Dve velike opasnosti stoje pred slovenskom pravoslavnom civilizacijom. Obe je uočio Nikolaj Burljajev: „Cilj je da se izvrši mutacija ruskog duha. Potrebno je Ruse iščupati iz tradicije“. Mogu samo da dodam: isto važi i za Srbe. Tradicija, vera i porodica odvlače Srbe od globalizacije, oni se što pre moraju suočiti sa svojom zloćudom prošlošću i pokažnjavati za sve što im se događalo od postanka.
Druga opasnost poprima čudovišne razmere: „Izbiti rusku zemlju iz ruskih ruku“ ili „pravedno podeliti Sibir među nacijama slobodnog sveta“ kako je nekako planirao vašingtonski jastreb Bžežinski y „Velikoj šahovskoj irpi“. Što se Srba i Srbije tiče, to se već događa sa Kosovom, gde se ispituju sledeći potezi ove globalne „šahovske okupacije“. Nije li isti Bžežinski nazvao „Balkanom Evrazije“ celo područje istočno od Urala“?
Ideološka franšiza
Iskonski strah od Rusije, koji poslednjih decenija trese piramidu Zapada i preti da sklizne u sveopštu kataklizmu, hrani se velikim delom iz Ujedinjenog kraljevstva i noćnih mora kojih ova zemlja ne može da se oslobodi već gotovo dva veka. Generator ove teskobe su dve njene tajne vojne službe, unutrašnja i spoljna, obučene da neprestano obnavljaju narativ ruske opasnosti, kao i još najmanje dva tuceta njima podređenih firmi, koje čine atlantsku obaveštajno-diverzantsku zajednicu.
One uporno dejstvuju i preko okeana, razdražujući ionako rusofobnu Ameriku, kao što je bilo sa fabrikovanjem optužbi za „rusko mešanje u američke izbore“ 2020. godine, o čemu i dalje nema dokaza, osim što je već izvesno da je celu ovu ujdurmu skuvalo jedno ostrvsko preduzeće. Još se to nije sleglo a lansiran je onaj false flag narativ sa trovanjem Skripaljevih u Solsberiju i cela planeta mučena je nedeljama bez ijednog validnog dokaza.
Ni to nije dobilo epilog, a u Siriji je insceniran novi napad hemijskim oružjem na nedužne civile i decu, po staroj, tragično nemaštovitoj matrici Markala, Račka i Sadamovog oružja za masovno uništenje, čime se već jednom proslavio Toni Bler. U ukrajinskom ratu, sve tri poslednje godine, opet se poturaju stari krvavi igrokazi kojima treba da poveruje ovaj nesrećni svet, ali i otvorene terorističke nameštaljke u duhu ideje o nanošenju udara Rusiji (Buča, „Krokus siti“, Kurska krvava ludorija i druge, koje tek dolaze).
Jasno je da Zajednica radi punom parom i da nema nameru da stane. Već gotovo dva veka britanska rusofobija stoji tamo gde je stajala u Krimskom ratu 1853-1856. i na Berlinskom kongresu 1878. ne dopuštajući predah nijednom narodu, nijednoj vladi. Ona zahteva da se ceo svet stalno svrstava iza njenih sumanutih ideja. Nije to više stvar geopolitike, niti ikakve racionalne strategije već sociopatske teskobe cele jedne nacije opsedute ludačkim gonjenjem.
Geneza Bonda
Pokretna slika igra ovde glavnu ulogu. Britanska iskustva u oblastima filma i televizije bez premca su u Evropi. Vrhunski zanat nikada nije bio doveden u pitanje i zato sa Ostrva uvek dolazi najuverljivija, tehnički superiorna govoreća slika. To što se ista sve češće koristi u svrhe direktne političke manipulacije naročito je pitanje.
I ovde Englezi vode kolo: nema boljih u veštini laganja i proizvodnji spin-narativa. Već ceo jedan vek pokazuju kakvo sve dejstvo može da ima jedinstvo čulne stvarnosti i čulne obmane koje nazivamo filmom, posebno igranim filmom. I ovde su Englezi superiorni autori celih žanrova i franšiza, kao što je, iznad svih, serija o Džemsu Bondu, koja je obeležila prošlo, ali ne odstupa ni i u ovom stoleću.
Najzanimljivije je što je i ova serija do srži zaražena istom anamnezom koju je dao Burljajev. Ta je opsesija, u neku ruku, stvorila Bonda i još ga huška na akciju. Zato je on Englez od glave do pete, sačinjen od prvoklasnog engleskog materijala, imaginarni označitelj (imaginary signifier – Kristijan Mez) celog jednog mentaliteta ustrojenog na opisanoj bolesti. I zato nije tačan stereotip da je neozbiljan svako ko Džemsa Bonda doživljava ozbiljno.
O ne. Stvaran je to lik, koji ispunjava važnu misiju. Ovaj mitski heroj je karakteristična hladnoratovska pojava iz pera isluženog mornaričkog agenta Jana Fleminga, koji je sačuvao malo romantizma i osećanja za akciju kada je društvom Njenog veličanstva zavladala velika potištenost, ranih pedesetih godina prošlog stoleća.
Nestanak velike pomorske imperije posle Drugog svetskog rata i atmosfera podeljenog sveta počela je da inspiriše pisce i filmske stvaraoce, a britanska tajna služba MI6 postala je živopisan izvor likova kakav je bio Flemingov mornarički komender Džems Bond, pikarski junak, atleta i zavodnik. I možda bi taj Bond ostao samo jedan od heroja petparačke štampe, da se početkom šezdesetih nije dogodilo nešto što je od te poluanonimne figure prekonoć stvorilo globalnu zvezdu.
Harold Adrian Rasel Filbi zvani „Kim“ bio je neprikosnoveni šef glavnog, antisovjetskog sektora MI6 sve do 1962, kada ga je jedan ruski prebeg provalio kao vodećeg sovjetskog agenta na Zapadu, zavrbovanog punih trideset godina ranije, sa društvancem njemu sličnih besprekornih Britanaca, diplomata i high brow predstavnka više klase zvanih „kembridžska petorka“, ustvari ganga alkoholičara, homoseksualaca i očajnika, koji su Rusima besramno cinkarili gordi Albion.
Britanska volja za moć pala je na najniže grane u svojoj dugoj istoriji. Dugo je odbijala da poveruje da je cvet Imperije u kojoj sunce nikada ne zalazi plivao u sovjetskim dolarima, ispunjavajući svaku želju Moskve. Spektakularno bekstvo Kima Filbija u Rusiju 1963. godine duboko je uzdrmalo samopouzdanje ne samo Ujedinjenog kraljevstva, nego uopšte Zapada i tih njegovih vrednosti, o kojima i danas slušamo. Ovaj događaj pokrenuo je kolaps starih iluzija i cele ostrvske uobrazilje, kada se pojavila filmska kompanija „Eon“ (engleski akronim za „sve ili ništa“ – „Everything or Nothing“) i ponudila masovnu anesteziju u vidu novog paladina MI6, super-klona i mitskog junaka namenjenog oporavku kraljevstva.
U jeku Filbijevog skandala (1962-1963) filmski Bond pojavio se kao melem na dušu jedne teško oštećene, bezmalo sasvim rastrojene ideologije. Novi heroj smišljen je u pravi čas i bio je antidot novog vremena. U najboljem, Bond šezdesetih predstavio se svetu kao „šarmantni ratnik za stvar kapitalizma“ (Rej Grin) koji promoviše „zapadni red vrednosti“, uz ispunjenje tajnih čežnji, potisnutih u kolektivnu podsvest kapitalističkog košmara.
Bond je stvoren i doživeo svoj medijski uspon na vrhuncu Hladnog rata (u godini Bondovog filmskog rođenja, 1962, svet se tek oporavljao od kubanske krize – prvog stvarnog suočavanja čovečanstva sa izvesnošću Armagedona). Raskošna tehnologija, bizarni sižei, lepeza likova, dramaturgija, dizajn, laki erotizam i naročito bogata rekvizita filmova o agentu 007 bili su u potpunosti primereni novom vremenu. Za prilično kratko vreme fiktivni zastupnik Albiona donekle je amortizivao nacionalnu sramotu. Docnije, uspeo je čak i da likvidira Filbija u jednoj filmskoj sceni, iako se to stvarno nije dogodilo.
Protiv komunista i ludaka
Neprijatelji Bonda bili su komunisti i ludaci. Za prosečnog zapadnjaka to je nekada bilo jedno te isto; zajednička im je bila opsesija kontrole nad svetom. Obe stvari za Bonda predstavljala je i predstavlja Rusija, bilo kakva Rusija. Jedan od prvih filmova Alberta „Kabi“ Brokolija i Heršela „Harija“ Solcmana, osnivača „Eona“ i tvorca ideološke franšize Bonda bio je famozni Iz Rusije sa ljubavlju (1963), u kome igra i beogradska železnička stanica (Beograd i tadašnju Jugoslaviju Albion je oduvek smatrao rasklaćenim kapidžikom ruskog dvorišta).
Vremenom se Brokoli-Solcmanova matrica prilagođavala politici popuštanja („detanta“) između Zapada, SSSR i Kine, pa je u skladu sa tim preudešen i njen ideološki narativ. Momenat antagonizma u sedamdesetim bio je jedno vreme sveden na izvesnu političku korektnost anglo-sovjetskog tipa (Detente indeed! iz Špijuna koji me je voleo, 1977), Samo za tvoje oči 1981, dok u Ubiti po viđenju, 1985, Bond čak postaje groteskni nosilac Ordena Lenjina (!), da bi posle raspada SSSR, iz Bondove franšize sasvim nestali komunisti, a od zamišljenih demona ostali samo pravoslavni Rusi, tj. ludaci.
Ali 1995. na obzorju pojavljuje se pravi ideološki boogie Zapada: Pravoslavna Rusija. I ona je u ulozi ludaka, koji je na putu da se domogne starog sovjetskog oružja i iz čiste obesti – spali London! Harizmatski i već ostareli Šon Koneri bio je sasvim nepodesan za ovu namenu i novo lice Bonda pokazao je u filmu Zlatno oko irski glumac Pirs Brosnan.
Novi narativ potpuno je prihvatio ideološku matricu klasika vašingtonskih jastreba Bžežinskog iz njegove doktrine o „pravednoj podeli Sibira među nacijama slobodnog sveta“. tj. rasparčavanju Rusije i zauzimanju unutrašnjosti evroazijskog kopna, planetarnog arsenala sirovina i energenata. Kako Sovjeta više nema, neprijatelj je sada pravoslavni Rus, negdašnji i sadašnji dindušmanin, gospodar Sibira, svetskog resursa br. 1, posednik svemogućeg gasa i svih tajnih oružja koja se mogu zamisliti.
Krstaški pohod
Posle pada SSSR Bžežinski je, dakle, naciljao novog neprijatelja u vidu ne samo ruskog Pravoslavlja, nego Pravoslavlja uopšte. Ali to nije ništa novo. Pravoslavlje je noćna mora Zapada već stolećima: nešto opasno i tuđe, opskurno i nepristupačno, što čuči i reži iza Dunava i Karpata, Cetine i Drine kao izvor iskonskog, neobjšnjivig straha, što je svim srcem podsticao i podstiče svaki rimski biskup.
Još u filmu Samo za tvoje oči (1981) paklena pomorandža, koju se spremaju da zgrabe Rusi, dospeva na Časnu trpezu vizantijskog manastira na vrhu Meteora, ispod ikone Pantokratora, ali je pre generala KGB Gogolja (?!), likvidira novi krstaš-templar Bond. Činjenica da je baš u vreme početka šahovske partije Bžežinskog na rimskom prestolu sedeo papa Vojtila, garantovano star hiljadu godina, dala je oba topa prednosti svakome ko je preduzimao nešto efikasno protiv pravoslavne opasnosti.
Ovu prednost iskoristili su, naravno, Solcman i Brokoli i njihov Bond krenuo je u novi krstaški pohod protiv Pravoslavlja na čijem se čelu našla najbolja učenica Bžežinskog, takođe istočnoevropske provenijencije i takođe „vojujuća katolkinja“ (u životu češka Jevrejka sa beogradskim detinjstvom) prava, postojeća „M“ bondiane (Džudi Denč), koja će svečano objaviti da „Rusija slabo i nestručno koristi svoje prirodne resurse“ i „pozvati prijatelje Rusije da povodom toga nešto preduzmu“. Predložena je deoba Rusije na evropski, azijski i sibirski deo, pri čemu bi ovaj potonji bio dat na upravu SAD (Medlin Olbrajt).
Denčova parafrazira ovaj tekst u duhu zadataka koje predaje Bondu za HHI vek, ali više ne liči toliko na bivšu Medlin, koliko na sledeću „M“, koja je preuzela baklju. Tako je novi imperijalni san Amerike probudio staru, postojanu utvaru britanskog karaktera: rusofobiju. Otkad postoji Rusija ostrvski lav doživljava je kao glavnog neprijatelja i pomno inicira sve zavere protiv nje. Ko ono reče da je neozbiljan svako ko Bonda doživljava ozbiljno?
Harvardski profesor, Semjuel Hantington, lansirao je komplementarnu tezu da je slovensko Pravoslavlje, a ne komunizam, pravi antagonist Zapada: „Sa ruskim marksistom još je bilo moguće nekako razgovarati, jer su i marksizam i kapitalizam produkti Zapada i počivaju na internacionali, ali sa pravoslavnim Rusom tradicionalistom, nema razgovora“, naučava ovaj čovečuljak sa Harvarda, koji je nekad bio Karterov savetnik za bezbednost.
U ovom Bondovom filmu Pravoslavlje je oličeno u jednoj od najvećih svetinja Rusije. Zli kompjuterski genije, koji se odmeće od vlasti, skriva se nigde drugo do u pravoslavnom hramu. Susret sa ovim pobunjenikom događa se ispod ikone Sv. Bogorodice Smoljenske, velikog znaka ne samo ruskog, nego i celog Pravoslavlja (donesena je u Rusiju u XI veku iz Konstantinopolja, kao dar vizantiskog cara ruskom knezu Vsevolodu Jaroslaviču).
Četiri godine kasnije, u filmu Svet nije dovoljan (1999) naftna Lilit modernog sveta pravoslavnog je porekla i poštuje ovu svetinju. Ona Bondu staje na put ka donbaskim topionicama, sibirskim resursima i naročito azerbejdžanskoj nafti, ključnim energetskim ciljevima u XXI veku, kako je već objasnila Bondova patronesa.
Evo i sižea nove matrice, filma Zlatno oko (1995): Džems Bond i njegov partner „006“, po imenu Trevelijan izvode 1986. napad na neki vojnoindustrijski kompleks u SSSR. KGB ih hvata i mada „007“ naravno uspeva da umakne, „006“ nije te sreće. U međuvremenu stari SSSR propada i Bond se u Jeljcinovoj Moskvi oseća kao kod kuće.
Ali pojavljuje se „006“ u novom liku: on je, u stvari, direktni potomak donskih kozaka, čija je novija istorija koliko tragična, toliko i nerado pominjana. Zašto? Čitava jedna velikim delom kozačka armija (zarobljenog Staljinovog generala A.A. Vlasova) borila se u Drugom svetskom ratu na nemačkoj strani, protiv Sovjeta. Oni su se 1945. u Sloveniji predali Englezima, a ovi su ih, sa sve ženama i decom, bez mnogo humanih obzira vratili Staljinu – koji ih je odmah sve pobio.
Trevelijan je potomak jedne od tih porodica, odrastao u Engleskoj pod drugim imenom i regrutovan u englesku tajnu službu kao janičar Albiona. Scenaristi Zlatnog oka polaze od stvarnog događaja, koje je opisao Nikolaj Tolstoj u knjigama Žrtve Jalte (1972) i Ministar i masakri (1986). Knjige su izazvale pravu pometnju u javnom životu Britanije osamdesetih.
Potomak jedne od najstarijih plemićkih porodica Rusije, a ugledni britanski istoričar i pisac Tolstoj, do tančina je opisao kako su engleske vojne vlasti i ministar Harold Mekmilan, budući britanski premijer, po Čerčilovom nalogu predali zarobljene kozake i njihove porodice NKVD-u.
Najgore od svega je što je Ujedinjeno Kraljevstvo posle štampanja ovih knjiga, preko volje priznalo da je Tolstoj u pravu, ne negirajući ni činjenicu da je Čerčil time prekršio Ženevsku konvenciju i prestavio se kao svetski – kriminalac! Zuckalo se tada da bi pre mogao biti izveden pred sud kao pravi ratni zločinac zbog masivnog bombardovanja civila u Drezdenu u Lajpcigu, kao i u Leskovcu, Nišu i Beogradu i širom Srbije 1944, ali pobednicima se ne sudi, a Čerčil se, iako oteran sa vlasti na prvim posleratnim izborima, odmarao na lovorikama pišući memomare za Nobela.
Savest je strašna, nepojamna sila. Iako je masakr donskih kozaka 1945. zamotan u zaborav, brokoli scenaristi ga ne samo ponovo izvlače na videlo, nego i koriste kao neku vrstu ideološke tempirne bombe. Bondov špijunski pajtaš, a sada suparnik, potomak je tih pravoslavnih kozaka, pomahnitao od žudnje za osvetom. To je novi ludak u Bondovoj zbirci, nekakav sibirski separatista (pusti snovi Bžežinskog i njegove omiljene pitomice!), koji diže u vazduh vojni treminal negde u Sibiru, dolazi u posed zaboravljenog sovjetskog satelita-ubice i planira da iz osvete uništi London!
Trevelijan prebiva na deponiji bronzanih i mermernih olupina, sa sve Lenjinom i mrtvim čekistima. Sve vri u ovom kotlu rastrojenih savesti. Bond ratuje protiv kozaka uz pomoć lepih Ruskinjica u psihotičnom spektaklu, sa obaveznim podzemnim gradom (i to na Kastrovoj Kubi!) čiji gospodari sada nisu dr No ili Stavro Blofeld, nego neki potomak Jermaka Timofejiča, Bondov Mefisto, Kain i Edip, u svojoj pobuni protiv oca i rodine. Frojd, Lakan i Slavoj Žižek imali bi ovde pune ruke posla.
Juriš na Petrograd
Pošto više nema sovjetske imperije zla neprijatelj br. jedan Zapada sada je pravoslavna Rusija, neki jurodivi neoraspućin, nešto neizvesno, podmuklo, tuđe i strašno. Ona noćna mora Zapada. Njoj su – avaj! – dostupna sva tajna oružja, sateliti, nuklearni arsenal, strateški softveri i ratovi zvezda … ali tu je kraljičin vitez koji će uz vatromet specijalnih efekata punih pola sata prikazivati kako zapadna lisica hara po ruskom kokošarniku.
Bond otima ruski tenk i njime progoni generala KGB kroz staro jezgro Sankt Petersburga. Pritom nemilice ruši zdanja iz doba i Puškina i Dostojevskog, pa razara mostove na Mojki, devastira Dvorski trg ispred Ermitaža, puca po Rosijevom slavoluku, vuče po ulicama spomenike ruske imperije i uopšte bezobzirno pustoši po prestonici cara Petra.
Možete li zamisliti templara Bonda kako tenkom nasrće na Britanski muzej ili gusenicama rije oko crkve Notr Dam (gde su pravi templari, uzgred rečeno, 13. oktobra 1307. bili osuđeni i živi spaljeni, da bi se papa i kralj Francuske Filip Lepi domogli njihovog astronomskog imetka)? Ne mogu da se setim da je Bond ikada kidisao na Duždevu palatu ili Prado.
Ali ovde je sasvim drugi slučaj, ovde je to ne samo dozvoljeno nego i poželjno, jer 007 do temelja uništava simbole neprijateljskog prestola. On podstiče skrivenog rušitelja u gledaocu i pruža mu nesvakidašnje zadovoljstvo u uništavalju nečeg tuđeg i stranog. Mržnja prema svemu ruskom i nametanje rusofobne obesti nisu mimoišli ni decu. U vremenu premijere ovog filma gledao sam kako u Briselu za Božić deci poklanjaju video igricu osnovanu na slikama iz ovog filma i logom: „Namerno ruši Sankt Peterburg kao što to čini 007 u Zlatnom oku!“ (ako se dobro sećam: „Deliberately bust St Peterburg as seen in 007’s Golden Eye!“).
Igrica je te godine nagrađena priznanjem Interactive Achievement Award, nekom vrstom Oskara za zabavni softver. Gospođu Brokoli, naslednicu franšize Bonda, nije zanimala povelja UNESKO-a i barem dva tuceta međunarodnih dokumenata koji iz nje proističu, a izričito zabranjuju sam pomen povrede kulturne baštine čovečanstva. Uostalom, to i nisu neke kulturne vrednosti, nisu ni Šenbrun ni Versaj, nego neke ruske starudije; razbijati ih ne košta ništa i ne smeta nikome.
U ovom haranju po ruskoj duši promenio se i karakter Bonda. Nestala je delikatno građena, romantična i gotovo nežna figura starog Bonda (Koneri, Mur, Brosnan) i pojavio se grubi izvršitelj, bezosećajni terminator i hladna zver u liku Danijela Krejga, čiji je karakter, ako ga ima, sasvim podređen distribuciji smrti (rogue agent).
Specijalni efekti, po kojima je franšiza postala poznata, prate razvoj digitalne tehnologije. Iako sam Bond ne stari, nestao je njegov večiti pratilac, tehnološki dr Kaliostro „Kju“, u liku osamdesetogodišnjeg Dezmonda Levelina; kao server kraljičinog izvrširelja pojavljuje se sada neki izludeli haker, valjda onaj iz ruskog arsenala.
Čak je i stara „M“ pala kao žrtva novih/starih dušmana i danas u centrali MI6, na jugoistočnoj Temzi, gazduje vazda cinični i uvek na neku pakost spremni Ralf Fajns, koji potajno mrzi MI6 i sprema se da mu dohaka. Ovaj vrhovni šef britanskih obaveštajno-subverzivnih ešelona, koji želi da ugasi MI6, verovatno je i sam Putinova marioneta kao i Tramp, utvara iz starih ostrvskih opsesija. Ali o tome u nekoj novoj Bondovoj paranoji.
Povratak krstaša
Ponovimo da je koren Bondovog ludila u četiri krstaška rata koja su s dogodila u obnevideloj, ostrašćenoj Evropi XI-XIV stoleća, kojom su se vukli ekstatični horovodi Sv. Vita i danse macabre gotičke svetine, vladalo nasilje i ludačke poslanice zakrvavljenih papa i careva. Nedavno smo opisivali IV krstaški rat, koji je umesto Svetu zemlju osvojio i opustošio Carigrad i u njemu gotovo celu pravoslavnu civilizaciju, ali je pravoslavni Solun plaćao krvavu cenu još od prvog krstaškog rata (1095).
Sirovi i bezbožni krstaši nisu pridavali ikakvu važnost ikonama (ukoliko ne bi na njima otkrili dragulje ili zlato, što bi besno čupali i trpali u bisage), lomili su i satirali svete slike, na kojima se očitovao produhovljeni svet pravoslavlja.
Istoričar Nikita Honijat, koji je svojim očima gledao ovu pošast piše: „Događaji koji su se zbili, kad Latini osvojiše Solun sastavljaju novu Ilijadu nevolja, koje su više nego tragične. Sve su kuće po gradu opustele, nije više bilo nijednog skloništa gde bi se čovek mogao sačuvati, niti jedne ulice, da se izbavi od ubica. Pa ni laguma da se sakriješ. Mač je sve i svakoga dohvatio, a samo onaj udar koji bi umrtvio, bio je ugodan besnim onim ljudima.
Uzaludno su se mnogi priklanjali u crkve i pod svete ikone. Neprijatelji pod oružjem nasrtali su u crkve i ubijali svakoga koga su tu našli i klali koga bi tu uhvatili, bacali na zemlju svete ikone Isusa Hrista, dragocene ukrase, skidali to bezobzirno, a same su ikone bacali na ulicu da ih gaze koji prolaze ili su ih na vatru stavljali da kuvaju sebi jela, skakali na sveti presto, pred kojim se klanjaju i sami anđeli i igrali pevajući najrazvratnije pesme i kaljajući svojom nečišću sveto mesto… Sve su ovo činili samo da podvrgnu ruglu pravoslavno bogosluženje i da pokažu kako ga preziru“.
Drugi jedan savremenik, Jevstatije, užasnuto opisuje kako su krstaši „upadali u crkve, rugali se svetinjama i molitvi i ljude zaklonjene u crkvama besno su bili i ubijali. Žene i devojke bez razlike podvrgavale su skotskoj strasti vojnika; tako onakažene i gole same smrt su željele“.
Pad Carigrada pod krstaše 1204. godine, posle nikada zabeležene pljačke i devastacije ogromne količine materijalnih i duhovnih dobara, doveo je do naglog i neočekivanog širenja umetnina skupljanih u crkvama i palatama najbogatijeg grada na svetu skoro šest vekova, blistavih primeraka umetničkog zanatstva, prefinjenih pralikova i likova od zlata, boja i pismena tako da su dela vizantijske umetnosti rasejana svuda po Evropi, stvorila odskočišta za početak renesanse“ (Erik Bredford, vidi str.?).
Sam čin devastacije i bahatog uništavanja svega što se našlo na putu pomahnitale horde – tačno isto ono što čini Bond po Petersburgu – opisivao je isti onaj Nikita Honijat groznim rečima: „Pljačkajući dragocenu crkvenu riznicu sv. Sofije, oni su neke od svetih stvari razbijali uzmimajući za sebe ono što je skupocenije bilo kao istinite preteče antihristovih dela! Delove Hristove odeće su cepali, ostavivši ga na podu golog, a onda su te stvari delili kockom među sobom.
Sveta trpeza, koja je od najdragocenjih komada sastavljena bila i koja je predstavljala savršenstvo lepote i bogatstva, razbijena je sada i u jednake delove razdeljena među pljačkaše“. I ona dva konja ispred Duždeve palate u Veneciji i ko zna koliko dragocenosti dovukoše Inokentiju Trećem, koji ih najgorim rečima prokune: “Umesto da oslobodite Svetu zemlju vi ste bezrasudno pogazili zavet naš i sada u vama ne vide drugo nego primere razvrata i delo mraka“, piše papa 10.jula 1205. Današnji rimski biskup se nije udostojio ovakvog pisma.
Paranoja postaje politika
Gledajući šta se sada zbiva u predvorju Kijevo-Pečerske lavre, kako se do temelja ruše drevni hramovi (Desjatinskog manastira i drugih) i kakvom su gonjenju izloženi pravoslavni hrišćani u majdanskoj Ukrajini, vrlo dobro se sećamo Bondovog haranja po gradu Svetog Petra (gde se zaista pokazao kao „preteča Antihristovih dela“ kako kaže Nikita Honijat) u jednom novom ratu protiv Pravoslavlja, koji, međutim nije zabavna fikcija nego – najsurovija stvarnost.
„Prvi krstaški rat (1096-1099) proklamovala je crkva. Krstaški rat današnjice proklamovan je 1999. protiv Srba u Vašingtonu“ piše Dajana Džonston, čiju smo knjigu „Suludi krstaši“ (Beograd, 2005) prebrzo zaboravili iako se u njoj otkriva precizna geneza današnje krstaške vojne u Ukrajini, što je ova Amerikanka, rođena od visokih činovnika „duboke države“ u Vašingtonu, dobro pročitala.
Iako se više koncentriše na naš slučaj i 1999. kao početak novog i poslednjeg krstaškog rata i poslednjeg rata uopšte, Džonstonova otkriva samu suštinu ludačke opsesije koja ne prestaje da paranoju pretvara u politiku! To je pravi uzročnik duševne bolesti po kojoj „Sjedinjene države strepe od same mogućnosti pretnje bilo gde i od bilo koga ko bi teoretski mogao da predstavlja bilo kakvu pretnju“ (Džonston, 337).
To je precizna dijagnoza bolesti koja danas hoće da vlada svetom. Džonstonova citira Donalda Ramsfelda: „Sjedinjene Države održavaju sposobnost da na direktivu predsednika nametnu volju Sjedinjenih Država i njenih koalicionih partnera svakom protivniku, uključujući državne i nedržavne entitete. Takav odlučan poraz mogao bi da uključi promenu režima jednog protivnika ili okupaciju strane teritorije dok se strateški ciljevi ne zadovolje“ (isto, 338). Ne može biti jasnije.
Manija gonjenja hoće da upravlja vaseljenom preko svojih izvršitelja, od kojih je jedan i 007, ne fikconalni lik nego agent, slepi egzekutor Crne internacionale ili Antihrista glavom.
Jedina nada sveta stoji na Istoku, koji se upinje da savlada i u bezdan sruši Antihrista. Ljudska alternativa koja je još u stanju da izvrši ovaj podvig je pravoslavlje (udruženo možda i sa islamom), najpre Putin i njegovi ratnici, prema kojima komander Bond, otelovljeni Zapad, izgleda kao psihotična senka; Morenov čovek iz mašte u samrtnoj agoniji.
Božidar Zečević je srpski filmolog, istoričar filma, dramaturg, scenarista, filmski kritičar, reditelj, profesor analize filma, osnivač i glavni urednik filmskog časopisa „Filmograf”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
