Kako da se danas borimo protiv neprijatelja,
ako ostanemo zarobljenici njegovih ideja?
Aleksandar Ščipkov
Polako odlaze u sjenku događaji devedesetih godina 20. vijeka, a sa njima raste mogućnost temeljne, nepristrasne i sveobuhvatne analize „geopolitičke katastrofe“ (V. V. Putin) rušenja SSSR-a i, posljedično, debakla vijekovne ruske državnosti koji se desio početkom devedesetih godina 20. vijeka.
Ova je neopodna iz više razloga, a za nas najbitniji, u kontekstu srpsko-ruskih odnosa, jeste mogućnost rješenja Srpskog i Ruskog pitanja kroz analizu svih prethodnih grešaka koje su doprinijele krizi, a potom slomu srpske i ruske državnosti. Ko god se ozbiljnije bavio rusko-srpskim pitanjima shvata da su odgovori na pitanje šta se desilo sa Rusijom devedesetih (da je ona bila slaba, vlastiti problemi ogromni, pritisak spoljnog faktora neprestan…) nisu zadovoljavajući.
Naravno, ovo je srpski pogled koji ne želi da bude nepristojan, didaktičan, niti pretenduje na konačnu ocjenu. S obzirom da je drama koja se zadesila SSSR i njenu državu nasljednicu – Rusiju, direktno uticala na razbijanje Jugoslavije i udar na Srbe i njihovu državnost, srpski autori osjećaju slobodu da daju ocjenu iz svog ugla pa tako i ja.
Rusija i Zapad
Prošlo je vrijeme kada se, iz niza razloga, rusko buđenje vezivalo za bombardovanje 1999. godine (zbog stepena zvanične ruske saradnje sa Zapadom u vremenu rata 1991-1995, ideološke klopke u koju je dopala ruska diplomatija, stavljanja prioriteta u međunarodnim odnosima na partnerstvo s Evropom i strateški savez sa SAD, velikoj „samostalnosti“ tadašnjeg Ministarstva spoljnih poslova u donošenju odluka, iznuđivanje od Beograda odluka koje su potrebne Zapadu i udjela u srpskim podjelama kao i stepenu neefikasnosti tadašnjeg „ruskog“ aparata).
Ovdje se svakako ne radi samo o trenutnom „koketiranju“ sa Zapadom već je to proces drugog trajanja koji je započet nakon Stanjinove smrti/ubistva (o tome da je Staljin ubijen već nekoliko godina se otvoreno govori u Rusiji). Odnosno u pitanju je ulazak u kapitalistički svijet (pritjelovljenje ka toj strukturi), ulazak u ekumenistički dijalog [1], odustajanje od projekta stvaranja alternativnog svjetskog sistema kao i, po ko zna koji put, kretanje ka promjeni kultutnog i civilizacijskog koda ruskog svijeta.
To trostruko negativno kretanje (ekonomsko, duhovno i kulturno) oslabio je ruski duh i dovelo do odsustva jedinstvenog pogleda na nacionalnu istoriju (nacionalna istorija je jedan od glavnih sredstava kohezije jednog društva). Takođe, tu je i preveliki dio spokojnog vremena koji je pasivizirao ruski duh i doveo ga u otvorenost za manipulaciju po dubini bića (te procese je detaljno analizirao Sergej Kara Murza) [2].
Proces stvaranja gomile/mase u vrijeme perestrojke takođe svakako ima svoje dublje dvojno uporište: u ruskoj istoriji i u teoriji spektakla, a po stepenu ranjivosti ruske državnosti može se uporediti samo sa dobom Smute i 1917. godinom…
Polazeći od teze Aleksandra Ščipkova da „na događajno-smisaonom, a ne na kalendarskom planu, 20. vijek počinje upravo 1914. godine, a završava se 2014, povratkom Krima“ [3] razumijevanje događaja devedesetih moramo potražiti upravo u izdaji koja se desila sa Februarskom revolucijom i koja nije popularna, kako on kaže, jer ruši liberalni tabu dajući kritiku „demokratskog Februara“ (tema izdaje na isti način nije popularna ni u razumijevanju događaja devedestih godina s istim motivom, i u istim krugovima).
U ruskim i srpskim zemljama javnost i ocjene prilika 20. vijeka, pa i raspada SSSR-a (koji se u „antiboljševičkim“ krugovima razmatra sa zluradošću) su često ograničeno i nezrelo podijeljeni u dva suprotna pravca misli, što je možda zgodno za kontrolu javnog prostora i, ponekad, razmjenu misli, ali, u konačnici, predstavlja sprečavanje dubinske analize procesa bez kojih je nemoguće razumjeti događaje 90-ih, niti je moguće dati kvalitetnu „ponudu“ za put u budućnosti.
U tom smislu jako je malo srpskih mislica koji se ne kreću (sagledavajući korijene njihove analize) po zapadnoj matrici. Riječ je dvostrukom kretanju analitičke misli nazovi disidenstva i uslovno rečeno desne opcije (mada je ishodište oba ta kretanja pozapadnječeni pogled na društvene procese). Lako se prepoznaju po glorifikaciji Soleženjicina, pretjeranoj kritici Staljina, idealizovanju prosvetiteljstva i uskom idealizovanom pogledu na demokratiju…
No, vratimo se temi. Dodatni razlog zašto se fokus ruskog zvaničnog narativa sve do nedavno stavljao na 1999. godinu i bombardovanje SRJ, je i taj što se nije željelo dati neprijateljima prilika da, izdvojivši jedan dio, period nemoći i izdaje, potisnu sjećanje na vijekovnu pomoć i saradnju između srpske i ruske države.
Dakle, u prvi plan je stavljana 1999. godina. Rusko rastrežnjenje, jasno je, desilo se znatno ranije, odnosno državotvornom sloju Rusije to je bilo jasno već ulaskom NATO u otvorene akcije pod mnogim oficijalnim maskama, pritiskom na srpski faktor, bombardovanjem Srba tokom 1994/95 i cijelim drugim nizom pokazatelja da je sve što se radi sa Srbima samo priprema za novi pohod na Rusiju.
Kroz oblikovanje ruske spoljne politike na Balkanu u vrijeme raspada SFRJ i SSSR-a možemo uočiti sve zamke tadašnjeg „ruskog“ kretanja, koje je, ponekad iznad logike zdravog razuma, nastojalo da, gotovo po svaku cijenu, spriječi veliki sukob…
Kako se figura poput Mihaila Gorbačova, čovjeka nesumnjive slabe strateške kulture i neizobilnih intelektualnih i duhovnih darova, ili figura Andreja Kozirjeva, za koga je Vladimir Vladimirovič rekao da je imao „samo lobanju, ali praznu, bez mozga“, našla na tako uticajnom mjestu?
Svakako to je znak više pojava: propadanja jednog sistema, odnosno slabljenja jednog projekta, ponovljene greške odabira suprotnog kulturnog i civilizacijskog koda, aktiviranja dubinskog kompleksa u odnosu na Zapad (pošto se ovo desilo već nekoliko puta u istoriji Rusije svakako zavređuje posebnu analizu tima ljudi), strategijskog povlačenja (koje se otrglo, a koje je počelo već poslije Staljinove smrti).
Zanimljivo je da se kod Srba, kao i u slučaju kanonizacije Svetog cara Nikolaja, javlja ponekad trezveniji pogleda na Staljina i njegovu epohu nego kod Rusa. U toj analizi najviše prednjači Ranko Gojković, koji se hrišćanskom dubinom zamislio nad ulogom velikog ruskog državnika – njegovih zasluga za povratak izučavanja ruske istorije, povratak normama porodičnog morala, postepeno oslobađanje RPC (zasluge što je „Tihonovska struja“ u RPC odnijela pobjedu nad obnovljenicima koje su forsirali Lenjin i Trocki), prekid progona ruske kulture, i, posebno, zasluge u slamanju nacizma i fašizma…
Krenimo s kraja.
Strategijsko povlačenje
Da je u pitanju plansko povlačenje SSSR-a svjedoči dio faktografija poteza koja se prate u knjizi Jelene Guskove (no da li u tome ima istinski promišljene stategije, ponavljamo, ostaje otvoreno pitanje). Od 1981. pa do aprila 1985. godine praktično nije bilo posjeta generalnih sekretara CK KPSS-a socijalističkim zemljama, a na „rijekim susretima u Moskvi po pravilu su izbjegavani oni najvažniji problemi“ [4].
Osmog decembra 1987. potpisan je Sovjetsko-američki sporazum o eliminaciji raketa srednjeg i kratkog dometa. Decembra 1988. Mihail Gorbačov je u OUN promovisao politiku nemiješanja u unutrašnje stvari drugih zemalja i slobodu izbora puteva sopstvenog razvoja i najavio smanjenje sovjetskih trupa u zemljama Centralne i Istočne Evrope. Jelena Guskova ocjenjuje da je to značilo da SSSR napušta region svog uticaja. U razgovoru s Kisindžerom, u januaru 1989, Gorbačov nije ni pokušao da brani interes SSSR-a u regionu Istočne Evrope.
U međuvremenu, marta 1988. Gorbačov je boravio u Jugoslaviji (od 14. do 18. marta). Izuzetno značajne podatke posjete iznosi Jelena Guskova. Ti podaci rekonstruišu pomjeranja rasporeda moći, prilike, tendencije i mogućnosti koje su stajale pred cjelokupnim svijetom, jer slučaj Jugoslavije, u malom, najavljuje sva buduća kretanja otvorenih poluga moći i struktura koje iz sjenke povlače poteze (demonstracije u Tartuu i Talinu u znak podrške nezavisnosti Estonije, pogrom nad Jermenima u Sumgaitu i ulazak vojske u Baku…).
Petnaestog marta 1988. godine, u Palati Federacije SFRJ, održana je ceremonija usvajanja Sovjetsko-jugoslovenske deklaracije u kojoj se isticalo da će dvije zemlje graditi svoje međusobne odnose polazeći od bezuslovnog uvažavanja specifičnosti puteva i formi njihovog socijalističkog razvoja i razlika u međunarodnom položaju. Osim Srbije, Gorbačov je posjetio još dvije Republike – Sloveniju i Hrvatsku – koje su težile nezavisnosti.
Napetost između Republika se već osjeća pa Gorbačov naglašava značaj jedinstva. Još prije početka posjete Gorbačova Jugoslaviji usaglašen je tekst Saopštenja o zvaničnoj prijateljskoj posjeti generalnog sekretara CK KPSS-a Mihaila Gorbačova Jugoslaviji. Konačni tekst nije ušao u zbirku dokumenata o rezultatima posjete koju je objavio Politizdat (ovaj podatak govori mnogo sam po sebi).
Po ocjeni Jelene Guskove, Gorbačov je s velikom pažnjom proučavao jugoslovensku praksu izgradnje političkog i ekonomskog sistema samoupravljanja i želio je da započne sveobuhvatni proces demokratizacije sovjetskog društva. Gorbačov je kao glavnu manu sistema u Jugoslaviji iznio krajnost u kojoj svako želi da bude glavni („svako sa svog mjesta govori u ime cijele zemlje“).
Posjetu Gorbačova Jugoslaviji Zapad je pažljivo pratio, a Srbima se tada činilo da su ponovo stekli prijatelja i da, u slučaju problema, mogu da očekuju pomoć i podršku SSSR-a. Nevjerovatna je paraliza srpske strateške svijesti do koje je došlo zbog nepoznavanje kretanja i tendencija kolektivnog Zapada, koji, doduše, tada još uvijek nastupa s nekoliko, prividno, različitih pozicija.
Povjerljivi razgovori Gorbačova s Lazarom Mojsovim, i Boškom Krunićem, u okviru zatvorenih sastanaka, o subverzivnim aktivnostima Zapada i prijedlog Gorbačova u smjeru „još tješnje saradnje u pružanju koordinisanog otpora imerijalističkim težnjama usmjerenim na podrivanje pozicija socijalizma“ [5] djeluju više kao potreba za psihološkom efektom nastupa s pozicija nekadašnje sile, negoli ozbiljan plan.
Početkom 1990. godine SFRJ je zvanično zatražila prijem u Evropsku ekonomsku zajednicu u svojstvu pridruženog člana i punopravno članstvo u Savjetu Evrope (status specijalno pozvanih zemalja Jugoslavija i SSSR su dobile u maju 1989. godine). Međutim, kriza u Jugoslaviji i SSSR-u postaje sve veća. Duvaju strašni vjetrovi promjena i kriza za koje ideologija perestrojke nije bila spremna.
Položaj Gorbačova, koji pokušava da pridobije moralnu i finasijsku pomoć SAD, i predsjednika Buša (Starijeg, prim. NS) lično, ukazuje na strmoglav pad SSSR-a, a molba Gorbačova ka zapadnim liderima za ekonomsku i finasijsku moć dovodi do položaja u kojem SSSR, a potom Rusija, nemaju više mogućnost da budu ravnopravni partneri čija riječ se uvažava.
U razmaku od dvije godine od posjete Jugoslaviji, nekadašnjoj super sili se dešava vidni debakl. Šta za Jugoslaviju ranih 90-ih znači to što se deklarativno, ali nedvosmisleno, SSSR izrazio za jedinstvo Jugoslavije kada je Mihail Gorbačov došao dotle da je čak postavio pitanje Džordžu Bušu: „Kakav Sovjetski Savez treba SAD-u?“ (u Američkoj ambasadi u Londonu, jula 1991. godine)!
Referendum iz 1991. pokazao je da je većina građana bila za opstanak SSSR-a. Godinu ranije većina stanovništva (oko 90 odsto) zalagala se za jedinstvo Jugoslavije, a na internetu, kada ukucate na srpskom jeziku raspad SSSR-a, dobićete članak u kojem stoji nevjerovatna rečenica, koja slikovito kazuje visok stepen ograničenosti i manipulacije: „Revolucije iz 1989. godine i raspad Sovjetskog Saveza su dovele do kraja višedecenijskog neprijateljstva između NATO i Varšavskog pakta, što je bila glavna odlika Hladnog rata.“ [6]
Ipak, pored svih saznanja o procesu degradacije misli u vrijeme perestrojke zapanjuje stepen gubitka, kod sovjetske elite, „strateške kulture“ (Željko Budimir). Kako je ta elita pristala na sve što je pristala pa, između ostalih, i na „Beloveška saglašenija“ koja će dovesti do odsijecanja Krima?
Kako je došlo do toga da se Rusija po ko zna koji put izbaci iz ukotvišta svog kulturnog koda i povjeruje da će na „balu vampira“ dobro proći? Zašto je bilo neophodno da perestrojka krene u ideološku kampanju promjene antropološkog modela, uvođenjem u masovnu svijest nove predstave o čovjeku i njegovim pravima što je dovelo do „razaranja kulturnog jezgra“ (Sergej Kara Murza), prihvatanja jezika protivnika, cijepanja i destabilizacije svijesti u ljudima i pretvaranja organizovanih kolektiva u mnoštvo gomila kojima je lako upravljati?
Očigledno je da je glavni cilj bilo rušenje hiljadugodišnjeg modela ruske istorije. Glavni udar izršen je u polju psihosfere. Dakle, izdaja ne bi bila moguća da teren nije brižljivo razrađen i da se protivnikova ideja nije usvojila kao svoja.
Baveći se trenutkom preloma epoha (u Srpskom i Ruskom pitanju) u obe svoje knjige (jedna je objavljena, a druga u rukopisu) svaki put sam se vraćala tom odlučujućem trenutku loma koji se desio 90-ih, a koji je pripreman mnogo ranije. Trenuci preloma, kako u ličnom životu tako i na opštem planu, tačke su kojima se moramo vraćati, to su prozori s kojih se vidi jasnije. Taj lom nudi novo znanje, nove vidike i mogućnost stategijskog planiranja, jer, za razliku od mirnih vremena, aktivira sva naša duhovna i tjelesna čula i izoštrava sliku pa se vidi dalje, iza okvira nametnute percepcije trenutka.
Jasno je da povodom sloma ruskog vijekovnog sistema, odnosno rušenja SSSR-a, u pitanju operacija protiv Rusije „ma kako se ona zvala“ (H. Klinton). No, zašto je uspjela i da li je to u konačnici Pirova pobjeda koja je dovela Zapad u „novo neimenovanje strašno stanje“ [7] (Oleg Soldat) s kojim Zapad ne zna da se nosi i koji ostavlja otvorenim pitanje mogućnosti novog poglavlje istorije…
Knjiga Jelene Guskove, „Spoljna politika Rusije u godinama jugoslovenske krize (1985-1995)“ obrađuje dakle 10 godina „drame. Obilje podataka, smjelost ocjene i nepristrastnost govori o ozbiljnosti i dosljednosti njenog rada. Ujedno, knjiga je dragocjen izvor podataka i unutrašnjih prilika u Rusiji i prikaz spoljne politike Rusije prema Jugoslaviji; posebno su dragocjeni podaci o izuzetno teškim uslovima u kojima je, bez ozbiljnije podrške svog tradicionalnog saveznika, prepušten praktično samom sebi i suprostavljen zapadnim silama koje su bile u usponu, „srpski narod uspio da stvori Republiku Srpsku“ (Goran Latinović, jedan od recezenata knjige).
Jelena Guskova predstavlja i pojedince i organizacije koje se nisu mirile sa tadašnjom ruskom spoljnom politike, niti su je odobravale, što knjizi daje i svijetle tonove.
Povodom Rezolucija 757 i 787 Savjeta bezbjednosti UN, kojima su uvedene sankcije Jugoslaviji, a koje su bile najsurovije sankcije u čitavoj istoriji postojanja UN-a, sa kojim se ruska birokratija, nažalost, saglasila (zbog njih je SRJ samo u periodu 1992-1993. godine napustilo 370 naučnika i visokokvalifikovanih stručnjaka, 900 000 radnika je poslato na prinudni odmor, pred januar 1994. inflacija je iznosila 313 miliona procenata, selo je bilo praktično izolovano od grada jer nije bilo benzina da se roba dopremi do pijace; nedostatak lijekova uticao je na pogoršanje zdravlja stanovništva; svako drugo dijete u Beogradu je bilo neuhranjeno; zemlja je bila pod sankcijama 1.584 dana…), istinska Rusija nije mirovala. Treba spomenuti te hrabre solidarne dalekovide ljude.
Rusi koji nisu izdali
Ruski dobrovoljci koji su putovali 1991-1995. godine u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, da ratuju, jasno su znali da ne idu za „dugim dolarom najamnika“, niti za ordenjem, ne radi karijerizma, nego isključivo po zovu srca, iz patriotskih pobuda. U potpunom skladu sa svim tadašnjim političkim realijama, svaki dobrovoljac je shvatao bez iluzija da je za državne strukture – on izvan zakona. Ako se nešto desi – nemate se na koga pouzdati: sve molbe će konzulati i ambasade odbaciti, MIP će ćutati. Niko neće brinuti o slanju „tereta dvesta“, niko neće otkupljivati iz zarobljeništva. U zvaničnoj štampi će naše dobrovoljce odmah staviti na istu klupu sa „divljim guskama“, sa vojnicima najamnicima. [8]
Talasi protesta zapljusnili su Rusiju. Pronicljivi, rastrežnjeni dio Rusije pokušao je sve što je njihovoj moći da pošalje poruku Srbima da nisu sami. „Pisci, kulturni i naučni radnici, novinari, obraćali su se vladi i Parlamentu upornom molbom da učine sve što mogu da poprave situaciju, a Srbiji i Crnoj Gori su upućivali riječi podrške. Učesnici prvog Međunarodnog kongresa slovenskih kultura obratili su se ‘pseudoruskim diplomatama’ koji se ropski ponizno savijaju pred Vašingtonom i praktično izdaju čast i istoriju slovenskih naroda…
Okupljeni na Devetom kongresu, pisci Ruske Federacije su jednoglasno izrazili protest protiv odluke vlade Rusije. Zahtijevali su od nje da poništi sramnu odluku i da kazni one koji su doprinijeli njenom usvajanju. Svoje potpise na zajednički apel svim sunarodnicima stavilo je 250 najpoznatijih pisaca iz raznih krajeva zemlje (Valentin Rasputin, Vasilij Belov, Oleg Volkov, Petar Proskurin…)
U odbranu Srba su ustale i pojedine političke partije i pokreti, kozaci, organizacije, veterani Drugog svjetskog rata, grupe građana, penzioneri… U Moskvi je 34 dana štrajkovao glađu izvjesni Jaroslav Jastrebov – u znak solidarnosti… Tih se dana pojavila i tema ruskih dobrovoljaca koji su se borili na strani Srba“ [9]
Zvanična ruska politika nastojala je na sve načine da se distancira od ruskih dobrovoljaca ocjenjujući da su oni svoje ideale pogrešno razumjeli…
Kozirjev i diplomatska klopka
Preživjevši raspad SSSR-a i povlačenje svojih vojnih trupa iz Njemačke, Poljske, Mađarske i ostalih zemalja, sahranivši SEV i Varšavski pakt, Rusija je sve položila na oltar tržišne ekonomije zarad budućeg blagostanja [10].
No vratimo se dešavanjima u predvečerje raspada Jugoslavije. 11. oktobra 1990. za ministra spoljnih poslova RSFSR postavljen je „Mister Da“ – Andrej Kozirjev. Nakon izbora Jeljcina za predsjednika, Kozirjev je ponovo (25. jula 1991. godine) postavljen za ministra spoljnih poslova.
Prestala je da postoji jedinstvena spoljnopolitička strategija i taktika SSSR-a kao cjelovite države. Kadrovske promjene su u stvari čistke kadrova (na osnovu ponašanja za vrijeme „Avgustovskog puča“). U Memorandumu Ministarstva od 15. februar 1991. godine (autor i namjena se ne navode) stoji zaključak da se jugoslovenska federacija u svom pređašnjem obliku ne može sačuvati i da je dalje slabljene centralne vlasti neizbježno.
Pribojavujući se promjene granica i, posljedično, borbe spoljnih sila za uticaj u regionu predlaže se da se sačuva jedinstvena jugoslovenska država i obezbijedi suživot dvaju različitih društveno-ekonomskih modela, kako bi se nastavila saradnja s jugoslovenskim rukovodstvom i pojačao dijalog.
Formulacije odluka po pitanju SRJ poprilično su „ispeglane“. U državnom aparatu se osjeti jaz između izvršne i predstavničke vlasti pa pojedini poslanici moraju da ulažu ogromne napore kako bi se umiješali u rad Ministarstva spoljnih poslova. Parlament ne štedi Kozirjeva, ali on uspijeva da praktički podrži obespravljenost Jugoslavije pred međunarodnim organizacijama, a to što je Vrhovni savjet kategorično protiv „antisrpske linije Ministarstva spoljnih poslova“ [11] ne igra ulogu.
Kreće odiseja Kozirjeva po Balkanu. Jelena Guskova ocjenjuje da je Kozirjev kao prioritet postavio odnos sa SAD i NATO te da je „od početka potpuno pogrešno (da li nije znao? ili nije želio da zna?) tumačio događaje na Balkanu“ [12]. Dešava se ishitreno priznanje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, glasanje za uvođenje sankcija Jugoslaviji, odobravanje dvostrukih standarda, kratkovida politika po pitanju Miloševića (u duhu perestrojke, i obračuna i sa sopstvenom prošlošću, MID otvoreno zahtijeva odlazak „nacionalboljševika“ i njihovog lidera Slobodana Miloševića).
Milošević u decembru 1992. pobjeđuje na parlamentarnim izborima i „ruske diplomate su, htjele – ne htjele, morale da rade i pregovaraju s ‘nacionalboljševikom’ Slobodanom Miloševićem“ [13]. Ovaj kurs se nažalost ne mijenja do 1996. Jelena Guskova to obrazlaže time da je koncetracija cjelokupne vlasti, kada je riječ o spoljnopolitičkim pitanjima bila u rukama ministra spoljnih poslova. Znajući za povjerenje Srba u Rusiju Zapad je koristio ruske diplomate kao element pritiska na srpske zemlje i njihove predstavnike.
Rusija je podržala i Rezoluciju Savjeta bezbjednosti od 24. avgusta 1993. godine, iako je ona pogrešno tumačila realno stanje u Bosni i Hercegovini i iako je, „korak po korak, raščišćavan put oružanoj intervenciji koja je na kraju i uslijedila. Takva pozicija značila je pobjedu onih nosilaca ruske spoljnopolitičke misli koji su tvrdili da ‘Balkan ne može postati glavni pravac spoljne politike Rusije i glavna zona obezbjeđivanja njenih nacionalnih interesa’“. [14]
Ipak, kriza na Balkanu dijeli ruske ljude na patriote i zapadnjake, kako vrijeme podmiče sve više budi uspavane duhove – od 1994. balkanska tematika sve više ulazi u novine i časopise, uprkos tome što zvanični mediji prate zvaničan narativ MID-a. Jelena Guskova ocjenjuje da se od 1993. godine Rusija od pasivnog posmatranja kreće ka umjerenoj aktivnosti.
Ipak, daleko je to još od sile, još uvijek je to samo slaba sjenka nekadašnje snage. Ništa u knjizi ne svjedoči slikovito o tome kao razgovor generala Mladića, komandata Vojske Republike Srpske i Kozirjeva. „Kozirjev mi se obratio: ‘Molim Vas, druže Mladiću, sjedite za ovaj sto, za njim su Mihail Gorbačov i Ronald Regan potpisali sporazum.’ Odgovorio sam: ‘Ne želim da sjedam za sto kojim je Gorbačov potpisao kapitulaciju. Pređite u drugu sobu.’ A sấm sam se digao i otišao. Kozirjev je naredio da promijenimo sobu. Pitao sam ga:
̶ Vi ste ministar spoljnih poslova Rusije?
̶ Da.
̶ A gdje je Vaša porodica?
̶ U Americi.
̶ A ko vas finansira: SAD ili Rusija?
̶ Rusija.
̶ Zašto Vam je onda porodica u Amarici? Ko ih izdržava?
̶ Kakve to veze ima?
̶ Ima, evo kakve: ne ulijevaš povjerenje!“ [15]
Slijedi pojačavanje pritiska na Republiku Srpsku, nastavak praznih obećanja, ultimatumi, prijetnje… Nižu se Rezolucije: 816 (zabrana letova iznad teritorije Bosne i Hercegovine, čime je potpuno blokirana srpka avijacija i postavljen temelj za mogućnost stranog vojnog miješanja u jugoslovenske probleme…), 820 – Rusija je uzdržana (o pooštravanju sankcija SRJ, ako Radovan Karadžić ne potpiše mirovni plan, Karadžić je zauzvrat zaprijetio da će napustiti pregovore…).
Srbi izlaze na referendum (83, 26 odsto izlaznost) i odbijaju Vens-Ovenov mirovni plan ne želeći da se utope u unitarnoj muslimanskoj državi. Kozirjev predlaže dalje oštre mjere… Rusija i dalje govori o mogućnosti ublažavanja sankcija Jugoslaviji (iako nema uticaja na donošenje odluka po tom pitanju) misleći da Milošević upravlja situacijom u Bosni kao u Srbiji.
Srbi u Republici Srpskoj, uprkos svim pritiscima, ne žele da se odreknu statusa konstitutivnog naroda u BiH… Rusija izlaže svoj plan od sedam elemenata za rješenje krize, međutim „proces aktiviranja NATO snaga odvijao se potpuno nezavisno i ni na koji način nije bio povezan s pregovaračkim procesom, a naročito s naporima ruske strane da se postigne dogovor (…) Zato se stalno radilo na tome da pregovori zapadnu u ćorsokak. Čekao se samo povod da se za to okrive Srbi“ [16] …
Ruski Parlament se od juna 1992. do septembra 1993. sedam puta bavio jugoslovenskom temom. Rezolucija O opasnosti od eskalacije rata na tlu bivše Jugoslavije, od 29. aprila 1993. godine, usvojena je jednoglasno. Počinju pitanja poslanika ka ministru spoljnih poslova:
„Dokle će politika ministra spoljnih poslova i Vašeg Ministarstva biti u suprotnosti s našim tradicionalnim vezama sa Srbima, slovenskim vezama, pravoslavnim vezama?“
Već 1992. NATO samostalno donosi odluku da pruži podršku mirovnim snagama. Uspostavljena je potpuna kontrola nad jugoslovenskom morskom obalom. Savjet bezbjednosti UN obezbijedio je pravnu podršku i legalizovao odnose NATO i te organizacije. „NATO se najčešće skrivao iza riječi „regionalne organizacije ili savezi.“ [17]
Moskva je neprestano molila da se dozvoli isporuka energenata SRJ. Ruski humanitarni konvoj od deset vozila uspješno je početkom 1993. godine obavio sedam tura od Beograda do Sarajeva, međutim kontinuirano i masovne pružanje humanitarne pomoći nije bilo izvodljivo zbog embarga. Rusija u Savjetu bezbjednosti nije koristila pravo veta, tek ponekad je bila uzdržana, a Vrhovni savjet je nastavio da kritikuje jednostranu politiku Ministarstva spoljnih poslova…
Jelena Guskova 1994. godiinu ocjenjuje kao štap i šargarepu i borbu incijativama. Te godine je formirana Kontakt grupa i počinje prisiljavanje na mir. Optužba na račun Srba za eksploziju na pijaci Markale poslužila je kao povod za bombardovanje srpskih položaja.
„Kasnije je, u julu 1996. godine, Jasuši Akaši otvoreno priznao, u intervjuu za njemačku informativnu agenciju, da je postojao tajni izvještaj OUN u kojem je jasno stajalo da su za eksploziju na pijaci odgovorni muslimani.“ [18] Američki avioni F-16 oborili su 8. februara 1994. godine četiri srpska aviona (prva borbena akcija NATO-a za 45 godina postojanja).
Jelena Guskova primjećuje: „Tri godine ranije lideri Italije su me uvjeravali da NATO ne može da se miješa u jugoslovenske stvari jer tu nema momenta agresije protiv zemlje članice Alijanse.“ [19] Prvi vazdušni udari američkih lovaca po srpskim ciljevima izvedeni su 27. februara 1994.
Za dvije nedjelje napada koji su nazvani „Namjerna sila“ izvedeno je preko 3.500 letova avijacije NATO-a čiji je cilj bio uništavanje skladišta municije radarskih sistema, rezervoara… U aprilu 1994. godine, pripremajući se za se za još jedan napad na srpske položaje čelnici OUN i NATO-a nisu o tome čak ni obavijestili Rusiju. Burna reakcija Moskve nije uticala na odlučnost NATO…
Rusija, mora se priznati, ponekad tokom 90-ih ipak pokazuje djelimičnu samostalnost, s kompromisnim ciljem (prihvatanja Srba plana Kontakt grupe), u nekoliko navrata tokom 1994. godine (prebacivanje Rusbata-2 u Sarajevo, potpisivanje sporazuma o aerodromu u Tuzli), ali je zbog jedinstva sa Zapadom i dobijanja na vremenu, podržala sankcije protiv SRJ 1992. godine; podržala sve rezolucije Savjeta bezbjednosti UN; nije digla svoj glas protiv učešća NATO-a u mirovnim operacijama na Balkanu i protiv osnivanja Haškog tribunala.
Rusiji je učestvovanje u rješavanju krize na Balkanu bilo dozvoljeno samo pod uslovom saglasnosti prema zapadnim planovima i odlukama. Njen aparat Ministarstva je tada bio u vazalnom položaju premda je Rusija na Balkanu imala svoje mirovne bataljone i učestvovala je u mirovnim operacijama koje je preuzimala OUN.
Često ruski autori, pa i Jelena Guskova, ističu samostalnost u odlučivanju ministra Andreja Kozirjeva [20]. Jasno je, mećutim, da se ovdje ipak radilo i o dobijanju na vremenu pa se zgodno moglo prebaciti na pleća MID-a i njegovog glavnog čovjeka za sve nedosljednosti, nesavjesnosti i nemarnosti tadašnje ruske diplomatije. Posebno nedostojna bila je ruska uloga u doprinosu srpsko-srpskih sukoba na liniji Srbija – Republika Srpska (ruski udio u srpskim podjelama tog vremena nije mali) i ostavila je dubok trag…
Gledajući danas, trideset godina nakon našeg Odbrambeno-otadžbinskog rata, izgleda nevjerovatan uspon sadašnje ruske države i tima koji ga predvodi. Jasno je da je i 90-ih postojao dio „zdravog“ patriotskog kadra, koji je povremeno sebi dozvoljao da iskoči iz zadate matrice, bude uz Srbe, dobro proučava sva kretanja i priprema put za vaskrs ruske imperije. Rusija je opet zauzela svoju prirodnu poziciju „države civilizacije“ i ponovo je u procesu stvaranja alternativnog svjetskog sistema.
Proširena verzija izlaganja Milane Babić na okruglom stolu „Srpsko-ruski odnosi kroz epohe“, održanom u Šamcu, 14. septembra 2024. godine.
UPUTNICE:
[1] Kako ističe ugledni ruski mitropolit Venijamin Puškar (Pečat, 14.01. 2022):
„Uz podršku Staljina 1948. godine u Moskvi je održan Svepravoslavni Sabor koji je nosio antiekumenistički karakter. Na tom skupu je došlo do jednodušne osude ekumenizma. Tada je nastupio i sveti Serafim (Soboljev) koji je napisao knjigu ‘Ruska ideologija’. U svom referatu ‘Da li Ruska Pravoslavna Crkva treba da učestvuje u ekumenističkom pokretu?’ sveti Serafim je razobličio ekumenizam i pokazao njegovu pogubnost za pravoslavlje i za Rusku Pravoslavnu Crkvu.
Odlazak Staljina predstavljao je prelomni trenutak. Poslije njegove smrti, sa dolaskom Hruščova počeo je otvoreni pogrom Crkve: zatvarali su se hramovi, manastiri, bogoslovije. Tada je počelo opravdavanje ekumenizma, zato što je politika Hruščova težila da potčini Crkvu svojim zadacima. Mnogi pravoslavni jerarsi smatrali su da treba osuditi tu pojavu. I tada su pod uticajem vlade počeli da sklanjaju stare arhijereje i da podmlađuju crkvene kadrove. U vezi s tim je preuređeno Odelenje za spoljne crkvene veze. Poslije Staljinove smrti prvo su sklonili vladiku Nikolaja (Jaruševiča) sa dužnosti predsednika tog Odjeljenja. Umesto njega je postavljen mladi arhijerej Nikodim (Rotov), koji je aktivno podržavao ekumenizam.
[2] Sergej Kara-Murza „Manipulacija svešću“, Vesna info d.o.o. Prevodilačka radionica Rosić, Beograd, 2011.
[3] https://srbratstvo.rs/aleksandar-scipkov-povodom-110-godina-od-pocetka-i-svetskog-rata/
[4] Jelena Guskova, „Spoljna politika Rusije u godinama jugoslovenske krize (1985-1995)“, JU Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske, Institut istorijskih nauka Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Banja Luka, 2023. godine, str. 49.
[5] Isto, str. 57
[6]sr.wikipedia.org/sr-ec/Raspad_Sovjetskog_Saveza
[7] Oleg Soldat, Pečat, 09.05. 2014 : „Period od 1917. do 1992. može se smatrati za epohu kada je Zapad umro. Sadašnje stanje je novo, i neimenovano strašno stanje, što priznaje i Imanuel Volerstin, na primjer.“ https://www.pecat.co.rs/2014/05/oleg-soldat-antropolog-amerika-je-mobilna-apokalipsa/ Po sadašnjem rječniku ruske diplomatije jasno je da su u Rusiji potpuno svjesni stepena zapadne neracionalnosti koje se manifestuje stalnim povećanjem napetosti i pritisaka.
[8] Boris Zemcov, „Rusi nisu izdali“, Udruženje za odbranu ćirilice „Dobrica Erić“ , Beograd, 2020. gdoine, str. 19.
[9] Jelena Guskova, „Spoljna politika Rusije u godinama jugoslovenske krize (1985-1995)“, JU Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske, Institut istorijskih nauka Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Banja Luka, 2023. godine, str. 140, 141.
[10] Isto, str. 155.
[11] Adamišin A. „V raznы godы. Vnešnopoltičeskie očerki“, str. 357
[12] Jelena Guskova, „Spoljna politika Rusije u godinama jugoslovenske krize (1985-1995)“, JU Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske, Institut istorijskih nauka Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Banja Luka, 2023. godine, str. 145.
[13] Isto, str. 149.
[14] Isto, str. 152, 153
[15] Isto, str. 170.
[16] Isto, str. 171.
[17] Isto, str.225.
[18] Isto, str. 232.
[19] Isto, str 233.
[20] Kozirjev je zvanično razrijšen dužnosti 7. januara 1996, a ostavku je podnio u septembru 1995. godine
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
