Svi javni i tajni, stvarni i umišljeni planovi o nestanku Republike Srpske svode se na dva scenarija. Prvi još od 1992. godine podrazumijeva primjenu fizičkog nasilja, oružanu agresiju kojom bi se, poput „Oluje“ i „Bljeska“, srpski narod zapadno od Brčkog protjerao preko Drine, dok bi ostatak Republike Srpske, dio Semberije, Podrinja i Hercegovine, bio prinuđen da reprizira sudbinu istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema.
Po drugom scenariju, uništavanje Republike Srpske odvijalo bi se postepeno, razvlašćivanjem institucija, otimanjem nadležnosti, satanizacijom pojedinaca, pritiscima i ucjenama, progonom nacionalne svijesti i srpske ideje.
Jasno je da se prvi scenario nije mogao odigrati bez direktnog stranog uticaja, kao što je to bilo uoči Dejtonskog sporazuma. Slomu Republike Srpske Krajine i padu niza zapadnokrajiških opština, ako je ko zaboravio, prethodila je brutalna NATO agresija, kao i 1999. godine na Kosmetu. Gotovini je ostalo da se ušeta u Knin, Dudakoviću u Sanski Most, a Tačiju u Prizren i Prištinu.
Za takav upad u Banjaluku, o čemu još mašta dio bošnjačke javnosti, strani zavojevači im nisu dali podršku 1995. godine, a nemaju je ni danas u znatno drugačijem geopolitičkom ambijentu. Doduše, može se raspravljati da li su se Ameri i Švabe više plašile miješanja Srbije i Rusije ili izbjegličke katastrofe poslije koje bi im ostala etnički čista muslimanska država, u srcu ili na periferiji Evrope! Kakogod, ni taj scenario nije isključen, pogotovo ne u usijanim glavama sarajevskih ekstremista.
U međuvremenu, mastilo na Dejtonskom sporazumu nije se osušilo, a scenario broj dva počeo je da se praktikuje. Za njega je Sarajevo stalno imalo upaljeno zeleno svjetlo. Već punih 30 godina. I sada je došao u prelomnu fazu! Ogoljenu do srži!
Potkopavanje temelja
Ipak, za krajnji uspjeh tog scenarija nije dovoljna samo podrška spolja. Pored direktnog zapadnog miješanja, bošnjačkim nacional-šovinistima potrebni su saveznici unutar srpske političke zajednice! I njih su često imali od 1995. godine naovamo, tačno u onoj mjeri koliko je Republika Srpska izgubila izvornih i ustavom zagarantovanih nadležnosti.
Iznuđeno ili lakomisleno, trgovinom ili glupošću, to je sada ionako manje važno. U potkopavanju temelja Republike Srpske njenim neprijateljima saradnici su bili i svi oni koji su na razne načine slabili nacionalnu svijest srpskog naroda, javni moral i kulturu, demokratske kapacitete i materijalna bogatstva, unosili zlu krv partijašenjem i samoživošću. Ali i to sada ostaje u drugom planu.
Od scenarija o rušenju Republike Srpske ne bi odustalo šta god da čini srpska strana i ma ko da je na vlasti
Šta god da je Republika Srpska činila i kakva god da je bila, ionako ništa ne bi odvratilo njene neprijatelje od plana o njenom nestanku! Uostalom, mijenjali su se pojedinci i koalicije, pozivali su i na međunacionalno pomirenje i prijetili referendumom o samostalnosti, pokazivali dobru volju za jačanjem BiH, nekritički ispunjavali evropske prohtjeve i blokirali rad zajedničkih institucija.
Sve uzalud. Sarajevo je imalo samo jednu ideju vodilju. Bilo ko da je na vlasti. Od Alije do Bakira. Od Silajdžića i Lagumdžije do Bećirovića i Konakovića. Pored političkih elita, istu tu ideju svakodnevno su raspirivali bošnjačka akademska zajednica, mediji, nevladine organizacije, boračka udruženja itd. Svi do jednoga! Ali zbog toga ne možemo da se ljutimo na njih. Možemo samo da im zavidimo!
Koliko je nabujao bošnjački nacionalizam ponajbolje nam svjedoči i to koliko se odmaklo u ostvarivanju scenarija o nestanku Republike Srpske. Taman toliko da su prestali prosipati šuplju priču o nekakvoj građanskoj i multietničkoj državi i uveliko prešli na otvoreno političko nasilje i samovolju, obilato se koristeći uzurpiranim sudovima i diplomatskom mrežom.
Mediji su im poslužili za naslađivanje i vrijeđanje! Sada više nema TV lica koje izgovara ime Republike Srpske, niti više ima novinara ili novinarke koji se ne svađa sa srpskim političarima, a bošnjačkim dijeli lekcije na koje sve načine mogu da još pojačaju ofanzivu na „manji entitet“, „er-es“, „genocidnu tvorevinu“… Fanatici sa društvenih mreža bi odmah da kolju. Intelektualci mržnju i otrov prosipaju bez rukavica. Sudije ozakonjuju političke pamflete. Svi osjećaju da im je posao u završnoj fazi, niko ne razmatra alternativne scenarije o budućnosti „složne braće“. Uvjereni su da je potrebno još samo malo…
Koga će pamtiti istorija
Potrebno je da se naberu Srbi koji će dobrovoljno pristati na kapitulaciju! Svejedno da li iz lakomislenosti, iz stanja teške frustracije i rastrojstva, iz pohlepe i vlastoljublja, pod ucjenom, iz uvjerenja ili čiste gluposti! A kandidati stoje u redu. U tom slučaju zaista jeste gotovo!
Ne odmah, ali brzo! Ne dekretom, već natenane! Konačni kraj Republike Srpske vreba sa njenih funkcija koje će da kleče pred nekakvim Šmitom, drhte od sarajevskih kadija, tresu od botova sa društvenih mreža. Onih kojima se raduje Konaković, priziva ih Hadžifejzović, a samoubilački blagosilja ozlojađena i duboko podijeljena svjetina.
Je li kasno da takav scenario bude izbjegnut?
Podvucimo još jednom tvrdnju da se od scenarija o rušenju Republike Srpske ne bi odustalo šta god da čini srpska strana i ma ko da je na vlasti. Uostalom, pitajte Karadžića, Plavšićku, Poplašena, Čavića, Šarovića – ako smije da prizna, pitajte Dodika – onog iz 1998. ili ovog današnjeg, svejedno! Pitajte bilo koga ko je na bilo koji način bio akter ili hroničar političkih procesa tokom ove tri decenije.
Pitajte grobove svojih predaka, spomen kosturnice, jame! Pitajte zabranjene stranice istorije, izbrisane istine i falsifikate, pitajte gusle, heroje, pitajte teško izvojevanu i sa svih strana napadnutu slobodu i državotvornost srpskog naroda! Oni će vam sve reći!
Naravno, ako nismo mogli mijenjati druge, mogli smo sebe. Ako iz istorijskih tragedija ništa nismo naučili o drugima, mogli smo o sebi. Bila bi Republika Srpska mnogo jača da smo složni, a složni bismo bili da nam se politika nije svodila na puko i prostačko partijašenje. Zbog njega smo posljedično imali katastrofalnu selekciju kadrova, podaništvo, spletkarenje i opštu pljačku. Umjesto da jačamo institucije i nacionalnu svijest, mi smo tolerisali karijerizam, podsticali alave avanturiste i neznalice da se upliću u politiku i od nje prave biznis.
Konačni kraj Republike Srpske vreba sa njenih funkcija koje će da kleče pred nekakvim Šmitom
Da smo tokom ove tri decenije stvarali demokratski snažnu Republiku Srpsku, zdrav parlamentarni život, politički kompetentnu javnost, slobodoumnu intelektualnu elitu, da smo nagrađivali znanje i vrlinu, a ne savitljivu kičmu i ljepljive prste, poštovali borce i seljake, čuvali i njegovali mladost, danas ne bismo imali zbog čega da se brinemo. Ne bi nekakav Šmit mogao da targetira pojedince preko kojih će se ostrviti na nacionalnu cjelinu. Svi bismo bili kao jedan, baš onako kako nas je opominjao naš Kočić prije 100 i kusur godina.
Ne bi razni Konakovići i Hadžifejzovići imali koga da proberu za saučesnike! Ne bi bilo mjesta dilemi postoji li kakav viši cilj zbog kojeg bi ijedan Srbin otišao u Sarajevo i sa malih ekrana pljuvao po Republici Srpskoj, Narodnoj skupštini, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Univerzitetu… Po svemu što svaki normalan narod brani svim sredstvima.
Pitanje opstanka
Ovako, šta je tu je! Mi izbora više nemamo! Samo jedan scenario je pred nama. Scenario opstanka Republike Srpske. I ako je vlada nacionalnog jedinstva nekome sporna, srpsko jedinstvo ne smije da bude! Ono je jedina slamka spasa i jedina mjera izdajstva. Kako će se pomiriti sa drugima narod koji nije sposoban da se pomiri sa sobom?
Ako bismo i pristali na prijevremene izbore, valjda je potpuno jasno da opozicija tek sada ne bi mogla da pobijedi voljom naroda. Ne bi mogla ni jedinstvena opozicija, sa dobrim političkim programom i najboljim kandidatima a kamoli ovakva, rastrojena, spojiva jedinim zajedničkim ciljem – skidanjem Dodikove glave. A kada bi se i dočepala vlasti na šta bi ličila njena vladavina, koliko bi potrajala i šta bi sve morala da isporuči onima koji su ih tu doveli. Kako bi ih zapamtila istorija?
Ne treba trošiti riječi nabrajanjem koliko je SNSD zabrljao i zašto sada njegov poziv na jedinstvo, uporedno sa ovolikim svađama u Banjaluci, djeluje neiskreno. I koliko ustupaka bi trebalo da ponudi onima koji bi zbog višeg cilja i opšteg interesa bili spremni da im nakratko zaborave sve grijehe.
Nema sumnje da Dodik i Stanivuković drže ključeve opstanka Republike Srpske! Za bilo koji drugi scenario opstanka Republike Srpske, koji bi uključivao ozbiljnu parlamentarnu debatu, javno rezonovanje intelektualaca, dobrih političkih i medijskih analitičara, patriotskih snaga bez ličnih kalkulacije i računice, vremena više nema. Ako ima i njih…
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Glas Srpske
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/ArhistefoBL/CC0
BONUS VIDEO:
