Konačno, otvorila su se i pred nama vrata pakla. Ovo je prvi film koji gotovo u celosti otkriva duboki ponor u duši srpskog naroda. Baš zato što smo ga i bili i nismo bili svesni, što nas već više od 80 godina progoni kroz san i javu, kroz krvavi i zaumni košmar našeg ukupnog postojanja, mi još ne možemo da povežemo sve te užasne slike u jednu simfoniju zla. To je učinio nama Srbima najveći živi hrvatski filmski reditelj Lordan Zafranović, koji je gotovo slučajno otkrio krv i pepeo Jasenovca, radeći nešto drugo u kraju gde je postojao muzej ovog grdnog sudilišta, prvi put dotaknuvši njegove utvari.
Sam kaže da je od tog trenutka prestao normalno da živi, da ga je tada obuzela prava manija gonjenja za još i još takvih predmeta i slika, pa je kopao dublje, divlje i grozničavo, gonjen nekom strašnom morijom koju jedni nazivaju savešću, a drugi Božjom silom u nama. Pri tome ga je pratio još jedan opsesivni iritem: kako je moguće da je sve to saznao gotovo slučajno, da je istina o postojanju takve strahote bila sistematski skrivana i gurana u stranu od njegove generacije ne samo Hrvata, nego svih mogućih naroda i narodnosti Titove Jugoslavije i to upravo u ime bratstva i jedinstva, kome su ovi prizori, tobož, nečim mogli da naude.
Zatim je nastao scenario majstora filmske građe Arsena Diklića pod nazivom „Djeca Kozare“, sasvim na drugom mestu, ali iz sličnih pobuda. Taj scenario je odgovorio mladom Lordanu, sada već značajnom autoru Titove Jugoslavije, na većinu bitnih pitanja. Otvorio do kraja taj ponor i na svetlo dana izvukao jezivi balast pravog-pravcatog, a drsko skrivanog masovnog genocida.
Zatim, huda sudbina tog veličanstvenog teksta (više puta sam napisao da ništa bolje – u karijeri jednog „ovlašćenog“ filmskog dramaturga i kritičara – ne bejah pročitao!), sama sobom odgovorila je da je nekom vrlo moćnom ili najmoćnijem bilo naročito stalo da se ovakav film nikada ne pojavi. Da se vuče od fonda do fonda, od jednog do drugog ministarskog kabineta, kroza sve moguće „tekovine“ boračkih jubileja i trandibalova i da nikada ne bude realizovan, sve dok se taj najmoćniji nije upokojio, ali ne sasvim, nego iz dubina faraonske mastabe stvar i danas nadgleda.
Jer film Lordana Zafranovića koji je pošao od Diklićeve „Djece Kozare“ nije se pojavio ni do ovog časa! Sad, kada je uz nepojmljive muke završen i spreman za prikazivanje, postavlja se pitanje njegove dužine da bi se film nekako osakatio i „ublažio“. Osamdeset godina je prošlo od kada Jasenovac u našoj duši narasta kao zavet Preobraženja, kako nadahnuto saopštava najveći naš moderni istoričar Milorad Ekmečić: „Jasenovac sada postaje novi kosovski ep srpskog naroda, feniks iz koga se rađaju novi istorijski duh i nova svest.“
Zato su prizori jasenovačkog pakla provučeni kroz najdublja iskustva jednog čudesnog autorskog sveta kao što je Lordanov, dužni da se pojave odmah i bez ikakvog skraćivanja.
Iz kompleksa inferiornosti
Jer koliko otkriva ponor u srpskoj duši, toliko Lordanov film razvaljuje i najdublju jamu hrvatske duše. Kako su i odakle tolike nečiste sile okupljene oko izopačenih, ubilačkih, eminentno genocidnih ideja Starčevića, Pavelića, Tuđmana i njihovih elita (Pilara, Truhelke, Budaka, Lorkovića, fra Dominika Mandića sa Širokog Brijega i ko zna koliko još frankovačkih i ustaških škrabala, koji se u Lordanovoj viziji pojavljuju kao alegorije).
Ništa je danas Evropa, koja svesno ignoriše orijašku senku Jasenovca na svom obzorju i poziva na novi, sveopšti i poslednji rat u dijahroniji sveta
I to ima svoje duboke, hrvatske korene: u katoličkom trovanju svakog bogovetnog segmenta društvenog postojanja, u reliktima krstaških pohoda, koji već evo hiljadu godina kidišu na Istok nesretne Evrope, u kompleksu inferiornosti što nemaju ni svoje etnogeneze ni nacije ni države ni geopolitičkih granica. Ni jezika, kamoli epa. (Neko tu skoro reče: Pa Tompson je njihov Filip Višnjić!)
Što su u stalnom otimanju tuđeg, nesvojstvenog, čak i neprijateljskog ne bi li se nekako izravnali sa inima u Europi. U većini pokršteni i silom kroatizovani Srbi, upinju se oni da i ovom prigodom pokažu kako nisu Gojko nego Franjo, da u ludačkom zanosu loču krvi Srbina iz Knina i ištu nove i nove stube ne bi li nekako nastavili s tumaranjem u daleko i nepoznato. Sve je to znao isti Krleža kad im je tisućljetnu povijest sažeo u jedno jedino trovarsi l’ altro signore, dakle pobeći pod nove skute u hrvanju sa bespućima zbilje.
Najgore od svega: do koje mere, do kojih granica ide ta istrajna mržnja, koja im ne da mira, kojom se napaja svaka nova generacija, od šuckora, crnih legija, križara i proljećara do Tompsona i Čavoglave. Da su neki od njih ranije videli Zafranovićev film, siguran sam, manje bi ih bilo na Hipodromu i u Sinju i manje bi ih dizalo bespomoćne ruke u „rimski“ (a ne „stari hrvatski“, kak veli Kolindica) pozdrav.
„Ubij Srbina!“ – jedini je povijesni slogan koji su u celom svom postojanju od potonja dva stoleća uspeli da osmisle. I javno izgovore. Stoga je ustaštvo postalo njihov državni projekat u prošlom veku (o čemu jasno govori „Zlatni rez 42“). Bog i Hrvati postaje modifikovani državni projekat u sadašnjem veku bežanja pod skute Evropske unije i njenih „vrijednosti“ sa istom zverskom žeđu za krvlju (o čemu sve zna pobunjeni antifašista Zafranović, Evropljanin od glave do pete i stari zatočnik i baštinik evropske kulture).
Štaviše, posle ovog filma mislim da je Zafranović najveći živi evropski reditelj, jedini kadar da shvati dubinu ponora kroz koji je minulo nekoliko hiljada godina civilizacije propale u suicid i rusofobiju. Ništa je danas Evropa, koja svesno ignoriše orijašku senku Jasenovca na svom obzorju i poziva na novi, sveopšti i poslednji rat u dijahroniji sveta!
Dvadeset sedma slika okupacije
Ništa nije učinjeno u Nirnbergu, ništa u šupljim izjavama koje se još provlače kroz nemački ustav i lisabonske paragrafe, gde se osuđuju manifestacije nacizma, a ne nacizam sam. Hrvatski nacizam – Za dom spremni! – na primer, doživljava puni procvat u istoj toj Hrvatskoj, punopravnoj članici Evropske unije, čega smo mogli da se naslušamo i nagledamo ad nauseam pre manje od mesec dana: u susjedstvu, u EU na čijem smo, biva, i mi putu.
Nikako da zaboravim šta je o tome pre više od deset godina pisao legendarni Miroslav Lazanski: „U baltičkim državama danas marširaju naslednici neonacističkih formacija iz Drugog svetskog rata, a EU kaže ‘to je izraz demokratije’. To je onda zaista zabrinjavajuće. Obučeni su u nacističke uniforme, sa svastikama, marširaju sa bakljama preko noći. Ideja Evropske unije je ideja nacista. To je Hitlerova i Gebelsova ideja evropske ekonomske zajednice. Hitler je rekao 1938, ‘Nama ne treba evropska Nemačka, nama treba nemačka Evropa’“ (Lazanski, 2015).
Adolf Hitler sa svojim bliskim saradnicima i visokim zvaničnicima nacističke Nemačke, Hermanom Geringom, Jozefom Gebelsom i Rudolfom Hesom (Foto: Wikimedia commons/ U.S. National Archives and Records Administration/Public domain)„Nema reči koje bi mogle da okarakterišu ovaj fenomen. Neshvatljivo je koliko otvoreno EU želi da oživi evropsku ideologiju nacizma“, reče Sergej Lavrov pre neki dan. Uostalom, to više ne kriju ni Merc ni Ursula fon der Lajen (manje Makron i Starmer, dok Melonijeva ćuti ko riba), osim što se tu i tamo (recimo Austrija) javi poneki relikt zakopanog antinacizma, pa brzo utihne.
Renacifikacija Evrope je gotova stvar, osim ako se ne digne kuka i motika, čije mase već čujem dok ispisujem ove redove. I oni su neki nagoveštaj, kao što je bio 27. mart 1941. moje majke i mog oca (a ne engleskih pacova ili komunjara!), dakle celog srpskog naroda, za čim ponovo vapi presahla Evropa. Faktor je opet remetilački – nego šta je nego remetilački! – dok nam se oko nas keze sluge i po(s)luge novog nacizma. Kao što je i remetilačka sudbina evropskog laureata Lordana Zafranovića u ime umetnosti i čoveštva.
Sinteza zla
Sve to zna Zafranović. U Zlatnom rezu je celo njegovo iskustvo, sve njegovo autorsko i ljudsko zrenje, svi do jednoga njegovi raniji filmovi, od Poslije podne (Puška), u kome je još kao mlad autor (1967) naslutio jezgro večitog zla, koje prebiva u čoveku, a ne kod Lukavog, do Okupacije u 26 slika (1976) kao njena fascinantna coda između mita i revolucije i Pada Italije (1981) sa Evropom koja je od Tespida i Commedie dell’arte stigla do performansa i instalacije („Il mondo è un teatro!“ egzaltira se isti Italijan iz Lordanovog filma u film iako iza svega stoji, naravno, sam Šekspir).
Tako Zlatni rez nije samo autorska već i životna sinteza jedne prebogate, ne samo renesansne i elizabetanske već i avangardne, zenitističke ličnosti. Jedne enciklopedije duše kakva se javlja samo u jezgrima velikih kultura. O jadu se teškom zabavio Lordan da sve to iz sebe nekako iznedri i sklopi najređim sredstvima filmskog jezika, koji sa entuzijazmom traži i nalazi već bezmalo celo stoleće, veoma blisko Bertolučiju, koji je zahvatio ceo 20. vek, znajući mu dušu.
Ali srodno i jednom Tarkovskom, koji traga i za neposrednim doživljajem i za transcendentnim i metafizičkim, što je takođe imanentno ontologiji filmskog prizora.
Memorijalni muzej u Jasenovcu (Foto: jusp-jasenovac.hr)Sasvim u duhu pravoslavlja, protivnika svemu Antihristovom, Lordan ne okleva da iz magline bezverja kroči u pravoslavnu tekovinu, u tajnu žrtve i evharistije, u obrnutu perspektivu Mlekopitateljnice, u romejsku ikonu i „prozor u večnost“ Pavla Florenskog. U ovom filmu vlada liturgijski red pravoslavne vaseljene okružene i vazda napadane zlom. Šta sve nije sraslo u taj grandiozni poliptih na kraju poslednjih vremena, sve to u žicama „najstrašnijeg mesta u ljudskoj istoriji“ (Antonić) u masovnoj, krvavoj realnosti Jasenovca!
Zlatni rez nije samo autorska već i životna sinteza jedne prebogate, ne samo renesansne i elizabetanske već i avangardne, zenitističke ličnosti
Uz noumeni, eshatološki blagoslov Svetog Vukašina iz Klepaca, Lordanovo mesto užasa je pravi kraj Evrope koju smo poznavali, mesto rođenja i smrti Partenona i Leonarda, jedne dugoveke epopeje koja se pretvara u masovno klanje i delirijum zla. Trza se u samrtnim konvulzijama cela Vitruvijeva kultura koju vidimo na moneti Evrozone i koja nemo i gluvo posmatra kako ustaški ludaci u belim mantilima siluju, pa vešaju Srpkinje, Jevrejke i Ciganke, kako Crna legija u belim rukavicama svira Mondšajnsonatu pre nego što će istim rukama zadaviti srpsko dete sa zlatnim uvojcima.
Pre nego što se uopšte i pojavi Tompson sa bojnom Čavoglave, ustaškom hordom na Hipodromu, koji je daleki eho onog Justinijanovog. Zlatni rez 42 zaista asocira na Vitruvija i Leonarda, ali u jednoj razmnoženoj, kolosalnoj inverziji, u pomahnitalom sunovratu svega ljudskog što iznenada povezuje Jasenovac, Brisel i Zagreb pred kolektivno samoubistvo, koje im jedino i preostaje.
Naslov, lekutra i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Pečat
Naslovna fotografija: encyclopedia.ushmm.org
BONUS VIDEO:
