Čini mi se da sam oduvek znao dve stvari: prva, da je Olivera Miletović najhrabriji srpski novinar, i druga da je Niš najveća laboratorija istorije u Srbiji. Emisija na jednoj beogradskoj televiziji koju je nadavno uredila i vodila Olivera Miletović, u kojoj je bilo reči o tragično preminulom Nišliji Nebojši M. Krstiću, samo je potvrdila moje uverenje.
Gosti u studiju su bili supruga pokojnog Nebojše, advokat Mila Kuzmanović, kao i njegov prijatelj Dragoslav Bokan, koji je govorio na Nebojšinoj sahrani. Olivera Miletović tokom emisije nije imala nikakvih dilema oko toga da je Nebojša Krstić ubijen, odnosno da je zvanična verzija o saobraćajnoj nesreći kao uzroku smrti čist falsifikat.
I gosti u studiju su delili slične stavove, iznoseći čitav niz nelogičnosti i sumnjivih radnji u vezi sa službenim postupcima i naknadnom dokumentacijom koju su prezentovali državni organi, posebno oko obdukcionog nalaza. Ako je Nebojša Krstić mučki ubijen i ako su kasnije sa najviših državnih pozicija uklonjeni svi tragovi ovog zločina, postavlja se ključno pitanje motiva.
Zašto bi bio ubijen – širokoj javnosti – nepoznat čovek, a koji se bavio umnim javnim radom, koji je u Srbiji na društvenoj margini?! Čime bi državna vlast u vreme vladavine DOS-a bila motivisana da organizuje i prikriva ovakav zločin, a da su po njihovim tvrdnjama svi kao opozicioni lideri takođe bili potencijalne žrtve prethodnog Miloševićevog režima?! Da bismo pratili glavni tok i sve rukavce ove rasprave, morali bi da se vratimo na sam njen izvor: ko je bio Nebojša Krstić?
Daroviti Nišlija
Nakon i samo površnog čitanja, jasno uočavamo da je Nišlija Nebojša M. Krstić prevashodno bio teološki pravoslavni pisac, geopolitički publicista i književni kritičar. Napisao je nekoliko knjiga i eseja, kao i više stotina tekstova na ove teme, između ostalih: Politika i obraz – za vaskrs raspetog srpstva, Pobediti ili nestati, Ogledi o srpskom putu i antisrpskim bespućima, Hrišćanstvo i žensko pitanje, Pojam logosa kod Sv. Jovana Bogoslova (za koji je nagrađen Svetosavskom nagradom od Patrijarha srpskog Pavla!), Hrišćanstvo i istina, Crkva i partija i Vera hrišćanska i ime srpsko.
Bio je član „Udruženja književnika Srbije“. Takođe, bio je član redakcija i saradnik u časopisima Svetigora, Pravoslavlje i vojska, kao i osnivač i glavni urednik tromesečnika Logos. Bio je i osnivač i predsednik Otačastvenog pokreta „Obraz“, direktor „Centra za istraživanje svetosavske državotvornosti“, pisac i teolog više puta nagrađivan i prevođen na engleski, ruski i beloruski jezik.
Za svoji kratki i nesrećno ugašeni tridesetsedmogodišnji život, ovaj daroviti i marljivi Nišlija ostavio je ogroman broj pisanih, kreativnih i stručnih radova. Dakle, da zaključimo: Nebojša M. Krstić je prvenstveno bio intelektualac po karakteru, pisac po delu, teolog po veri i Srbin po uverenju.
Nebojša M. Krstić (Foto: Facebook/Zanimljiva istorija i geografija)Zbog kasnijih zlonamernih medijskih tumačenja u okupiranom javnom prostoru naše države posle Petog oktobra, mnogi su bez preteranog udubljivanja stekli utisak da je Nebojša Krstić bio ekstremna i subverzivna pojava u našoj istoriji. Ništa od toga, danas možemo ovo izjaviti uz grmljavinu istine, Nebojša je bio blagorodan i spokojan mislilac.
Njegovo osnovno uverenje bilo je ostvarenje srpske teodulije, uređenja u državi u kome postoji simfonija Crkve i Države, bazirana na sabornom svetosavskom domaćinskom ustrojstvu. Na političkom i državnom planu, Nebojša Krstić se zalagao za staleški model, umesto partijskog uređenja.
Čvrsto je branio državotvornu i slobodarsku tradiciju srpskog naroda, uz moto da je „nacija državotvorni narod“. Sve napred navedeno, i uz grubo pojednostavljenje sažeto kao osnovno teološko-političko uverenje Nebojše Krstića, ne čini se dovoljno uverljivim motivom za njegovu likvidaciju te nesrećne, mračne noći između trećeg i četvrtog decembra 2001. godine, negde kod Doljevca, na putu između Niša i Leskovca.
Jasni tragovi
Zašto bi neko – čak i kada je taj „neko“ postao vlasnik čitave države – ubio pravoslavnog pisca i mislioca? Ali, ako se izvrši kontekstualizacija čitavog slučaja, ako se istorijskim spravama izmeri vreme Nebojšinog stvaranja i smrti (iako je prošlo samo četvrt veka!), i ako se izvrši naknadna rekonstrukcija smrdljivih tragova tadašnjeg doba, onda polako postaje vidljiva i druga strana istorijske poljane na kojoj „ne pada sneg da pokrije breg, već da zveri ostave tragove“. Tako uočavmo sledeće činjenice:
Prvo, više nije nikakva tajna da Kolektivni zapad kao najvećeg ideološkog neprijatelja pozicionira pravoslavlje, posebno rusko-vizantijskog tipa. Bez obzira što postoje zajednički hrišćanski koreni, kao i bez obzira što se radi o srodnim civilizacijama, savremeni „krstaši“ iz globalističke duboke države sopstveni uzor mržnje traže u epohi Velike šizme.
Povodom Nebojšine komemoracije profesor Vladimir Dimitrijević se prisetio reči Vladike Nikolaja, koji je rekao da su Srbi soko, a Rusi medved, i da će soko kliktanjem jednoga dana probuditi medveda u odbrani pravoslavlja. Tako se polako i još uvek nejasno crta meta sa Nebojšinim pravoslavnim likom.
Drugo, Nebojša M. Krstić nije bio samo čovek od knjige, već je pod teretom straha od novog srpskog istorijskog poraza, odlučio da organizuje ljude sličnih uverenja (slično Dragiši Kašikoviću, o čemu će biti još reči pri kraju teksta). Ispostavilo se da poseduje veliku harizmu i da mu prilazi neočekivano velika količina mladog sveta, da njegova organizacija raste i da počinje da ruši novu paradigmu okupatora, uspostavljenu nakon „Petooktobarske revolucije“ (u daljem tekstu: Revolucija).
Tako se preko Nebojše Krstića među srpsku omladinu vraća ideja slobode, umesto vazalne ideje koju propagiraju nove vlasti kroz evrounijatsku nužnost. Olivera Miletović nas u emisiji podseća na odlomak iz vrlo autentične knjige Tima Maršala, koji konstatuje da je posle Revolucije sve okupirano, sem srpske desnice koju drže Rusi. Nakon toga zaključuje kakav je fijasko doživela prva gej parada u „slobodnoj Srbiji“, pod snažnim uticajem Obraza. Sada već uočavamo jasnije obrise mete sa Nebojšinim likom.
Protesti protiv gej-parade u Beogradu 2001. godine (Foto: Snimak ekrana/TV BK)Treće, Stvaralački period Nebojše M. Krstića traje bar deceniju pre njegove pogibije, a njegov život traje jedva preko jedne godine u „slobodnoj Srbiji“ nakon Revolucije. Podsetimo se toga doba, u kome sve što dolazi sa zapadne političke hemisfere postaje društveni ultimatum, a sve što nije u saglasju sa voljom zapadnih političkih predstavnika čita se kao recidiv „mračnih devedesetih“, kao „klero-fašizam“ ili „neomiloševićevska politika“.
U tom periodu postoji samo kontrapunkt ovoj totalitarnoj ideologiji u liku predsednika Vojislava Koštunice, jer je i premijer Zoran Đinđić još uvek u stanju hipnoze zapadnim vrednostima (trebale su da prođu bar dve godine od Revolucije da bi kod pokojnog premijera sazrela svest o pogubnosti zapadne okupacije, nakon čega je radikalno promenio politički diskurs).
I upravo u toj jednoj jedinoj godini života Nebojše M. Krstića u „slobodi“ (nakon Revolucije), a u skladu sa političkom činjenicom o velikom uzletu „Obraza“, njemu stiže poziv za sastanak od strane najvišeg zapadnog predstavnika Havijera Solane. Na tom sastanku Solanin predstavnik, obaveštajac Lundel, (kako se sam predstavio usmenim putem i preko vizit-karte na kojoj je pisalo njegovo narečeno zvanje), pokušao je da posavetuje Nebojšu koga može da napada u javnosti, a koga ne bi trebao da dira.
Preko Nebojše Krstića se među srpsku omladinu vraća ideja slobode, umesto vazalne ideje koju propagiraju nove vlasti kroz evrounijatsku nužnost
Zatim ga je „dobronamerno“ upitao kako može da mu materijalno pomogne, a kako svedoči Nebojšina supruga advokat Mila Kuzmanović, ovaj izjavljuje da mu ništa nije potrebno. Mila kaže da je odbio čak i prevoz do kuće, iako tada nemaju automobil i žive kao podstanari u Beogradu.
U zapadnoj faustovskoj civilizaciji smatra se vrlo neučtivim odbiti pogodbu sa Mefistofelom, što svedoči sopstvenim primerom u literaturi čak i doktor Faust. U Nebojšinom slučaju Lucifer (Mefistofel) je samo malo promenio ime u Solana, pa je pod sablasnim odrazom ove đavolje svetlosti i meta sa Nebojšinim likom postala uočljivija.
Četvrto, Na tribini „Svedok srbskog zaveta“ koja je održana drugog decembra 2022. godine u Nišu (u daljem tekstu: Tribina) povodom godišnjice Nebojšine pogibije, đakon Nenad M. Jovanović opisuje atmosferu nakon Revolucije, karakterišući taj period kao „opasno vreme smene vlasti“, odnosno kao „prelomno vreme između miloševićevske i DOS-ovske diktature“.
U pomenutoj emisiji, na istu temu Dragoslav Bokan kaže sledeće: „Posle petog oktobra bili smo u katakombama!“ Opisujući atmosferu progona prema srpskim patriotama koje nisu želele da se pomire sa novim levo-liberalnim narativom Bokan zaključuje: „To je bilo vreme nestanka političkih partija (misli: patritoskih partija), ostali su samo pojedinci poput Dragoša Kalajića“. Posle svega, meta sa nacrtanim likom Nebojše M. Krstića postaje dominantna figuracija naše mrtve prirode.
Šta je istina?
Nakon što smo ustanovili ko je stvarno bio Nišlija Nebojša M. Krstić, kao i pošto smo kontekstualizovali motiv za njegovu likvidaciju, vreme je da se pozabavimo samim činom njegove pogibje, kao i državnom verzijom ove nesreće – centralnom temom u emisiji Olivere Miletović.
Prvo, nešto o nespornim činjenicama. Nebojša Krstić je krenuo iz pravca Niša prema Leskovcu u večernjim časovima toga trećeg decembra 2001. godine. Nebojša je sedeo na mestu suvozača, a automobil marke „škoda oktavija“ vozio je njegov kolega iz pokreta Milan Živković, dok je na zadnjem sedištu bila sekretarica Spomenka Đurić.
Tokom te noći između trećeg i četvrtog decembra, u području Doljevca došlo je do pogibje Nebojše Krstića čije telo je pronađeno na mestu suvozača, kao i Milana Živkovića čije bezživotno telo je pronađeno pedesetak metara udaljeno od automobila, u pravcu prema Nišu, dok je Spomenka Đurić izdahnula nakon 33 dana u bolnici.
Najbliža rodbina nije obaveštena o ovoj nesreći zvaničnim putem, već preko posrednika, i to sa kašnjenjem od preko 12 sati. Državni organi vremenom izdaju dokumentaciju gde tvrde da se radi o saobraćajnoj nesreći u kojoj je vozač skrenuo sa puta i tako izazvao smrtne posledice.
Zbog niza više nego sumnjivih radnji i tumačenja od strane državnih organa, najbliža rodbina, prijatelji i saradnici preminulih, obraćaju se javnosti putem Apela, gde postavljaju deset ključnih pitanja na koje traže precizne odgovore. O čemu se radi u Apelu?
Supruga Nebojše Krstića Mirjana Kuzmanović (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)Ukratko, bez rednog navođenja svih stavki, radi se o tvrdnji potpisnika Apela da se prava istina o pogibji Nebojše M. Krstića i njegovih saradnika tendenciozno prikriva od strane države, kao i da je čitav slučaj namerno marginalizovan, zbog čitavog niza sumnjivih stvari.
Pitaju se sledeće: zbog čega nikada nije izvršeno veštačenje automobila marke „Škoda Oktavija“ i zašto je taj automobil prodat posle samo četiri dana od nesreće (automobil je bio u vlasništvu pokojnog Milana Živkovića, ali se još uvek „vodio“ na njegovog rođaka od koga ga je kupio i koji je radio u policiji); zbog čega istražni sudija nije izašao na lice mesta, iako mu je taj postupak osnovna službena dužnost; zbog čega istražni sudija nijednom ne posećuje povređenog svedoka Spomenku Đurić za 33 dana koliko ova leži u bolnici pre upokojenja, kao i zašto je drugima bio zabranjen razgovor sa njom?
Zbog čega je policijski zapisnik postao dostupan tek posle smrti jedinog svedoka Spomenke Đurić; zbog čega obdukcioni nalaz Nebojše Krstića nije dostupan, jer su šestog februara 2002. godine stigla dva obdukciona nalaza, a onda je Nebojšin volšebno izgubljen iz sudskih spisa; zbog čega neke Nebojšine lične stvari nisu vraćene porodici, dok su neke vraćene neregularnim putem, preko posrednika (torba)?
Zbog čega je vest o smrti došla takođe preko posrednika, posle više od pola dana; zbog čega je skrajnut i zanemaren trag crvene boje iz zapisnika; i slično. Činjenica je da su neki od potpisnika Apela u međuvremenu došli na vlast, ali ni danas nemamo odgovore na postavljena pitanja. Istina je i dalje zakopana u crnu i vlažnu doljevačku oranicu.
Nasilno ubistvo?
Nebojšina porodica, prijatelji i saradnici, nikada, ni za sekund, nisu prihvatili zvaničnu verziju Nebojšine smrti. Oni već preko dve decenije tvrde da je Nebojša M. Krstić surovo ubijen te zlokobne noći između trećeg i četvrgof decembra 2001. godine.
Po opštoj oceni najbolji rad na temu Nebojšine smrti napisao je Miloš Anđelić i naslovio ga „Ubistvo sa predumišljajem“, gde hrabro i inteligentno iznosi svu prikrivenu istinu o ovome. Na Tribini, Nebojšin saborac Micko otvoreno kaže da su Nebojša, Milan i Spomenka likvidirani pajserima i palicama.
Zatim ovu tvrdnju dokazuje na osnovu puke koincidencije da je baš Radovan Karadžić iz Niške Banje radio obdukciju, pa su tako saznali pravu istinu. Na Tribini đakon Nenad M. Jovanović izričito kaže da Nebojša nije stradao u saobraćajnoj nesreći, i upućuje retoričko pitanje javnosti kakva je veza britanskih obaveštajnih službi sa ovim ubistvom.
Učeni i plodonosni profesor Vladimir Dimitrijević iz Čačka, na istom mestu i istom prigodom, konstatuje sličnu tragičnu sudbinu dvojice Nišlija, filosofskog pesnika Branka Miljkovića i teološkog pisca Nebojše Krstića. Zatim, po prvi put javno, iznosi događaj nakon sahrane Nebojše Krstića, kada se vraćao za Čačak.
Na samom izlasku iz Niša zaustavila ga je saobraćajna policija. Na pitanje policajca gde je bio i gde je krenuo, profesor je odgovorio da se vraća sa sahrane Nebojše Krstića i da putuje kući za Čačak. Onda je policajac, sasvim nenadano i veoma iskreno rekao da je prisustvovao mestu nesreće tu noć, i da je sve zatečeno upućivalo na nasilno ubistvo.
Srpski publicista i profesor Vladimir Dimitrijević (Foto: Media centar Beograd)Vladimir Dimitrijević se prisetio još jednog događaja, koji se odigrao nekoliko meseci pre Nebojšine smrti. Prilikom dugačkom telefonskog razgovora sa Nebojšom u vezu je greškom „upao“ razgovor druge dvojice ljudi. Čulo se kako jedan od njih komentariše neku Nebojšinu repliku iz razgovora sa profeseorom Dimitrijevićem, obraćajući se drugom „padobrancu“ rečima „neće mu se majka radovati“. Odmah zatim se ova paralelna konverzacija izgubila, možda je u pitanju tehnološki propust ove dvojice prisluškivača tuđih konverzacija, a možda su čak želeli da „spontano“ upozore Nebojšu.
Nebojšina supruga Mila Kuzmanović, iako u advokaturi nije krivičar, sigurno jeste verzirana da stručno sagleda mnoge detalje. Seća se dobro kako je u mrtvačnici videla novu kožnu jaknu koju je Nebojša kupio samo nekoliko dana pre ubistva, a na jakni niz čudnih brazdi (kao da ga je neko vukao) i skorelu krv.
Isto je videla i na pantalonama. Rukavice je Nebojša poneo taj dan, jer je imao slabu cirkulaciju na prstima, ali su joj rekli da nisu pronađene (u slučaju bilo kakve nasilne smrti, na rukavicama bi bili vidljivi tragovi oštećenja usled borbe). Mila smatra da su Nebojša, Milan i Spomenka uvideli veliku opasnost tu noć i da su krenuli da trkom beže, svako na različitu stranu, jer bi zbog toga bilo teže da ih pohvataju.
Tako su i likvidirani Milan i Nebojša, a da je onda Nebojšin leš donešen na suvozačko mesto u kolima. Svi koji misle da nije posredi saobraćajna nesreća, već svirepo politiko ubistvo, svakoga dana dobijaju novu potvrdu sopstvenog utiska. Što vreme više teče, a državni organi snažnije ćute, sve postaje jasnije da je u pitanju organizovan zločin iz političkih pobuda. Ko je imao političke koristi iz ovog ubistva?
Snažna poruka
Na Nebojšinu (i našu!) nesreću korist su imali i okupatori sa Zapada i vazali iz srpske države. Nebojša je kao intelektualac koji sme da uzme u ruke i pero i mač, poput nekada Dragiše Kašikovića, koji je takođe svirepo likvidiran, zasmetao svim srpskim izdajnicima i neprijateljima u vreme nakon Revolucije.
Ima puno sličnosti u likvidacijama ove dvojice mislećih ljudi: i Nebojša i Dragiša su ubijeni zato što su bili Srbi-pravoslavci; zato što su stvarali u samoći, ali i bili spremni da se bore zajedno sa srodnim dušama na terenu; zato što su imali uverenja koja su bila suprotna interesima stranih i domaćih okupatora.
Nebojšina supruga Mila svedoči kako je Nebojša kao duhovni čovek video sopstvenu zemaljsku smrt, o čemu joj je govorio. Pominjao je mračnu i hladnu noć negde u prirodi, kako se i dogodilo
I obojica su, po svemu sudeći, likvidirani u saglasju države i zapadnih obaveštajnih službi. Kod obojice nikada nisu otkriveni ni motivi ni počinioci, za obojicu je još na snazi zdravoj pameti uvredljiva zvanična verzija događaja. Kod jednog drugog političkog ubistva u Srbiji, kada je smaknut premijer Đinđić i gde zvanična verzija takođe vređa svačiji zdrav razum, kako je u narodu želja za istinom počela da raste kao biljka, tako su vazali krenuli da joj lome grane.
Javni servis građana Srbije se, snimajući seriju o atentatu na Đinđića, svojski potrudio da nam ponovo ukopa svaku pomisao na istinu, kukavički i nekritički podržavajući zvanični okupatorski narativ. Ako se ovako nastavi, jednoga dana će na istome mediju naša deca gledati igranu seriju o smrti Nebojše M. Krstića, koja će podržati sumnjivu važeću verziju.
Kod svih ovih političkih atentata koji su pomenuti, kao argument u prilog da zapadne obaveštajne agencije nisu umešane i da nisu imale nikakve operativne podatke o tome, iznosi se tvrdnja da su likvidacije aljkavo urađene i da su ostali vidljivi tragovi, tako da službe ovakvog profesionalnog renomea ne bi dozvolile diletantske propuste, bilo da su sami izvršioci, bilo da su nalogodavci.
Šta se dešava ako stvar pogledamo iz drugog ugla: šta ako ovi atentati nisu imali cilj samo da eliminišu nepoželjnog čoveka sa političke scene, već i da prenesu snažnu poruku šta će se dogoditi njihovim potencijalnim političkim naslednicima?!
Dakle, trebalo je namerno biti aljkav da svima bude jasno ko stvarno stoji iza atentata, a sa druge strane poručiti im da se radi o takvoj moći da svakoga mogu da uklone, a da niko od pravih učesnika nikada ne odgovara.
Nebojšina supruga Mila svedoči kako je Nebojša kao duhovni čovek video sopstvenu zemaljsku smrt, o čemu joj je govorio. Pominjao je mračnu i hladnu noć negde u prirodi, kako se i dogodilo. Ta ista mrkla, ledena noć još uvek traje u Srbiji kada je u pitanju istina o njegovom ubistvu, ali zato njegova slika svetli u Hilandaru, gde se njegovo ime pominje u nekim službama.
Na Novom groblju u Nišu nalazi se grobno mesto ovog hrabrog i učenog Nišlije, koji je obožavao Ivana Iljina i pisao o pravoslavnom pogledu na svet. Nasilno je izgubio život onda kada je mogao još mnogo da pruži Otečastvu, kako je rekao njegov saborac Micko „ubijen je čovek koji je bio budućnost Srbije“.
Na pitanje Olivere Miletović tokom emisije zbog čega mi kao narod toliko malo znamo o Nebojši M. Krstiću, Dragoslav Bokan je odgovorio da smo kasno saznali i za Avu Justina i za Žarka Vidovića, pa nigde nismo zakasnili zbog toga u istoriji. Marko Dimitrijević je na Tribini zaključio: „Doći će epoha u kojoj će trijumfovati ideje Nebojše Krstića“. Svanuće i ta zora puna svetlosti posle mračne i hladne noći koju je sanjao Nebojša, predviđajući sopstvenu ovozemaljsku smrt! Neka je večna slava ovom Nišliji, koji je nosio sopstveni krst u prezimenu i u životu…
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Zapad i okupacija”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Facebook/Zanimljiva istorija i geografija
BONUS VIDEO:
