Ima li Donald Tramp ideologiju? I šta bi ta ideologija mogla biti? Prvo pitanje je zapravo suvišno: svako od nas ima ideologiju, a ako nam se učini da je neko nema, to je verovatno zato što je u pitanju amalgam fragmenata različitih ideoloških sistema, složenih na nov način, zbog čega je teško prepoznati ih i dati im ime. Ali to ne znači da ideologije nema.
Odgovor na drugo pitanje vredi milion dolara, jer ako bismo uspeli da rekonstruišemo Trampovu ideologiju, možda bismo mogli da naslutimo ili pokušamo da predvidimo (element neizvesnosti je ovde veoma visok) kako će izgledati njegova vladavina u naredne četiri godine.
Većina ljudi nije sposobna da koherentno raspravlja o Trampovoj ideologiji iz jednog od sledeća dva razloga: prvi je taj što su zaslepljeni mržnjom ili divljenjem, drugi, taj što elemente koje prepoznaju kod Trampa ne mogu da smeste u neki već prepoznatljiv i jasno definisan ideološki okvir na koji smo navikli.
Pogrešna tumačenja
Pre nego što pokušam da odgovorim na ovo pitanje, dopustite da se prvo oslobodim dva, po mom uverenju, potpuno promašena epiteta koja se često vezuju za Trampa, a kojima se on proglašava za fašistu ili populistu. Ako se reč fašista koristi kao uvreda, to je u redu i slobodni smo da je tako koristimo. To nikome nije naročito važno.
Ali korišćenje takvog opisa u racionalnoj raspravi o Trampovim uverenjima je greška. Fašizam kao ideologija podrazumeva (1) ekskluzivistički nacionalizam, (2) veličanje vođe, (3) naglašavanje moći države u odnosu na podanike i privatni sektor, (4) odbacivanje višestranačkog sistema, (5) korporativističku vladavinu, (6) potiskivanje klasne strukture unitarnim nacionalizmom i (7) kvazireligijsko obožavanje partije, države i vođe. Nema potrebe da razmatramo sve ove elemente ponaosob da bismo primetili da nemaju gotovo nikakve veze s onim u šta Tramp veruje i šta zastupa.
Reč „populista“ takođe se često zloupotrebljava u poslednje vreme. Uprkos pokušajima da se njeno značenje preciznije definiše (po mom mišljenju prilično neuspelim), u praksi se uglavnom koristi kao etiketa za lidere koji pobeđuju na izborima i to čine na platformi koja se „nama“ ne dopada. Otuda je reč praktično izgubila smisao.
Obraćanje Donalda Trampa medijima u Trampovom tornju u Njujorku, 31. maj 2024. (Foto: Julia Nikhinson/AP)Šta su sastavni delovi Trampove ideologije, u obliku u kom smo mogli da je nazremo u prethodne četiri godine njegove vladavine?
Merkantilizam. Merkantilizam je staro i sveto učenje koje ekonomsku aktivnost, a posebno trgovinu robama i uslugama između država, posmatra kao igru nultog zbira. Takav pogled na svet istorijski se vezuje za period kada su bogatstvo činili zlato i srebro. Ako se ima u vidu da je količina zlata i srebra ograničena, jasno je da su ona država i onaj vladar koji poseduju najviše zlata i srebra (bez obzira na sva druga dobra) istovremeno i najmoćniji.
Svet se dosta promenio od 17. veka, ali mnogi još veruju u merkantilističku doktrinu. Štaviše, ako mislite da je trgovina zapravo rat vođen drugim sredstvima i da je Kina najveći rival ili antagonist Sjedinjenih Država, merkantilistička politika prema Kini nameće se kao prirodan odgovor.
U vreme kada je Tramp počinjao da primenjuje takve mere 2017. godine, one nisu bile ni približno tako popularne kao danas. Bajdenova administracija je Trampove mere preuzela i značajno ih proširila. Možemo očekivati da će ih Tramp udvostručiti.
Ali postupanje merkantilista je transakciono, pa se to može očekivati i od Trampa: ako Kina pristane da prodaje manje i kupuje više, on će biti zadovoljan. Za razliku od Bajdena, Tramp neće pokušavati da potkopa ili sruši režim u Kini. Dakle, suprotno onome što mnogi veruju, mislim da je Tramp dobar izbor za Kinu (ako se imaju u vidu alternative).
Trampove pozicije
Trka za profitom. Kao i svi republikanci, Tramp veruje u privatni sektor. Takođe veruje da je privatni sektor nepotrebno opterećen propisima, pravilima i porezima. I sam je bio kapitalista koji ne plaća poreze, što je po njegovom mišljenju samo dokaz da je bio izuzetan preduzetnik.
Ali za kapitaliste nižeg ranga propise treba pojednostaviti ili ukinuti, a poreze smanjiti. U skladu s tim on veruje i da porezi na dohodak od kapitala treba da budu niži od poreza na dohodak od rada. Preduzetnici i kapitalisti su oni koji otvaraju nova radna mesta, a svi ostali su, kao što kaže Ajn Rend, „grebatori“.
Kod Trampa tu nema ničeg novog. U pitanju je ona ista doktrina koja je na snazi još od Regana i Klintona. Tramp je možda glasniji i direktniji u pozivima na smanjivanje poreza na kapital, ali u osnovi želi isto što i Buš stariji, Klinton i Buš mlađi. Ono u šta je verovao i Alan Grispen, ikona liberala.
Antimigrantski „nacionalizam“. Ovo je već malo teže. Izraz „nacionalista“ nije lako primeniti na američke političare jer smo uglavnom navikli na „ekskluzivne“ (isključive) evropske i azijske nacionalizme. Kada govorimo (na primer) o japanskom nacionalizmu, govorimo o japanskim nacionalistima koji bi sve etničke nejapance najradije isključili i oduzeli im pravo bilo odlučivanja ili prisustva u zemlji, ili oboje.
Imigranti čekaju na američkoj granici u Lukvilu (Foto: John Moore/Getty Images)Isto važi za srpski, estonski, francuski ili kastiljanski nacionalizam. Američki nacionalizam po prirodi stvari ne može biti etnički ili povezan s krvnim srodstvom zbog velike heterogenosti populacije Sjedinjenih Država. Komentatori su zato izmislili novi termin, „beli nacionalizam“.
To je bizarno rešenje, jer boju kože dovodi u vezu s etničkim (ili krvnim) srodstvom. Verujem da distinktivna odlika Trampovog „nacionalizma“ nije ni etničko ni rasno utemeljenje, već jednostavno neprijateljski stav prema novim migrantima. To se u osnovi ne razlikuje od antimigrantskih politika u srcu socijaldemokratskog sveta, u nordijskim i severozapadnim evropskim zemljama gde desničarske stranke, na primer, u Švedskoj, Holandiji, Finskoj i Danskoj, veruju (kao što kaže holandski desničarski lider Gert Vilders) da su njihove zemlje već „prepune“ i ne mogu prihvatiti još imigranata.
Trampovo stanovište je neobično samo zato što Sjedinjene Države, objektivno posmatrano, po bilo kom kriterijumu, nisu popunjena zemlja: gustina naseljenosti po kvadratnom kilometru u Sjedinjenim Državama je 38, a u Holandiji 520.
Povratak očevima osnivačima
Nacija za sebe. Kada udružimo merkantilizam i neprijateljstvo prema migrantima, približavamo se onome što bi moglo činiti američku spoljnu politiku u novom Trampovom mandatu. Biće to politika nacionalističkog antiimperijalizma. Što traži dodatno pojašnjenje.
To je neuobičajena kombinacija, naročito za velike sile: ako su velike, nacionalističke i merkantilističke, gotovo intuitivno se podrazumeva da moraju biti i imperijalističke. Ali Tramp ne ispunjava takva očekivanja. On se vraća spoljnoj politici očeva nacije, koji su se gnušali „petljanja sa strancima“.
Po mišljenju očeva nacije i samog Trampa, Sjedinjene Države su moćna i bogata zemlja, koja brani svoje interese, ali nije „nezamenljiva nacija“, na način na koji je opisuje Medlin Olbrajt. Njen zadatak nije da ispravlja svetske krive Drine (u optimističkom ili pragmatičnom čitanju ove doktrine) niti da rasipa novac na narode i ciljeve koji nemaju veze s interesima SAD (u realističkom čitanju).
Nacinalni spomenik Maunt Rašmor u Dakoti, na kome su predstavljeni američki predsednici Džordž Vašington, Tomas Džeferson, Teodor Ruzvelt i Abraham Linkoln (Foto: Wikimedia commons/Thomas Wolf/CC BY-SA 3.0)Teško je reći zašto Tramp nije ljubitelj imperijalizma, koji su složno prihvatale obe američke stranke od 1945, ali verujem da se instinktivno priklanja vrednostima očeva nacije i ljudi poput republikanca Roberta Tafta, Ruzveltovog oponenta, koji je verovao u ekonomsku snagu Sjedinjenih Država, ali nije nalazio za shodno da se na toj snazi gradi hegemonijska pozicija političke vladavine čitavim svetom.
To ne znači da će Tramp odustati od američke hegemonije (NATO se neće rasformirati), jer, kao što je pisao Tukidid: „Više nije moguće odreći se ovog carstva, iako neki ljudi u stanju panike i u duhu političke apatije veruju da bi to bila dobra i plemenita stvar. Vaše carstvo je sada slično tiraniji: možda nije bila dobra ideja podizati ga; ali sada ga svakako ne smete ispustiti“.
U svetlu Trampovih merkantilističkih uverenja, možemo pretpostaviti da će naterati američke saveznike da odreše kesu. Kao u Periklovoj Atini, zaštita više neće biti besplatna. Ne treba zaboraviti da je prekrasni Akropolj kom se danas divimo izgrađen zlatom prisvojenim od atinskih saveznika.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Global inequality and more 3.0
Prevod: Đorđe Tomić/Peščanik
Naslovna fotografija: Scott Eisen/Getty
BONUS VIDEO:
