Usvojoj knjizi iz 2019. godine Kapitalizam, sam nazvao sam to „novim kapitalizmom“ Šta je tu novo? U klasičnom kapitalizmu 19. veka, po evropskim ekonomistima kapitalistička društva su se sastojala od dve klase: onih koji poseduju kapital (ili, marksističkim rečnikom rečeno, „sredstva za proizvodnju“) i onih koji ih ne poseduju, pa moraju da prodaju svoju radnu snagu kapitalistima kako bi preživeli.
To je bila gruba, ali ne i pogrešna slika sveta kakav je postojao u razvijenim ekonomijama 19. i ranog 20. veka. (U manje razvijenim ekonomijama, vlasništvo nad zemljom i politička moć povezana s tim vlasništvom često su igrali veću ulogu.)
Taj kapitalizam se u dvadesetom veku promenio pojavom onoga što su mnogi nazvali novom „menadžerskom“ klasom. Uspon menadžera – ljudi koji niti poseduju sredstva za proizvodnju, niti su obični radnici, već upravljaju sredstvima za proizvodnju umesto kapitalista koji lenjo igraju golf na Floridi – najavio je Džejms Bernam u svom klasičnom delu iz 1941. godine. Ovu ideju dalje su razvijali Džozef Šumpeter, Remon Aron, Džon Kenet Galbrajt i Danijel Bel tokom 1960-ih i 1970-ih. U istom duhu, postoji i novija knjiga Menadžerski kapitalizam: Vlasništvo, upravljanje i nadolazeći novi način proizvodnje, koju su napisali Žerar Dumenijel i Dominik Levi. Za kritički osvrt videti tekst Nikol Ašof u časopisu Jacobin.
Percepcija kapitalizma kao troklasnog društva – pri čemu menadžeri postaju nova vladajuća klasa – oslanja se na kontrast koji je Marks uočio, ali ga nikada u potpunosti razrešio: između dve funkcije koje kapitalista igra – kao onaj koji obezbeđuje sredstva za proizvodnju i kao onaj koji organizuje njihovu upotrebu (ili, rečeno u terminima Leona Valrasa, kapitalista i preduzetnik). Logički gledano, te dve funkcije mogu se razdvojiti – i u stvarnosti su se zaista i razdvojile. Ta podela – tvrde pomenuti autori – dovela je do pojave nove, treće klase: menadžera. Veoma dobar nedavni rad Aleksandra Šira analizira ovaj fenomen iz marksističke perspektive.
Ali „menadžerska revolucija“ je bila preuveličana. Nikada se nije dogodila, i ne događa se. Menadžeri kao takvi nikada nisu uspeli da stvore treću klasu. Ono što se umesto toga dogodilo, kako sam ustvrdio u svojoj knjizi iz 2019. i kako potvrđuju nekoliko novih radova, jeste pojava homoplutičke elite u Sjedinjenim Državama, ali i u drugim bogatim kapitalističkim ekonomijama.
„Istobogati“
Šta je homoplutija? Kao što često biva kada se suočimo s novim fenomenom, pribegavamo stvaranju novog pojma posežući za grčkim jezikom: od reči „homo“ (isti) i „ploutos“ (bogatstvo), skovan je pojam „homoploutos“, „istobogati“. To su ljudi koji su bogati i u smislu tzv. ljudskog kapitala (i time visoke zarade od rada), i u smislu proizvodnog i finansijskog kapitala (i time prihoda od vlasništva).
Homoplutičku elitu čine ljudi koji su istovremeno i među najbogatijim kapitalistima i među najbogatijim/najbolje plaćenim radnicima. To mogu biti izvršni direktori u finansijskom sektoru, inženjeri, lekari, programeri – koji primaju visoke plate, a istovremeno poseduju veliko finansijsko bogatstvo koje generiše dovoljno visok kapitalni prihod da ih postavi na vrh raspodele kapitalne dobiti. Oni su možda taj novac nasledili, a možda su ga stvorili tokom života štedeći od visokih zarada dovoljno da se transformišu u najbogatije kapitaliste. Ne znamo relativni značaj između ova dva kanala, jer je ovo nova oblast istraživanja i do sada niko nije koristio longitudinalne podatke koji bi nam omogućili da na to pitanje odgovorimo.
„Pobeda rada“, spomenik u Čenaju (Foto: Wikimedia commons/Rasnaboy/CC BY-SA 3.0)Empirijski, homoplutiju posmatramo na sledeći način: uzimamo najbogatiji decil, odnosno najbogatijih 10 odsto ljudi u Sjedinjenim Državama po neto prihodu (nakon oporezivanja), i onda izračunavamo koliko njih se istovremeno nalazi u najbogatijih 10 procenata po prihodu od rada i među najbogatijih 10 posto po prihodu od kapitala.
U klasičnom kapitalizmu, očekivali bismo da gotovo svi koji su u najbogatijih 10 odsto po ukupnom prihodu, većinu tog prihoda ostvaruju iz kapitala (vlasništva), i da gotovo niko od njih nije među najplaćenijim radnicima. Drugim rečima, biti bogat i biti kapitalista bio je sinonim. U stvari, upravo to i danas nalazimo u manje razvijenim kapitalističkim ekonomijama kao što su Brazil ili Meksiko.
U naprednijim kapitalističkim ekonomijama poput Sjedinjenih Država, nalazimo da se gotovo trećina najbogatijih po ukupnom prihodu ujedno nalazi i među najplaćenijim radnicima (kada se ljudi rangiraju samo po radnom prihodu) i među najbogatijim kapitalistima (kada se rangiraju samo po kapitalnom prihodu). Štaviše, vidimo da se u poslednje četiri decenije značaj homoplutije neprekidno povećava.
Grafikon koji sledi (iz rada koji sam napisao sa Jonatanom Bermanom) to dokumentuje koristeći tri različita izvora podataka. To su Aktuelni popis stanovništva SAD (standardizovan od strane Luksemburške ankete o prihodima – LIS), Anketa o finansijama potrošača (istraživanje koje pokriva raspodelu i bogatstva i prihoda u SAD), i DINA (Nacionalni računi raspodele dohotka i bogatstva), koje su prvobitno razvili Toma Piketi, Emanuel Saez i Gabrijel Zukman.
Udeo ljudi u najbogatijem decilu (najbogatijih 10%) po ukupnom prihodu, koji su istovremeno i među najbogatijima po kapitalnom i po radnom prihodu (Foto: RTS OKO/Global Inequality and More 3.0)Svi izvori govore istu stvar: udeo homoplutičkih bogataša porastao je sa petine unutar najbogatijih 10 odsto u 1980-im, na skoro trećinu danas.
Pored toga, Berman i ja procenjujemo da se oko 20 odsto porasta nejednakosti prihoda u SAD od 1980. do danas može objasniti rastom homoplutije kao takve, tj. ako se svi drugi faktori zadrže konstantnim, a samo se povećava broj ljudi koji istovremeno imaju visoke prihode od rada i kapitala. Uticaj homoplutije je snažniji nego uticaj samog porasta učešća kapitala u nacionalnom dohotku. Jednostavno rečeno: nije samo porastao udeo kapitala u BDP-u SAD-a, već je taj veći udeo pripao upravo onima koji su već imali najviše plate. Priče o rastu nejednakosti više ne mogu da ignorišu ovaj fenomen.
Nova elita
Zašto je homoplutija važna? Može izgledati kao pozitivan razvoj, jer briše klasnu podelu između kapitala i rada. Imamo ljude koji u svojoj ličnosti ukidaju tu ključnu podelu koja je bila izvor klasnih sukoba i revolucija. Šta je u tome loše? Zar takav razvoj ne bi trebalo pozdraviti i slaviti? Da – u nekim aspektima, ali u mnogim drugim ne.
Homoplutija istovremeno znači i stvaranje nove elite, koja je otporna na šokove u tržištima rada i kapitala, i koja može da zadrži svoj položaj čak i ako se smanji prinos na veliki kapital (kao što je njihov), ili ako njihovi specifični visokokvalifikovani poslovi odjednom postanu manje plaćeni. To je elita otporna na makroekonomske šokove, sastavljena od visokoobrazovanih ljudi koji su pohađali najbolje škole i verovatno veruju da su svoj superioran položaj zaslužili.
Za razliku od „staromodnih kapitalista“, homoplutička elita veruje da ima pravo na svoj visoki prihod: mogu zgodno da zanemare kapitalni deo tog prihoda i fokusiraju se samo na onaj deo zarađen radom – za koji su „vredno učili i vredno radili“.
Homoplutija znači i stvaranje nove elite, koja je otporna na šokove u tržištima rada i kapitala
Tri stvari su ovde povezane: vlasništvo nad velikom količinom kapitala, visok nivo obrazovanja i visoko plaćeni posao. Tako, umesto klasnog društva starog kapitalizma, sada dobijamo društvo kojim vlada elita. Njeni pripadnici u svojoj ličnosti prevazilaze kontradikciju između rada i kapitala, ali to postižu samo po cenu izdvajanja od ostatka stanovništva, tj. stvaranjem elite koja sedi na vrhu društva.
Novi kapitalizam je prisutan u svim razvijenim zemljama. Sledeći rafikon, izračunat na osnovu podataka iz Luksemburške ankete o prihodima (LIS), prikazuje procenat ljudi u najbogatijem decilu (10 odsto) prihoda koji su homopluti. Taj udeo dostiže gotovo 30 procenata u Sjedinjenim Državama i Italiji, 16 u Japanu i Južnoj Koreji, dok je u manje razvijenim kapitalističkim zemljama (Mađarska, Brazil, Meksiko) ispod 10 odsto.
Uzgred, i možda značajno, podaci za Kinu iz 2013. godine pokazuju da je tamo homoplutični udeo najveći među svim zemljama – čak 32 posto.
Procenat domaćinstava koja su u najbogatijem decilu i po prihodu od rada i po kapitalu, prema podacima LIS-a za period 2015–2018. (Foto: RTS OKO/Global Inequality and More 3.0)Elita će biti u potpunosti formirana i nedodirljiva tek kada 80 do 90 odsto najbogatijih ljudi bude homoplutično. Tada će klasno podeljeno društvo prošlosti nestati i ustupiti mesto društvu pod vlašću elite, za koje su ekonomske i političke teorije o dominaciji elite verovatno relevantnije od jednostavne marksističke klasne analize.
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: RTS OKO/Global Inequality and More 3.0
Naslovna fotografija: Pixabay
BONUS VIDEO:
