U čuvenom eseju Pojam političkoga iz 1927. godine, jednom od najvažnijih političkih eseja ikada napisanih, nemački pravnik Karl Šmit oglašava svojevrsni kraj ratničke epohe za male (malobrojne) narode i države:
Razvoj vojne tehnike izgleda da vodi u tom pravcu da će možda preostati samo još mali broj država kojima će njihova industrijska moć dopustiti da vode rat pun izgleda, dok će manje i slabije države dobrovoljno ili prinudno odustati od jus belli ako im ne uspe da svoju samostalnost odbrane ispravnom politikom savezništva… U nastavku eseja, osvrćući se na spis Benžamina Konstana iz daleke 1814. godine, u kojem francuski književnik nagoveštava da će razvoj moderne ratne tehnike da obesmisli „sve što je u ratu bilo herojsko i slavno“, Šmit nedvosmisleno zaključuje: Ranije su ratnički narodi potčinjavali trgovačke narode, danas je obrnuto.
Šmitovi uvidi, premda pronicljivi, nisu bili sasvim originalni ili neuobičajeni za doba u kojem je živeo. Već nakon Prvog svetskog rata mogli su se čuti glasovi koji su ukazivali da je industrijska moć postala ključni determinišući faktor u ratovima velikih sila. No tek je Drugi svetski rat doneo punu potvrdu Šmitovih reči.
Ogromna požrtvovanost i disciplina japanskih vojnika nije pomogla ovoj ostrvskoj naciji da izađe na kraj sa neuporedivo industrijski moćnijim Sjedinjenim Državama, a rezultat tog rata dugoročno ne bi bio doveden u pitanje čak i da nije bilo faktora poput atomskih bombi i sovjetske ofanzive. Isto vredi i za evropsku pozornicu ovog konflikta; herojstvo Crvene armije ne bi uspelo da trajno zaustavi Hitlerov pohod na istok da nije bilo uspešne relokacije dobrog dela sovjetske industrijske baze na Ural, van domašaja duge ruke Luftvafea.
Premda uveliko nazivan industrijskim, ni ovaj rat sam po sebi nije predstavljao kraj herojske epohe, jer je u njemu uloga ljudskog faktora bila nezaobilazan činilac svake bitke. Da, industrijska i tehnološka moć su presudno uticali na mizanscen ratnog teatra, ali tenkovima i avionima su upravljale ljudske posade, a rat kao takav još uvek je predstavljao test karaktera običnog vojnika, baš kao pre hiljadu godina. U tom smislu detonacije atomskih bombi, premda su naznačile kraj ere direktnih sukoba velikih sila, nisu mnogo izmenile prirodu samog rata iz perspektive manjih zemalja. Naprotiv, usledio je niz ratova – od Koreje do Vijetnama – koji su po osnovnoj ratnoj tipologiji ličili na Drugi svetski rat.
Naznake postherojskog doba Srbi su na svojoj koži osetili 1999. godine, kada su se samostalno suprotstavili vojnoj koaliciji koja za sebe tvrdi da je najmoćniji ratni savez u istoriji sveta. Narod čija kultura je prožeta herojskim etosom, poput srpskog, nije mogao ostati psihološki ravnodušan pred činjenicom savremenog rata u kojem neprijatelja gotovo da ne može ni da vidi, a kamoli da mu adekvatno uzvrati. No čak i tada vojska SRJ je uspela da zarobi mali broj neprijateljskih vojnika, te da simbolički pokaže narodu da agresija na njegovu zemlju nije bes bogova koji sipaju gromove s nebeskih visina, već delo smrtnika od krvi i mesa.
Paradoksalno, tek je ukrajinski rat s početka treće decenije 21. veka nagovestio konačni suton ere ratničkog herojstva. Paradoks se sastoji u tome što je reč o ratu u kojem nije manjkalo herojskih činova i borbi prsa u prsa. Ali način na koji se on danas odvija jasno nagoveštava da se budućnost ratovanja kreće u smeru borbe besposadnih mašina. Uloga artiljerije u ukrajinskom ratu je, prema stručnim analizama, neuporedivo manje važna danas nego pre samo godinu dana, a ubedljivo najvažniji vojni resurs postali su vazdušni dronovi, dok čak i kopneni dronovi (roboti) igraju sve veću ulogu. Ukrajinski front je tako postao poligon vojno-industrijskog i tehnološkog nadmetanja Zapada i Rusije, a relativni zastoj na frontu i tendencija opadanja vojnih žrtava posledica su činjenice da obe strane odnedavno masovno koriste dronove imune na elektronsko ometanje.
Paralelno sa ovim ratom, u Kini se odvija najbrži privredno-tehnološki napredak koji je svet ikada video. Deo tog napretka podrazumeva i takozvane „mračne fabrike“, koje svoj naziv ne duguju kršenju etičkih načela, već činjenici da usled potpune automatizacije rada u njima nema ljudi, pa otuda roboti vrše proizvodnju u potpunom mraku, jer im ne treba svetlo. Pišući o mračnim fabrikama i drugim dostignućima kineske tehnologije, Bi-Bi-Si u naslovu članka pomirljivo konstatuje da Velika Britanija jednostavno neće moći da se odbrani od kineske tehnološke dominacije.[1]
S tim u vezi, kineski proizvođač električnih automobila Šaomi pre godinu dana je objavio video iz fabrike u kojoj se novi model automobila proizvede na svakih 76 sekundi, na osnovu visokog stepena automatizacije proizvodnje i optimizacije veštačke inteligencije u tom procesu.[2] Osim toga, nedavno je u kineskom Šenženu oboren svetski rekord u broju sinhronizovanih dronova (preko 10.000) koji su doslovno crtali složene slike po nebu iznad ovog grada.[3]
Koliko će vremena proći pre nego što mračne fabrike širom sveta krenu da štancuju tenkove, rakete, ili borbene robote? Zahvaljujući visokom stepenu automatizacije industrijske proizvodnje, Kina već danas proizvodi više električnih automobila i industrijskih robota nego ostatak sveta. Ali nema sumnje da će ovim tehnologijama uskoro ovladati i druge tehnološki napredne zemlje. Otuda se postavlja pitanje: ako već danas 10.000 dronova može sinhronizovano da vrši složene zadatke, koliko će vremena proći dok taj broj ne naraste na sto hiljada, pa na milion ratnih dronova? Šta kada oni počnu autonomno da odlučuju koje ciljeve na zemlji će da eliminišu, što je tehnologija koja već postoji i koja se vrlo verovatno već primenjuje u eksperimentalnim uslovima?
Ovo nas dovodi i do pitanja kakva je budućnost naroda poput srpskog, kojima je herojstvo služilo kao ključna moneta sopstvene državotvornosti? Ako globalno ulazimo u eru u kojoj će strateška dalekovidost i organizacija privrede i ekonomije presudno uticati na ishod svakog političkog odmeravanja snaga (uključujući i ratno), šta će se desiti sa nama? Hoće li u takvom svetu biti uloge za heroje kakve smo opevali, ili će heroji sutrašnjice manje ličiti na Stevana Sinđelića, a više na Nikolu Teslu; manje na Ahila, a više na Venfenga? I hoćemo li njih znati da prepoznamo, zadržimo i opevamo?
U srpskoj kolektivnoj svesti već vekovima snažno odjekuje narodna izreka da „boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije srce u junaka”. Polako se bližimo trenutku u istoriji kad će svetlost oružja biti neuporedivo važnija od hrabrosti srca junačkog. Ali ne treba očajavati. U Gorskom vijencu, kao krunskom delu srpske ratničke epike, ali i riznici univerzalnih filozofskih mudrosti, možemo naći čitanje koje nam ostavlja zrno nade. Stih da „nove nužde rađu nove sile”, zajedno sa fragmentom ovog dela koji se odnosi na dijalektiku akcije i reakcije u prirodi i društvu, duboko je filozofski primenjiv na situaciju pred kojom se danas nalaze sve manje države čiji narodi neguju kult junaštva. Njih će istorija poštedeti ukoliko budu uspeli da svoj kulturni i politički kôd prilagode nuždi nadirućih okolnosti.
Kad je reč o Srbima konkretno, treba ići korak po korak. Da bi naučio da čita i piše, čovek prvo mora naučiti sva slova. Naš najvažniji trenutni zadatak jeste da izađemo iz mentalne konfuzije koja ishodi iz nemogućnosti da se orijentišemo u liberalnom poretku koji svojom terminologijom ciljano zamagljuje granicu između prijatelja i neprijatelja. Tu se opet vraćamo na Šmitov esej s početka, ali o tome – u narednim tekstovima.
Aleksandar Vujović je glavni urednik Novog Standarda
____________________________________________________________________________________________
UPUTNICE:
[1] https://www.bbc.com/news/articles/c0rq0vyd549o
[2] https://www.youtube.com/watch?v=kYkgXkoEBzg
[3] https://www.youtube.com/watch?v=HJxM44npcJo
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Ahilov bes, Šarl-Antoan Koapel, 1737, ulje na platnu
