U novembru 2018. navršiće se stoleće od održavanja tri značajne skupštine (uglavnom) srpskog naroda van tadašnje Srbije, na kojima su donete odluke od dalekosežnog državnog značaja. Reč je o Zboru izaslanika narodnih veća Srema, održanom u Rumi 24. novembra, Velikoj narodnoj skupštini Srba, Slovaka, Bunjevaca i drugih Slovena, održanoj u Novom Sadu 25. novembra, te Skupštini srpskog naroda Crne Gore (ili Velikoj narodnoj skupštini) održanoj u Podgorici 26. novembra 1918. Na ovim trima skupštinama odlučeno je da se narod i teritorija o kojoj se svaka skupština izjašnjavala suštinski i bezuslovno prisajedini Kraljevini Srbiji – pre stvaranja Kraljevstva SHS. Odluke ovih skupština država Srbija nikad nije zvanično i institucionalno prihvatila. Možda je, vek kasnije, prilika da se to makar simbolički uradi?
PRAVNI OSNOV SKUPŠTINA
Slobodno izjašnjavanje naroda Austro-Ugarske o tome gde žele da žive postalo je moguće tek ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u Veliki rat, aprila 1917. godine, odnosno donošenjem Mirovnog plana u 14 tačaka američkog predsednika Vudroa Vilsona, objavljenog 8. januara 1918. Vilsonov Plan prihvatio je i Lojd Džordž, odnosno Velika Britanija. U trenutku donošenja, Plan je predviđao obavezu Austro-Ugarske samo da poboljša položaj manjinskih naroda, ali, kako se stanje na frontovima menjalo, tako je i stav o pravu naroda u Austro-Ugarskoj na samoopredeljenje dobio na značaju i postao primaran.
Od oktobra 1918. godine, narodi Dvojne monarhije započinju svoje izjašnjavanje o tome u kojoj državi žele da žive. Rezultat tog izjašnjavanja, kao i rezultat rata, doveo je do nestanka sa istorijske scene Austro-Ugarske, Svetog rimskog carstva nemačkog naroda, Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, kao i nekih drugih za ovu temu nebitnih država, te nastanka novih država: Čehoslovačke Republike, Republike Austrije, Kraljevine Mađarske, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, itd. Na mirovnim konferencijama potpisani su obavezujući sporazumi i stvoren novi međunarodni poredak.
SKUPŠTINE U RUMI, NOVOM SADU I PODGORICI
Zbor izaslanika narodnih veća Srema usvojio je sledeću Rezoluciju:
„1. Današnji zbor izaslanika narodnih veća iz Srema traži da se ostvari jedinstvena i demokratski uređena država SHS pod dinastijom Karađorđevića i očekuje se i od Narodnog veća u Zagrebu da se što pre ostvari jedinstvena zajednička vlada sa sedištem u Beogradu.
2. Za slučaj plemenskog ili političkog cepanja, izjavljuju zastupnici narodnih veća u Sremu, kao i izaslanici naroda, da se odlučuju za neposredno prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji.
3. Za taj slučaj želimo da nas na konferenciji o miru zastupa Kraljevska srpska vlada.”[1]
Srem u to doba nije bio deo Vojvodine, on je posle ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. godine postao deo Trojedne Kraljevine kao „Slavonija i Srem” (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Sremom). Valja reći da se u tadašnjem Sremu nalazio i Vukovar i mnoga druga naselja, koji su, odlukom o formiranju Banovine Hrvatske, potom stvaranjem NDH, pa socijalističke Jugoslavije i njenih republika, potpali pod Hrvatsku u kojoj nikada pre toga nisu bili. Sve ovo je bitno znati da bi se pravilno razumele odluke iz Rume. Takođe, raspadom zajedničke države stupile su na snagu tačke 2 i 3, međunarodno verifikovane posle Prvog svetskog rata, pa je Srbija u obavezi da delove teritorije Srema koji su danas u Hrvatskoj prihvati kao deo vlastite državne celine.
Velika narodna Skupština u Novom Sadu, održana 25. novembra, donela je sledeće odluke:
Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, Novi Sad, 25. novembar 1918.„1. Molimo vladu bratske Srbije da na Kongresu mira zastupa naše interese,
2. Priključujemo se Kraljevini Srbiji, koja svojim dosadašnjim radom i razvitkom ujemčava slobodu, ravnopravnost, napredak u svakom pravcu ne samo nama, nego i svima slovenskim, pa i neslovenskim narodima, koji s nama zajedno žive,
3. Ovaj naš zahtev hoće da pomogne ujedno i težnju sviju Jugoslovena, jer je i naša iskrena želja da Srpska vlada, udružena sa Narodnim vijećem u Zagrebu, učini sve da dođe do stvaranja jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca pod vođstvom kralja Petra i njegove dinastije,
4. I zato, da bi ova Skupština pomogla sa svoje strane stvoriti jedinstvenu državu sviju Slovena, Srba, Hrvata i Slovenaca, bira dva člana, koja će stajati na usluzi srpskoj vladi: Jašu Tomića (Novi Sad) i Blaška Rajića (Subotica) i bira dva člana koji će stajati na raspolaganju Narodnom veću u Zagrebu: dr Jovana Manojlovića (Subotica) i Vasu Stajića (Novi Sad). [2]
Kraljevina Crna Gora je 21. januara 1916. godine potpisala kapitulaciju i na taj način sebe dovela na stranu poraženih – u odnosu na oba zaraćena bloka. Štaviše, ona je tim činom prestala da postoji i postala samo teritorija Austro-Ugarske. Zbog ovakvog njenog pravnog položaja, nije bilo moguće govoriti o Crnoj Gori kao državi nakon rata, već su se i na teritoriju nekadašnje Kraljevine Crne Gore, kao i na Banat, Bačku i Baranju, na primer, odnosile odredbe Mirovnog plana Vudroa Vilsona. Pravo na samoopredeljenje pripalo je srpskom narodu Crne Gore – kao austro-ugarske oblasti. Velika narodna Skupština (srpskog naroda) Crne Gore održana je u Podgorici 26. novembra 1918. godine, i usvojila sledeću Rezoluciju :
„1. Da se kralj Nikola I Petrović – Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola,
2. Da se Crna Gora sa bratskom Srbijom ujedini u jednu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjena stupa u zajedničku Otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca,
3. Da se izabere Izvršni narodni odbor od pet lica, koji će rukovoditi poslovima, dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju,
4. Da se o ovoj skupštinskoj odluci izvjesti bivši kralj Crne Gore Nikola Petrović, Vlada Kraljevine Srbije, prijateljske Sporazumne sile i sve neutralne države.”
Ove tri skupštine su značajne zato što su na njima donete odluke kojima su određene, ne baš beznačajne teritorije, demokratskim izjašnjavanjem – na bazi sveopšteg savezničkog (pobedničkog) dogovora – postale deo Kraljevine Srbije pre nego što je ova izbrisala samu sebe radi stvaranja Kraljevstva SHS. Ako se ovim teritorijama pridoda ono što je dobijeno ratnim pobedama u dva balkanska rata, a što je takođe prihvaćeno Londonskim, odnosno Bukureštanskim mirom – dobija se teritorija države Srbije koja uopšte nije mala ili beznačajna. Sa svim ovim teritorijama Srbija je stvorila, ili ušla u prvu od nekoliko Jugoslavija.
DEKLARACIJA
Nažalost, u tih nekoliko dana do 1. decembra 1918. godine, Skupština Srbije, regent, kralj, Vlada… nisu adekvatno reagovali. Bolje rečeno, nisu nikako reagovali na uvećanje vlastite države. Postoje izveštaji koji govore da su regent ili Stojan Protić primili delegaciju neke Skupštine, da se tu pevalo i klicalo i ništa više. I tako – prođe stoleće. (U razgovoru koji sam vodio sa vanrednim profesorom na Odseku za istoriju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu – neposredno angažovanim baš za ovaj period, autorom više dela o događanjima iz novembra 1918. godine u Vojvodini, saznadoh da se „negde u decembru 1918. godine, po proglašenju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, sastala Skupština Srbije”, donela neke odluke i „primila k znanju” odluke novosadske i podgoričke Skupštine, dok rumska nije ni pomenuta.)
Pravo – ali i poslednje – vreme je da državni organi Republike Srbije odreaguju danas: simbolično, na stogodišnjicu održavanja ovih skupština i na stogodišnjicu veličanstvene srpske pobede u Velikom ratu. A to je moguće učiniti vrlo jednostavno. Dovoljno je da se u Skupštini Republike Srbije izglasa jedna Deklaracija kojom će odluke sve tri skupštine iz 1918. biti prihvaćene, a poslanicima koji su ih usvojili izraziti velika zahvalnost. Možda čak i usvojiti izmene Zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji i dane održavanja ove tri skupštine (24, 25. i 26. novembar) uvrstiti u državne praznike?
Učesnici „Velike narodne skupštine Srpskog Naroda u Crnoj Gori“, koji su doneli odluku o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, Podgorica, 26. novembar. 1918.Današnjoj Srbiji je nametnut državni model po kojem je ona proistekla iz Jugoslavije i potpuno je identična, na primer, sa Slovenijom ili Makedonijom – koje nikad nisu postojale. Srbija je stvorila Jugoslaviju, Jugoslavija je stvorila i Sloveniju i Hrvatsku, ali Srbija je postojala i bez Jugoslavije i pre Jugoslavije. I to je jedan od razloga zašto se Srbi u današnjoj Srbiji osećaju kao u tuđim cipelama. Nije li vreme da Srbija zaista postane država srpskog naroda i počne da vodi brigu o srpskim interesima?
Naravno: može kao i do sad, ali onda bi „zvanični Beograd” morao da računa, prateći tendencije koje se ostvaruju u poslednjih dvadesetak godina, na granični prelaz „Brankov most”.
NAPOMENE:
1 Drago M. Njegovan, Prisajedinjenje Srema, Banata, Bačke i Baranje Srbiji 1918. Dokumenti i prilozi, drugo, dopunjeno izdanje, Novi Sad, Muzej Vojvodine, 2001, str. 47
[2] Isto, str. 51–52
