Foto: Anton Lukin/Unsplash)Vlast će sigurno u javnosti pokušati da povrati poljuljano poverenje preko medijskog busanja u grudi kao novim simulakrumom suverenističke politike u kome će braniti Milorada Dodika. Postoji opravdana iskustvena bojazan da evro-atlantisti iz Brisela gledaju na patriotske pokliče beogradskih vlasti kao na providan blef, nakon čega bi mogli da izdaju zeleno svetlo specijalnim jedinicama za akciju Dodikovog hapšenja.
Dok vagaju oko ove odluke pripremaće teren u Beogradu: njihovi biološki botovi iz prozapadnih stranaka u Srbiji govoriće kako se SNS održava na vlasti preko fantomskih glasova „prekodrinskih“ Srba, i kako njihova deca neće čitati pesme Radovana Karadžića skoro objavljene u izdanju „Srpske književne zadruge“. Ako je za utehu, njihova deca ne čitaju ničije pesme, a oni su čitali samo Titov naprijed.
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Protiv avnojevskog sveta”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/ArhistefoBL/CC0
BONUS VIDEO:
