Postoji jedan veliki rat koji traje skoro hiljadu godina. Svi ostali ratovi na zapadnom civilizacijskom prostoru su bili pritoke, rukavci i meandri ove milenijumske struje borbene povesti. Svi mirovni sporazumi, sva primirja i sve kapitulacije su bili samo istorijske praznine i predasi u ovom „večnom ratu“. Svi dvorovi, sve kurije i svaka uprava snevali su konačnu pobedu nakon hiljadu godina.
Svaka fabrika i svaka ekonomija, sve trgovine i sve inovacije, bili su samo priprema za ovaj armagedon koji se čeka od 1054. godine kada je rimski papa narušio načelo sabornosti jedinstvene crkve i zatražio da njegova vlast bude priznata kao vrhovna u čitavom hrišćanskom svetu. I od tada, od kada je raskinuta liturgijska zajednica unutar hrišćanske crkve, od tada se vodi ovaj mučni i podmukli rat rimokatoličkog zapada protiv pravoslavnog istoka.
Od kada je istorijsku pozornicu napustilo „Istočno rimsko carstvo“ (kasnije nazvano Vizantija) kao centar istočnog pravoslavlja, težište ovog večnog rata se prebacilo na rat protiv pravoslavne Rusije. Da li se danas kada nam preostaje manje od tri decenije do milenijumskog jubileja velikog raskola, nazire kraj ovog večnog rata kapitilacojim jedne od dve strane? Ili nas Božja promisao vodi prema eshatološkom ishodu kraja sveta?
Četvorogodišnji rat u Ukrajini (ili SVO kako se naziva u Rusiji) potpuno je ogolio i svaki kamenčić na političkoj fasadi Kolektivnog zapada. Na tom zidu postoji samo jedna parola: konačno slomiti kičmu pravoslavne Rusije. Napisana je na svim zapadnim jezicima i pismima kao ratni poklič, kao zakletva stara hiljadu godina. Svi krstaški ratovi i vatikanske pljačke; sva krv riterskih, husarskih i tevtonskih vitezova; svi neostvareni snovi šljahti i bajorasa; svi zaleđeni leševi na osvajačkim pohodima Napoleona i Hitlera; sve ovo bilo bi uzaludno – i čitav milenijum bi bio bačen u besmisao – ako se propusti poslednja istorijska prilika za istrebljenje sibirskog medveda.
Ova generacija briselskih poslušnika i davoskih polaznika oseća da su baš oni generacija sa ratničkom misijom, ali i pokoljenje kome nezadrživo curi vreme na koje se čekalo još od Velike šizme. Zato im se toliko žuri i zato se spremaju da izvrše svetu dužnost u novom velikom ratu sa Rusijom, uprkos susretu sa Orešnikom, Burevesnikom, Sarmatom i Posejdonom. Mržnja prema svemu ruskom zatrovala im je sve izvore razuma.
Ursulin govor
Slučajno je situacija mogla biti obrnuta: recimo, Evropljani su mogli prvi proizvesti oružje sudnjeg dana, a Rusija je mogla biti nezaštićena od njega. Šta bi se onda desilo? Da li iko istorijski pismen veruje da bi evro-atlantisti bili uzdržani, odnosno da ne bi upotrebili ovo oružje na ruskom tlu? Da li iko veruje da atomska pečurka iznad Hirošime i Nagasakija nije bila poruka Sovjetima da se i oni spreme za sličan scenario stradanja?
Zašto je Staljin odmah nakon toga prokomentarisao u svom užem krugu u stilu, „vidite li šta nam rade“? Konačno, zašto su bačene te dve atomske bombe kada se Japan praktično već predao? Čak ni danas kada je jasno da bi upotreba nuklearnog oružja protiv Rusije značila i kraj sveta za svakoga, nisu male šanse da se neka usijana zapadna glava odvaži na takav samoubilački korak. Nije mali broj onih evro-atlantista kojima je mržnja prema Rusiji zamračila sve prozore budućnosti.
Čini se da ima sve manje razuma što je viši stepenik na evropskoj piramidi moći. A na njenom mordorskom vrhu stoluje Ursula fon der Lajen, koja je nedavno u obrednom paganskom svetilištu u Davosu održala govor. Taj govor je na najvišoj adresi u Srbiji proizveo veliko poštovanje i otvoreno divljenje; ta ista adresa sa Andrićevog venca proglasila je ovaj govor „istaknutim“, „izazovnim“ i „izuzetnim“. Tako je Ursulin govor dobio istorijski sjaj u srpskom javnom prostoru. Šta je bilo toliko inspirativno u ovom govoru?
Bez ikakve namere da budemo maliciozni, odgovor je: ništa. Klasičan i dobro formulian birokratski govor, ali bez velikih istorijskih poruka. Pismen govor, ali sterilan, sastavljen od reči koje ne otvaraju vrata epohe. Naprotiv, govor je u osnovi komemorativan, kao konstatacija očigledne smrti jedne kolektivne politike. Govor je mnogo više dosadan nego inspirativan.
Jedina emocija u govoru je negativna prilikom neizostavnog pominjanja Rusije. Dakle, Rusija se po hiljaditi put pominje u lošem kontekstu. Tokom govora predsednica Ursula je koristila fraze poput „strukturni imperativ“ ili „mobilizacija resursa“ kako bi evropljane ubedila u nužnost nove evropske nezavisnosti.
Ali ovaj njen usiljeni optimizam dolazi nakon što je Evropa poput baba-devojke odbačana od hegemona sa suprotne strane Atlantika. Govor je u osnovi ekonomski, sa malim primesama geopolitike, i bez značajnog ideološko-programskog sadržaja.
Predsednica Ursula igra iznuđene poteze u političkom cajtnotu, pokušavajući da odgovori uvek na tuđe poteze. U briselskoj kuriji sekularnog sveštenstva decenijama nema govora o ofanzivanim otvaranjima niti ciljnim gambitima, samo pasivna igra crnim figurama u pokušaju da se remizira. Danas, kada im SAD okreću leđa ne želeći više da im garantuju besplatnu bezbednost, odjednom se Ursula u evropsko ime setila da razmišlja o „evropskoj nezavisnosti“ ili „osećaju hitnosti“. Ali ovu nezavisnost Ursula vidi prvenstveno kao ekonomsku kategoriju, a hitnost kao sveopštu militarizaciju zbog ruske opasnosti.
Prioriteti Unije
Ponavljamo, govor je u osnovi ekonomski, ali prepun fraza i brojki koje na ovu tematiku po pravilu upotrebljavaju osobe koje nisu ni ekonomisti, ni poslovni ljudi, ni teoretičari. Pošto njima lično imponuju svi ovi numerički podaci i novogovorni termini, ostaju u uverenju da će sličnu zadivljenost proizvesti i kod prosečnog slušaoca.
Predsednica Ursula stoluje u briselskom zamku u epohi kada se nad čovečanstvom nadvija zlokobna senka sudnjeg rata, kada se uz strašnu tutnjavu pomeraju tektonske ploče svetske moći, kada se najavljuju novi krstaški pohodi na planeti. Ipak, ona u centar svoga propagandnog optimizma u govoru postavlja pitanje trgovinskog ugovora sa „Merkosurom“, ekonomske sporazume sa Meksikom i Indonezijom, kao i slobodno-trgovinske pregovore sa Australijom.
Takođe govori o stvaranju „evropske korporativne strukture“, toj digitalnoj prinovi „sa jednim jedinstvenim i jednostavnim setom pravila koje će važiti širom Unije“. Kao odgovor na pitanja opstanka Evrope i kretanja na svim globalnim raskrsnicama, predsednica Ursula nudi „Uniju štednje i investicija“.
I sve kroz upotrebu apstraktnog i maglovitog frazeološkog rečnika. Stiče se komični utisak kako bi predsednica Ursula – da situacija u svetu nije zapaljiva poput bureta baruta – sigurno završila svoj govor poput misica koje svima nama žele „mir u svetu i dečije osmehe“. Možda bi i bilo tako da predsednica Ursula kao najveći problem ne vidi večito zaumnu i zlu Rusiju, zbog koje se evropska deca više ne smeju punim osmehom.
Posebno je zanimljiv „treći prioritet“ iz govora predsednice Ursule koji se tiče pitanja „energetske unije“, odnosno nekakvog Akcionog plana za pristupačnu energiju. I onda nabrajanje čitavog niza ispraznih i slabosadržajnih pojmova poput „obnovljivi izvori“, „smanjenje zavisnosti“, „okončanje cenovne nestabilnosti“ ili „jasan energetski plan“.
Nijednom rečju Nemica Ursula fon der Lajen ne pominje pitanje „Severnog toka“, koje se sve više postavlja u njenoj otadžbini. Nijednom rečju ne objašnjava „suvu“ ideološku odluku da Unija zabrani pristup ruskoga gasa na evropskom tlu, iako je mnogo jeftiniji, kvalitetniji i pouzdaniji od američkog. Kako je moguće da u ovom slučaju koji je od vitalne važnosti za opstanak i razvoj evropske proizvodnje ne važe pragmatična pravila slobodnog tržišta?
Zašto se američkim korporacijama plaća višestruko skuplji gas čija cena i ograničeni kapacitet ozbiljno ugrožavaju egzistenciju prosečnih domaćinstava u Uniji? Kakva je veza predsednice Ursule sa ovim američkim korporacijama, obzirom da je osumnjičena za najveću korupcionašku aferu u evropskoj istoriji prilikom nabavke vakcina od američke korporacije „Fajzer“, kojoj se upravo sudi u SAD? Nameće se mnogo logičnih pitanja, ali ne stiže nijedan konkretan odgovor u govoru predsednice Ursule, koji je kod nas okarakterisan kao „izuzetan“ ili „izazovan“.
Šta će biti sa Grenladnom?
„Nuklearno“ pitanje Grenlanda predsednica Ursula je pokušala da ohladi vrlo sumnjivim pojmom „bezbednost Arktika“. Ova bezlična kovanica je u njenom govoru tretirana kao istina višeg reda u odnosu na direktni problem očuvanja teritorije Kraljevine Danske. Predsednica Ursula precizno izražava solidarnost sa Kraljevinom Danskom pominjući njen teritorijalni integritet, ali sve podvodi pod važniju i akutniju činjenicu bezbednosti Arktika.
Bezbednost od koga? Ko ugrožava Arktik: foke, morževi ili beli medvedi? Ko napada ovo prostranstvo večnog leda? Zašto je pitanje Grenlanda odjednom postalo deo „arktičke bezbednosti“ a ne državnog statusa ove teritorije? Kao potencijalno rešenje statusa Grenlanda predsednica Ursula vidi, pored strategije šire arktičke bezbednosti, i talas masovnih investicija na ovo udaljeno džinovsko ostvro, kao i saradnju sa SAD po ovom pitanju.
Opet ostajemo bez ključnih odgovora: da li su SAD agresor na Grenlandu? Da li će Unija vojno braniti teritoriju Kraljevine Danske? Da li će Unija faktički prepustiti Granland velikom hegemonu u zamenu za formalni status pri Danskoj? Da li su tačni navodi predsednika Trampa i njegove administracije da je Grenland ugrožen od strane Kine i Rusije? Da li je Kraljevina Danska dodatno ugrožena pošto je pod pokroviteljstvom Unije darivala Ukrajini skoro svo značajno naoružanje i osetno umanjila potencijal sopstvene odbrane?
Međutim, nije svaki segment u govoru predsednice Ursule apstraktan i maglovit. Sasvim je precizno definisala svoju mržnju prema Rusiji kada konstatuje da „Rusija ne pokazuje znakove popuštanja“, da „intenzivira napade“ ili da „svakodnevno ubija civile“. Onda ponovo birokratski i neinventivno ponavlja izlizanu frazu da „Ukrajina mora za pregovarački sto doći iz pozicija snage“. I kao konačno rešenje svih problema vidi zajam od 90 milijardi evra koji je Unija obezbedila Ukrajini i zamrzavanje ruske imovine, uz sledeći dodatak u govoru: „sa zadržavanjem prava da je upotrebimo“.
Zanimljivo je kako u predsednici Ursuli nepogrešivo zaigra duh njenih krvnih i ideoloških predaka kada treba napasti ruskog medveda. Bilo bi uputno da je neko od kolega iz Unije podseti kako su završili ti isti njeni preci kada su krenuli u krstaški pohod na ruske stepe, preci koji su imali mnogo više bogatsva i resursa nego današnji ratnici protiv Rusije, kao i kada je tadašnja Sovjetija bila mnogo ranjivija.
Što se tiče pokušaja otimanja zamrznute ruske imovine, ima osnova verovanju da na ovom kliskom terenu predsednica Ursula ima značajano iskustvo i talenat. Njena saradnja sa „Fajzer“ korporacijom oko nabavke vakcina koja je trenutno pod istragom, takođe se bazira na uzimanju tuđeg i takođe se radi o ogromnoj pljački.
Ako volite Ursulu volećete ovaj njen govor. Ako ne volite Ursulu nemojte ga ni čitati, jer nećete ništa značajno propustiti. Ako ste indiferentni prema Ursuli i ako ste dokoni, pročitajte ovaj govor i sami zaključite ima li u njemu veličine. U svakom slučaju mislite o „večnom ratu“ koji traje na Zapadu čitav milenijum; mislite o patološkoj mržnji evro-atlantista prema Rusiji. Ponekad se čini kao da Rusi nisu svesni ove bolne činjenice ili još gore, kao da nerazumno osećaju sopstvenu krivicu zbog toga…
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Protiv avnojevskog sveta”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
