Ako bi se ukratko mogla prokomentarisati posjeta Usamea Zukorlića Sarajevu, najbolje bi to bilo uraditi onom poznatom izrekom da je „prošao kao bos po trnju“. Muftijin sin i sadašnji ministar bez portfelja u Vladi Srbije zadužen za oblast pomirenja, regionalne saradnje i društvene stabilnosti, boravio je u posjeti Sarajevu sa, kako je više puta kazao, misijom pomirenja i iniciranja razgovora između najviših zvaničnika dvije zemlje.
No, pokazalo se da njegova braća po vjeri i naciji nisu bila naročito zainteresovana da ga čuju, a još manje da razumiju ono što im je ovaj mladi političar kazivao.
Zukorlić se sastao sa nekim od najznačajnijih imena na bošnjačkoj političkoj sceni i visokim funkcionerima Bosne i Hercegovine. Između ostalog sa ministrom spoljnih poslova Elmedinom Dinom Konakovićem i ministrom odbrane Zukanom Helezom. Susret i zajednička konferencija za štampu sa Konakovićem prošla je, manje-više, u korektnom tonu. Konaković je, pored ustaljenih i brutalnih verbalnih napada na Milorada Dodika, tom prilikom naglasio i važnost saradnje sa Srbijom u svjetlu činjenice da je ona uvijek u „top pet, a najčešće i u top tri“ država po obimu trgovinske razmjene sa BiH.
Usame Zukorlić je sa svoje strane insistirao na tome da je potrebno intenzivirati kontakte između Beograda i Sarajeva, pogotovo one na najvišem nivou. Govorio je i kako je moguće istorijsko pomirenje Srba i Bošnjaka, navodeći kao pozitivan primjer pomirenje i danas izuzetne odnose Srba sa Mađarima. „Bošnjaci i Srbi su predodređeni da žive zajedno u svim državama regiona. Što prije to shvate i građani i političari, prije ćemo imati stabilniju budućnost“, zaključio je Zukorlić.
Moralna ucena
Ipak, nije dugo prošlo do prvih nesporazuma. Zukorlić je prvu neprijatnost doživio nakon susreta sa ministrom odbrane BiH Zukanom Helezom, inače poznatom po svom izrazito negativnom stavu prema Srbima i Srbiji.
Naime, iako je razgovor, kako je kasnije Zukorlić pričao, prošao u dobrom redu i pozitivnom tonu, Helezovo saopštenje je potpuno odudaralo od toga. Bosanskohercegovački ministar odbrane je u javnost izašao u vrlo agresivnom maniru, navodeći da je Zukorliću odmah saopštio duboka neslaganja sa Srbijom i da od Srbije traži izvinjenje za to što je njegov srpski kolega Gašić sjedio tokom intoniranja himne BiH na svečanosti povodom Dana Vojske Republike Srpske.
Pokazalo se da njegova braća po veri i naciji nisu bila naročito zainteresovana da čuju, a još manje da razumeju ono što im je Zukorlić kazivao
Ovaj Helezov gest „dobrodošlice sandžačkom bratu“, nije ništa naspram onoga što će Usamea dočekati u studiju Kliks-a, u jednoj od popularnijih emisija u BiH. Iako je „hard-tok“ danas popularan način vođenja emisija, nije rijetkost da se sa takvim pristupom pretjera i da se od razgovora načini jedna opšta neprijatnost i gostu i publici.
Naprosto, „hard-tok“ pristup, koji može biti sasvim originalan i normalan za američku publiku i njihovu kulturu razgovora, u drugačijem kulturnom kontekstu, u kome se gaji drugačiji način saobraćanja među ljudima, umije biti vrlo neprijatan. Odnosno, ono što „stoji“ nekom njujorškom novinaru, ne mora nužno odgovarati nekom sarajevskom ili beogradskom, naprotiv.
Upravo takav pristup razgovoru je publici priredila voditeljka Kliks-a. Od prvog momenta emisije ulazeći u klinč sa Zukorlićem, pokušavala ga je navući na „tanak led“ i izvući škakljive izjave o predsjedniku Srbije, njegovom odnosu prema Banjaluci i Sarajevu, ulozi Srbije u trenutnoj krizi u BiH i sl. Dakle, pitanja su od samog starta ciljala na to da ponište smisao pomiriteljskog pristupa sa kojim je Zukorlić došao i da isprovociraju neki „ispad“ koji bi bio loše primljen u Beogradu i Banjaluci.
Naravno, voditeljka nije propustila priliku da uvede neku vrstu moralne ucjene u razgovor sa gostom. Pa je tako prema Zukorliću nastupila sa tezom koja glasi otprilike: „kako možete sjediti u istoj vladi sa ljudima koji ne priznaju genocid u Srebrenici“.
Njegovo objašnjenje da je to stav većine naroda u Srbiji i da Bošnjaci u Raškoj oblasti moraju preći preko nekih neslaganja, ako hoće da rade na razvoju svoje zajednice i prostora na kome žive, nije „pilo vode“. Jer, kako to neki bošnjački političar ne pristaje da vrši dehumanizaciju ljudi koji imaju oprečan stav po pitanju Srebrenice? Kakvo je to „čudo Božije“? Biće da su takve pojave nerješiva zagonetka za „sarajevsku elitu“, koju su zapadne zemlje navikle na jednu vrstu stalnog „tetošenja“.
Zukorlić je sa svoje strane kroz čitavih 45 minuta tirade od pitanja i logičkih začkoljica nastojao da ne povrijedi interese bošnjačkog naroda, ali ni svoju institucionalnu poziciju ministra u Vladi Srbije. Iako je očigledno da nema retoričke sposobnosti svog pokojnog oca, mora se priznati da je ostao dosljedan zadatku i nije popustio pod novinarskim provokacijama, rigidno i školski se držeći stava: Treba inicirati dijalog Beograda i Sarajeva, ne tražiti apriorne krivce, ne postavljati ideološke ograde i tabuizacije i otvoriti sve mogućnosti za saradnju i nalaženje rješenja.
Salva uvreda
Izbjegavajući da ulazi „u meritum“ brojnih pitanja, Zukorlić je pokušavao da do kraja iznese ulogu korektnog posrednika u budućem dijalogu Beograda i Sarajeva na visokom nivou. No, on je previdio da takav pristup ne biva dobro primljen kod njegovih B-H kolega i sunarodnika. Ne može se pričati o dijalogu „na ravne časti“ onima koji su navikli da u svakoj prilici budu tretirani kao žrtve i koji su navikli da im se prilazi „sa opipom“ i deklamovanjem najčešće lažnog sažaljenja zbog Srebrenice. Taj previd, Usamea je koštao prave salve uvreda koja je uslijedila nakon njegovog gostovanja na Kliks-u.
Jednu od žešćih kritika njegove posjete objavio je portal „bosna.hr“. U naznačenom tekstu je Zukorliću zamjerena i izjava da je Vučić čovjek sa kojim može da se razgovara.
Pa se dalje kazuje kako je ideja o istorijskom pomirenju Srba i Bošnjaka skuvana u „velikodržavnoj kuhinji Beograda“ i „da takav narativ nije ništa drugo do negiranje višestruko dokazane agresorske uloge koju je Srbija imala u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošloga stoljeća i relativiziranje masovnih zločina koje su različite srbijanske oružane jedinice počinile nad bošnjačkim civilima…“ Dakle, autor Elvir Resić nam kazuje da je poziv na pomirenje plod velikodržavne politike Beograda, kojom se negira agresija!? Čudna neka logika…
Tu je iznesena još jedna tvrdnja vrijedna analize, gdje se kaže da „za stabilan Balkan ili za mirnu Bosnu nije potrebno da se Bošnjaci i Srbi mire, nego da svi prihvate historijske činjenice i presude međunarodnih i domaćih sudova, a onda i da jedni drugima poštuju državni suverenitet“.
Izbegavajući da ulazi „u meritum“ brojnih pitanja, Zukorlić je pokušavao da do kraja iznese ulogu korektnog posrednika u budućem dijalogu Beograda i Sarajeva
Prvo, koliko je iskreno pozivanje na poštovanje državnog suvereniteta najbolje govore stavovi bošnjačkih političara prema kosovskom pitanju. Drugo, nije li ova izjava još jedan dokaz da bošnjačke elite nisu zainteresovane za istinsko pomirenje, nego da je njihova jedina motivacija da zacementiraju svoj identitet žrtve i srpsku etiketu agresora, kroz eufemizam o „prihvatanju historijskih činjenica“? Nemogućnost da takva politika pretraje kroz protok vremena i ispit realnosti regionalnih odnosa, čini sve frustriranijim one koji je promovišu. A Usame Zukorlić je bio onaj koji je, nenadano, osjetio na svojoj koži dubinu tih frustracija.
Ni tu nije bio kraj salvi napada na Zukorlića. Na portalu „politicki.ba“ objavljen je tekst Seada Numanovića pod naslovom: „Bio nam je Zukorlić. Bolje da nije!“ Autor je otišao toliko daleko da kaže kako Bosna „nikad nije svjedočila grđoj posjeti“, takođe nazvao je gosta „Vučićevim slugom i poklonikom“. Bilo je, naravno, i drugih reakcija i sve su išle u sličnom smijeru, no za razumijevanje srži istih, dovoljne su opisane dvije. Sve je to zacementiralo prilično neprijatnu konotaciju Zukorlićeve posjete Sarajevu, čije će se posljedice tek vidjeti.
Sumiranje posete
Kada se stvari saberu i kada se na ovu posjetu slegne nešto prašine, čini se da će ostati nekoliko važnih zaključaka. Prvo, da jedan nacionalni Bošnjak može na odgovoran način obavljati ministarski posao i u vrlo delikatnim situacijama kada se „hoda po žici“ između institucionalne ministarske pozicije koja podrazumijeva odanost državi Srbiji i širih interesa bošnjačkog naroda.
Iako je u njegovom nastupu bilo nekih spornih stvari (recimo Milorada Dodika je označio kao bjegunca od B-H pravosuđa, što svakako nije stav Vlade čiji je dio), opšti ton posjete bio je prilično odgovoran prema državi i otporan na novinarske pritiske i moralne ucjene. (Tu se otvara pitanje da li je to stvar ličnog Zukorlićevog manira ili pokazatelj konstruktivnijeg stava šireg kruga muslimanskih elita i naroda u Raškoj oblasti).
Drugo, što smo na neki način već i znali, sa Sarajevom će biti vrlo teško stupiti u bilo kakav smislen razgovor o rješenju krize u koju je dopala Bosna i Hercegovina agresivnim djelovanjem Kristijana Šmita i Ustavnog suda. Činjenica da se taj razgovor mora voditi na principu jednakosti i bez ustaljenih ideologizovanih predstava duboko je suprotna sarajevskom razumijevanju stvari.
Jer svaki dijalog koji se ne kreće utabanim narativom „agresor-žrtva“, za njih je put u nepoznato, čiji sam pomen izaziva pravu salvu uvreda i pogrda. Pogotovo kada taj „sudar sa realnosti“ donosi njihov sunarodnik i istovjerac.
Takođe, odijum stvoren oko ove posjete može se preslikati i na buduće odnose Zukorlića i ljudi oko njega sa političkim Sarajevom i ostaviti gorčine između Bošnjaka u BiH i Srbiji, čiji je nedostatak saradnje i sam Zukorlić komentarisao. To će biti značajno za praćenje u narednom periodu.
Kakogod, posle ove sarajevske epopeje ministar se vraća Beogradu i Novom Pazaru, možda ne sa završenim poslom, ali svakako sa potvrdom da će u svom političkom nastupu zauzimati autentično stanovište. Stanovište koje neće biti dominantno oblikovano narativom žrtve – u koji su upakovani i geopolitički interesi NATO-a vođeni krilaticom Divide et impera – nego željom da do nekakvog dogovora dva naroda uistinu dođe.
Mihailo Bratić je publicista i diplomirani politikolog Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija:
BONUS VIDEO:
