Iz nekih od prethodnih tekstova, već ste imali prilike da vidite kako su Mađari u vreme vladavine Fidesa postavili jedan izuzetno ozbiljan sistem konzervativne, proporodične i patriotske politike kakav, nažalost, ne postoji nigde drugo u današnjoj Evropi. Osim „Emsisija“ postoji još jedan niz srodnih institucija u Budimpešti kao što su MKI, njihov Institut za međunarodne poslove, zatim Univerzitet javne uprave odnosno Ludovika, Centar za fundamentalna prava, koji je vrlo srodan poljskom Ordo Jurisu i zajedno se bave pravnom zaštitom hrišćanske i porodične tradicije i „Denjub“, odnosno Dunav institut.
Na svim tim institucijama, osim vodećih domaćih stručnjaka, angažovani su, bilo kao stalno zaposleni, kao spoljni saradnici, ili kao tzv. akademci posetioci, brojni međunarodni akteri koji danas ozbiljno utiču na oblikovanje javne sfere, javnih politika i međunarodnih odnosa.
Na MKI, na primer, radi Filip Pilkington koga smo nedavno ugostili u Beogradu i koji je insistirao da prvu promociju nove knjige koja govori o kolapsu globalnog liberalnog poretka promoviše baš kod nas. A na „Denjubu“ je već pet godina prisutan Rod Dreher, jedan od najuticajnijih konzervativnih mislilaca danas, koji je nedavno objavio i dokumentarni film na osnovu svoje poslednje knjige, gde pokušava da pokaže koliko savremeni zapadani svet liči i replikuje nekadašnji komunistički.
Letnji festivali
No, posebno poglavlje u ovom sistemu predstavljaju sada već legendarni letnji festivali koje oni organizuju. Jedan je Tušvanjoš, koji se organizuje u banji na krajnjem zapadu Erdelja, odnosno Transilvanije, a drugi je „Emsisi“ fest koji se upravo završio u subotu, u njihovom istorijskom gradu Estergonu ili kako su ga naši stari zvali Ostrogonu. Radi se o fantastičnom završetku radne akademske i političke godine, nekoj vrsti finala, sižea, preseka stanja nacije i Evrope, ali i ritualu u kome se uči, preispituje, homogenizuje i obnavlja nacionalna energija uz pomoć brojnih gostiju iz inostranstva, bukvalno iz svih krajeva sveta.
Neki će se setiti da je Dragačevski sabor trubača osnovan 1961. na praznik Pokrova presvete Bogorodice i da je imao jasnu duhovnu i identitetsku osnovu. U šta se u međuvremenu pretvorio, svima nam je poznato… No zamislite da uz zabavu i umetničko nadmetanje trubača umesto dionizijske raspamećenosti, megapijanstva, krkanja kupusa i pljačkanja gostiju imate čitav spektar programa, radionica, panela, promociju vina i kuhinje iz svih krajeva Srbije, dakle razne oblike razumevanja, ispitivanja, praktikovanja i obnove identiteta srpskog naroda. A da uz to bude napravljeno tako da možete da odete sa porodicom i da uživate u lepotama tog kraja…
Spomenik trubaču u Guči (Foto: Wikimedia commons/I, Svickova/CC BY-SA 3.0)Još veća tuga je (akobogda) stvarno iseljeni „Egzit“ festival koji se četvrt veka održavao na Petrovaradinskoj tvrđavi. Nešto što je počelo kao politička rokenrol manifestacija u vreme rušenja Miloševića, već od 2001. je postalo političko mezimče u koje je država sa raznih nivoa, od gradskog, preko pokrajinskog do republičkog nemilice sipala novac. Oni su doduše imali svoje ideološko-prateće programe tipa borbe protiv (srpskog) nacionalizma, tribina o „genocidu u Srebrenici“ sa dobrim Bogoljubom Pančićem itd.
No, u početku je makar u nekom širem muzičkom smislu to imalo smisla jer su najpre dolazile zanimljive grupe koje nismo mogli da gledamo u prethodne dve decenije, a osim toga bio je čitav niz drugih zanimljivih programa poput latino scene, vorld mjuzik scene, predstavljanja novih grupa itd. Poslednjih desetak godina to se međutim gotovo potpuno izgubilo i ovo je pretvoreno u trans ludilo sa ultra dominacijom raznih oblika tehno muzike i desetak hiljada pijanih i drogiranih (uglavnom) Engleza koji dođu na jeftin provod u Novi Sad.
Mađarska strategija
A šta rade Mađari? Još 1990. godine pokrenut je letnji festival u Balvanošu u Rumuniji kao neka vrsta multikulturalnog događaja za dijalog Rumuna i Mađara. Od 1997. događaj je prebačen u banju Tušnjad, koja se nalazi nedaleko od Brašova, na zapadnim obodima Erdelja. Događaj je vremenom sve više poprimao čisto mađarski karakter da bi od 2010. Orban i Fides od toga napravili intelektualno-politički i identitetski događaj prvog reda.
Mađari su u vreme vladavine Fidesa postavili jedan izuzetno ozbiljan sistem konzervativne, proporodične i patriotske politike
Petodnevni događaj je neka vrsta letnjeg kampa, intelektualnog festivala, festivala mađarskog identiteta i nacionalnog jedinstva usred Rumunije, i pritom odlične zabave uz folk i rok muziku. Tokom tih dana održava se veliki broj intelektualnih debata i rasprava, na mađarskom i engleskom jeziku, o najvažnijim pitanjima današnjice kojima može da prisustvuje svako ko plati ulaznicu za festival. Prodaju se razne vrste hrane, ali po veoma pristupačnim cenama. Niz malih proizvođača prodaje svoja vina, održavaju se radionice i koncerti tradicionalne muzike i tradicionalnog igranja itd.
Subota je završni dan kada po pravilu Orban održi važan programski govor i pošalje najvažnije političke poruke, uz ohrabrenje i posebne poruke Mađarima u Erdelju. Tu je recimo 2014. lansirao ideju o nelebiralnoj demokratiji. Tokom festivala imao sam priliku da na posebnom prijemu koji je organizovao neformalni domaćin, predsednik spoljnopolitičkog odbora mađarskog parlamenta, Nemet Žolt slušam kako preko 300 pripadnika mađarske elite iz glasa peva svoju himnu.
Mađarski premijer Viktor Orban na Letnjem festivalu u Tušnjadu, 26. jul 2025. (Foto: Miša Đurković/Novi Standard)Ove godine Orban je održao govor u trajanju od oko sat vremena, uz odgovaranje na pristigla pitanja. Prvi deo je imao pojačanu notu tvrđih poruka za tamošnje mađarske birače koji sledeće godine glasaju i na mađarskim parlamentarnim izborima i mogu da donesu prevagu kao što su to nedavno uradili na rumunskim predsedničkim izborima.
Zato je najpre pomenuo da se susreo sa 24-im rumunskim premijerom od kad se 2010. vratio na vlast i eksplicitno rekao da ne smatra mađarsko pitanje rešenim u Rumuniji. Nije govorio samo o autonomiji Mađara, već je pomenuo potrebu generalne decentralizacije ove zemlje i vraćanje prerogativa izvornim istorijskim pokrajinama Rumunije itd.
No drugi deo je bio izvanredna analiza aktuelnog međunarodnog trenutka i upozoravanja da je svet vrlo blizu trećeg svetskog rata. Posebno je govorio o ludilu Evropske unije koja preuzima baklju intervencionizma i koja se ponovo sprema da faktički zarati sa Rusijom. I u Estragonu je vrlo detaljno ponovio da je krivac za rat u Ukrajini zapadni NATO intervencionizam koji je nastavio da pritiska Rusiju i da joj preti zaokruživanjem sa svih strana. Orban nije pomenuo reč neutralnost, jer je Mađarska član NATO pakta, ali je suštinski rekao da je cilj da Mađarska u tom ratu sa Rusijom i ostalim velikim svetskim sukobima ne sme da učestvuje. Otprilike, ono što je Milan Stojadinović 1937. definisao kao cilj Jugoslavije pred globalnih haos.+
Poruka Srbima
Govor u Estragonu bio je sažetiji, fokusiraniji i precizniji. Festival koji u njihovoj istorijskoj prestonici organizuje „Emsisi“ traje tri dana, i zbog prirode grada ima više urbaniju notu, ali sličan format. Učestvovali su Daglas Marej, Patrik Dinan, Alis Vajdel, i veliki broj zaista ozbiljnih akedemskih i političkih aktera od Kine do Argentine.
Orban je po prvi put gostovao na ovom festivalu kao govornik, što jasno pokazuje koliko će izbori sledećeg proleća biti važni za njega, Fides i Mađarsku. Tisa ima ozbiljnu podršku i po prvi put Fides ima izazov sa desnice iza koga naravno u potpunosti stoji Evropska unija, Soros i demokratski deo SAD, sa sve ukrajinskom službom koju je nedavno Orban imenovao kao ozbiljno prisutnu i subverzivnu u Mađarskoj.
Govor u Estragonu puno je govorio o Ukrajini, ukazavši na jeziv tretman mađarske manjine koji Zelenski sprovodi, ponovio je upozorenje na rat, ukazao je naravno na značaj izbora za buduće usmerenje Mađarske, i najavio je niz ekonomskih i socijalnih mera koje bi dodatno trebale da podstaknu rađanje dece kao pitanje svih pitanja ne samo za Mađarsku.
O statusu Mađarske, kaže on, najbolje govori to što Mercedes u Debrecinu otvara fabriku električnih automobila sa kineskim baterijama. U oba govora je naglasio da je proces zamene stanovništva na Zapadu ciljanom imigracijom neevropskog stanovništva otišao toliko daleko da će budući premijeri Mađarske morati da brane zemlju od imigracije i sa zapadnih granica.
Plakat na kome je mađarski opozicionar Petar Mađar predstavljen kao mađarski Zelenski (Foto: Miša Đurković/Novi Standard)Pošto je govor održan dan nakon izricanja potvrde presude Dodiku, skoro desetak minuta je posvetio Srbima. Podržao je Dodika kao demokratski izabranog predsednika čiji je legitimitet jači od nasilja koje Šmit sprovodi uz Brisel, ali je govorio o strateškom partnerstvu sa Srbima kao najvažnijim narodom na Balkanu koje je neophodno i za jedne i za druge. Pominjao je saradnju i oko bezbednosnih pitanja, i oko emigranata i oko faktičke neutralnosti, zatim energetsku sardnju itd. I dakle vrlo jasno je govorio o saradnji naroda, a ne političara kao nečemu što je neophodno u dugom periodu.
Za „Emsisi“ fest imam podatak da za ta tri dana prođe oko 50 000 ljudi. Za Tušvanjoš nemam precizne podatke, ali verujem da je broj još veći jer traje duže i cilja na veću populaciju. Dakle zamislite da smo umesto bacanja para na Egzit taj novac uložili u neki sličan nacionalni intelektualno-umetnički festival koji bi se održavao u Srpskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, ili možda i u Hrvatskoj? Jer ako to ne budemo radili može nam se desiti da i odatle nestanu čak i tragovi našeg nekadašnjeg postojanja.
Orban je govorio i o strateškom partnerstvu sa Srbima kao najvažnijim narodom na Balkanu
U Estragonu sam posetio crkvu Svetih arhangela Mihaila i Gavrila koju su neki ozbiljni Srbi podigli oko 1760. godine u sred njihove istorijske prestonice i sedišta nadbiskupije. Do 1910. bila je naša srpska pravoslavna crkva, a od tada je unijatska odnosno grko-katolička. I dalje je poznata kao Rac templum, odnosno Srpska crkva. No ona je podignuta na mestu gde je od kraja šesnaestog veka do požara oko 1705. godine stajala prva, drvena srpska pravoslavna crkva. Poslednji legitimni srpski despot Pavle Bakić je bio sa svojim šajkašima gospodar celog ovog prostora od Požunja do Ostrogona, kako su Srbi zvali ovaj grad. Ovo su bile severne granice našeg prisustva.
Braćo Srbi u pamet se uzmimo, ako nećemo da ovakve priče ubuduće ostavljamo i za prostore na kojima danas (još) živimo…
Miša Đurković je direktor Centra za geopolitiku na Školi za međunarodne odnose budimpeštanskog Matija Korvin Kolegijuma. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Tövissi Bence/Index
BONUS VIDEO:
