Da li su prosečnost i neupadljivost naše zaštitno ruho, kameleonska sposobnost da se prilagodimo svakoj situaciji u kojoj se nađemo, ili su ipak odraz nesigurnosti, bekstvo u nešto u šta ni sami ne verujemo? Da li je to način da se sakrijemo od sebe, ili strah od istupanja, jer osećamo da je taj teret prevelik za „Palanku“ kojoj, možda i nesvesno težimo?
Odgovori su potpuno subjektivni, ali i nebitni, mediokriteti su deo društva, i impulsivno poričući da smo jedni od istih, potvrđujemo da smo davljenik u mutnoj vodi koji ne može da ispliva iz mulja u koje je zapao. Aktivno poricanje u kontekstu pravdanja nas samo identifikuje sa onim čega želimo da se odreknemo.
Inkarnacija tome je država koja nije ništa drugo do refleksija svojih građana, nju čine ljudi, njihova participacija, karakteri i temperament. Dakle, ako u društvu postoje mediokriteti, isto važi i za države. U teoriji o međunarodnim odnosima se sreće pojam „srednjeg puta“, ali geopolitika mediokriteta je pojam dubljeg i složenijeg značenja.
Ono što oblikuje identitet jedne države u regionalnim i globalnim okvirima jeste njena politika, koja svoju moć crpi iz vladajuće elite ili odražava odjek ranijih društveno-političkih prilika. Upravo tu vladajuću strukturu, barem u teoriji, bira narod.
Ako u jednom društvu dominiraju mediokriteti, onda će i državna politika biti njihov odraz. Međutim, tu se krije zamka. Prosečan čovek, koji se ne ističe, izbegava da formira i brani sopstveno mišljenje, radije prepušta drugima da govore u njegovo ime zbog nedostatka hrabrosti, samopouzdanja i drugih pokretačkih emocija.
Faktor stanovništva
Ovde na scenu stupa populizam. Populistički lider naizgled deluje drugačije i harizmatično. On izgovara ono što prosečan mediokritet misli, ali se plaši da javno kaže. Upravo ta strategija povezuje populistu s mediokritetima i stvara društvenu jednoličnost. U tom kontekstu, mediokritet nije samo tipičan predstavnik većine koja bira, već i manjine koja vlada.
Sponu geopolitike i mediokriteta kao društvenog fenomena možemo da tumačimo kroz teoriju nemačkog geopolitičara Fridriha Racela koji je govorio da se rast države zasniva na određivanju države kao biološkog organizma čiji život zavisi od naseljavanja zemlje stanovništvom.
Ovi organizmi se mogu proširiti, živeti, rađati, rasti i umirati i zato se moraju rasporediti u prostoru srazmerno njihovoj evoluciji, što može u nekim slučajevima opravdati proširenje granica. Da bi opstale, nacijama je potreban životni prostor, pa jači narodi uzimaju prostor slabijim.
Zahvaljujući mediokrititetima utvrđene su univerzalne merne jedinice koje predstavljaju osnovu provincijalnog morala, političke korektnosti i društvene prihvatljivosti. One su temelj kolektivnog identiteta određene populacije što je od suštinskog značaja za očuvanje socijalne kohezije i egzistencijalne stabilnosti države.
Nemački geograf i etnograf Fridrih Racel (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Ove merne jedinice odražavaju mentalitet grupe, njihovu sposobnost da kroz vreme učestvuju u oblikovanju opšte prosečnosti kao najbolje verzije sebe. Dok većina populacije ostaje kohezivno organizovana, manjina se diferencira i ne uspeva da se ujedini. Upravo zato, mentalitet i stavovi mediokriteta određuju društvenu stabilnost i usmeravaju pravac u kojem se grupe i njihovi procesi kreću.
Interpretacija Racelove teorije ukazuje da stanovništvo predstavlja odlučujući faktor u geopolitici. Preciznije rečeno, prostorni uslovi i prirodna sredina u kojoj se društvo istorijski formiralo određuju njegovu kolektivnu svest i načine na koje opstaje.
Zahvaljujući mediokrititetima utvrđene su univerzalne merne jedinice koje predstavljaju osnovu provincijalnog morala
Na primer, narod naviknut na plodne ravnice napredovao je drugačije od onih koji su se razvijali u surovosti kamenitih planina ili kišnih šuma. Ovakva adaptacija može da stvori različite sposobnosti, neki postaju majstori organizacije, trgovine i proizvodnje, dok drugi uspešno savladavaju umetnost preživljavanja u nemaštini. Međutim, ovaj naizgled uprošćen determinizam zasnovan na geografskom determinizmu dobija nove dimenzije kada se susretnu različiti mediokriteti.
Konflikti između država i naroda često su posledica sudara ovih mediokriteta. Jedna grupa, usled povoljnijih uslova ili istorijskih okolnosti, razvija mehanizme dominacije (ekonomske, vojne, kulturne), dok druga, ograničena svojim prostorom i tradicijom, postaje predmet prisilne asimilacije.
Ovaj proces izaziva kolektivnu traumu, gubitak autohtonih normi, jezika ili običaja, stvara vakuum koji se popunjava tuđim vrednostima. Ako se ova transformacija ne prizna kao rana koja zahteva „sanaciju“ odnosno zaštitu identiteta, mediokriteti će ili nestati pod pritiskom dominacije ili će se rastvoriti, gubeći svoju suštinu.
Nosilac istorije
Geopolitika, kao nauka o odnosu prostornog i političkog, ne može biti odvojena od društvenih procesa kao osnove političkog života. Političke odluke su uvek proizvod društvenih normi, a one su, pak, oblikovane istorijskim iskustvom mediokriteta. Kada društvo zanemari da neguje ili revitualizuje sopstvene norme, bilo autohtone ili nametnute, ono gubi sposobnost da definiše sebe i svoj prostor.
Tako, na primer, kolonijalna ekspanzija Evropljana nije bila samo vojni trijumf, već i sukob mediokriteta gde su ih prevazilazili kroz sistematsko uništavanje autohtonih vrednosti. Slično, danas globalni mediokriteti (poput tranzicionih zemalja i zemalja „trećeg sveta“) bore se da održe balans između tradicije i globalizacije, rizikujući da postanu žrtve dominacije jačih.
Mediokriteti nisu statični entiteti, oni su dinamični sistemi koji neprestano reaguju na pritisak prostora i istorijskih okolnosti, ali istovremeno teže ka prosečnosti i anonimnosti, žudnji da postanu nevidljivi u okviru širih društvenih krugova.
Ljudi na ulici, ilustracija (Foto: Unsplash)Ova težnja, međutim, ne treba da se tumači kroz kolokvijalni prizmu „srednjosti“ kao mane, mediokriteti su, naprotiv, strukturni stubovi društva. Oni su njegova pluća koja svojim ritmom dovode ekstremnosti u ravnotežu. Bez njih, društvo bi kolabiralo u haos elitizma ili apatije.
Uloga mediokriteta je dvojaka, oni istovremeno oblikuju i konzerviraju društvo. Njihova masa, naizgled jednolična, stvara norme, vrednosti i prakse koje čine kulturni „DNK“ zajednice. Zbog toga su društvene i strukturalne promene često bolne i spore.
Biti mediokritet nije nedostatak, već jedan od uslova opstanka. Dok elita osmišljava procese, a marginalizovani izazivaju status kvo, mediokriteti su most na putu realizacije novih ideja i kontinuiteta. Njihova „nebitnost“ je iluzorna, oni su tišina koja odjekuje kroz vekove, nosilac istorije koja se ne zapisuje u knjigama, već u načinu na koji se domaćin pozdravlja sa komšijom ili kako se čuva bakin recept za kolač. Bez njih, onog prosečnog, stereotipičnog čoveka, kog zamišljamo kao pripadnika neke grupe ne bi ni bilo. Mediokritet ostavlja pečat na papir identiteta.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Unsplash
BONUS VIDEO:
