Često se može primetiti kako balkanski narodi koliko god poslovično bili skoro opsednuti svojom sopstvenom istorijom, uglavnom prilično malo znaju o istoriji susednih naroda, čak i kad su te istorije dosta isprepletene.
Puno sam razmišljao o tome kad sam pre nekih pet godina proveo mesec dana u Sofiji na nekoj književnoj rezidenciji. Bugari bolje poznaju srpski turbo-folk i srpsku kuhinju od srpske istorije, što se Bugarske pak tiče, Srbi ponajbolje verovatno poznaju bugarski fudbal, makar iz slavnih dana Stoičkova i onih kasnijih, ne baš toliko slavnih, Dimitra Berbatova.
Dobro, ako postoji mesto u Sofiji koje će većina Srba obići, to je Saborna crkva Svete Nedelje u samom centru grada. U neposrednoj blizini ove crkve nalazi se džamija koju je projektovao lično Mimar Sinan, kao i druga ili treća najveća sinagoga u Evropi, te katolička katedrala.
Šalio sam se sa bugarskim drugarima: Imate umetnički vredniji multireligijski „poker“, ali Sarajevo očito ima bolji PR.
Milutin i Boris
Po zvaničnim podacima, Saborna crkva Svete nedelje izvorno potiče čak iz 10. veka, mada je navodno na istom mestu bio hrišćanski hram još u četvrtom stoleću, pre nego je hrišćanstvo postalo zvanična religija u Rimskom carstvu.
Na mestu starog drvenog hrama u devetnaestom veku je konstruisana velelepna crkva. Srbima, ali ne samo Srbima, najznačajnija je po činjenici da se u njoj čuvaju mošti srpskog kralja Milutina. Stoga čak i stariji bugarski vernici znaju da je kolokvijalno nazivaju Crkvom Svetog kralja.
Međutim, u bugarskoj istoriji, naročito novijoj, ova crkva se više veže za jednog cara, nego za srpskog kralja. Kralj ovde vekovima počiva, a postojao je ozbiljan plan da na grobnom mestu kralja Milutina bude ubijen bugarski car Boris III. Za tačno dva dana, u sredu šesnaestog aprila, pada stogodišnjica događaja koji istorija pamti kao teroristički napad na Crkvu Svete Nedelje. Ove godine, rekosmo, šesnaesti april pada u sredu, a tačno pre sto godina padao je u četvrtak.
Bugarski kralj (car) Boris Treći (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Vojno krilo Bugarske komunističke partije uz logističku pomoć sovjetske tajne službe bilo je namerilo da se jednim potezom obračuna sa aktuelnom vlašću u Sofiji i praktično celom političkom i društvenom elitom, a nakon što je godinu dana ranije, u aprilu 1924, rad Bugarske komunističke partije odlukom Ustavnog suda bio zabranjen. Doneta je odluka da se Crkva Svete Nedelje digne u vazduh u nekoj prilici kad u njoj bude bilo prisutno što je moguće više važnih političara.
Šalio sam se sa bugarskim drugarima: Imate umetnički vredniji multireligijski „poker“, ali Sarajevo očito ima bolji PR
U tu svrhu se tokom nekoliko nedelja i meseci u crkvu tajno unosio eksploziv. Uz pomoć Petra Zadgorskog, Petar Abadžijev i Asen Pavlov uneli su u crkvu preko 25 kilograma eksploziva. Ne želeći čekati neki neodređeno daleki dan kad će se elita skupiti u ovoj crkvi, udesili su da najpre obave „mali“ (jednostruki) atentat dovoljno važne figure, da budu sigurni da će joj se opelo služiti u Sabornoj crkvi uz prisustvo različitih velikodostojnika, pa i samog cara.
Izbor je pao na generala Konstantina Georgijeva koji je ubijen 14. aprila 1925, dakle, pre ravno stotinu godina. Ubio ga je Atanas Todovičin.
Napad i odmazda
Prekosutra je atentatorima isprva izgledalo da se sve odvija u skladu s njihovim planovima. Tačno u tri popodne kolona je ušla u crkvu. Opelo je služio mitropolit Stefan, budući patrijarh. Praktično cela vlada je stajala direktno uz stub koji je trebalo da se sruši od siline eksplozije. Ispostavilo se ipak da u crkvu ulazi veći broj ljudi od očekivanog pa se i centar ceremonije pomerio malo dalje.
Kad je u 15 sati i 20 minuta odjeknula stravična eksplozija, cela kupola se srušila. Poginulo je mnogo ljudi, ali uglavnom ne onih koji su bili cilj. Mada je bio očekivan i najavljivan, ispostavilo se da se car Boris III uopšte nije pojavio. Bila je, međutim, prisutna cela vlada, ali kao nekim čudom svi ministri su ostali živi.
Čudo deluje još i veće znamo li da je poginulo više od dve stotine ljudi, a od toga dvadeset i petoro žena i dece. Poginuo je i gradonačelnik Sofije, pet generala kao i nekoliko poslanika u parlamentu i drugih manje istaknutih funkcionera. Usledila je žestoka odmazda Vlade. Iste večeri proglašeno je vanredno stanje.
Razrušena Crkva Svete Nedelje u Sofiji, nakon terorističkog napada izvedenog od strane komunista, 1925. (Foto: Wikimedia commons/Public domain)U idućih petnaestak dana, blizu pet stotina ljudi je pogubljeno bez suđenja, praktično linčovano. Među njima su bile važne figure u javnom i kulturnom životu zemlje, čuveni novinar Josif Herbst, kao i glasoviti modernistički pesnici Hristo Jasenov, Sergej Rumjancev i Geo Milev.
Leševi su im bačeni u masovne grobnice na tajnim lokacijama. Ostaci Mileva, jednog od najvažnijih bugarskih pesnika pronađeni su slučajno, tek dve i po decenije nakon što je ubijen, kad je građena brana za hidro-elektranu. Identifikovan je po staklenom oku, pošto je desno oko izgubio u Prvom svetskom ratu. (Usput, Milev je likvidiran kad mu je bilo trideset godina. Njegova starija ćerka Leda imala je samo četiri. Ipak, Leda će se proslaviti kao književnica i diplomatkinja koja je dugi niz godina bila predstavnik Bugarske u sedištu UNESKO-a u Parizu)
Iako je povod za represije bio strašan sam po sebi, okrutne mere te manjak legalne i legitimne upotrebe sile, a u pravcu tolerisanog bezakonja i haosa, koje je poduzela Vlada kojom je predsedavao Aleksandar Cankov, ovom je donela nadimak „krvavi profesor“ i snažne kritike iz inostranstva, prvenstveno iz Velike Britanije i Francuske.
Stoga je u januaru 1926. morao da demisionira. To je, međutim, već druga priča ili pak drugo poglavlje duže priče.
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: RT Balkan
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Miroslav.Nikolov/CC BY-SA 4.0
BONUS VIDEO:
