ALEKSANDAR VUJOVIĆ
Kad je Amerikanac rusofob, on piše o zlom Putinu; Srbinu rusofobu to je malo, za njega u Rusiji zlo ide iz naroda, a ne od vlasti
„Srbofobija je samo rukavac rusofobije u zapadnim društvima i bez nje ne bi postojala“.
Milorad Ekmečić
Biće da je u pravu Majkl Devenport kad kaže da je meka moć Rusije u porastu. U suprotnom bi teško bilo objasniti pomaljajući obrazac sve agresivnije rusofobije koja se poput paučine nakupila na medijskim otvorima u Srbiji. Izgleda da su to prvi plodovi rada serije sastanaka stručnih timova Evropske komisije na kojima su se razmatrali načini pariranja „ruskoj propagandi“ na teritoriji evropskih država, a, kao posebno problematičnu, Srbiju su – naročito nakon slika sa vojne parade 2014. – odavno apostrofirali vodeći evropski listovi od Špigla do Ekonomista. Razrađena strategija je, barem u Srbiji (a ne treba sumnjati da je tako i u ostalim zemljama), pokrila sve segmente medijskih konzumenata, pa se talas rusofobičnih sadržaja ravnomerno širi preko opskurnih senzacionalističkih internet portala, društvenih mreža i magazina koji svoju ciljnu grupu pronalaze u nešto drugačijem tipu čitalaca. Kao pečurke posle kiše, na Fejsbuku niču stranice koje toliko agresivno finansiraju promociju svojih antiruskih sadržaja da je njihove objave nemoguće izbeći bez obzira na krug virtuelnih prijatelja, društveni milje ili dijapazon interesovanja.
Ipak, koliko god bila nametljiva, teško da će iole informisanom čitaocu, recimo, propaganda Fejsbuk stranice Rusija takva kakva jeste, koja pod smokvinim listom promocije evroazijskih integracija širi dezinformacije o ruskom političkom vrhu – uspeti da promeni poglede i stavove.
Međutim, i u ozbiljnijim listovima u poslednje vreme primetna je inflacija tekstova koji kroz prizmu tobož objektivnih analiza i jednodimenzionalnih statističkih podataka demontiraju navodne srpske zablude u vezi sa odnosom snaga u aktuelnom sukobu Rusije sa Zapadom. Najsvežiji primer je kolumna Željka Pantelića iz poslednjeg broja Nedeljnika, objavljena pod naslovom Vlad, i to je Rusija, zbog koje bi mu na količini manipulativnih, zlonamernih i potpuno neistinitih podataka pozavideli i novinari Vašington posta.
TOLSTOJ I DOSTOJEVSKI POJMA NEMAJU
Iako bez namere da na to eksplicitno ukaže, ceo tekst je koncipiran tako da prenese poruku da je Rusija toliko jadna da ne može da pomogne ni samoj sebi, iz čega se nameće prećutni zaključak da onda ne može pomoći ni Srbiji. Na četiri stranice, koliko je od redakcije dobio da svoje antiruske sentimente zašećeri buljukom faktografskih primesa, Pantelić je uspeo da napiše toliku količinu notornih neistina i pogrešno konstruisanih silogizama da je ceo tekst na kraju pretvorio u teško svarljiv materijal, čak i za čitaoce čiji su probavni sistemi odavno naviknuti na slične bravure dežurnih spoljnopolitičkih „stručnjaka“.
Kretajući se uskim logičkim pasažima između međusobno poništavajućih antinomija, autor nekoliko puta klizi u gotovo bizarne zaključke, pa tako tvrdi da Rusiji privid međunarodne snage i uticaja obezbeđuje nadopunjujuća propaganda Kremlja, sa jedne, i američkog oružanog lobija i baltičkih država, sa druge strane. Valjda se i američki državni sekretar zbog oružanog lobija samo u 2016. više od 40 puta sretao sa ruskim ministrom spoljnih poslova kako bi razgovarali o Siriji, što je dovelo i do potpisivanja dva bilateralna sporazuma.
Ništa manje bizarni nisu ni zaključci da je, i pored svih otkrića o digitalnom teroru SAD, koji u najbukvalnijem smislu predstavlja postvarenje Orvelove distopije, zapravo Rusija zemlja u kojoj se „realizuju košmari Franca Kafke i Džordža Orvela“. Na kraju je autor uspeo da pronađe i toliku količinu šovinizma i intelektualne prepotencije da je otvoreno demantovao tvrdnje Fjodora Dostojevskog i Lava Tolstoja, „koji su verovali da je ruski narod u suštini dobar i da je zlo posledica loših uslova u kojima su ljudi živeli i društvenih nepravdi“. Ne, Panteliću je 20. vek dokaz da njih dvojica nisu mogli biti u pravu, jer smo tada videli kako taj „dobri narod“ (napisano baš ovako, sa navodnicima da slučajno ne ostavi utisak kako je ta zabluda njegova misao a ne citat Tolstoja i Dostojevskog), između ostalog, pali i uništava crkve, ubija sveštenike, peva i veliča Staljina i gradi logore gde su njihovi prijatelji, braća, rođaci i poznanici ubijani, da bi na kraju, povrh svega, zaokružio krug zlodela „gorko i histerično“ plačući na Staljinovom posmrtom ispraćaju. I eto razloga za zaključak kako zlo u Rusiji zapravo kreće odozdo, iz naroda, a ne od vlasti. Ako ništa, Pantelić je barem originalan jer svojim idejama iskače iz šabloniranog koloseka zapadnog novinarskog narativa.
Ipak, njegovi zaključci i intimni pogledi na rusko društvo i državu, pored moralnog gnušanja, ne bi zavređivali ozbiljniji osvrt da na gotovo dve strane suvoparnog statističkog nabrajanja nije napisan veliki broj neistinitih ili, u najboljem slučaju, nepreciznih i jednostranih podataka. Teško da i najzagriženijem rusofilu nije jasno da je ekonomija Ahilova tetiva ruske države, vekovima razvučene na sve četiri strane sveta u odbrani sopstvenih granica. Međutim, umesto da tu realnost verifikuje sa nekoliko nepobitnih činjenica, on sa izvesnom dozom zluradosti toliko odlazi u krajnost da odnekud izvlači podatke kako 40 odsto Rusa jedva da ima dovoljno novca da sebi priušti hranu(?!) i da Rusija nema nijedan globalno prepoznatljiv brend osim votke, ali zato ima ekonomiju koja je po obimu bruto domaćeg proizvoda slabija od australijske i zauzima tek 14. mesto u svetu.
MALA SILA, A VELIKI PIŠTOLj
Valjda nije hteo čitaoca da opterećuje nepotrebnim podatkom da je 2014 (pre uvođenja zapadnih sankcija) bila na 6. mestu, gde se i danas nalazi ako se za aršin uzme uzme partitet kupovne moći. Da bi upotpunio sliku sveopšteg beznađa i totalnog posrnuća ruske države, Pantelić nastavlja da bombarduje podacima o demografskom padu i gubicima miliona ljudi (iako podaci za 2014. govore da se u Rusiji te godine prvi put nakon dugo vremena više ljudi rodilo nego što je umrlo, ali, premda ga ne pominje, autor se i sa tim podatkom unapred obračunava tvrdnjom kako raste broj muslimanskog stanovništva dok je etničkih Rusa sve manje); o prosečnom životnom veku ruskog muškarca, koji je „tek nešto viši“ od 60 godina (iako se numerički izraženo „tek nešto više“ pretvara u 66); o 100.000 jadne dece koju, „zbog problema sa alkoholom, drogom, kriminalom, nesavesnim ponašanjem i nasiljem“, federalni organi svake godine oduzmu od roditelja itd.
Ako se složimo da ekonomska i demografska slika Rusije nisu ružičaste, iako su daleko od crnila u koje ih svojim hiperbolisanjem farba Pantelić, onda se to nikako ne može reći za stanje u oružanim snagama. Rusija, nastavlja on u istom tonu, ima gotovo 10 puta manji vojni budžet od SAD i tri puta manji od Kine „i zemalja Evropske unije“ (izbegavši da se preciznije odredi da li misli na zemlje EU pojedinačno ili zbirno). Po tome zaključuje da Rusija, kao zemlja koja u domenu vojnih tehnologija stoji rame uz rame sa SAD; sa kojom nijedna država na svetu ne može da se meri ni po kvantitetu ni po kvalitetu kopnenog naoružanja; koja ima najveći broj nuklearnih bojevih glava i najrazvijeniju raketnu tehnologiju – nije „velesila“.
Nezauzdani nagon za preterivanjem autor kruniše tvrdnjom kako Obama „Rusiji ne želi čak da pruži ni satisfakciju statusa regionalne sile“ iako je američki predsednik, takođe na tragu namere da je unizi, ali zadržavši dozu minimalnog priključka sa realnošću, više puta u protekle dve godine baš tako opisao Rusiju. Da bi članak ipak dobio notu prividne objektivnosti, prošaran je sa nekoliko opštih mesta kritike zapadne politike, od odbijanja da se po završetku Hladnog rata drugačije postavi prema ruskoj sferi uticaja do nedavne umešanosti u ukrajinski prevrat.
PANTELIĆEVO JAHANjE NA TALASU RUSOFOBIJE
U trenucima kada na potezu od Južnog kineskog mora, preko Damaska i Kijeva, pa do Banjaluke nema nijedne političke krize u kojoj Rusija ne igra ključnu ulogu, u najmanju ruku je neukusno pisati o njoj kao o drugorazrednoj sili. Bez namere da ulazim u Pantelićeve motive, teško je otrgnuti se utisku da se njegova kolumna uklapa u trend opšteg talasa rusofobičnih sadržaja koji je u poslednje vreme zapljusnuo srpski medijski i javni prostor. Radi se o tome da je Rusija jedan od glavnih političkih aktera, čiji stavovi se moraju uzeti u razmatranje u bilo kakvoj političkoj peripetiji na ovim prostorima, dok je Srbija, po logici geografskog i geostrateškog determinizma, zemlja bez koje se ne može razmrsiti nijedan čvor na geopolitički trusnom balkanskom području.
U trenutku kad NATO legije pod simboličnim nazivom „Anakonda“ na ruskim granicama izvode najveće vojne manevre u istoriji Alijanse, zapadni stratezi sigurno ne žele da razmišljaju o mogućnosti pozadinske diverzije, odnosno o potencijalnoj ruskoj kontri na Balkanu, koji se opet iz zapadne vizure ne može pacifikovati bez pokoravanja Srbije, kao najveće i najvažnije zemlje prema kojoj gravitira ostatak pravoslavno-slovenskog civilizacijskog korpusa balkanskih naroda. I tu dolazimo do razloga za pokretanje masovne medijske ofanzive: Raspoloženje javnosti u Srbiji je do te mere naklonjeno Rusiji da vlast, bez obzira na spoljne pritiske, ne može da vodi antirusku spoljnu politiku bez velikih unutrašnjih posledica, dok se na Zapadu svaki pokušaj održavanja neutralne pozicije doživljava kao neposlušnost.
Sa druge strane planske demonizacije, veliki deo Srba idealizuje Rusiju do mere da u njoj vide zemlju koja je u stanju da se ravnopravno takmiči sa Zapadom na svim poljima. Ipak, ta idealizacija, koliko god iracionalna, nije posledica opšteg neznanja, nego želje da se uhatimo za imaginarnu nadu u spas sa istoka i na njoj iznesemo sve muke sa kojima se kao država već decenijama suočavamo. Nema mnogo smisla narodu kojem visi mač nad glavom podmetati priču o ekonomskoj stagnaciji Rusije, jer nije samo Srbima već i celom svetu jasno da, u trenutku kad kalkulatori utihnu a haubice progovore, oči svetske javnosti neće biti uperene u Tokijo nego u Moskvu.
I tako, dok se mnogi pitaju da li će najavljeni referendum u Republici Srpskoj označiti početak sledeće faze proksi sukoba velikih sila na Balkanu, propagandni ratovi uveliko traju. Ako je tačno da je istina prva žrtva svakog rata, onda tekstovi poput Pantelićevog nikako nisu vesnici mirnih vremena. Naprotiv.
