Istorija ruske diplomatije u izvesnoj meri duža je od istorije njene državnosti. Tako se u grčkim žitijima svetih Stefana Surožskog i Georgija Amastarskog, u Vertinskoj hronici, prvi podaci o ruskom poslanstvu u Carigrad i prestonicu Franaka Ingelhajm datiraju 838-839. godine.
Prvi ugovor u istoriji ruskog naroda „O miru i ljubavi“ sklopljen je sa Vizantijom 860. godine, označivši međunarodno priznanje Rusije. U devetom i desetom veku dolazi sklapanje sličnih ugovora sa drugim susedima – Varjazima, Bugarima, Ugrima i pojava institucije poslanika. Posle krštenja Ruske 988. godine prošireni su i ojačani odnosi između Ruske i hrišćanskih država.
Konačno izdvajanje diplomatske službe u vidu stvaranja Poslaničkog prikaza dešava se za vreme Ivana Groznog 1549. godine. Na čelu tog nadleštva stajahu najobrazovaniji ljudi svog vremena, kao što je Ivan Viskovati.
U njegovo doba behu postavljeni temelji čvrstog saveza s Engleskom i dozvoljen je slobodan ulazak u Rusiju engleskim trgovcima, umetnicima, zanatlijama i majstorima. Godine 1562., kada je rat sa Livonijom već trajao četiri godine, Viskovati je po nalogu cara otišao u Dansku da uzdrži tu zemlju od vojnog mešanja. Kao rezultat pregovora, sa Danskom je zaključen mirovni ugovor, a sa Švedskom dvadesetogodišnje primirje.
Duga putanja
Za vreme cara Alekseja Mihajlovića, najznačajnija ličnost među državnim zvaničnicima i izvanredan diplomata bio je Atanasije Ordin-Našćokin. Strani poslanici su ga nazivali „najlukavijom lisicom“, a Šveđani su mu dodelili zvanje „ruskog Rišeljea“.
Ordin-Našćokin je u mnogome bio ispred svog vremena i faktički je pripremio reforme Petra Velikog. Glavna ideja Ordin-Našćokina bila je učiti se „na primeru tuđih zemalja“, ali ne kopirati ih pritom nepromišljeno: „Njihove haljine nisu za nas, a naše nisu za njih“.
Godine 1658. Ordin-Našćokin je od cara opunomoćen za vođenje tajnih pregovora sa Šveđanima u malom mestu Valijesar kod Narve. Morao je da „ugovori za našu stranu pristaništa brodova i od tih pristaništa do prolaza ka Koroli i reci Nevi grad Orešek“. Ordin-Našćokin je carska uputstva sjajno izvršio. Sklopljeno primirje prevazišlo je sva očekivanja. Rusija je povratila pristup Baltičkom moru.
Mada je Ordin-Našćokin držao da su Poljaci „veoma nepouzdan, bezdušan i prevrtljiv narod“, on je bio pristalica pomirenja i saveza sa Poljskom. Andrusovskim mirovnim ugovorom, koji je pripremio, zaključen je dugotrajni rusko-poljski rat. Diplomata ne samo da je uspeo odbraniti Smolensku i Seversku zemlju koju je ponovo zauzela Rusija, već i istočnu Malorusiju i Kijev. Ovo mu je donelo veliku slavu.
Epohe Petra Velikog i Katarine zauzimaju posebno mesto u istoriji ruske spoljne politike. Pobeda u Severnom ratu i uzimanje imperatorske titule od strane Petra Prvog uzdigli su zemlju u rang najveće svetske imperije. Poslanički prikaz je 1718. preobrazovan u Kolegijum inostranih dela. Među diplomatama tog doba mogu se navesti imena kao što su Golovkin, Kurakin, Šafirov, Osterman, Matvejev, Tolstoj.
U ovom periodu bi naročito valjalo istaći delovanje Srbina Save Raguzinskog, koji je bio u službi ruskog cara. Diplomatsku službu Raguzinski je započeo u Carigradu, nastavio u Rimu, a završio u Kini. Vivaldi je grofu Savi posvetio operu, a Petar Veliki dodelio orden i visoko zvanje redovnog državnog savetnika.
Za vreme vladavine Katarine Velike, glavni spoljnopolitički napori Rusije behu usmereni na širenje položaja u crnomorskom regionu, pripajanje Krima, završetak procesa ponovnog ujedinjenja jugozapadne i zapadne Ruske sa Rusijom i napredovanje ka Kavkazu. Turska je za dugo vremena postala strateški protivnik, čiji su pravoslavni podanici nade u oslobođenje povezivali s Rusijom.
Iako je krajem osamnaestog veka, kada se Otomansko carstvo nalazilo u zenitu svoje moći, cilj ruske diplomatije bio savez sa katoličkim silama radi zajedničkog obuzdavanja Porte, to je kasnije, kada se prevaga snaga našla na ruskoj strani, postalo važno sprečiti antiruski savez između Turaka i Evropljana.
Epohe Petra Velikog i Katarine zauzimaju posebno mesto u istoriji ruske spoljne politike
Stoga je pravom dalekovidom pobedom ruske diplomatije, upravo cara Aleksandra Prvog, bilo stvaranje Svete alijanse, konzervativnog saveza Rusije, Pruske i Austrije, kome su se brzo pridružile sve evropske monarhije.
Tako je po prvi put ostvaren opštehrišćanski politički savez, koji je ujedinio zemlje Evrope na osnovama vere i morala, praktično 100 godina pre pojave prvih panevropskih organizacija i propagande ideja Riharda Kudenhove-Kalergija. Nažalost, idejama Aleksandra Prvog, koji je bio motivisan pre svega mističnim raspoloženjima, ne beše suđeno da dugo traju.
Konsolidacija uticaja
Krimski rat 1853-1856 postao je trenutak organizovanja koalicije evropskih zemalja u ratu protiv Rusije. Rusija je, između ostalog, izgubila pravo držanja ratne mornarice u Crnom moru. U to vreme Ministarstvo inostranih dela vodio je Aleksandar Gorčakov, čije ime se vezuje za najveća dostignuća ruske diplomatije. Lajtmotiv njegove politike postala je čuvena fraza: „Rusija se usredsređuje!“ – to jest, odustaje od ambicioznih spoljnih planova zarad sprovođenja unutrašnjih reformi.
Kada su najveće evropske sile – Nemačka i Francuska – ušle u međusobnu borbu i Turska nije mogla računati na podršku Zapada, Rusija je smogla, bez ispaljenog metka, samo naporima Gorčakova, da preporodi flotu i vaspostavi pozicije u Crnom moru.
Krajem devetnaestog veka ruska diplomatija pokreće čitav niz međunarodnih inicijativa, usmerenih na održavanje globalne ravnoteže. Tako je marta 1881. godine, posle ubistva cara Aleksandra Drugog, rusko Ministarstvo inostranih dela predložilo sazivanje prve međunarodne konferencije o borbi protiv terorizma. Već tada je ruskim diplomatama bilo jasno da probleme ove vrste treba rešavati na višestranoj osnovi.
Posle Oktobarske revolucije 1917. godine, započela je nova etapa u istoriji ruske diplomatije. U 20-im-30-im godinama, sovjetska diplomatija pod rukovodstvom Grigorija Čičerina i Maksima Litvinova borila se za međunarodno priznanje zemlje i obezbeđivala mirne uslove za njen razvoj.
U okolnostima neizbežnog približavanja rata u Evropi i na Dalekom istoku, glavni zadatak bio je da se spreči stvaranje jedinstvenog antisovjetskog bloka zapadnih sila i Japana. Sovjetsko ministarstvo inostranih dela je branilo ideju o stvaranju sistema kolektivne bezbednosti, odlučno se protiveći takozvanom „Minhenskom sporazumu“. Ugovor o nenapadanju sa Nemačkom, koji je omogućio Sovjetskoj Rusiji da izbegne rat na dva fronta i odložio vreme nemačke agresije, može se smatrati dobitnim korakom.
U godinama Drugog svetskog rata, Narodni komesarijat za inostrane poslove pod rukovodstvom Vjačeslava Molotova aktivno je sarađivao sa saveznicima u antihitlerovskoj koaliciji, organizovao Teheransku, Krimsku i Potsdamsku konferenciju, neposredno učestvovao u stvaranju Ujedinjenih Nacija i rešavanju problema posleratnog regulisanja. Bezuslovno je prava diplomatska pobeda bila to što ratom iscrpljeni Sovjetski Savez nije potisnut na globalnu periferiju, već je stekao status supersile.
Krajem devetnaestog veka ruska diplomatija pokreće čitav niz međunarodnih inicijativa, usmerenih na održavanje globalne ravnoteže
Posle rata, Sovjetska Rusija je odigrala odlučujuću ulogu u dekolonizaciji planete, doprinoseći oslobađanju čitavih kontinenata i drevnih civilizacija od zapadne sfere uticaja. Takođe, izuzetno važan pravac delovanja spoljnopolitičkog nadleštva bila je borba za mir.
Uspesi sovjetske diplomatije u tom vremenskom periodu su u velikoj meri povezani s imenom Andreja Gromika, koji je bio na čelu Ministarstva inostranih poslova od 1957. do 1985. godine. Za oštar način vođenja diplomatskih pregovora od svojih zapadnih kolega dobio je nadimak „Gospodin Njet“.
S učešćem ovog izuzetnog diplomate bio je potpisan Moskovski ugovor o zabrani nuklearnih proba u tri oblasti 1963. godine, Završni akt Konferencije o bezbednosti i saradnji u Evropi 1975. godine, Ugovor o neširenju nuklearnog oružja 1968. godine, ugovori o protivraketnoj odbrani 1972. godine, prvi Ugovor o ograničenju strateškog naoružanja i sporazum iz 1973. o sprečavanju nuklearnog rata.
Era Primakova
Uspesi ruske politike u teškim 1990-im povezani su s imenom Jevgenija Primakova. Spoljna politika koju je vodio, po mišljenju Sergeja Lavrova, dobila je naziv „doktrina Primakova“. Njegovo imenovanje je negativno primljeno u zapadnim zemljama. S imenom Primakova vezuje se prelazak Rusije od atlantizma na kurs ka viševektorskoj spoljnoj politici.
Primakov se zalagao za nastavak razvoja odnosa Rusije sa zemljama Evrope i Severne Amerike, uz očuvanje prava Rusije da vodi samostalnu spoljnu politiku u Kini, Južnoj Aziji i na Bliskom istoku. Primakov je prvi predložio jačanje međusobne saradnje između Rusije, Indije i Kine, što je postalo osnova za BRIKS-a.
Diplomata Aleksej Fedotov primetio je da je Primakov, budući na tom položaju „vratio dostojanstvo spoljnoj politici Rusije i njenoj diplomatskoj službi“. Kada je Jevgenij Primakov u letu za Sjedinjene Države nad Atlantikom saznao da je NATO počeo bombardovanje Jugoslavije, naredio je da se avion okrene nad okeanom i vrati u Moskvu. Njegov gest, gest diplomate, svet je zauvek upamtio.
Strateški zadatak ruske diplomatije sada je stvaranje višepolarnog sveta, razvoj BRIKS bloka, odbrana suvereniteta Rusije, kao i pomoć saveznicima. Sergej Lavrov i Marija Zaharova smatraju se jednim od najprepoznatljivijih Rusa na svetu, simbolizujući duh ruske diplomatije – pravičan, plemenit, mudar. Predstavnik Rusije u UN Vitalij Nebenzja, naporedo s Lavrovim i Zaharovom, u Srbiji je poznat kao branilac teritorijalne celovitosti zemlje i njenog suvereniteta na svetim zemljama Kosova i Metohije.
Vladimir Basenkov je novinar. Ekskluzivno za Novi Standard.
Prevod: Dragan Bukovički
Izvor: Novi Stadanrd
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Frank Baulo/CC BY-SA 3.0
BONUS VIDEO:
