„A, možda, Bog je, preko njega, hteo
da Sebe slavi, da mu se svet ceo
još divi, da ga veruje i moli…
I u toj slavi, što čoveka trati,
Bog zaboravlja utehe mu dati: –
Bog, možda, ne zna da to njega boli…“
Pesnik ličnost i pesnik funkcija oduvek je, u okviru različitih kultura i etnosa, doživljavan kao specifična pojava sa izraženim potencijalom da bude društveni korektiv, trbuhozborac ili izazivač božanstva, vladara, prirodnih ili socijalnih ograničenja, svejedno da li obožavan, poput antičkog Orfeja, preporučen za progon iz idealne države ili proklet po sopstvenoj volji, u konfliktu sa društvom i njegovim normama, posvađan sa principom kolektiviteta naspram kog nastoji da se afirmiše kao individua.
U zavisnosti od potreba društva menjala su se i očekivanja koja je ono stavljalo pred pesnika, a često su od njih zavisila i tumačenja njegovog dela, pa je tako jedan isti pesnik mogao u dva različita vremena da bude sasvim različito vrednovan.
„Sav se narod, zemlja cela
u njegovom glasu čuju.“
Jesenjin je tim stihovima glorifikovao pesnika kao Božijeg poslanika i narodnog tribuna, pojedinca koji preuzima ulogu koju je u ranijim epohama imao sam narod i postaje glas bezimenog guslara ili obrednih povorki žena čija je pevanja o epskim junacima ili ljubavnim jadima, nevestama i carevima, u našoj tradiciji, saborni genij uobličavao vekovima.
Iako je, sa jačanjem individualističkih ideja u modernim evropskim društvima, pesnik neretko želeo da se oslobodi prinude da govori u ime mnogih ili drugih, i često pokušavao da izrazi jedino sebe, budući da trajno ostaje delatnik u polju složene simboličke stvarnosti, gde svaki lik poseduje arhetipski odraz u ogledalu, čitaoci poezije, reklo bi se, u najvećem procentu nastavili su u njoj da traže više od jednog subjektivnog doživljaja sveta, čak i kada motivacija za čitanje nije dublja od estetske ili sentimentalne znatiželje, čitalac traži ili poznata mesta, slike i osećanja, ili svedočanstvo o drugačijem iskustvu koje bi za njega ipak moglo biti relevantno. U tom smislu, čitanje je uvek delimično i projekcija, identifikacija ili diskusija.
Ruski pesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Aktivizam u poeziji, kao što sam već spomenula, star je sigurno koliko i potreba da se govori o metafizičkim i univerzalnim istinama koje nadilaze fenomene društvene realnosti. Srpska pesnička tradicija dala je velika dela, pre svega nacionalnog aktivizma.
Himne, pesme i koračnice koje svrstavamo u rodoljubivu poeziju bile su vrlo često jedini način na koji su politički interesi našeg naroda mogli da budu uobličeni i afirmisani tako da ih razumeju i osećaju svi Srbi, a bez zajedničkog nadahnuća nikada nije bilo moguće ostvariti nacionalne ciljeve.
Sa druge strane, intimne potrebe i potrage čoveka kao pojedinca, njegove patnje, želje, oduševljenja i rezignacije, u poeziji su pronalazile izbrušen i superioran izraz, i više od toga, pesnik je, kao onaj koji, prema rečima Branka Miljkovića, „vidi više od drugih“ u svojoj „borbi protiv Svete Očiglednosti“ navodio čitaoca da zakorači dalje od lične perspektive, da prepozna obrise sopstvenog nesvesnog, i nije sasvim neutemeljeno reći da ljudi omiljene pesnike biraju intuitivno, prema stepenu tog prepoznavanja mnogo više nego prema strogim kriterijumima različitih pravaca kritičke analize.
Pesništvo i tuga
Jovan Dučić je napisao da su svi veliki pesnici bili tužni, jer su lepota i tuga rođene sestre. Apoteoza tragičnog prastari je odgovor čoveka na činjenicu nesreće i smrti. Postoji nekoliko arhetipova junaka koji pati, jedan od njih svakako je pesnik, ideal bledog samrtnika ovenčanog lovorom iz ruku dugokosih muza. Taj lik u okvirima naše kulture, možda najčistije personifikuje Branko Radičević, premda su njegovu sudbinu podelili nešto manje ikonični, ali podjednako spomena vredni Vladimir Vasić, Stevan Luković i Milorad Mitrović, u novije vreme svakako i Branko Miljković.
Snažni ekspresionizam i svakidašnje osećanje tragičnog u poeziji Dušana Vasiljeva i njegova prerana smrt takođe slikaju portret koji odgovara predstavi nesrećnika kog zli udes otima pre nego što je ispunio svoju proročku misiju. Lične sudbine pesnika i pesničko delo često stoje u harmoniji, kao smislena celina, što je i logično, s obzirom na to da pesnik prevashodno govori o onome što je iskusio ili što je, i misaonom smislu, deo njegovog bića.
Zalazak sunca na jezeru (Foto: Pixabay)Međutim, tragedija Jovana Jovanovića Zmaja i njegovi Uveoci nisu potisnuli iz narodne svesti ljupku predstavu „Čika Jove“ koji je prevashodno dečiji pesnik i ličnost koja kod nas najpre izaziva smešak i osećaj topline.
Dis, i ponekad Pandurović, prepoznati su odavno kao srpski pandan ukletim pesnicima francuske škole i čini se da naši parnaso-simbolistički pisci daju najupečatljivija svedočanstva o patnji različitih intenziteta i uzroka, od ruskih tonova Ilićeve elegične melodije, Šantićevih dirljivih razrada socijalnih i patriotskih tema, Bojićeve rezignacije, sve do Disove mračne estetike smrti i poraza i Pandurovićevih Posmrtnih počasti.
Srpskoj poetskoj tradiciji moderne nisu dakle strani tragizam i patos, naprotiv, reagujući na modu patetike, i na pomenutu Pandurovićevu zbirku, Skerlić je napisao Jednu književnu zarazu: iako je danas Skerlićev autoritet uveliko izložen ideološkom i stručnom preispitivanju, ovaj spis ipak predstavlja koloritan i čak duhovit osvrt na činjenicu da se, prema njegovim rečima „u srpskoj književnosti, u poslednje vreme, sreću naslovi koji kao da su prepisani sa nadgrobnih spomenika.“
Stihovi očajnika
No jedan pesnik, mada naoko stilski i tematski stoji u potpunom saglasju sa opisanim duhom vremena, uspeva da izbegne Skerlićevo ruganje, iako je kritičara u to doba monotonija patnje i pesimizma u srpskoj poeziji već dovela na rub strpljenja.
„Njegov pesimizam nije ono književno razvijanje jedne lake književne teme, no posredno, silno osećanje koje katkad čini težak fizički utisak“. Hirurški precizan, ovaj opis urezuje jasnu i duboku granicu između mnogih koji su, sa manje ili više uspeha i dara pisali o patnji, doživeli je ili razumeli, i Velimira Rajića, jedinog koji je sam bio doživotna patnja, personifikacija ljudskog i pesničkog bola u gotovo čistoj formi.
Kako se onda desilo to da jedina zaista poznata i prepoznatljiva njegova pesma bude ljubavna, potresna u rukopisu, ali prilično razblažena i sladunjava kao romansa, a da se antropološki pesimizam i tragika života traže na drugim mestima? Ako su svi veliki pesnici tužni, zašto onda najtužniji među njima nije najveći? Može li se, u tom kontekstu, biti suviše tužan?
Poezija Velimira Rajića iskrena je i otmena u svojoj introvertnosti, a takav je, prema svedočenjima onih koji su ga znali, bio i sam pesnik, no istovremeno, beskompromisna je i žestoka. Njegova imaginacija, autentična i zato potresno ubedljiva, snažno se nameće kao duhovni pejzaž, slikama i utiskom, iznad samog stila, upotrebe reči, kojima se autor znalački odaziva na zahteve vremena nimalo ne zaostajući za najboljim pesnicima svoje epohe.
Jesen u parku (Foto: Pixabay)Rajić ne kalkuliše i ne kombinuje motive, kod njega preovladava uvek isti ton, on se, zapravo, sve vreme grcajući ispoveda. Ne podiže pesnicu prema Bogu, poput Vasiljeva, umesto toga, ispisuje gorke stihove očajnika koga su patnje i tuge naučile da ne postoji ništa teže od izneverenih nada i jalove vere.
„Tad jednu kaplju od milosti blage
pokloni meni: ne daj veri snage
da me pobedi da se Tebi molim!“
I taj motiv Boga i molitve konstanta je u Rajićevim pesmama.
„Stanem; moju veru u starom obliku
rastrgoše jadi, kao divlje zveri,
u duši je spomen iščezo o veri;
ali isti osmeh još lebdi na liku…“
U pesmi Zavet očaj Velimira Rajića dostiže vrhunac. Pesnik traži da mu, nakon što bude sahranjen, iznad glave ne bude stavljen krst, nego gomila kamenja visoka sve do neba, kako jedini on, na dan Strašnog Suda, ne bi mogao da ustane iz groba, u vaskrsenje mrtvih i večni život. U Drugom zavetu međutim, kao da ga koleba, makar i posmrtna čežnja za lepotom, te ublažava svoje zahteve i traži da bude sahranjen u polju među ljiljanima i nevinim pticama, koje svakog jutra pevaju hvale Tvorcu.
Rajić jeste zaokupljen svojom smrću, ali u njegovom slučaju, to nije paranoična, egocentrična opsesija ličnom egzistencijom i izvesnošću njenog kraja. Avet smrti Velimira zaista prati u stopu. Epilepsija ga lišava prava na bavljenje poslom koji je oduvek želeo i za koji se školovao.
Bolest, verovatno, igra glavnu ulogu i u njegovom ljubavnom životu, kao treći, podmukli partner u emotivnom trouglu. Naposletku, oduzima mu i mogućnost da kao svoj slavni predak Tanasko Rajić pogine za otadžbinu, iako je to vatreno želeo. I njegov tužni život završava se u jadu okupacije i tuberkuloznim snoviđenjima, poslednjim rečima:
„Ah, moje pesme.“
Zaista, biografija Velimira Rajića podseća na dramu čiji autor nije imao dovoljno osećaja za realnost te svome glavnom junaku nije dodelio baš nijedan uspeh, nijednu radost i nimalo milosti. Sam pesnik, u jednom od svojih proznih zapisa, naslućuje kako njegov život ima samo jedan cilj – da bude najveća briga na vratu svojih roditelja i jedan grob više na obližnjem groblju. Svojim samrtničkim uzdahom Rajić ipak priznaje da je za sobom ostavio više od groba, koji, uzgred budi rečeno, nisam uspela da pronađem uprkos predusretljivosti zaposlenih u gradskom komunalnom preduzeću koje se umrlima bavi.
Ulična svetiljka (Foto: Pixabay)Jedino čovek zaista plemenit i velikodušan kao što je bio Velimir Rajić mogao je da napiše onu strofu svoje najpoznatije pesme, koja se najčešće ne peva:
„I onda, kada dođe ono doba
u kom će zemlja telo da mi skriva,
čućeš i opet, sa dna moga groba:
„prosta ti bila moja ljubav živa!“
Iako je u pitanju nežna romansa o nesrećnoj ljubavi, čini se da publika, dok uz vino,večeru i muziku uzdiše i mljacka, ipak ne želi da sluša o zemlji, mrtvacima i grobovima. I moglo bi biti da je baš ta neobuzdana potreba da o svom istinskom duševnom stanju progovori bez ograničenja i ulepšavanja, daleko van domašaja slatkasto-opore patetike, odredila Rajićevu pesničku sudbinu, jer taj glas kojim govori, odviše stvaran, zaista dopire sa dna mračnog groba.
U njegovim stihovima nema ni intelektualštine, on ne preispituje metafizičku, duhovnu stvarnost umom nego ljudskim, telesnim mukama koje su deo njegove svakodnevne realnosti. Ne flertuje sa erosom konfrontirajući mu smrt, u svojim ljubavnim zanosima i razočaranjima Rajić je detinje čedan, i uopšte, svojim svetačkim likom potpuno nevine žrtve zlih okolnosti i ravnodušnog života, nesumnjivo izaziva saosećanje, ali i suštinsko nerazumevanje.
U njegovim patnjama samo retki mogu da pronađu sebe. Njegov otklon od svake nade danas bi nesumnjivo bio razlog za uspostavljanje nekoliko dijagnoza mentalnih bolesti, ali reklo bi se da su i za savremenike Rajićeva preosetljivost i težak položaj u kome se svagda nalazio predstavljali sažaljivu sablazan. U uspomenama svojih prijatelja ostao je kao blag, tih i dobronameran čovek koga su ljudi voleli.
I sigurno da im je pesma Na dan njegov venčanja u potpunosti razotkrila kroz kakve je nedaće prolazio, pa je tako, kao pokušaj da se taj rasplet nesrećne ljubavi naslika vedrijim bojama nastala i parodija na tu romansu, kojoj se, kažu, i Velimir od srca smejao. No zbilja, nije ga lako zamisliti da se smeje.
Prihvatljiva mera patnje
Postoji određena mera patnje koja nije društveno prihvatljiva i sa kojom čovek, čak ni kada je njegova, a posebno kada nije, ne zna šta da radi, kako i da li da se nosi. Nakon nedavne porodične tragedije u Srbiji, koju je preživela samo majka tri deteta koja je tada ostala i udovica, ispisano je na društvenim mrežama mnogo komentara u kojima, ljudski nesposobni da pojme žestinu bola i smisao života nakon njega, autori pretpostavljaju da bi i za nesrećnu ženu bilo bolje da nije preživela.
Jednostavno, biti tako nesrećan, doživeti nešto takvo, nije shvatljivo i nije podnošljivo. Postojati u društu kao nosilac takve sudbine odviše je veliko iskušenje i opterećenje za društvo, koje niti ume, a verovatno i ne može, da pruži odgovarajuću utehu i podršku.
Čovek nema odgovor na to iskustvo, iako voli, u prijatno jesenje poslepodne, da čita melaholične pesme o umiranju. Smrt, bolest i beznadežnost postaju užasavajući kada su stvarni i brutalni, samo mali broj ljudi nastavlja da uživa u realnim stradanjima drugih, i takve najčešće smatramo psihopatama.
Uvelo lišće na knjizi (Foto: Pixabay)Moglo bi biti da zbog toga Rajićeva Basna o životu ni dan danas nije prepoznata kao remek-delo srpske poezije. Zastrašujuća i mračna poput starih narodnih legendi, neuporedivo maštovita pesma o sudbini, mistično tumačenje sopstvenog usuda koje je pesnik dao u savršenoj poetskoj formi, čitaoca ostavlja sa slikom laste koja pišti upletena u paukovu mrežu iz koje je niko neće izbaviti, i premda je čoveku inherentna fascinacija jezivim iznedrila mnoge ekstremnije scene strave, čitalac zna, neporecivo zna, da ova pesma nije plod pesničke uobrazilje. Zato što je maestralan kao pesnik i duboko istinit kao čovek, Rajić svojom poezijom ostavlja onaj težak fizički utisak o kome je pisao Skerlić.
Nažalost, čini se da potencijalna nova čitanja neće dovesti do prevrednovanja Rajićevog dela. Savremeno društvo patnju sve više posmatra kao psihičku bolest, često i slabost volje, te su male šanse da će naš savremenik uspeti da razdvoji činjenicu pesnikove epilepsije i njegovo životno iskustvo, koje njome jeste obeleženo i omeđeno, ali je ipak mnogo veće od bolesti same, kao što su uostalom, bili i njegova ličnost i njegova poezija.
U toj tački antropološko interesovanje treba da se uveže sa književno- teorijskim, jer možda Velimir Rajić može da nam kaže o saosećanju više nego svi klinički psiholozi i psihijatri, antropolozi i životni treneri zajedno.
Zakoračiti u svet nesrećnog čoveka i osetiti u svom stomaku bol zbog njegovih – zbog tuđih patnji, to je možda najviše što nam poezija može dati, u vremenu koje nas prisiljava da uvek budemo srećni i da se najpre ili isključivo staramo samo za sebe.
Tajana Poterjahin, rođena 1987. godine u Beogradu, diplomirala je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je romana „Mučitelj” (Novi književni krug, 2012), „Varoška legenda: Prvi sneg” (Čigoja štampa, 2017; Dereta, 2021), „Varoška legenda: Đavolji tefter” (Dereta, 2021), „Varoška legenda: Neman” (Dereta, 2022) i „Vukovi i pastiri” (Dereta, 2023). Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Pixabay
BONUS VIDEO:
