„Dva puta sam bio odbijen od Akademije… To je bio najteži udarac u mom životu.“ Ovako je Adolf Hitler u zloglasnoj Mojoj borbi opisao svoje pokušaje da upiše studije na Akademiji likovnih umetnosti u Beču. Hitlerovo viđenje prvog pokušaja, iz 1907. u Mojoj borbi je opisano na sledeći način:
Kada mi je umrla majka, sudbina je u nekom pogledu već donela svoju odluku. U njenim poslednjim mesecima bolovanja putovah u Beč da bih polagao prijemni ispit na Akademiji. Opremljen debelim pakovanjem crteža, dao sam se onda na put, uveren da ću ispit moći da položim kao od šale. U realki sam već bio daleko najbolji crtač u svom razredu, otada se moja sposobnost još izvanredno dalje razvila, te mi je tako zadovoljstvo sobom dopuštalo da ponosito i srećno očekujem najbolje. (…)
A sada sam, dakle, bio po drugi put u lepome gradu i čekao sa gorućim nestrpljenjem, ali i gordim samopouzdanjem, na rezultat mog prijemnog ispita. Toliko sam bio ubeđen u uspeh da me je saopštenje o odbijanju pogodilo kao neočekivani udar groma iz vedrog neba. A ipak je baš tako bilo. Kada sam se predstavio gospodinu i izneo mu svoju molbu za objašnjenje razloga mog neprijema u Opštu školu slikanja na Akademiji, taj gospodin me uporno uveravaše da se iz mojih podnetih crteža nedvosmisleno iskazuje moja nenaklonost ka slikarstvu. (…)
Teško pogođen napustih Hanzenovo raskošno zdanje na Šilerplacu. Po prvi put u svom mladom životu, u potpunoj nesaglasnosti sa samim sobom, osetio sam gorčinu prvog neuspeha. Jer, to što čuh o svojoj sposobnosti, učini mi se kao da odjednom otkrih blesak munje moje dvojnosti, od koje sam još poodavno patio, a da dosad nikako ne uspeh da iznađem razlog zašto i zbog čega.
Po mnogima je ovaj neuspeh bio prekretnica ne samo u Hitlerovom životu, već i u istoriji 20. veka. U slučaju da je Hitler uspeo da se upiše na studije, sve bi bilo mnogo drugačije. Takvu kontrafaktualnu verziju Hitlerovog života doneo je Erik-Emanuel Šmit u romanu Drugi život Adolfa H.:
„A šta bi bilo da je Akademija likovnih umetnosti odlučila drugačije? Šta bi se dogodilo da je, baš u tom trenutku, komisija primila Adolfa Hitlera? Taj minut bi promenio tok jednog života, ali bi promenio i tok sveta. Kakav bi bio dvadeseti vek bez nacizma? Da li bi bilo Drugog svetskog rata, pedeset pet miliona mrtvih, od kojih šest miliona Jevreja, u svetu u kom bi Adolf Hitler možda bio slikar?“
Naravno, to ne znači da se neki drugi Hitler ne bi pojavio da izrazi „duh vremena“, o čemu je opsežno pisao Jan Keršo u sada već skoro kanonskoj Hitlerovoj biografiji, ali njegov bečki neuspeh je za mnoge shvaćen kao prevratnički trenutak. Krivac za to bio je profesor koji ga je odbio na prijemnom ispitu. Zvao se Kristijan Gripenkerl.
Kako je Hitler odbijen
Za upis na tada verovatno najprestižniju evropsku likovnu akademiju od prijavljenih kandidata se očekivalo da prilože svoje radove. Po merilima profesora koji su primali studente, posebno Kristijana Gripenkerla koji je bio na čelu komisije, ključna je bila veština kandidata da dobro nacrtaju ljudsku figuru. Hitleru je to nedostajalo. On je na prijemni ispit poslao nekoliko pejzaža i crteža građevina.
Presuda je, kako neki izvori navode, bila prilično jezgrovita: Wenig Köpfe, u doslovnom prevodu: „Premalo glava“ – zapravo premalo prikazanih ljudskih figura. U protokolima koji se čuvaju u arhivu bečke Akademije likovnih umetnosti za Hitlerove radove iz 1907. godine se kaže: Probezeichnungen ungenügend („Probni crteži nedovoljni“). Da li je tada Gripenkerl zaista Hitleru rekao da je nepodoban za slikara, kako on navodi docnije u Mojoj borbi, ostaje u domenu spekulacija.
Mladi Adolf Hitler, fotografija iz ranih 1920-ih (Foto: Wikimedia commons/Public domain)
Ipak, prvo odbijanje Hitlera nije pokolebalo. Već sledeće godine, on se ponovo prijavio na prijemni ispit prilažući nove radove. Presuda komisije, na čijem čelu je opet bio Kristijan Gripenkerl, ovoga puta je bila još drastičnija. Njegovi radovi su u prvoj selekciji odbačeni i on čak nije ni izašao na prijemni ispit.
Za Hitlera je to već bila potpuna katastrofa. Za njega su počele teške godine koje je dobrim delom proveo na ulici i u skloništima za beskućnike. Od umetnosti nije odustao, izdržavajući se prodajom razglednica i akvarela, uglavnom sa pejzažima i motivima bečkih znamenitosti koje je sam slikao. Za odbijanje na Akademiji i neprihvatanje njegove genijalnosti, kako ju je on video, krivio je „arogantni akademski svet“ i umetničku elitu Beča.
Predić kao asistent
Problem sa upisom na Akademiju, i to baš kod Gripenkerla, nije imao Uroš Predić. On je 1876. ispit bez problema položio. Kako srpski slikar navodi u svojim autobiografskim zapisima, nedavno prvi put objedinjenim u knjizi Autobiografija u izdanju IK Kvazar, jedini problem za upis mogli su eventualno biti njegovi politički stavovi:
„Oktobra 1876. stignem u Beč i upišem se u Slikarsku akademiju, u sasvim novoj zgradi na Šilerplacu. Profesor me upita jesam li omladinac i pogleda me sumnjivo kad mu odgovorih da jesam, ali se umiri kad mu objasnih da ‘omladinac’ znači die Jugend, te je prema tome svaki mlad Srbin omladinac.“
Gripenkerl je pokazao prilično simpatija prema Prediću, što se može videti i po tome što je on nastavio usavršavanje u njegovoj majstorskoj školi, ali i po poveravanju ozbiljnijih zadataka. Naime, u tom trenutku u Beču je podizana nova zgrada Parlamenta po projektu čuvenog arhitekte Teofila Hanzena. Kristijan Gripenkerl je dobio zadatak da oslika trinaest slika kao dekoraciju za salu Gornjeg doma, pripremne skice je sam uradio, ali je izvođenje posla prepustio Prediću.
Zadovoljan ishodom, Gripenkerl je Predića unapredio u svog asistenta na Akademiji. Predić u svojoj Autobiografiji piše:
„Tu sam morao da savlađujem svoje realističke naklonosti i da ih podredim strogim zahtevima stila, te se tako stvori srećan kompromis. Slike su imale stila bez ukočenosti i bile su osvežene realističnim pojedinostima. Zadovoljan mojim radom, profesor me predloži kolegijumu za svog asistenta i godine 1883. budem potvrđen u tom zvanju od Ministarstva prosvete.“
Autoportret srpskog slikara Uroša Predića (Foto: Wikimedia commons/Dušan Marinković – Narodni muzej Zrenjanin/CC BY-SA 4.0)Tako je Uroš Predić sa nepunih 26 godina postao Gripenkerlov asistent na Akademiji likovnih umetnosti. U naredne dve i po godine ocenjivao je radove svojih samo nekoliko godina mlađih kolega i vršio njihove korekture.
Bio je to prilično iscrpljujući posao, s obzirom na način na koji je Gripenkerl svoje asistente iskorištavao, o čemu je pisao i Paja Jovanović, koji je takođe bio Gripenkerlov student. Navodeći primer jednog drugog asistenta, Paja Jovanović je tvrdio da on ništa nije postigao u životu zato što je profesor iskoristio sve njegove talente u svoju korist. Ali Uroš Predić je uspeo da izbegne tu zamku, tako što je nakon dve i po godine asistentskog staža napustio to mesto:
„Dovršivši svoj posao za Parlament, otkažem svoje nastavničko mesto, na kojem sam bio pet semestara i oprostim se sa profesorom. Ostadoh još nekoliko dana u Beču da se spremim za konačan odlazak kad dobih kartu od profesora, gde me zove da banem malo do Akademije. Odoh njemu i on mi prijateljskim tonom reče da još nisam potpuno dovršio svoj posao kod njega i pokaza mi sliku gde Orest i Filad kleče pred proročicom Pitijom u Delfskom hramu, tražeći zaštite protiv furija. Proročica sedi na tronošcu, čije noge imađahu oblik lavove pandže. Tako je jedna pandža, sasvim u senci, ostala nedovršena, a profesor me zamoli da oslikam šta još treba. Smešeći se, obavim tu sitnicu za četvrt sata, a beležim ovo kao karakterističan dokaz koliko je ceo taj posao [bio] od moje ruke.“
Prvo odbijanje Hitlera nije pokolebalo. Već sledeće godine, on se ponovo prijavio na prijemni ispit prilažući nove radove, opet neuspešno
Kao razlog za napuštanje Gripenkerla Predić je naveo traženje sopstvenog puta, ali je u toj odluci udeo sigurno imao i izostanak navođenja njegovog autorstva u tada velikom projektu na dekoraciji zgrade Parlamenta u Beču. Te slike su i danas potpisane samo Gripenkerlovim imenom.
Ipak, Predić o tome nikada nije optužujuće govorio. Naprotiv, Gripenkerla je predstavljao kao dragocenog učitelja koji ga je izveo na pravi put, usađujući mu pre svega ljubav prema akademskoj školi slikarstva, ali i tehnički besprekornom umetničkom izvođenju, koje je rezultiralo Predićevim remek-delima kao što su „Kosovka devojka“, „Deca pod dudom“ ili „Siroče na majčinom grobu“…
O poštovanju koje je do kraja života imao prema Gripenkerlu, svedoči i jedno od njegovih pisama pisanih u dubokoj starosti u kome je naveo da je Gripenkerl bio taj koji ga je naučio šta to znači „umetnički zanat i disciplina“.
Umalo odbijeni Paja Jovanović
Paja Jovanović umalo nije prošao kao Hitler na prijemnom ispitu za bečku Akademiju. Zapravo, njegov prvi pokušaj upisa na Akademiju 1876. godine bio je neuspešan. Kako je svedočio u romansiranoj autobiografiji Memoari slikara, koju je prvi put nakon 70 godina upravo objavila Akademska knjiga, problem je bio u njegovoj školskoj spremi.
Jovanović naime formalno nije ispunjavao uslove za upis jer nije imao završen poslednji razred gimnazije, a, što je bilo još gore, prijemnoj komisiji se njegovi radovi nisu preterano dopali. Razočaranje Paje Jovanovića je bilo ravno Hitlerom. U Memoarima slikara piše:
„Najžešće me je tištio taj nemarni, bagatelišući način kojim je ta komisija za stolom, a osobito onaj što nam je govorio, gledala na moj rad i na moju sudbinu. A mora da sam im izgledao neobično glupav i zastrašen… Još i danas, posle toliko mnogo godina, živo se sećam potresa koji sam onda pretrpeo zbog tog razočaranja i sramote. (…) Očev mračni pogled i moja glupava usplahirenost o tome su jasno govorili. A kad sam još čuo da se neki smeju, uhvatih oca za rukav i požurih da iziđemo odavde na ulicu. Otac nije ništa progovorio. Znao sam da se ljuti što me je dovodio u Beč tako nesposobna za Akademiju.“
Ipak, umetnost srećom nije ostala bez Paje Jovanovića. Uspešno je završio četvrti razred gimnazije, a crtanje je usavršavao kod tada poznatog bečkog profesora Julijusa Maholda. Već sledeće godine se iznova prijavio na prijemni ispit i položio ga. Paja Jovanović je primljen na Akademiju 1877. godine. Prvi profesor sa kojim se susreo bio je upravo Kristijan Gripenkerl, koga u Memoarima skraćeno zove Gripen. Od tog trenutka, Grinpen je u naredne dve godine centralna figura u njegovom životu.
Jedna galerija na Akademiji likovnih umetnosti u Beču (Foto: Wikimedia commons/Alexbartek/CC BY-SA 4.0)Gripenkerl je zbog svog neprihvatanja tada modernih strujanja, od impresionizma nadalje, i tvrdoglavog opstajanja na osnovama akademskog realizma, došao na glas zastarelog profesora. Paja Jovanović u Memoarima slikara to ovako opisuje:
„Glavni posao za nas početnike bio je da crtamo po antičkoj skulpturi celo prepodne, od osam do dvanaest. Tu nam je bio učitelj profesor Gripen. (…) Gripen je bio dobar umetnik takozvanog akademskog pravca. Baš u to vreme jurnula je u našu školu bujica naturalizma, a sva mladež iz Akademije videla je u Gripenovom radu samo zastarele sheme, tako da je i najnesposobniji početnik među nama verovao da se već samim tim što se naziva modernistom, pleneristom, naturalistom, ili tome slično, daleko izdigao iznad profesora Gripena, koji gleda u gipsane figure, a ne u živu prirodu kao on.“
I Paja Jovanović je bio sličnih shvatanja. Njegovi prvi crteži – nastali na časovima i vežbama kod Gripenkerla, koji se danas čuvaju u Gradskom muzeju u Vršcu i u Muzeju grada Beograda – preslikane su kopije antičkih umetničkih dela. S druge strane, većina učenika žudela je za slikanjem živih modela, smatrajući neprestano preslikavanje starih uzora izlišnim, što je dovodilo do sukoba sa profesorima. Gripenkerl je pak smatrao da njegovi učenici nisu spremni za ono što bi želeli da slikaju, jer još uvek nisu naučili zanatske osnove slikarstva. Tako je tinjao sukob koji je potrajao skoro dve godine.
Poslednji paganin
Pored „zastarelosti“ njegovog shvatanja slikarstva, Gripenkerl je izazivao i veliki bes zbog svojih prilično specifičnih uverenja. Naime, on je bio veliki protivnik hrišćanstva, pogotovo njegove rimokatoličke varijante, a svim srcem verovao je u starogrčku religiju, toliko da je sebe nazivao vernikom boginje Atine.
Njegovi oštri komentari na račun hrišćanstva u srcu konzervativne dvojne monarhije izazivali su zapanjenost njegovih učenika. Ovako je jedan od njegovih nastupa zabeležio Paja Jovanović:
„Ova presveta nevesta Atena bi bila zadavljena u varvarstvu srednjeg veka od hrišćanskih zilota koji širiše oko sebe mrak, bedu i pusto neznanje.“ Apsolutna tišina navodi ga da produži: „Jeste. Sav sjaj Olimpa i svetlost mudrosti, sva radost života i preuzvišeni kult lepote behu zamenjeni, kroz petnaest stotina godina, bigoterijom i varvarskim tupilom.“ (…)
Odista, profesor Gripen je bio arhisveštenik boginje Palade Atene, a njegovo obožavanje stare Helade išlo je tako daleko da je usvojio tezu svog prijatelja Hanzena, slavnog arhitekte bečkog parlamenta, da je jelinska civilizacija najsavršenije delo ljudskog genija i da ona ima da ostane i za buduća vremena temelj za izgradnju ljudske kulture.
Za razliku od dobrog dela svojih kolega koji su Akademiju upisali da bi u prvom redu naučili osnove crkvenog slikarstva, Paja Jovanović ne samo da nije bio povređen Gripenkerlovim stavovima, nego je u njima i uživao. „Ali ja sam voleo tog apostatu otpadnika i žedno sam upijao njegove reči“, zapisao je.
„Rastanak“, delo Kristijana Gripenkerla (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Možda se upravo pod njegovim uticajem Paja Jovanović takođe prilično nehajno odnosio prema hrišćanstvu. O tome slikovito svedoče i Memoari slikara, u kojima on na pojedinim mestima iznosi prilično „jeretičke“ poglede:
„Ustanova slave, tog kućevnog božanstva, potiče iz ranog predhrišćanskog doba i obeležava onaj dan kad su naši stari morali da se oproste sa svojim drevnim bogovima da bi stupili u hrišćanstvo. To su nerado činili, slušajući svoje zastrašene župane kojima su zilotski misionari iz Vizantije pretili paklom i večitim ognjem, a podmićivali ih dijademama i položajima. Nije čudo što se prost narod tome protivio koliko god je mogao. Njegovi stari klanjali su se lepoj sunčanoj veri svevišnjih božanstava već hiljadama godina… Ali kad im hrišćanstvo bi najposle nametnuto, i kad primiše jevrejsku mitologiju, pokušaše da prokrijumčare bar neke od svojih starih bogova i u novu veru.“
Ipak, to ga nije sprečilo da i u crkvenom slikarstvu ostavi veliki trag, o čemu najbolje govore ikonostasi koje je uradio za crkvu u Dolovu i za Sabornu crkvu u Novom Sadu.
Rastanak i nemerljiv uticaj
Do burnog rastanka s Gripenkerlom došlo je na drugoj godini studija. Prilikom izrade jedne slike, Gripenkerl je insistirao da Paja Jovanović prvo mora da napravi probnu varijantu na kartonu, pa tek onda da uradi sliku na platnu. Paja je to odbio, verujući da je trenutna inspiracija mnogo važnija od dosadne i nepotrebne pripreme. Rezultat je bio potpuna katastrofa, što i sam u Memoarima priznaje, govoreći da je njegova tvrdoglavost bila nepotrebna, a da je Gripenkerl bio u pravu.
Bečki profesor likovne umetnosti Kristijan Gripenkerl (Foto: Wikimedia commons/Public domain)
Ipak, mladi Paja Jovanović je za neuspeh okrivio školu i svog profesora. Pošto je nastavio da se suprotstavlja profesorskom autoritetu, Gripenkerl je naposletku izbacio Paju Jovanovića iz svoje majstorske škole i poslao ga u klasu profesora Leopolda Karla Milera.
Iako je u prvom trenutku osetio olakšanje zbog toga, Paja Jovanović je kasnije shvatio koliko su Gripenkerlove lekcije bile važne i koliko su ga zapravo izgradile kao umetnika. O tome je zapisao:
„Ali to što sam kod profesora Gripena, pred delima antičke skulpture naučio, ostalo mi je za ceo život. On je želeo da u nama probudi osećaj za lepotu, za ritam i za harmoniju antičke skulpture; ukazivao nam je na ono fino osećanje Jelina za liniju. Upućivao nas je na Homera, a pored Homera na ogromnu književnost i na jedinstvenu kulturu starih Jelina. (…) Ako bih morao ostati bez toga što sam onda stekao preko Gripena, osećao bih se pukim siromahom.“
Šta je bilo posle
Kristijan Gripenkerl je radio kao profesor na Akademiji likovnih umetnosti u Beču od 1874. godine do svoje smrti 1916. godine. Kako je vreme prolazilo, njegovo ime je sve više odlazilo u zaborav, a njegova dela – na prvom mesti slike koje su nastale kao deo dekoracije za zgrade Parlamenta u Beču, Akademije u Atini i Bečke državne opere – smatraju se više simbolom jedne epohe nego radom značajnog umetnika.
U istoriji umetnosti mnogo više je upamćen kao pedagog koji je na put izveo brojne generacije slikara i skulptora, ali i po sukobima sa nekima od njih. Tako su ostali upamćeni njegovi žučni dueli sa učenicima, među kojima su bili Egon Šile, Gustav Klimt, Rihard Gerstl i drugi…
Paja Jovanović je shvatio koliko su Gripenkerlove lekcije bile važne i koliko su ga zapravo izgradile kao umetnika
Po pričama, Gripenkerl je bio toliko užasnut slikama Egona Šilea da mu je tražio da nikada u javnosti ne kaže da mu je on bio profesor. Šile je nakon nepune dve godine studija 1909. izbačen sa Akademije, najvećim delom na Gripenkerlovo insistiranje, nakon čega je napravio umetničku grupu Neukunstgruppe, u kojoj je bio i Oskar Kokoška.
Ništa bolji odnos Gripenkerl nije imao prema Klimtu, čije je slikarstvo u potpunosti odbacivao, ali najgore je prošao Rihard Gerstl, slikar tragične sudbine koji je život okončao samoubistvom u 25. godini. Gripenkerl ga je dva puta izbacio sa Akademije, a njegovo slikarstvo okarakterisao je rečima: „Tako kako ti slikaš, ja mokrim po snegu.“
Austrijski slikar Gustav Klimt (Foto: Wikimedia commons/Public domain)I da je mogao znati za potonju karijeru nedarovitog bečkog slikara Adolfa Hitlera, Kristijan Gripenkerl, s obzirom na njegov karakter i uverenja, teško da bi promenio svoju odluku da ga ne primi na Akademiju. Bila je to odluka nakon koje je životni put Adolfa Hitlera uzeo drugi smer.
Tridesetak godina kasnije, Uroš Predić je Drugi svetski rat proveo u krajnjem siromaštvu, nekada i gladujući, od čega je spas pronalazio u rodnom Orlovatu. Paja Jovanović je nedugo posle Anšlusa bežeći iz Beča od nacista otišao u Beogradu, gde je u stanu u Birčaninovoj ulici, koji je iznajmio od tada poznate porodice Roš, proveo teške godine okupacije. I on i Predić oslobođenje su dočekali sa radošću.
Posle rata, već dobrano u godinama, prilagodili su se novoj političkoj realnosti. U jeku Tršćanske krize Paja Jovanović je naslikao poznati portret Josipa Broza Tita koji se danas čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. Politički trenutak je označen Titovom pesnicom položenom na Trst na geografskoj mapi na stolu. Manje poznata su dva njegova crteža Staljina, koja se čuvaju u Muzeju grada Beograda, od kojih je na jednom Staljin nacrtan pored mačke.
I Predić i Jovanović umrli su u dubokoj starosti, Jovanović 1957. u 98. godini, Predić četiri godine ranije, u 96. godini.
Danas su njihova imena mnogo poznatija od njihovog učitelja Kristijana Gripenkerla. Da nije bilo kobne odluke da ne primi Adolfa Hitlera na Akademiju likovnih umetnosti, bečki profesor slikarstva Kristijan Gripenkerl bio bi verovatno potpuno zaboravljen.
Naslov i oprema teksta Novi Standard
Izvor: RTS OKO
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Public domain
BONUS VIDEO:
