„Kada država (SAD) gubi mnogo milijardi dolara u trgovini sa gotovo svim zemljama sa kojim posluje“, tvitovao je američki predsednik Donald Tramp 2018. godine, „trgovinski ratovi su dobri i lako se dobijaju“.
Ove nedelje, kada je Trampova administracija uvela tarife od preko 100 odsto na američki uvoz iz Kine, otpočinjući novi i još opasniji trgovinski rat, američki ministar finansija Skot Besent ponudio je slično opravdanje: „Mislim da je kineska eskalacija bila velika greška, jer igraju sa slabim kartama. Šta mi gubimo time što Kinezi nama podižu tarife? Izvozimo im jednu petinu onoga što oni izvoze nama, tako da oni svakako gube ovu partiju“.
Ukratko, Trampova administracija veruje da poseduje ono što teoretičari igre nazivaju „eskalaciona dominacija“, kako nad Kinom, tako i nad bilo kojom drugom ekonomijom sa kojom beleže bilateralni trgovinski deficit.
Eskalaciona dominacija, prema rečima izveštaja korporacije RAND, znači da „jedna strana poseduje mogućnost eskalacije sukoba na načine koji bi bili nepovoljni ili preskupi za protivnika, pri čemu on ne može da učini isto kao uzvratnu meru“. Ako je logika ove administracije tačna, onda Kina, Kanada i bilo koja druga država koja uzvrati protiv američkih tarifa zaista igra partiju u kojoj gubi.
Pokaži karte
Tvrdnje ove administracije su neosnovane po dve tačke. Pod jedan, obe strane trpe štetu u trgovinskom ratu jer obe gube pristup stvarima koje trebaju njihovim ekonomijama, a za koje su njihovi građani i kompanije voljni da plate. Kao i pravi rat, i trgovinski rat je akt destrukcije koji i snage napadača i njegovu domaću bazu stavlja u opasnost: kada strana koja se brani ne bi verovala da može da uzvrati na način koji šteti napadaču, prosto bi se predala.
Besentova pokeraška analogija navodi na pogrešan put jer je poker igra sa tzv. nultom sumom: ja pobeđujem samo ako ti gubiš i obrnuto. Za razliku od toga, trgovina ima pozitivnu sumu: u većini situacija, što je bolje vama bolje je i meni. U pokeru ne dobijate ništa zauzvrat za vrednost koju stavite na sto, osim ukoliko ne pobedite. U trgovini dobijate vrednost momentalno, u formi robe i usluga koje kupujete.
Rezultat carina će biti pad investicija u Sjedinjene Države i rast kamatnih stopa na njihove dugove
Trampova administracija veruje da što više uvozite, to manje rizikujete, tj. da su SAD manje ranjive usled toga što imaju trgovinski deficit sa Kinom i uvoze više kineske robe i usluga nego što Kina uvozi američkih dobara i usluga. Ovo je činjenično pogrešno, bez obzira šta ko mislio o tim činjenicama. Blokiranje trgovine smanjuje realne prihode i kupovnu moć države. Države izvoze kako bi zaradile novac da kupe stvari koje nemaju ili su preskupe za proizvodnju kod kuće.
Osim toga, čak i ako se fokusirate samo na bilateralni trgovinski bilans, kako to Trampova administracija čini, Sjedinjenim Državama se loše piše u trgovinskom ratu sa Kinom. Godine 2024, američki izvoz dobara i usluga u Kinu iznosio je 199,2 milijarde dolara, a uvoz iz Kine bio je 462,5 milijardi dolara, što je rezultovalo trgovinskim deficitom od 263,3 milijarde dolara.
U onoj meri u kojoj bilateralni trgovinski bilans može da predvidi koja će strana „pobediti“ u trgovinskom ratu, prednost leži u suficitarnoj ekonomiji, a ne deficitarnoj. Kina – suficitarna zemlja, odriče se prodaje, što znači novca, a Sjedinjene Države – deficitarna zemlja, odriču se dobara i usluga koje ne proizvode konkuretno ili uopšte kod kuće.
Novac je zamenjiv: ako izgubite prihod, možete da smanjite rashod, pronađete nova tržišta, podelite teret širom države ili se oslonite na ušteđevinu (npr. fiskalnim stimulacijama). Kina, kao i većina zemalja sa generalnim trgovinskim suficitom, štedi više nego što investira, što znači da ima „previše“ ušteđevine. Prilagođavanje bi bilo relativno jednostavno. Ne bi bilo kritičnih nestašica, a dobar deo onoga što se inače prodaje Americi mogao bi da bude zamenjen domaćom prodajom ili prodajom drugim zemljama.
Države sa generalnim trgovinskim deficitom, poput Sjedinjenih Država, troše više nego što štede. U trgovinskim ratovima prinuđene su da se odreknu ili smanje snabdevanje robom koja im je potrebna (pošto će ih tarife učiniti skupljim), ali roba nije ni približno tako lako zamenjiva kao novac.
Posledica je da se udarac oseti u konkretnim industrijama, lokacijama ili domaćinstvima koja se suočavaju sa nestašicama, ponekad nestašicama neophodnih stvari koje nije lako zameniti u kratkom vremenskom roku. Deficitarne države takođe uvoze kapital, što Sjedinjene Države čini ranjivijim na promene sentimenata o pouzdanosti njihove vlade ili atraktivnosti njihovog poslovnog ambijenta.
Kada Trampova administracija pravi kapriciozne odluke da nameće enormna uvećanja poreza i veliku neizvesnost lancima snabdevanja proizvođača, rezultat će biti pad investicija u Sjedinjene Države i rast kamatnih stopa na njihove dugove.
O deficitima i dominaciji
Ukratko, američka ekonomija će se žestoko namučiti u velikom trgovinskom ratu sa Kinom, a trenutni nivoi Trampovih tarifa – preko sto odsto – svakako predstavljaju pokretanje trgovinskog rata. U stvari, američka ekonomija će trpeti više od kineske, a muke će se samo uvećati ako SAD budu eskalirale. Trampova administracija možda misli da nastupa tvrdo, ali u stvari nudi američku ekonomiju na milost kineskoj eskalaciji.
Sjedinjene Države suočiće se sa nestašicama kritičnih uvoznih proizvoda i materijala, koji variraju od osnovnih sastojaka za većinu lekova, preko jeftinih poluprovodnika koji se koriste u automobilima i kućnoj elektronici, do kritičnih minerala potrebnih za industrijske procese i proizvodnju oružja.
Trampova administracija se upušta u neku vrstu ekonomskog ekvivalenta Vijetnamskog rata
Šok u snabdevanju od drastičnog smanjenja ili potpunog ukidanja uvoza iz Kine – što je Tramp nagovestio da želi da postigne – značiće stagflaciju, kao makroekonomski košmar (viđen 1970-ih i tokom pandemija kovida) u kojem ekonomija opada, a inflacija istovremeno raste. U takvoj situaciji, koja je bliže nego što se generalno smatra, Federalnim rezervama i kreatorima fiskalne politike ostaju samo užasne opcije, sa malo šansi da obuzdaju rast nezaposlenosti, osim dodatnim podizanjem inflacije.
Kada govorimo o pravom ratu, svako ko ima razloga da strepi od invazije ponašao bi se samoubilački ako bi provocirao protivnika da napadne pre nego što bi sebi obezbedio oružje. To je upravo ono što Trampov ekonomski napad rizikuje da postigne: s obzirom da je američka ekonomija u potpunosti zavisna od kineskih izvora vitalnih dobara (farmaceutske zalihe, jeftini elektronski čipovi, kritični minerali), neverovatno je sumanuto ne obezbediti alternativne snabdevače ili adekvatnu domaću proizvodnju pre nego što presečete trgovinu. Radeći to unatraške, ova administracija izaziva upravo onakvu štetu kakvu želi da izbegne.
Možda je sve ovo samo pregovaračka taktika, bez obzira na uzastopne Trampove i Besentove izjave. Ali čak i u tom slučaju, ova strategija doneće više štete nego koristi. Kako sam upozorio u Forin afersu prošlog oktobra, fundamentalni problem Trampovog ekonomskog pristupa je što mu treba previše samopovređujućih pretnji kako bi bio kredibilan, što znači da će tržišta i domaćinstva očekuje prolongirana neizvesnost.
I Amerikanci i stranci će investirati manje u američku ekonomiju umesto više, a prestaće i da veruju američkoj vladi da će poštovati bilo koji dogovor, što će postizanje sporazumnog rešenja za deeskalaciju učiniti teško ostvarivim. Posledica je da će američki proizvodni kapaciteti opadati umesto da rastu, što će samo da uveća uticaj koji Kina i drugi imaju nad Sjedinjenim Državama.
Trampova administracija se upušta u neku vrstu ekonomskog ekvivalenta Vijetnamskog rata, tj. rata po izboru u kojem će ubrzo da zaglibi, podrivajući poverenje kod kuće i u inostranstvu, kako povodom pouzdanosti, tako i povodom kompetentnosti SAD. A svi znamo kako se to sve završilo.
Adam S. Pousen je predsednik Piterson instituta za međunarodnu ekonomiju. Služio je kao konsultant za Međunarodni monetarni fond, kao i u vladama SAD, Velike Britanije i Japana. Od 1994. do 1997. godine bio je ekonomista Federalne banke rezervi Njujorka, a od 2009-2012. godine bio je spoljni član sa glasačkim pravom pri Komitetu za monetarnu politiku Banke Engleske.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Foreign Affairs
Prevod: Vojislav Gavrilović/Novi Standard
BONUS VIDEO:
