Državni vrh Srbije se od 2008, bez obzira na radikalne promene vladajućih garnitura, uporno zaklinje u EU integracije. Stalno ističe da su one prioritet kome je Srbija posvećena. Nekada se to radi diskretno, a nekada burno, kao što je bio slučaj tokom postreferendumske posete Ane Brnabić Briselu. Doduše, posle 2012. došlo je u vezi sa Evropskom unijom do promene u medijskoj sferi. Vlast je produžila da priča isto što i prethodna, ali otvoren je mnogo veći prostor za javnu kritiku EU puta. U sredstvima masovnog informisanja od tada ne odjekuje samo jedna, prozapadna priča.
Kao da je namera da se u srpskom društvu stvori utisak da „praznim“ pričama o EU integracijama zvanični Beograd kupuje vreme za Srbiju, odnosno izbegavajući veće zatezanje odnosa sa Zapadom lukavo čeka da dođe do opsežnijeg projektovanja već nastalih policentričnih promena na naš region. Kada se to desi, moći će bez većih posledica za zemlju da se postavi onako kako je u našem interesu, i u odnosu na Brisel i Vašington, kojima sada podilazimo uprkos njihovoj neprijateljskoj politici prema nama, i prema Moskvi, s kojom gradimo snažne spone, ali upadljivo pazimo da one ne budu takve da revoltiraju zapadne centre moći. Mnogo više vodimo računa o njihovom raspoloženju nego o onome šta misli Kremlj, ma koliko da nam je Rusija ključni partner u odbrani nacionalnih interesa.
Srce nam je na istoku, ali razum nalaže da se politika ne vodi u skladu sa tim. To je verzija koju naši vlastodršci vešto nameću. Ali stvari mogu i da se obrnu. Možda se radi o tome da vlast, zapravo, vara građane po principu kuvanja žabe. Njihovo srce je stvarno rodoljubivo i na istoku, dok vrh establišmenta sanja zapadne snove. Birači aktuelne vladajuće garniture uglavnom nisu fanovi EU integracija, a izrazito su odbojni prema ulasku u NATO. Stoga vlast, veštom medijskom igrom, želi da pošalje poruku da nije iskrena u opredeljenju za ulazak u Evropsku uniju, šta god nominalno govorila. Radi toga pompezno – tamo gde to ne izaziva veće posledice – ispoljava „ura patriotizam“. A dok sve to radi, postupa u skladu sa izrekom: „Psi laju, karavani prolaze“. Malo po malo odrađuje dosta toga od onoga što Brisel i Vašington žele.
Lukavo balansiranje?
Srbija je posle 2012. ozbiljno unapredila odnose sa Rusijom i Kinom na raznim poljima, od vojno-tehničke saradnje, preko energetske sfere (Turski ili Balkanski tok), do privlačenja velikih investicija (Železara Smederevo, Bor, Čukaru Peki). Ojačana je u prethodnom periodu devastirana vojska. Ona je dobila nezanemarljiv broj aviona, helikoptera i PVO sistema iz uvoza, a obnovljena je i domaća vojna industrija, koja je sada redovno snabdeva. Više se ne ustručavamo da kažemo istinu o dešavanjima 1999. Ona se ne nazivaju amorfno „intervencijom“, već NATO agresijom. Do slične promene došlo je i u odnosu prema nedavnoj prošlosti. Ne izvinjavamo se za izmišljene zločine koji su nam pripisani, a odlučno govorimo o strahotama koje su učinjene našem narodu od Srpske Krajine do Kosova i Metohije.
S druge strane, državni vrh koji smo dobili pre deset godina ne da nije napravio diskontinuitet u odnosu na kosovsku politiku prethodne vlasti, već ju je, nažalost, produbio. Brisel 1 (2013) i pogotovo Brisel 2 (2015) doveli su do toga da je poljuljana i srpska kontrola nad severom Kosova. U regularnim prilikama lokalni Srbi tamo i dalje imaju dominantnu ulogu, ali kada Priština to poželi i u tom delu naše južne pokrajine može da interveniše i nameće svoju volju. Vlast posredno (putem „nezavisnih“ kampanja u svojim medijima) poručuje da je do toga došlo jer je, na neki način, prevarena, i to od strane EU koja je bila posrednik. Dok je Srbija isporučila ustupke koje je preuzela na sebe, Priština nije realizovala svoj deo pogodbe. Međutim, ta priča pada u vodu. Beograd je već 2014. video da Brisel gleda kroz prste kosovskim Albancima, te im dopušta da ne ispune preuzete obaveze.
Uprkos tome je 2015. dao nove, fatalnije ustupke, što je rezultiralo 2016. ukidanjem tzv. „Civilne odbrane“, koja je bila efikasan mehanizam odbrane severa Kosova. Posle toga su otvorena vrata za upade albanskih paravojnih formacija i na sever. To, kao i ono što je urađeno nekoliko godina ranije, predstavljalo je plaćanje cene za EU integracije. Nije Beograd davao danak Prištini, već Briselu koji stoji iza kosovskog separatizma i koji zadovoljavanjem albanskih interesa naplaćuje Srbiji putarinu za kretanje ka Uniji. Uostalom, ako je vlast stvarno prevarena od strane svojih briselskih partnera, što im i dalje izjavljuje ljubav? Što je nedavno, na način kako su tražili, izmenila Ustav?
Sve u svemu, od 2012. lansirana je politika koja deluje kao da vodi pretvaranju Srbije u čardak ni na EU nebu, ni na srpskoj zemlji. Stilizacija je nova, ali sve potpunije se vidi da je suština stara. Retorički ispoljavamo veliko prijateljstvo prema Rusiji koja nam je ključni faktor podrške u odbrani preostalih nacionalnih interesa. Bez nje bi Republika Srpska već bila svedena na puku administrativnu formu bez državnosti, a tzv. Kosovo bi se našlo u Ujedinjenim nacijama. No, bez obzira na to, nikako da ispunimo preuzete obaveze prema Moskvi u vezi sa statusom Rusa angažovanih u Srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu.
Slično se odnosimo i prema realizaciji projekta u domenu civilne upotrebe nuklearne energije. Moskvi je do toga veoma stalo, a mi se ponašamo kao da hoćemo da sarađujemo, ali na tome sve ostaje. Možda tako i moramo da radimo. Nalazimo se usred NATO dvorišta. Tu je naša „krčma“ na koju zapadni „reketaši“ lako mogu da bace bombu. Da bismo to izbegli, pristajemo da im plaćamo reket. Ali – da li je stvarno tako? Kakvog smisla ima na taj način čuvati svoj posed, ako se on delimično prodaje onima kojima se plaća „reket“?
Geopolitičko balansiranje, čak i uz ponižavajuće dodvoravanje onima koje zovemo zapadnim prijateljima uprkos njihovom neprijateljstvu, može da ima smisla ako ne gubimo ono što predstavlja srž naših nacionalnih interesa. Međutim, dok mi „lukavo balansiramo“, gotovo da smo izgubili pozicije na Kosovu. To što tamošnji srpski politički predstavnici igraju na muziku koja dopire iz Beograda, te deluje da je narod zadovoljan onim što radi, pre spada u domen namirivanja lično-partijskih računa i brutalnog obuzdavanja nepokornih duhova. Ne radi se tu o odrazu prave nacionalne sloge. Sigurno bi o tome mnogo više mogao da kaže Oliver Ivanović da je živ.
Briselski ultimatum
Dovijanje ima smisla da bi se sačuvalo svoje, a ne da bi se prikrilo gubljenje istog. A stvari, ako se ogoli njihovo jezgro, sve više deluju kao da su baš u tom mračnom vid(r)u. Takvoj slici bitno doprinose poslednji potezi Beograda prema Banjaluci. Šta god tamo i ovde pričali, na nju je očito brutalno izvršen pritisak da pljune na svoje prethodne odluke i vrati predstavnike u zajedničke organe BiH. Ona to, verovatno rukovođena i ličnim interesima i strahovima ključnih ljudi u vlasti, usiljeno pristaje da radi. Ispada kao da je Beograd za Banjaluku ono što je za njega Brisel.
Kupujući sebi mir (od blagonaklonog odnosa prema sebi na predstojećim izborima pa nadalje), ovdašnji establišment prebacuje račun u RS. Posledice toga su opasne jer se trasira put za naše nove ustupke. Nakaradni Inckov zakon nije ukinut, a i bez njega je već mnogo toga učinjeno protivno duhu izvornog Dejtona na račun RS i njene budućnosti. Srpska se, uprkos svemu po sebe negativnom, vraća više korak unazad u pružanju otpora sopstvenom gušenju. Tako posle podizanja nivoa nacionalne energije građana naglo rashlađuje njihov naboj (što ima dugotrajne posledice), a s druge strane ohrabruje mirnodopske agresore da nastave po svome, dok je ne svedu na meru koju smatraju odgovarajućom.
Zašto bi evroatlantski moćnici i stali kada prepoznaju niz slabosti na srpskoj strani? Spremni smo na stalne kompromise na sopstvenu nacionalnu štetu (druga stvar su lično-partijski interesi političkih elita). Zato u prilog po nas negativnog nastavaka razvoja situacije neskriveno govore poruke koje je premijerka Srbije dobila u Briselu. Naši mediji su uglavnom pisali i govorili o tome da se srpski tzv. evropski put nastavlja, a retki su ukazali i na cenu koju to nosi, o kojoj su nas otvoreno obavestili evropski zvaničnici. Delimično je to već tokom boravka Ane Brnabić u Briselu uradio „šef“ tamošnje diplomatije Žozep Borel, a delom, ovih dana na našem terenu, Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za dijalog Beograda i Prištine.
Posle egzaltiranih usklika naših vlasti da sa „uspehom“ na referendumu o izvršenju pravosudnih naloga EU Srbija kreće ubrzano ka članstvu u njoj, usledio je hladan tuš. Borel je momentalno poručio da u EU nema mesta za (1) poricanje genocida, (2) slavljenje ratnih zločinaca i (3) podrivanje integriteta zemalja u susedstvu. Pri tome nije imao u vidu relativizovanje genocida nad Srbima u NDH, što je uobičajeno u Hrvatskoj. Ta zemlja je uveliko članica EU i nikome tamo ne smeta njeno veličanje ustaštva. Evropski političar je svakako mislio na laž o genocidu u Srebrenici. Jasno nam je rekao da dok je ne prihvatimo – neće biti ništa od EU integracija. To važi i za odnos prema Mladiću, Karadžiću, Lazareviću i svima drugima koji su branili naš narod, a haški instrument severnoatlantskog agresora ih je zbog toga proglasio za „ratne zločince“. Dok ne utuvimo u glavi da smo mi krvnici, i zbog toga se ritualno ne pospemo pepelom, nema nama ulaska u EU klub.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i visoki predstavnik EU za spoljne poslove i bezbednosnu politiku Žozep Borel tokom zajedničke konferencije za medije, Brisel, 26. april 2021. (Foto: Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll)Stigli smo do „podrivanja teritorijalnog integriteta suseda“. Razume se, ne radi se tu o Kosovu. Srbija nije sused Nemačke, Francuske, Holandije, pa te zemlje mogu da budu uvažene članice Evropske unije a da podrivaju naš integritet. Misli se na Srbiju i njen odnos prema susednoj BiH. Naša sterilna politika izražena frazom „volimo RS, a poštujemo BiH“ briselskim zvaničnicima deluje preterano nacionalno. Od Beograda se traži ne samo da ne podržava energičnu politiku koju je pokušao da vodi Dodik, već i da ga aktivno obuzdava. Izgleda da je Srbija požurila da po sebe pragmatično ispuni taj zahtev u ovom predizbornom periodu. Polazi od toga da će sa javnošću lako izaći na kraj (veći deo opozicije, koji je još više prozapadan, to neće koristiti za napade na vlast, jer joj je ideološki blisko i ne želi da se zameri Zapadu), a bitno je kupiti naklonost Brisela kako bi se nesmetano ostalo na vlasti.
I tu nije kraj porukama iz EU šta je uslov da bismo se njoj više približili. Ovih dana su na Kosovu i u ostatku Srbije boravili Eskobar i Lajčak. Prvi je eksplicitno podržao teritorijalnu celovitost i nedodirljivu tzv. državnost naše secesionističke pokrajine. Drugi je – uprkos činjenici da pet država članica EU ne priznaje lažnu kosovsku državu, što Uniji nameće statusno neutralnu poziciju – jasno rekao da ona deli američku viziju Kosova i normalizacije odnosa Beograda i Prištine. Znači, više se i ne skriva da je jedino bitno šta Nemačka i SAD traže, i da od toga zavisi naša potencijalna EU budućnost.
To ključni ljudi u Beogradu razumeju. Zato su defetizam na kosovskom planu nadogradili sličnim pristupom RS. Radi EU perspektive krnje Srbije ili, tačnije, neugrožavanja ličnih šansi državnog vrha, polako ali sigurno urušavamo svoje nacionalne pozicije. To je praćeno i, za sada tihim, ali primetnim indikacijama da postoji spremnost za geopolitički zaokret. Srbija je sramno uvela sankcije Belorusiji koja se sa nama, kao niko drugi, hrabro solidarisala u jeku NATO agresije 1999. godine, i do danas dosledno podržava ono što je naša zvanična politika odbrane Kosova i Metohije. Time se Rusiji, pa i Kini, šalje loša poruka da zvanični Beograd malo drži do bilo kakvih principa, već se rukovodi pukim pragmatizmom u interesu vladajućih struktura.
To stvara senku koja nesumnjivo pada na pompezno zaklinjanje u srpsko-kinesko i rusko-srpsko prijateljstvo. Ne treba da se pravimo da ne znamo da nas na kraju EU puta, koji je vlast sada rešila da po svaku cenu ubrza, čeka puno „usaglašavanje spoljne i bezbednosne politike“ sa Briselom. Tu je kraj sadašnjoj priči o balansiranju. Podrazumeva se, ne samo distanciranje od Rusije, već i neminovno uvođenje sankcija Moskvi. Na kineskom polju bi bilo manje ograničenja, ali i tu bi došlo do izvesnog limitiranja saradnje. Tako bi se dogodilo da Srbija bez Kosova i Metohije, tek sa dobijenom izvesnom autonomijom za tamošnje Srbe, koja bi bila daleko manja od onoga što ima Srpska, uđe u EU.
NATO ujedinjenje?
Što se tiče RS, ona ne bi bila ugušena jer to više i nije toliko bitno za Vašington i Brisel, ali svakako bi bila dodano lišena nekih ingerencija, i zajedno sa ostatkom BiH uterana u NATO. To bi bio osnov za priču koja bi u sledećoj fazi bila katalizator tzv. atlantskih integracija Srbije. Rekli bi nam: vaš narod u RS, odnosno BiH, kao i u Crnoj Gori, već je u NATO, pa je najgora stvar da budemo dugoročno podeljeni i na taj način, zato hajde da i Srbija uđe u zapadni blok jer tako će se Srbi tu naći objedinjeni i čuće se glas Beograda. Naravno, sa tim bi polako bile marginalizovane i privremeno oživljene priče o NATO agresiji, srpskim žrtvama, Srebrenici.
Kako jedan naš skoro pa „penzionisani“ političar već dugo govori: „Bolje je biti za NATO stolom nego na njemu“. Što je možda i tačno, da nam je iko ponudio makar da se ono što je preostalo od srpskog pitanja reši na fer način (davanje prava na samostalnost RS, sveobuhvatna podela Kosova i Metohije, totalni prekid antisrpske politike u Crnoj Gori). Ali to nije slučaj niti će postati, pa se stvari, zapravo, svode na to da prethodno totalno raskomadane srpske zemlje uđu u atlantsku alijansu i budu njeno topovsko meso. Da li ka tome idemo ili se samo radi o crnim slutnjama, videćemo.
Njima svakako doprinose radosni usklici iz redova našeg establišmenta da se očekuje tektonski obrt u američkoj politici prema nama. Do sada smo već mogli da zaključimo da je uslov za to naš pristanak na učešće u operaciji čiji je formalni početak „Dan D“, kada započinje iskrcavanje krnje Srbije na obale koje kontroliše NATO. Da li je tako ne znam, ali mnogo toga po naše nacionalne interese negativnog već se nagomilalo uz ovakvo ili onakvo saučestvovanje srpskog vrha. To ne doprinosi optimističkom predviđanju naše nacionalne budućnosti, niti aktuelnoj i istorijskoj oceni onih koji drže kormilo našeg broda, jer jasno je da su potrebne duge pripreme za ono što se intenzivira sa tzv. Danom D. A to što nam ponavljaju da „predaja nije opcija“ ili što se hvale novim trgovinskim aranžmanima sa Kinom uz napominjanje „da Srbija nije ničiji potrčko“ (u prevodu: baš nas briga što će Zapad navodno zbog toga da se ljuti) – mnogo ne znači.
Prazne reči nikoga ne bole, pa ih zato i tolerišu postmoderni okupatori, koji su ranije ustanovili da posao za njih ne mogu da odrade oni koji sa njima otvoreno dele ideologiju. Za to su mnogo pogodniji činioci koji su navodno nacionalno orijentisani. A što se tiče ovih dana aktuelnog unapređenja poslovnog ambijenta sa Kinom, kada smo ga već pomenuli, da oko njega stvari ne ostanu nedorečene, to realno smanjuje troškove Briselu u vezi sa nama, a za sada mu ne škodi. Pragmatični zapadnjaci paze na svaki evro. Tim pre što onda kada bismo stigli do vrata EU, prethodno se odrekavši sebe, oni koji donose odluke u naše ime izvršili bi brzo i nove naloge da raskinemo ekonomske sporazume sa Pekingom i Moskvom. Ko je spreman da digne ruke od sebe, taj ne može biti pouzdan partner nikome ko mu nudi iskreno prijateljstvo.
Naslovna fotografija: Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll
Izvor Pečat
BONUS VIDEO:
