Poslednji tekst objavljen na ovim stranama doneo je u naš javni prostor određene informacije koje nigde drugo ne možete da nađete i nacrtao pravac u kome će se odvijati procesi u narednih šest do deset meseci u Srbiji i Republici Srpskoj. Zbog toga sam doživeo salve uvreda, prozivanja i optužbi raznog tipa. Dojučerašnji saradnici i, kako sam mislio, prijatelji, kojima sam pomagao čitavog života, olajavaju me gde god stignu, pljuju me botovi i vlasti i „studenata“, opet sam „neprijatelj Srpske“ itd.
No, kao neko ko je u javnoj sferi skoro trideset godina, navikao sam se na takve stvari i ne dodiruju me previše. Ove reči pišem najpre da bih ohrabrio ogromnu većinu običnih ljudi, neorganizovanih, u čije ime odavno nema ko da govori na političkoj sceni, a nažalost sve manje i u javnom prostoru uopšte.
Režimski i opoziciono-studentski mediji su u jednom složni, a to je da se izvrši ostrakizam nad svima koji odbijaju da se svrstaju u verbalni građanski rat. Stoga ono što i o jednima i o drugima zapravo misli ogromna većina naroda ne možete da pročitate ili čujete bilo gde.
Evolucija lika
O takvom stanju i o takvim podelama i tragedijama u našem narodu pisao je jedan fantastičan čovek pre tačno četrdeset godina. Ove godine, naime, navršavaju se četiri decenije kako se pojavio najveći kulturni zemljotres u drugoj Jugoslaviji, roman Danka Popovića Knjiga o Milutinu. Ovaj roman je verovatno najviše umetnički i politički osporavana knjiga tokom svih ovih godina. Uprkos tome prodat je u preko pola miliona primeraka, postoji nebrojeno regularnih i piratskih izdanja i bez obzira na totalni ostrakizam Danka za života i posle smrti iz naših mejnstrim medija, saga o Milutinu nastavila je da pulsira među narodom.
Lik Milutina se prvi put pojavio u noveli o Milutinu u zbirci pripovedaka Kukurek i kost 1976. godine. O tome je nedavno pisao Dragan Hamović upoređujući ovog Milutina sa njegovom evolucijom do kasnijeg romana. Danko je u datom periodu ozbiljno radio na studijama srpske istorije, sa posebnim akcentom na srpsku revoluciju iz 1804. godine.
Srpski književnnik i autor Knjige o Milutinu, Danko Popović (Foto: Wikimedia commons/Fair use)
Prvi rezultat je bila legendarna tv drama Karađorđeva smrt iz 1983. godine za koju je on radio scenario, uz režiju Ćorđa Kadijevića. Tu je uvedena čuvena podela sa Markom Nikolićem i Aleksandrom Berčekom, ali i i sjajno opisana srpska i međudinastička dilema o tome kojim putevima i metodama izboriti državu i oslobođenje.
Sledeći korak za obojicu autora trebalo je da bude rad na seriji Vuk Karadžić. No „drugovi“ su nakon Karađorđa sugerisali Kadijeviću da je sve to odlično, ali da bi bilo dobro da se Danko isključi, te da oni imaju svog scenaristu. Ovaj je kao što je poznato na to pristao, uzeo puno materijala koji je Danko već bio pripremio i sa Milovanom Vitezovićem realizovao projekat koji je verovatno naša najbolja igrana serija ikada.
Deo toga je međutim završio u romanu Gospodari koji je objavljen iste godine kad i Knjiga o Milutinu. Ali je fokus preispitivanja mitova o jugoslovenstvu, komunizmu, i pravcima razvoja Srba u dvadesetom veku bačen na ovaj neverovatni roman koji deluje kao da je izliven iz komada, bez ijedne suvišne reči ili epizode.
Istorija šumadijskog seljaka
Knjiga je napisana u obliku skaza. Solunac, stari šumadijski ratnik Milutin Ostojić Ćora, koga su „oslobodioci“ iz 1944. stavili u zatvor zbog otkupa, priča svoju istoriju čoveku sa kojim se tamo nalazi. Priča počinje sa sarajevskim atentatom i mobilizacijom, a završava se njegovim poslednjim tragedijama gubitka sina jedinca na Sremskom frontu i hapšenja zbog optužbe da nije predao svoje žito za otkup. Poslednje poglavlje u kome se govori o tome kako je Milutin završio priča njegova žena Živana.
Nepretenciozno i jednostavno ispričana lična istorija tipičnog šumadijskog seljaka donosi međutim preispitivanje velikog broja tabua koje je komunistička vlast, a i ona pre nje, održavala. Najpre jugoslovenstva. Nasuprot uzjapurenoj inteligenciji koja mašta o objedinjavanju Južnih Slovena iako mnogi od njih tada jurišaju na Srbiju i kolju i siluju svoje saplemenike, Milutin racionalno pita što oni tamo ne dignu ustanak, i da li oni zaista žele da ih se oslobađa od austrijskog cara kad ratuju protiv nas. Milutin detaljno opisuje albansku golgotu i pita se da li nam je sve to trebalo, da satremo toliki narod i toliku stoku. To su one čuvene rečenice da narod nije kao trava pa sve više raste što ga više kosiš.
Simbolički, Milutin oko gubi od metka koji je ispalio upravo neki od tih novih Jugoslovena kao dobrodošlicu srpskoj vojsci koja proteruje Germane. Usput saznajemo kako su se prema nama i našoj deci ponašali Arnauti, i sve druge komšije koje je trebalo da volimo preko bratstva i jedinstva. U novoj državi solunac je dočekao da ga u policijskoj stanici maltretira i ispituje baš jedan od tih protiv kojih je ratovao braneći Srbiju.
Povlačenje srpske vojske, 1915. godine usled udruženog napada nemačkih, austrougarskih, i bugarskih snaga (Foto: Wikimedia commons/Public domain)Drugi deo tragedije odnosi se na način na koji se građanski rat vodio među samim Srbima. To su strašni opisi bukvalnog bratoubilaštva, očeva koji se odriču sinova, međusobnog klanja između dojučerašnjih školskih drugova, borbe ne samo između partizana i četnika već i međusobnog ubijanja između bahatih lokalnih četničkih komandanata koji se bore za moć i prestiž itd.
Nasuprot standardnih bulažnjenja kritičara kako je ovo povampirenje četništva, Popović je izuzetno diferenciran i suptilan u prikazu kontroverzi oba pokreta. Tu je ono sjajno mesto pri kraju romana kada se Ćora brecne na četnika koga je poslao Lazar Čarapić, u kome govori o tome koliko je četnički pokret svojim greškama i budalaštinama doprineo i svojoj i opštoj srpskoj propasti.
Više od svega, ovo delo je omaž i posveta mučenom srpskom seljaku, slobodaru, težaku, koji gunđa i razmišlja, ali sve svoje obaveze prema zemlji, prirodi, državi i narodu ispunjava bez pogovora, trudeći se da sačuva obraz i da se ne ogreši o Božje i ljudske moralne zakone. On je mudar, suzdržan, onaj koji ljude smiruje, teši, podučava, ohrabruje i podstiče da idu napred uprkos tragedijama. Milutin gubi život jer čak i zatvorski kukuruz okopava najbolje što može, grdeći bitange što ne rade posao kako treba. Biljka je stvar božja, ona hrani i čoveka i goveče i crva i ne sme se prema njoj odnositi bez poštovanja.
Negovanje uspomene
Knjiga o Milutinu je prvi javni udar na tabu Sremskog fronta. Dragan Krstić se u Psihološkim beleškama često vraća na taj motiv kao na jednu od najvećih srpskih tragedija, odnosno zločina koje je Titov režim izveo nad nevinom srpskom decom. Dakle skoro 30.000 njih je bez adekvatne obuke pokupljeno, naoružano i bačeno na elitne nemačke i ustaške jedinice u sremsko-slavonskoj ravnici gde su košeni kao snoplje. Nemali broj nije bio ni punoletan. Zapravo tek posle Knjige o Milutinu o tome počinje javno da se govori i država počinje da gradi danas zaboravljeni memorijal Sremskog fronta.
Milutin otvara i pitanje o tome šta je za nas bila 1944. i kakvo je to „oslobođenje“ koje je u soluncima i njihovoj deci videlo najveće neprijatelje.
Knjiga o Milutinu je prvi javni udar na tabu Sremskog fronta
Igor Ivanović je s pravom predložio da se u Beogradu podigne spomenik Milutinu, koji će nas podsećati ko smo, šta smo i ko je ovu zemlju podigao i branio. No osim što je posveta tim stvarnim neznanim junacima, Knjiga o Milutinu je predivna posveta srpskoj ženi. Ona je tamo nosilac morala, obraza, štednje, topline, brige, neko ko hrabro i racionalno rešava najteže situacije, i čuva kuću na svojim plećima dok muškarac ratuje i zarađuje.
Knjiga je naravno dočekana na nož od izlaska do današnjih dana. U Politici je početkom 1986. objavljen brutalan pamflet protiv nje, a ovi domaći nosioci ustaško-komunističkih ideja i jugoslovenstva potrošili su tone papira da pokažu kako je to umetnički bezvredno delo, zatim kako je to prosto bedna varijacija Ćosićevog Vremena smrti, i konačno naručeni pamflet srpskih službi, nešto što je, poput Memoranduma, imalo funkciju da probudi nacionalizam i pokrene nove ratove.
Vojnici 21. Srpske udarne divizije na Sremskom frontu, decembar 1944. (Foto: Wikimedi commons/Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga šesta (str. 433), Beograd 1960/Public domain)Danka sam upoznao negde 2006. godine i imao sam prilike da ga povremeno viđam do smrti 2009. godine. Nakon bolnih iskustava koje je imao sa Draškovićem, Komnenićem i drugim akterima koji su dane provodili sa njim pod lipom ispod Bukulje, a zatim prodali sve, značilo mu je mnogo da vidi kako se podiže nova, drugačija generacija nacionalnih intelektualaca koji preuzimaju steg borbe za ono što je on budio.
U ovih 16 godina nastavili smo takođe da pomažemo negovanju uspomene na njega i njegovo delo, o čemu se pre svega brine sin Žika i njegova porodica. Danko počiva u porti Bukovičke crkve, iste one gde je službovao njegov predak prota Atanasije koji je zakleo Karađorđeve ustanike. Nedaleko odatle, polako se razvija legat sa bibliotekom i rukopisima. Manifestacija Pod lipom donosi sjajne programe ne samo o Danku i njegovom stvaralaštvu. Letos je u dvorištu pred oko stotinak ljudi emitovan novi materijal o porušenim srpskim svetinjama Ninoslava Ranđelovića i održan odličan razgovor sa našim intelektualcima sa Kosmeta.
Milutin otvara i pitanje o tome šta je za nas bila 1944. i kakvo je to „oslobođenje“ koje je u soluncima i njihovoj deci videlo najveće neprijatelje
Naravno, najveći posao je uradio Nenad Jezdić sa strašnom monodramom u režiji Egona Savina. On je zaista dostojan nivoa najvećeg srpskog glumca Bate Stojkovića koga je Danko želeo da vidi u ulozi Milutina. Ovo je već godinama najtraženija predstava u Beogradu, a Nenad sprema i drugi deo, radeći polako i na igranoj seriji.
Doktor Dragan Hamović ovih dana organizuje prvi veliki naučni skup posvećen Danku Popoviću, sa velikim brojem uglednih naučnika, ne samo iz oblasti kritike i studija književnosti.
Uz Božju pomoć, proći će i ostaci komunističke okupacije i dočekaćemo da Milutin uđe u školski program, a da se na Dankov grob i u legat u kući Popovića ide na hodočašće. (Uzgred, na par stotina metara nalazi se i kuća u kojoj je držan i mučen mitropolit Joanikije Lipovac čije se kosti nalaze negde na Bukulji.)
Miša Đurković je direktor Centra za geopolitiku na Školi za međunarodne odnose budimpeštanskog Matija Korvin Kolegijuma. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Public domain
BONUS VIDEO:
