Prije tačno godinu dana, Donald Tramp se trijumfalno vratio u Bijelu kuću i (opet) najavio početak zlatnog doba Amerike. Ovaj put je pred njim bio teži zadatak: četvorogodišnja vladavina demokrata bila je obilježena mnogo težim zloupotrebama nego mandat Baraka Obame onomad.
Poučen svojim ranijim iskustvom, međutim, američki predjsednik je djelovao brzo i efikasno: sječa birokratskog aparata koju su izveli Ilon Mask i DOGE poremetila je tradicionalnu moć neizabranih činovnika. Granice su zatvorene za nove ilegalne imigrante, a počelo se sa masovnim deportacijama onih koje su prethodne vlasti pustile u zemlju.
U julu je Kongres konačno uspio da usvoji budžetski omnibus i trajno smanji poreze koji su gušili američku privredu. Tramp se odužio i Bobiju Kenediju Mlađem, nekadašnjem demokrati koji ga je podržao na izborima 2024, tako što ga je postavio za ministra zdravstva – i stao iza njegove kampanje da ukine, zabrani ili reformiše propise, savjete i procedure štetne po zdravlje Amerikanaca („učinimo Ameriku ponovo zdravom“ ili MAHA).
Trampov šok
Glavna uloga u Trampovim reformama je pripala carinama, koje je američki predsjednik upotrebio da natjera druge zemlje na trgovinske sporazume pod boljim uslovima za SAD. Čak i Kina je pristala da pregovara kako ne bi došlo do carinskog rata, dok je EU zaključila nadasve ponižavajući sporazum, samo da bi ostala u američkog orbiti.
Tramp je napravio i ogroman zaokret u spoljnoj politici. Još početkom godine je na jednom samitu u Saudijskoj Arabiji najavio da je era „izgradnje nacija“ gotova i da Amerika više neće ići po svijetu u potrazi za narodima i državama koje bi da „usreći“ nametanjem globalističke ideologije. Konačna potvrda da to nisu bile samo prazne riječi došla je u oktobru, kada su SAD ukinule sankcije Republici Srpskoj i odbile da stanu uz Veliku Britaniju i Francusku u odbrani građanina Kristijana Šmita od kritika Srpske, Srbije i Rusije.
Svakako da bi sa našeg stanovišta bilo bolje da se SAD malo više angažuju na „čišćenju“ onoga što su Trampovi prethodnici zaprljali, a ne da ključeve hegemonije predaju Britancima, Nijemcima ili Turcima – da rade šta im je volja. Ali, i ovakvo ponašanje Amerike otvara prostor za djelovanje, koji nagrađuje one sa dovoljno hrabrosti i vizije da ga iskoriste. Paralelno s tim, došlo je do gašenja USAID-a kao jednog od glavnih stubova finansiranja globalne „nevlade“.
Zvanično, Stejt department je obustavio traćenje dolara poreskih obveznika na hiljade pseudovladinih organizacija koje su širom svijeta propovijedale globalizam a ne američke interese, a nekoj konkretnoj pomoći ljudima u nevolji da se i ne govori. Nezvanično, ovo je pretežno bilo u funkciji eliminacije instrumenata moći demokrata, koji su preko nevladnika prali novac i kupovali uticaj. I to se pozitivno odrazilo na situaciju na našim prostorima, iako je trebalo nešto vremena da se presušivanje grantova osjeti nizvodno.
Trampovi mirotvorački napori na međunarodnom planu takođe su nagovještavali pozitivni pomak na Balkanu. Možda je donekle pretjerao sa pričom o završavanju osam ratova – na primjer, računao je sukob Srbije i „Kosova“ koji se nije ni desio – ipak je postignuto neko primirje između Ruande i Konga, kao i Jermenije i Azerbejdžana (odnosno „Albanije i Abiberdžana“ kako se sam Tramp u jednom momentu izrazio), dok su SAD zaista pomogle Indiji i Pakistanu da njihov okršaj ne preraste u atomski rat.
Iako Tramp nije smogao snage da napusti propali „projekat Ukrajina“, ipak je obustavio finansiranje Kijeva i ponudio nekakvu viziju mirovnog plana. To što taj plan nema veze sa realnim stanjem i što su ga evropski vazali brzo promijenili u korist Vladimira Zelenskog (pa je postao mrtvo slovo) druga je priča. Sastanak sa Vladimirom Putinom u Enkoridžu jeste bio istorijski jer je ponovo otvorio kanale komunikacije sa Kremljom, iako na prvi pogled nije postigao ništa više od toga.
Granice su zatvorene za nove ilegalne imigrante, a počelo se sa masovnim deportacijama onih koje su prethodne vlasti pustile u zemlju
Nažalost, Srbija – odnosno NIS –postala je kolateralna šteta u nastavku sukoba SAD i Rusije, jer je neko u Vašingtonu odlučio da je Beograd slaba tačka na koju slobodno može da se vrši pritisak. Ulazak mađarskog MOL-a u tu priču je gotovo idealno rješenje, ali do svega ovoga nije ni moralo da dođe.
Trampovu energiju je sredinom godine donekle „pojeo“ Bliski istok, odnosno 12-dnevni rat Izraela i Irana, koji je obustavljen tek nakon američkog bombardovanja iranskih nuklearnih postrojenja. Da li zato što su ona stvarno „sravnila sa zemljom“ te bunkere, ili zato što su sve strane pristale da vjeruju u taj narativ kako bi rat prestao, tada nije bilo toliko važno Iran je postao opet aktuelan krajem decembra, zbog uličnih demonstracija na koje je pozvao izgnani princ Reza Pahlavi, a kojeg otvoreno podržava Izrael.
Zaboravlja se i da je Tramp stvarno završio dvogodišnji rat u Gazi, pa makar i nekom novom vrstom Dejtona kojim treba da predsjedava Toni Bler, dok je uloga „visokog predstavnika“ dodijeljena jednom Bugarinu (iako sama Bugarska nema funkcionalnu vlast). Sad je u fokusu Grenland, koji bi na mala vrata mogao da uruši NATO, dok je nedavni prepad na Venecuelu otkrio svu razgolićenost priče o međunarodnom pravu i „poretku zasnovanom na pravilima“.
Unutrašnje podele
Dok je na spoljnopolitičkom planu uglavnom nizao uspjehe, Tramp je dozvolio sebi da se zaglibi u močvari unutrašnje američke politike. Demokrate su prvo preko ispolitizovanih sudija blokirale niz njegovih legitimnih odluka. Iako je skoro svaki put Vrhovni sud presudio u njegovu korist, ti procesu su ga koštali mnogo vremena i energije. Problem predstavlja i nespremnost republikanaca da krivično gone ili bar istraže vinovnike „Rašagejta“ i ostalih zloupotreba vlasti.
Objelodanjivanje njihovih nepočinstava ne samo da nema željenog političkog efekta, već im pravi reklamu: gledajte šta smo uspjeli da nekažnjeno uradimo! Jedna od posljedica toga je i pobjeda demokrata na izborima u Virdžiniji prošlog novembra.
Za razliku od republikanaca u Indijani, koji su odbili da promijene mape izbornih jedinica u svoju korist iz „pristojnosti“, demokrate u Virdžiniji su prvog dana po dolasku na vlast izbrisale republikance sa izborne mape. A onda su cijelu državu proglasile za sigurnu luku za ilegalne imigrante i predložile zakon po kojem bi se smanjile zatvorske kazne za silovanje, ubistvo, napad na policiju, dječiju pornografiju i nasilne prestupe. Zli jezici bi rekli, znaju svoju glasačku bazu i rade u njenu korist.
Trampovo insistiranje da su dosijei pokojnog Džefrija Epstina – koji je osuđen za podvođenje maloljetnica, iako mu je glavni posao bio pranje novca za tajne projekte CIA – u stvari „demokratska prevara“ ispostavilo se kao tačno. Kada su objavljeni, u njima Trampa nije ni bilo, dok je Bila Klintona i nekih drugih demokratskih „heroja“ bilo napretek. I tek tako, svaka priča o „dosijeu Epstin“ naglo je prestala u prodemokratskim medijima, dok je na republikanskoj strani već napravljena politička šteta, odlaskom nekoliko Trampovih nekadašnjih saveznika.
Kongres je do te mjere nesposoban da sprovede Trampovu agendu, da se u rijetke zakone koji bivaju usvojeni redovno provlače demokratske podmetačine – od miliona za dalje finansiranje Ukrajine do „Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana“ koji otvoreno prkosi Trampovoj novoj strategiji bezbjednosti. Dabome, o opozivu sudija koji zloupotrebljavaju svoj položaj nema ni riječi.
Kako sada stvari stoje, možda će najveća tragedija prve godine Trampovog drugog mandata biti ubistvo Čarlija Kirka. Osnivač „Turning Point USA“ je bio daleko uticajniji u republikanskoj politici nego što se to na prvi pogled činilo i mogao je jednog dana da postane predsjednik.
Kada su objavljeni Epstinovi fajlovi, u njima Trampa nije ni bilo, dok je Bila Klintona i nekih drugih demokratskih „heroja“ bilo napretek
Iako je dostojno sahranjen, kao i politički i hrišćanski mučenik, vlast nije uradila ama baš ništa da njegove ubice privede pravdi. Sve je ostalo na pompeznim riječima i praznim prijetnjama, a to se u politici – i u građanskom ratu – ne oprašta. Možda je pretjerano reći da se u Americi, umjesto klasične politike, vodi građanski rat koji (još) nije prerastao u oružano nasilje. Ali, samo što nije.
Iako demokrate sad govore o neminovnosti pobjede na predstojećim novembarskim izborima i otvoreno sanjaju o strahovladi nad svojim političkim protivnicima, kojima ne priznaju ni pravo na život a kamoli legitimitet, republikanci i dalje pričaju o „principima“, „vrijednostima“ i „finoći“. Tramp je tu izuzetak. Možda je i zato uspio da toliko postigne. Ništa još nije gotovo, a prošlo je samo godinu dana. Nesumnjivo je samo jedno: živimo u onim „zanimljivim vremenima“ iz kineske poslovice.
Naslov, lektura i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Sve o Srpskoj
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Ike Hayman/Public domain
BONUS VIDEO:
_(alternate).jpg?uselang=en#Licensing){kind=link}