Takozvana Tukididova zamka postala je uobičajen izraz u spoljnopolitičkim analizama tokom protekle decenije i često je korišćena da se opiše sve intenzivnije rivalstvo između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.
Taj izraz je skovao politikolog Grejem Alison – prvo u članku za Fajnenšel tajms 2012. godine, a kasnije ga je razvio u svojoj knjizi iz 2017. Destined for War – i odnosi se na tezu starogrčkog istoričara Tukidida, koji je u svojoj Istoriji Peloponeskog rata napisao: „Uspon Atine i strah koji je to izazvalo u Sparti učinili su rat neizbežnim.“
Na prvi pogled ovo izgleda kao jedna zgodno upakovana analogija: sile u usponu izazivaju zabrinutost kod već etabliranih sila, što nužno dovodi do njihovog sukoba. U današnjem kontekstu, implikacije deluju jasno – uspon Kine neminovno će izazvati sudar sa Sjedinjenim Američkim Državama, baš kao što je nekada uspon Atine doveo do sukoba sa Spartom.
Ali ovakav pristup rizikuje da pojednostavi složenost Tukididovog dela i iskrivi njegovu dublju filozofsku poruku. Tukidid nije formulisao deterministički zakon geopolitike, on je prosto pisao tragediju.
Istorija se ponavlja kao tragedija?
Tukidid je i sam učestvovao u Peloponeskom ratu na strani sile u usponu, Atine. Njegov svet bio je prožet dubinskim osećajem grčke tragedije, i taj duh prožima celokupnu njegovu istorijsku pripovest. Njegovo delo nije rasprava o strukturnoj neizbežnosti rata u navedenim okolnostima, već istraživanje načina na koji ljudska slabost, politička zabluda i moralno posrnuće mogu zajedno da pokrenu katastrofu.
Taj tragični osećaj je ovde od suštinskog značaja. Dok savremeni analitičari često tragaju za predvidivim obrascima i sistemskim objašnjenjima, Tukidid je usmeravao pažnju na ulogu izbora, percepcije i emocija. Njegova istorija je ispunjena razarajućim dejstvom straha, zavodljivošću ambicija, neuspesima liderstva i tragičnim raspadom moći rasuđivanja. To je, zapravo, proučavanje hibrisa i nemeze, a ne strukturnog determinizma.
Veći deo toga dubokog značenja se gubi kada se izraz „Tukididova zamka” uzdigne na nivo neke vrste kvazi-zakona međunarodne politike. Pa se tako stvar simplifikuje na neizbežnost sukoba po matrici: sila raste, strah reaguje, rat sledi.
Američki predsednik Donald Tramp sa kineskim kolegom Si Đinpingom u Pekingu, 9. novembar 2017. (Foto: Qilai Shen/Bloomberg)Ali sam Tukidid je bio više zainteresovan za pitanje zašto strah ovlada ljudima, kako ambicija iskrivljuje rasuđivanje i na koji način lideri – stisnuti u sve užem prostoru i sa lošim opcijama – sebe ubeđuju da je rat jedini preostali izlaz. Njegova naracija pokazuje da sukob često ne nastaje iz nužnosti, već iz pogrešnog razumevanja stvarnosti, proračuna bez osnova i strasti koje su se otrgle razumu.
Čak ni Alison, što je za njega pohvalno, nikada nije tvrdio da je „zamka“ neizbežna. Njegov osnovni argument je da u situaciji kada sila u usponu izaziva dominantnu silu rat jeste verovatan, ali nije neminovan. U stvari, dobar deo Alisonovih radova služi kao upozorenje da se taj obrazac mora prekinuti – a ne kao poziv da se isti prihvati kao neizbežnost i sudbina.
Tukidid nije formulisao deterministički zakon geopolitike, on je prosto pisao tragediju
U tom smislu, „Tukididova zamka“ se često zloupotrebljava – kako od strane analitičara, tako i od strane donosilaca odluka. Neki je tretiraju kao potvrdu da je rat ugrađen u samu strukturu tranzicije poretka sila – gde „zamka“ služi kao izgovor za povećanje vojnih budžeta ili za oštru retoriku prema Pekingu – dok bi ona, u stvari, trebala da podstakne na promišljanje i uzdržanost.
Pažljivo čitanje Tukidida otkriva da Peloponeski rat nije bio isključivo pitanje promene ravnoteže snaga. Bio je to i rat ponosa, pogrešnih procena i neuspeha da se politika vodi mudro.
Prava poruka
Setimo se njegovog značajnog zapažanja: „Neznanje je smelo, a znanje uzdržano.“ To, dakle, sasvim sigurno nije uvid u strukturu, to je uvid u čoveka samog. Upućen je direktno onima koji brkaju impulse sa ozbiljnom strategijom i hvalisanje sa realnom snagom.
Ili, ako uzmemo drugu njegovu formulaciju: „Jaki čine šta hoće, a slabi trpe šta moraju.“ To nije odobravanje realpolitike – to je lament nad onim što se dešava kada moć postane neodgovorna, a pravda bude odbačena.
Posmatrano iz tog ugla, prava Tukididova pouka nije da je rat unapred određen, već da on postaje verovatniji kada narodi dopuste da im strah zamagli razum, kada lideri pomešaju praznu predstavu sa razboritošću i kada strateške odluke pokreće nesigurnost umesto jasne vizije.
Tukidid nas, takođe, podseća kako lako loša percepcija prelazi u tešku zabludu – i koliko je opasno kada lideri, ubeđeni u sopstvenu vrlinu i nužnost poteza koje vuku, prestanu da slušaju one koji se s njima ne slažu.
Tukididova statua u Beču (Foto: Getty Images)U današnjem kontekstu, pozivanje na Tukididovu zamku kao opravdanje za konfrontaciju s Kinom može doneti više štete nego koristi. To učvršćuje uverenje da je sukob već pokrenut i da se ne može zaustaviti. Ali ako postoji ikakva pouka u Istoriji Peloponeskog rata, ona nije da je rat neizbežan, već da postaje verovatan kada prostor za razboritost i promišljanje nestaje pod težinom straha i ponosa.
Tukidid ne nudi teoriju međunarodne politike, već upozorenje – savet liderima koji, začaureni u svoje naracije, vode svoje narode u propast.
Izbegavanje te sudbine zahteva bolje rasuđivanje. I iznad svega, zahteva priznanje da budućnost nije određena samo strukturnim pritiscima, već i izborima koje ljudi prave.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Asia Times
Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Public domain
BONUS VIDEO:
