Šestog aprila 1941. godine nacistička Nemačka bez objave rata bombardovala je Beograd, što je označilo početak aprilskog rata protiv Kraljevine Jugoslavije. Bombardovanje je nastavljeno i sutradan. Procene broja žrtava kreću se od 2.200 do preko 4000. U bombardovanju je potpuno uništeno 627 zgrada, a 1.600 je teško oštećeno. Uništene su bolnice, škole, crkve, stambene zgrade.
Pored vojnih ciljeva gađana je i Narodna biblioteka Srbije na Kosančićevom vencu, i u potpunosti je izgorela. Tako je uništeno oko 350.000 knjiga, rukopisa i drugih dragocenosti od kojih značajan broj datira iz srednjeg veka. Nemačka je teritorijalno podelila okupiranu Jugoslaviju, što je dovelo do 1,7 miliona žrtava, od kojih su oko 800.000 svirepo pogubile ustaše u koncentracionom logoru Jasenovac. Da nije bilo nemačke okupacije ne bi bilo ni ustaša. Ne bi bilo ni tih žrtava. Nama je Nemačka kriva.
Uoči šestog aprila ove godine, Nemačka je uvela zabranu ulaska predsedniku Srpske Miloradu Dodiku, predsedniku Vlade Radovanu Viškoviću i predsedniku Narodne skupštine Nenadu Stevandiću. Bio je to direktan upliv u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini, a koji poprimaju obeležje najveće političke krize u dejtonskoj BiH. A to je, opet, prouzrokovao nemački državljanin Kristijan Šmit.
Napad na Srpsku
Šmit se predstavlja kao visoki predstavnik u BiH, iako njegovo imenovanje nije potvrdio Savet bezbednosti UN, što nalaže predviđena procedura. Zatim je Ana Lirman, nemačka ministarka za Evropu i klimu, došla u Banja Luku s namerom da se u zgradi Narodne skupštine Srpske sastane sa političkim oponentima Milorada Dodika i pruži im podršku.
Ubrzo je na telefonskoj sednici Vlada Srpske donela odluku da se nemačka ministarka proglasi personom non grata u Republici Srpskoj i „naložila Ministarstvu unutrašnjih poslova da tu osobu prilikom ulaska na teritoriju Republike Srpske isprate van granica Srpske“.
Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da je nemačka ministarka za Evopu i klimu Ana Lirman u petak došla u Banja Luku da bi „dodatno potcenila Republiku Srpsku i mešala se u unutrašnja pitanja Srpske i Bosne i Hercegovine“. „Zbog toga joj je Vlada Republike Srpske poručila da nije dobrodošla“, izjavio je Dodik novinarima.
Na „degažiranje“ nemačke ministarke reagovalo je političko Sarajevo, nemački mediji, ali i opozicija i opozicioni mediji u Srpskoj. Zanimljivo je kako je izbledelo sećanje opozicionih političara u Srpskoj na ulogu Nemačke u srpskoj istoriji, kako tokom Prvog tako i tokom Drugog Svetskog rata.
Nemačka ministarka za Evropu, Ana Lirman (Foto: Wikimedia commons/Josef Bernd/CC BY-SA 4.0)Iz njihovog ugla ponašanje Dodika je za osudu, a nemačka ministarka i samozvani visoki predstavnik su dobrodošli u Srpsku. S druge strane, prema relevantnim istraživanjima javnog mnjenja podrška Dodiku u Srpskoj vrtoglavo raste i trenutno je dosegla 62 procenta. Dodikov rejting u Srpskoj istražuju i stranci, te im ne pada na pamet da pokušaju učiniti bilo koji korak u smislu njegovog hapšenja po poternici koju je raspisao Sud BiH.
Interpol je već odbacio zahtev za „crvenom poternicom“, pozivajući se na član tri svog pravilnika, što ukazuju na političku motivisanost čitavog anti-Dodik procesa. Interpol je jednostavno uvažio zahteve Srbije, Mađarske, Crne Gore i drugih da se odbaci zahtev pristigao iz Sarajeva te je ova međunarodna organizacija pokazala ozbiljnost. Kako vreme protiče, ne samo u domaćoj već i u međunarodnoj javnosti, podrška Dodiku neprekidno raste, na žalost Sarajeva iz kojeg se poziva NATO, EUFOR, i drugi da uhapse Dodika.
Politička hajka na predsednika Srpske poprima elemente komedije, za njega državne granice ne postoje, a državnici s kojima razgovara i daju mu podršku ne smeju se omalovažiti: premijer Izraela Benjamin Netanjahu, premijer Mađarske Viktor Orban, predsednik Rusije Vladimir Putin.
Kako vreme protiče taj spisak postaje sve veći, kao i depresija Sarajeva. Sve više medija i aktera javnih politika povezuje Dodikovu slobodu sa sudbinom BiH. U tom kontekstu parola koja se sve češće može čuti glasi: Svaki dan Dodikovog boravka na slobodi je manje BiH. Po tom rezonu, kako stvari stoje, BiH neće ni biti.
Tramp, Putin i BiH
„Dodik ne pobeđuje, on trijumfuje“; „Spavajte mirno, države Bosne i Hercegovine neće biti! Već je nema.“ Verovali ili ne, ovo nisu naslovi tekstova provladinih medija u Srpskoj, već su prva pera sarajevskih analitičara na ovaj način odslikali sadašnju političku situaciju u BiH. Nije da nisu u pravu. Institucije BiH pokazuju svoju nefunkcionalnost i besmisao čitavog procesa protiv Dodika.
Ono što sarajevsku čaršiju posebno boli je ukazivanje da će se problemima u BiH pozabaviti najmoćniji lideri današnjice, Putin i Tramp, kada BiH dođe na red. Ni u kom slučaju nemački i britanski političari, koji su i u rešavanju sukoba u Ukrajini na margini događaja i sasvim nepozvani. Stoga oni, zajedno sa francuskim predsednikom, uobličavaju svoju politiku, koja je suprotna ruskom ali i američkom pogledu na najvažnija svetska politička pitanja. Pitanje je samo do kada će izdržati politika koja je na vetrometini.
Dodik je procenio da je nastupio momenat kada treba podići ustanak kako bi se Rusiji skrenula pažnja da na Balkanu postoje problemi
Evropske zemlje je ukrajinski sukob iscrpio ekonomski, potpuno je ispraznio magacine s vojnom opremom, standard stanovništva je u padu, vlade se politički urušavaju. Upućeniji shvataju da je u toku nova Jalta, odnosno podela interesnih sfera između Rusije i Sjedinjenih Država, svakako i Kine, koja se javno ne eksponira u ovoj podeli, ali je prisutna.
Anegdota koju sam nedavno izneo, i naglasio da je reč o anegdoti, izazvala je žestoke reakcije u Sarajevu. Bio sam izložen orkestriranom medijskom udaru. Anegdota glasi da su Tramp i Putin u telefonskom razgovoru dogovorili da Grenland i Panama pripadnu Trampu, a Ukrajina do Odese i Balkan Putinu. Na Trampov predlog Putin je navodno kratko odgovorio sa: „Evo ruka“. Šta nam to govori?
Momenat rukovanja američkog predsednika Donalda Trampa i ruskog predsednika Vladimira Putina nakon zajedničke konferencije za medije tokom njihovog sastanka u Helsinkiju, 16. jul 2018. (Foto: AP Photo/Alexander Zemlianichenko)Da je američko-ruski dijalog ono od čega se čaršija ježi i plaši. Ruku na srce, šta Balkan znači za Trampa? Prioritet njegove spoljne politike su Kina i Bliski Istok, odnosno bezbednost Izraela. S druge strane, Balkan je davnašnja želja, kako carske tako i sovjetske, pa i Putinove Rusije. Izlazak na toplo more i to na prostoru gde su većinski pravoslavni narodi. Treba li šta dodati? Ne.
Dodik je ukratko, poput Miloša Obrenović, procenio da je nastupio momenat kada treba podići ustanak kako bi se Rusiji skrenula pažnja da na Balkanu postoje problemi kojih po međunarodnom sporazumu ne bi trebalo biti. Naime, Turska se u sporazumu sa Rusijom, koja se morala okrenuti ratu sa Napoleonom, obavezala da se neće Srbima svetiti zbog Karađorđevih pobeda, ali je to učinila.
Miloš je, oslanjajući se na snagu Rusije nakon ulaska carske vojske u Pariz, podigao ustanak kako bi je prizvao na Balkan. Isto radi Dodik. Podigao je ustanak kako bi na Balkan prizvao Rusiju i Ameriku, a oterao Nemce i njihove saveznike. I dobro mu ide.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Eagle Eye Explore
Naslovna fotografija: X/Ministry of Foreign Affairs of BiH
BONUS VIDEO:
