Emanuel Tod je francuski istoričar i socijalni antropolog poznat po neortodoksnim stavovima i autor mnogih sjajnih knjiga. Njegova najnovija, Poraz Zapada (La Défaite de l’Occident), izašla je iz štampe prošle godine.
Na zahtev časopisa Russia in Global Affairs, Natalija Rutkevič mu je postavila nekoliko pitanja.
Pojam „vrednosti“ često je u centru pažnje u javnim političkim raspravama. Liberalni svet insistira da su one univerzalne, dok njegovi neliberalni protivnici ističu privrženost tradicionalnim i porodičnim vrednostima, tvrdeći da su one specifične za svako društvo. U izvesnom smislu, obe strane pribegavaju političkoj retorici, koja je u suštini prazna. Ipak, zbog informatizacije savremenog društva, upravo ta retorika dobija ogroman značaj. Da li bi bilo ispravno reći da ovaj sukob mišljenja određuje prirodu globalne konfrontacije?
– Pitanje vrednosti svakako je važno, ali ono čini samo mali deo sporova i sukoba koji potresaju svet. Kada govorimo o konfrontaciji između Rusije i Zapada ili o drugim međudržavnim sukobima, predložio bih da se ne fokusiramo na vrednosti, već na ravnotežu snaga.
Ja delim mišljenje sa realistima, poput Džona Miršajmera, da je rivalstvo velikih sila ključno za globalne konflikte. U tom kontekstu, početna tačka konfrontacije između Rusije, s jedne strane, i Sjedinjenih Država i njihovih vazala, s druge (Japance i Evropljane smatram vazalima Vašingtona, a ne istinskim saveznicima) jeste propast „američke supersile“.
Raspad SSSR-a stvorio je iluziju da je Zapad odneo trijumf, dok je u stvarnosti Zapad već odavno ušao u ekonomski i kulturni pad. Moglo bi se kazati da se to desilo već sredinom 1960-ih. Nestanak sovjetskog rivala ubrzao je tempo globalizacije, što je američku industriju lišilo njene prvobitne snage. Slično se dogodilo i sa ekonomijama Britanije, Francuske, Nemačke, a donekle i Japana.
Stoga bih pre svega govorio o osnovnim razlozima promene ravnoteže snaga na štetu Zapada: smanjenju proizvodnje, nedostatku inženjerskog kadra i opštem padu obrazovnog sistema, koji je u Sjedinjenim Državama prisutan od 1965, a u Francuskoj od 1995. godine.
Zašto navodite baš te godine?
– Obe godine (1965. i 1995.) predstavljaju prekretnice u promenama obrazovnih sistema. U Sjedinjenim Državama je 1965. donet Zakon o razvoju osnovnog i srednjeg obrazovanja. Na prvu, to je bio ispravan korak jer je omogućio širi pristup obrazovanju. Međutim, prema rezultatima Scholastic Aptitude Test-a, upravo nakon 1965. godine počelo je da opada znanje kandidata za univerzitete u matematici, govornom i pisanom izražavanju.
U Francuskoj je broj maturanata rastao u svim društvenim grupama sve do 1995. godine. Nakon toga, nekoliko godina je opadao, a zatim ponovo porastao, ali ne zato što je porastao i nivo znanja, već zbog ublažavanja ispitnih zahteva.
Ovi procesi pokrenuli su izvesnu stratifikaciju, odnosno tendenciju ka dubljoj nejednakosti i izolaciji elita. Dok su ranije svi kandidati za univerzitete bili primani pod jednakim uslovima, sada upisne komisije uzimaju u obzir iz koje je srednje škole kandidat došao, kako bi potvrdile da njegovi prijavljeni rezultati zaista odgovaraju stvarnosti.
Dakle, problem leži u sferi obrazovanja?
– Do izvesne mere da. Ali, to nas dalje vodi ka onome što smatram osnovnim razlogom slabljenja moći Zapada – postepeno urušavanje stubova njegove nekadašnje veličine. Pre svega, mislim na protestantsku etiku (englesku, nemačku, američku, skandinavsku itd.) i njene vrednosti, poput obrazovanja, discipline i napornog rada.
U svojoj knjizi Poraz Zapada opisujem Zapad kao civilizaciju koja je dostigla granicu svoje sposobnosti da eksploatiše ostatak sveta. Zapad opstaje zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi kineskih radnika i dece u Bangladešu – odnosno nemilosrdnoj eksploataciji drugih zemalja. On nastoji da zadrži svoj privilegovani položaj, dok su ostali globalni akteri sve manje spremni da to tolerišu.
Dakle, svetsku konfrontaciju posmatram kroz prizmu odnosa moći i eksploatacije, ali istovremeno zapažam da postojeći sistemi rado koriste vrednosti kao instrument borbe.
Koliko, po vašem mišljenju, slogani kojima se veličaju liberalne ili konzervativne vrednosti odgovaraju stvarnosti u društvima u kojima se propovedaju?
– Diskurs o liberalnoj demokratiji i „zapadnim vrednostima“ neizostavni je element zvanične retorike Zapada, ali je prvenstveno usmeren ka spoljnoj publici. To je, ako hoćete, izvozna roba. U međuvremenu, unutar naših društava smo odavno svesni da je naša demokratija u dubokoj krizi. Znaci te krize su očigledni: uspon Trampa u Sjedinjenim Državama, rastuća popularnost Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National) u Francuskoj, jačanje krajnje desnice u Nemačkoj i tako dalje. Svesni smo da naše demokratije postaju sve slabije zbog unutrašnjih razloga.
Istina, određeni nivo ličnih sloboda na Zapadu i dalje postoji; na primer, slobodan sam da iznesem svoje mišljenje i ne završim u zatvoru zbog toga. Iako me neki ne prestaju optuživati da sam agent Kremlja. Ali, ipak objavljujem svoje knjige u Francuskoj, i one se odlično prodaju. To pokazuje da je naša zemlja još uvek pluralistička i da ljudi ostaju otvoreni za alternativne stavove, koji možda nedostaju u zvaničnim medijima.
Zagonetka je ko je zapravo slobodniji – ja ili građanin Rusije?
Određen spektar alternativnih mišljenja, dakle, i dalje postoji. Ipak, moram reći da sam persona non grata na zvaničnim televizijskim kanalima, što je, naravno, neverovatno za zemlju koja sebe predstavlja kao „čuvara slobode govora“ i drži lekcije drugima, posebno Rusiji.
Što se tiče vrednosti suprotnog tabora, ne verujem u široko promovisano stanovište o religioznom otporu Rusije Zapadu, niti u nekakav pravoslavni preporod. Komunizam je u Rusiji postao moguć zbog opadanja uticaja pravoslavne crkve pre Revolucije 1917. godine. Tako je i Francuska revolucija 1789. bila moguća usled krize Katoličke crkve između 1730. i 1789. godine. Nemam ništa protiv pokušaja da se prikaže postojanje konzervativnog religioznog saveza, ali suštinu današnje konfrontacije vidim na drugačiji način.
Međunarodna pozicija Rusije, čiji tip državnog uređenja opisujem kao „autoritarnu demokratiju“, po mom mišljenju odražava njenu suštinsku vrednost: ideal nacionalnog suvereniteta. Dakle, dve osnovne vrednosti koje su danas u direktnom sukobu jesu, s jedne strane, ideal globalizacije pod kontrolom SAD, i s druge strane ideal nacionalnog suvereniteta, čiji je glavni nosilac Rusija.
Ova situacija stvara neke zapanjujuće paradokse. Kao francuski državljanin, uživam prilično visok nivo slobode u društvu koje je u velikoj meri izgubilo nezavisnost i nalazi se pod stranom upravom. S druge strane, ruski građanin ima znatno ograničenije slobode, ali je njegova zemlja suverena. Zagonetka je ko je zapravo slobodniji – ja ili građanin Rusije? To je veliko pitanje koje tek treba rešiti.
U Rusiji se sada široko koristi izraz „svetska većina“ kako bi se označio nezapadni svet. Ipak, prostor koji taj pojam obuhvata je ogroman i izuzetno heterogen, sa mnogim konfliktima koji tinjaju ili su privremeno zamrznuti unutar njega. Ali ipak, da li mislite da je moguće govoriti o nekakvoj zajedničkoj osnovi među vanzapadnim državama? Postoji li tu neki ujedinjujući faktor? I da li je ispravno pričati o tradicionalnim vrednostima koje prevazilaze kulturne granice? Jer, na kraju krajeva, tradicije se razlikuju od zemlje do zemlje.
– Ni sam Zapad, zapravo, nije ni približno homogen. U svojoj najnovijoj knjizi detaljno objašnjavam razlike između porodičnih i političkih modela koji su istorijski postojali u različitim zemljama koje danas čine zapadni blok. Uzmimo za primer Japan ili Nemačku. Liberalna demokratija im je nametnuta američkom vojnom silom; nijedna je nije prirodno razvila.
Drugim rečima, današnji Zapad je pre svega ujedinjen liderstvom SAD i njihovom vojnom kontrolom nad NATO blokom. Još jedan faktor koji cementira zapadni savez jeste mogućnost izvlačenja najvećih dobitaka iz globalizacije. Potčinjenost Sjedinjenim Državama i eksploatacija ostatka sveta predstavljaju obeležja pripadnosti Zapadu.
Što se tiče ostatka sveta, da kažemo ne-Zapada, on uistinu jeste veoma raznolik. Iako se često porede, Rusija i Kina su dva potpuno različita i, po mom mišljenju, nespojiva sistema – prva je bliža autoritarnom modelu, dok je druga bliža totalitarnom.
Arapski svet je podeljen. Demokratija Indije predstavlja jedinstvenu kombinaciju većinskog hinduskog stanovništva, velike sunitske manjine i male hrišćanske zajednice. Afrika je, opet, svet za sebe. Na kraju, tu je Brazil, čije članstvo u BRIKS-u ga čini strateškim partnerom i Rusije i Kine, ali koji ideološki i pored toga ostaje blizak Zapadu. Jedino što ujedinjuje ovaj veliki i raznorodni svet, koji nazivate „Svetskom većinom“, jeste njegova želja da zbaci jaram zapadne eksploatacije.
Ova Svetska većina pojavila se kao reakcija na očajničke napore jedne imperije, zarobljene u iluzijama svoje nekadašnje veličine, da zadrži svetsku hegemoniju. Svetska većina se rodila kada je Rusija ustala na pobunu kako bi izazvala Sjedinjene Države i zbacila „gospodare sveta” sa njihovog pijedestala. Niko nije verovao da je tako nešto moguće. Niko se nije usuđivao da napravi taj korak. Ali postepeno sve više ljudi počinje da se identifikuje kao deo te većine koja odbija da se pokori Amerikancima. Prilično je uzbudljivo posmatrati ovaj proces. Točak istorije je ponovo u pokretu!
Generalno govoreći, uvek me je fascinirala uloga Rusije u svetskim procesima. Tokom komunističke ere, Rusija je bila pokretač svetske istorije. Sada ponovo preuzima tu funkciju i pokazuje izuzetnu odlučnost u odbrani suvereniteta velikih nacija (da naglasim ponovo, ne svih, već samo velikih).
Takođe, Rusija je postala centar gravitacije koji privlači one koji odbacuju zapadnu LGBT ideologiju [1] (što nas ponovo vraća na pitanje vrednosti). Izuzetno je zanimljivo da pitanje LGBT ideologije prevazilazi okvire liberalne demokratije i već uzima centralno mesto u međunarodnim odnosima.
Možete li, molim vas, to detaljnije objasniti?
– Kako sam se bavio razvojem prava seksualnih manjina dok sam pisao svoju prethodnu knjigu o feminizmu [2], shvatio sam da su ova pitanja centralna za geopolitiku. Zbog toga sam odlučio da se u svojoj sledećoj knjizi bavim geopolitičkim pitanjima. Zapad je bio izuzetno naivan jer nije shvatio da njegova LGBT ideologija neće biti percipirana od strane ostatka sveta na očekivani način.
Ova velika zabluda o prirodi okruženja otvorila je mogućnosti Rusiji da se pozicionira kao konzervativna sila na svetskoj sceni, jer je otpor zapadnoj LGBT ideologiji mnogo jači nego što je Zapad očekivao. Ovde se, treba reći, radi o koraku više od same zaštite prava seksualnih manjina. Ove manjine su uvek postojale, a njihovo pravo na dostojanstven i miran život za mene nije sporno.
Međutim, slovo „T“ u LGBT akronimu označava fenomen potpuno različite prirode. Transrodnost je suštinski jednaka odbijanju biološke stvarnosti. Kao antropolog mogu da kažem sledeće: tvrditi da osoba može da promeni pol je oblik nihilizma i bekstva od stvarnosti. Ovaj nihilizam je zahvatio savremeni Zapad, čineći LGBT ideologiju njegovom verom.
Nasuprot očekivanjima Zapada, ova ideologija je gotovo univerzalno odbačena. Ona, takođe, pokreće formiranje saveza od strane društava koja su u strahu od njenog radikalizma i odbijaju da koračaju putevima koje trasira Zapad. Rusija je ključna kao pol privlačnosti za sve koji se protive izvrtanju stvarnosti i ne slažu se sa nihilističkim kursom Zapada.
Vaša prognoza o raspadu Sovjetskog Saveza bazirala se na demografiji i statistici produktivnosti rada [3]. Ako se ista metodologija primeni na savremenu Rusiju i druge velike zemlje, šta dobijamo?
– Parametar koji mi je omogućio da prognoziram raspad SSSR-a bila je stopa mortaliteta dojenčadi između 1970. i 1974. godine, nakon čega je doneta odluka da se prestane sa objavljivanjem takvih podataka. Mortalitet dojenčadi je jedan od glavnih pokazatelja koji ilustruje ne samo stanje zdravstvenog sistema u zemlji, već i opštu dobrobit njenog društva.
Kada prihvatite koncept liberalne oligarhije, a upravo je to naš trenutni oblik vlasti, postaje jasno da se radi o vrlo različitom sistemu od demokratije
U 2020. godini, stopa mortaliteta dojenčadi u Rusiji je bila 4,4 na 1.000 živorođenih, dok je u Sjedinjenim Državama bila veća, odnosno 5,4. U svojoj knjizi navodim razne demografske i ekonomske pokazatelje, ali stopa mortaliteta dojenčadi ostaje ključna. U 2023. godini, stopa mortaliteta dojenčadi u SAD ponovo je počela da raste.
Priroda demokratije se menja. Ranije je bila instrument obezbeđivanja legitimnosti putem narodnog mišljenja i sredstvo za pravno prenošenje vlasti, a sada postaje sredstvo za održavanje statusa kvo i sprečavanje promena koje bi mogle da ugroze njenu validnost. Regulatorna i informaciona manipulacija postala je sastavni deo izbora u svakoj zemlji. Šta dalje možemo očekivati?
– Siguran sam da više ne živimo u demokratiji. Knjigu pod nazivom Posle demokratije [4] objavio sam 2008. godine, a 2005. je narod Francuske glasao protiv Ustava Evropske unije na referendumu, ali je ta odluka ignorisana i usvojen je Lisabonski ugovor. Ovo je bio jasan znak da nema demokratije. Ono što se dešava u Francuskoj poslednjih meseci, gde zemlja opstaje bez vlade, u stanju akutne političke krize, samo potvrđuje ovaj fakt.
Život ide dalje posle demokratije. Kada prihvatite koncept liberalne oligarhije, a upravo je to naš trenutni oblik vlasti, postaje jasno da se radi o vrlo različitom sistemu.
Za mene je pravi problem u opadanju svega onoga što je učinilo Zapad uspešnim, posebno protestantizma (smatram da su savremeni evangelisti nešto potpuno različito). Protestantizam je stvorio univerzalno obrazovanje, kolektivnu vlast i snažan individualni moral. Potom, iako su religije propale, zamenili su ih, kako ja to zovem, „zombi oblici religioznosti“, odnosno sekularna građanska uverenja. Sada smo u fazi „nulte religije“, gde više ne postoje nikakva kolektivna uverenja.
Ja Zapad vidim kao civilizaciju koja je iscrpila svoj moralni i socijalni kapital. Mnogi ljudi danas brinu o istrošenosti energetskih resursa. Moja najveća briga je istrošenost socijalnih i moralnih resursa koje smo nasledili iz naše religiozne osnove. Religiozna baština koja datira iz Srednjeg veka bila je jedna vrsta rezervoara goriva koje je podržavalo uspon Zapada.
Ovaj resurs je presušio. Atomizacija naših društava, starenje stanovništva, problemi sa plodnošću, deindustrijalizacija i nesposobnost da delujemo kolektivno (sve to uzrokovano krizom religioznosti) predstavljaju izvor brige i tuge za mene. I sam sam poreklom sa Zapada. Istorija moje porodice je povezana sa Engleskom, Francuskom i Sjedinjenim Državama, i teško mi je da gledam njihov pad.
Ipak, smatram da će Evropa pre ili kasnije morati da uzme sudbinu u svoje ruke. Neće zauvek ostati pod patronatom Sjedinjenih Država. Danas je vrlo teško zamisliti, ali ipak mogu da zamislim, buduću obnovu autonomije evropskog kontinenta kroz zbližavanje Rusije i Nemačke, dve zemlje koje su preživele totalitarizam i koje su uvek imale poseban značaj za Evropu.
Takođe se nadam oživljavanju originalne evropske trojke – Nemačke, Italije i Francuske. Oni bi zajedno mogli da otmu Evropu iz ruku američke kontrole, koja je trenutno organizovana oko osovine u kojoj se nalaze Velika Britanija, Skandinavija, Poljska i Ukrajina.
Intervju za „Russia in Global Affairs“ vodila Natalija Rutkevič
UPUTNICE:
[2] LGBT pokret je proglašen za ekstremistički i njegove aktivnosti su zabranjene odlukom Vrhovnog suda Ruske Federacije 30. novembra 2023. godine
[3] Pogledajte: Tod, E., 2022. Où en sont-elles? Une esquisse de l’histoire des femmes. Paris: Éditions du Seuil.
[4] Pogledajte: Tod, E., 1976. La chute finale: Essais sur la décomposition de la sphère Soviétique. Paris: R. Lafon.
[5] Pogledajte: Tod, E., 2008. Après la démocratie. Paris: Éditions Gallimard.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Russia in Global Affairs
Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
